Bulonjska Magdalena

(iz serije priča ”DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Živjeli smo nedaleko od Bois de Boulogne, Bulonjske šume u gradiću Boulogne-Billancourt. Šuma se nalazila na zapadnom dijelu Pariza, pripadala je 16. arondismanu. Činila je „pluća grada.“ Zauzimala je popriličan prostor, dva i pol puta veći od Central Parka u New Yorku i tri puta veći od Hyde Parka u Londonu. Posjetila sam sve tri lokacije i mogu reći kako je Bulonjska šuma prednjačila po mnogo čemu. Sjeverni dio šume zauzimao je zoološki, dok je na jugoistočnom bio smješten botanički vrt. U samom srcu šume smjestio se park Bagatelle u kojem se nalazio prekrasan ružičnjak, ispunjen s oko 10 000 grmova ruža od 1200 različitih sorti. Svaki puta kada bi šetali vrtom nisam mogla ostati imuna na ljepotu i miris cvjetova. Iako ruža nije moj omiljeni cvijet, ovdje nisam mogla ne diviti se njezinoj veličanstvenosti. Također, u ružičnjaku je Orangerie – zgrada u klasičnom stilu, izgrađena 1865. godine, u kojoj su se održavali koncerti. U Parc de Bagatelleu nalazio se mali neoklasični dvorac – Château de Bagatelle. Dvorac je izvorno izgrađen kao mjesto za boravak tijekom lova u Bulonjskoj šumi, a ima zanimljivu povijest. 1777.g. Marie-Antoinette se kladila s grofom Artoisa da je nemoguće sagraditi palaču s parkom za manje od tri mjeseca. U pokušaju da dobije okladu, grof Artoisa imenovao je arhitekta Françoisa-Josepha Bélangera i škotskog dizajnera eksterijera Thomasa Blaikiea da naprave Château. Naposljetku su uspjeli! Dvorac i okolni park izgrađeni su u samo 64 dana, što je značilo da je Marie-Antoinette izgubila okladu. 

U Jardin d’Acclimatisation smjestila se Fondacija Luis Vuittona u kojoj su se tijekom cijele godine održavale razne izložbe, uključujući i stalnu zbirku moderne i suvremene umjetnosti. Tu se nalazio nezaobilazni Chalet des Îles, smješten na jednom od otoka Lac Inferieur. Kako bi došli do ove šarmantne kolibe morali smo brodom prijeći jezero. U Chalet des Îles moglo se ukusno jesti u restoranu, opustiti se uz bar na jezeru ili uživati u domaćem pikniku među drvećem. Ovisno o prognozi za vikend, izabirali bi jednu od opcija. Meni je uvijek bila najdraža piknik s dragim ljudima. Svatko bi donio ponešto, razastrli bi dekicu i posjedali. Uživali bi satima grickajući sireve, povrće izrezano na štapiće, hrskavi baguette i čašu nekog francuskog vina. Vino bi zaokružilo cijelu priču. Francuska vina su zahvaljujući stoljetnom vinarskom iskustvu bila bez konkurencije. Ovisno o raspoloženju, birali smo između različitih sorti – Chardonnay, Cabernet sauvignon, Merlot, Syrach, Grenache. Preferiram sortu Cabernet-Sauvignon, koji potječe iz francuskog Bordeauxa. Međutim, kada je riječ o ovoj sorti, prednost dajem čileanskom Cabernet-u. Volim kad stvari imaju priču, a ova sorta vina ju itekako ima! Cabernet sauvignon dugo sazrijeva. Gotovo je neprozirno crno vino, s ljubičastim odsjajem. (Moram ovdje primijetiti da me ljubičasta boja prati kroz mnoge stvari.) Većina ovih vina miriše na vaniliju, kokos, prepečeni kruh… Ovisno o bačvi u kojoj je vino odstajalo, ono će poprimiti određenu aromu. 

Desert bi se sastojao, najčešće, od kupovnog tarta sa sezonskim voćem. Iako je pravilo da se uz desert posluži neko od desertnih vina kao što su bijeli muškat ili muškat ruža, meni nije smetalo i uz desert piti Cabernet sauvignon. Nije bilo pravilo da smo uvijek njega pili, ali sam se njemu uvijek najviše veselila. 

Danas je šuma poznata po prisutnosti prostitutki, transseksualaca i homoseksualaca. U svako doba dana i noći ondje možete vidjeti prostitutke kako marširaju u nadi da će pronaći novog klijenta. Oskudno odjevene, čak i na najnižim temperaturama, mahale bi s ruba šume slučajnim i namjernim prolaznicima, kako bi privukle pozornost na sebe. Prvi prolazak kroz šumu ostavio je na mene dubok,  pomalo traumatičan trag. Prvi susret s „damama noći“ dogodio se nakon nepuna tri mjeseca od našeg preseljenja u Pariz. Kako je bila gužva, morali smo „presjeći“ put kroz Bulonjsku šumu te proći kroz Allée de la Reine Marguerite, ulicu gdje su stajale prostitutke. Većinom su to bili transseksualci koji su mahali umjetnim oblinama, zavodeći prolaznike. Prenašminkani, loše frizure i jeftine odjeće, koja je jedva što pokrivala, mahali su i dobacivali pozive neznancima. Posao su odrađivale u šumi u sklepanim šatorima čija je namjena bila ugostiti klijenta i uslužiti ga. Vidjevši u kakvim uvjetima rade nisam mogla ne zaplakati. Ovo je bilo dno dna! Te osobe, te umjetno stvorene žene, nisu imale niti osnovne higijenske uvjete. Nisu imale nikakvu zaštitu, od bilo čega!

Ulica je vrvjela ljudima. Prolazili su i ljudi s djecom, starci koji su ispunjavali kvotu dnevne šetnje i mladi momci koji su tražili zabavu. Ovi prvi nisu se osvrtali, kao da je za njih prizor gotovo gole osobe bio najnormalnija stvar na svijetu. Čak i konzervativni starci, koji su inače skloniji osudama moralnog karaktera, ovdje su prolazili držeći se svog pravca kretanja. Činilo mi se da sam jedino ja zatečena viđenim. 

– Vidjela sam jučer prostitutke… Sve me je to jako rastužilo! – žalila sam se jednoj prijateljici.

– Što te ima rastužiti. Jesi budala! Ženama se ne da raditi, pa su našle lagani način zarade!

– Lagani način? – bila sam jako ljuta. – Kako ovo može biti lagani način zarade?! Ne može mi nitko reći da osoba koja je zdrava u glavi želi stajati na rubu šume i mamiti klijente obučena u mrežu i tangice!? Zatim, obaviti „posao“ u šatoru. Te osobe lišene su svega! Jadne! 

– Mislim da pretjeruješ! To je njihov izbor, na kraju krajeva.

– Je li njihov izbor? – nisam se mirila s činjenicom da ijedno ljudsko biće želi dobrovoljno raditi u uvjetima koje ove osobe imaju. Nijedno to lice nije djelovalo istinski sretno. Oči su im bile preplašene, čak se i „ispod“ opijata koje su koristile jasno moglo vidjeti. Odlučila sam se malo više  pozabaviti ovom temom. Drugi su me ismijavali. Mislim da me, možda, nisu dobro razumjeli. 

Nisam ja ovdje moralna vertikala. Čovjekov život je samo njegov i dok ne šteti drugim ljudskim bićima, ima pravo raditi u njemu što god ga je volja. Mene je ovdje mučilo licemjerstvo društva. Prostitucija nije legalna u Francuskoj, a uredno ste mogli nedaleko njih vidjeti policijski auto koji stoji i patrolira. Je li ikome bilo stalo do ovih žena, osoba? Poslije sam čula kako je riječ, većinom, o Brazilkama, Tajlanđankama, točnije o transseksualcima. Uz tu „glavnu“ ulicu, postojale su još dvije. Prva je bila rezervirana za homoseksualce, a druga za maloljetnice. Te maloljetnice su bile iz Rumunjske i Bugarske u većini slučajeva. Moglo se tu naći i djevojaka iz Moldavije, Ukrajine, Poljske, kao i s naših prostora. Bilo ih je oko tridesetak. Uvijek su se držale u „čoporu“ i bile vrlo glasne. Na lošem francuskom dobacivale bi vulgarnosti svakom muškarcu koji je prolazio. Činilo mi se kao da se dobro zabavljaju. Međutim, one su bile vidno drogirane. Što se tiče tih maloljetnica, mučila sam se pitanjem oko trgovine ljudima. Malo mi je bilo vjerojatno da su te djevojke bile tamo svojevoljno, kao i da su bile svjesne toga što rade. 

***

Druge godine boravka u Parizu, krenula sam na intenzivne satove francuskog jezika u L’Alliance française de Paris, Francusku alijansu smještenu na adresi 101 Boulevard Raspali u 6. arondismanu. Na početnom tečaju bilo nas je dvadesetak sa svih krajeva svijeta. Međutim, kako to inače biva, zbližite se s nekima više, s drugima manje. Često smo kao „razred“ izlazili vikendom „prakticirati francuski.“ Od razgovora na francuskom sve bi počelo i završilo na „Salut, ça va ?,“ a zatim bismo prešli na engleski. Znala sam već na samome početku da tamo neću nikada naučiti francuski jezik, ali ću se zato dobro zabaviti i stvoriti nova prijateljstva, neka i za cijeli život. Najdraža osoba s tog tečaja i danas jedna, od mojih jako bliskih prijateljica je Valentina, divna Talijanka. S njom sam se često i nasamo nalazila. Dijelile smo „tešku parišku priču.“ Ona je zbog ljubavi prema Eduardu preselila u Pariz. To joj je jako loše palo! Ostavila je sve – obitelj, posao i prijatelje kako bi slijedila svoju ljubav u nadi da će ju on zaprositi. Maštala je o velikoj obitelji. Željela je imati barem troje djece i biti domaćica koja nakuhava talijanske specijalitete i dočekuje djecu i supruga. Eduardo je bio kirurg u renomiranoj pariškoj onkološkoj bolnici i nije imao previše vremena za Valentinu. Kako bi ispunila vrijeme bez njega, upisala je tečaj francuskog i vikendima povremeno radila kao ispomoć u jednom talijanskom restoranu. Bila je nježna i romantična duša. Često bi dolazila na satove suznih očiju.

– Zašto si često tako tužna? – upitala sam ju jednom prilikom, kad smo ostale same, u pauzi između predavanja.

– Silno se želim udati za Eduarda, ali on ništa osim posla ne vidi. Bojim se da će mi uzaludno proći vrijeme čekajući ga da me primijeti. – zasuzile su joj oči.

– Jesi li mu ikada rekla što te muči?

– Nisam! Toliko malo vremena imamo zajedno da ne želim ono malo vremena koje provedemo skupa pokvariti! 

– Možda, ipak, ne bi bilo loše reći mu kako se osjećaš!?

– Mislim da ću morati! Sve sam ostavila zbog njega, ali ovakav život nisam zamišljala. Ovdje sam stalno sama! Fali mi dom! Užasno sam nesretna!

– Znam…totalno te razumijem!

– Hvala ti što imam prijatelja u tebi! – zagrlile smo se. 

– Zadovoljstvo je moje, Madame! – namignula sam. – Idemo, sat samo što nije počeo. Mogla bi ovaj vikend, ako si slobodna, doći do mene?

– Može!

Uz nas dvije, „veliku petorku“ su činile Miya – Japanka, Betty – Amerikanka i Tanja – Ruskinja. Često smo vrijeme provodile skupa, odlazeći na ručak nakon nastave, družeći se po kućama, obilazeći znamenitosti, odlazeći na predstave, posjećujući muzeje. Zajednička poveznica nam je bila da smo strankinje i sve pomalo „izgubljene u Parizu.“

Tanja nas je pozvala kod sebe nakon tečaja. Njezino puno ime je bilo Tatjana, ali smo ju svi zvali Tanja. Bila je visoka i vitka plavuša, prodornih plavih očiju. Kao i većina Ruskinja i ona je imala porculansku put s rumenim obraščićima. Bila je model, barem se tako predstavljala. 

Došle smo do zgrade gdje je živjela na  St Germain des Prés, a koja se nalazila nedaleko od Francuske alijanse. Liftom smo došle direktno u luksuzni penthouse na sedmom katu. Ostala sam u šoku, kao i djevojke. Pariz je bio iznimno skup za iznajmljivanje. Stan je imao 130 m2 s terasom od 250 m2, s koje je pogled pucao na cijeli grad. Bio je dizajnerski, s ukusom, namješten. 

– Wow, čovječe, što je ovo? – vrištala je Betty, a i mi ostale za njom.

– Kako si ovo možeš priuštiti? – ispalila je Miya, ali smo, očito, sve imale isto pitanje nad glavom. Tanja nije odavala dojam neke super bogate djevojke. Imala je svega 26 godina i uvijek je djelovala vrlo skromno. Stan je bio sušta suprotnost od dojma kojeg je ona ostavljala.

– Imam svoju firmu u Rusiji. – slegnula je ramenima. Međutim, nisam joj povjerovala. Vidjevši gdje živi, njezina priča mi se činila kao da skriva puno više od onoga što nam je do tada ispričala. 

– Djevojke, ovo je ruski kavijar. – prebacila je temu i počela je servirati stvari na stol. – Sada ću nam donijeti i bocu šampanjca. Dok dođem razmislite što ćemo naručiti za jelo!

Nisam ljubitelj kavijara, niti šampanjca. Preskočila sam predjelo, namjerno. Ispričala sam se i otišla u kupaonicu. Kupaonica je bila ogromna prostorija od bijelog mramora, čiji je središnji dio zauzimao jacuzzi. Nasuprot, s jedne strane je bio veliki prozor s kojeg se moglo uživati u pogledu na grad. S druge strane nalazio se umivaonik i ogledalo. Pored umivaonika stajala je malena izrezbarena bijela polica na kojoj su se nalazili raznorazni kozmetički proizvodi. Bacila sam pogled na policu želeći vidjeti koju kozmetiku koristi. Sve od reda su bile kreme drogerijskog ranga. Od luksuznih brendova niti L. Najskuplja stvar je bio Chanelov parfem N°5. Sumnja je postajala sve veća. Ne znam ni sama zašto me je to toliko zanimalo, ali taj neki osjećaj koji sam imala, nije mi davao mira. Morala sam saznati istinu, intuicija mi je govorila da u njezinoj priči nešto ne štima. Vratila sam se curama. Hrana je već stigla. Uživale smo do kasno poslijepodne u druženju.

Par dana kasnije dogovorila sam se s Valentinom naći se na ranijoj večeri, oko 6 sati. Prošlo je bilo dobrih sat vremena od kada smo sjele i počele jesti, kada sam u daljini zapazila Tanju. Hodala je top sređena od glave do pete i pod rukom je držala sredovječnog muškarca.

– Je l’ ono Tanja? – upitala sam pokazujući u smjeru gdje sam ju ugledala.

– Daaa. – viknula je Valentina – Ko je frajer?

– Nemam pojma! Nije nikada spominjala da ima nekoga. 

– Hoćemo joj se javiti?

– Bolje ne! 

Pratili smo ih da vidimo gdje će sjesti. Sjeli su nedaleko od nas u jedan od skupljih pariških restorana.

– Zanimljivo! Je l’ tebi nešto čudno u vezi s njom? – upitala sam.

– Da, al’ ne znam što! Iskreno, iznenadila sam se vidjevši u kakvom stanu živi!

-Hm, definitivno tu nešto ne štima! 

Ostatak vremena provele smo prepričavajući zgode iz naših života. 

Sutradan smo se srele ispred alijanse. Valentina je bila strastvena kavopija, kao i ja. Doza kave prije predavanja je postala dio našeg uobičajenog rituala.  

 – Mogle bi za vikend u Louvre. Imaju izložbu drevne egipatske umjetnosti. Čini mi se da je moguće vidjeti oko 200 crteža starih tri tisućljeća. Vrijedno divljenja! Što kažeš? – upitala sam.

– Može! Uvijek sam za takve stvari! – odgovorila je Valentina.

Uskoro nam se priključila i Tanja.

-Hejjjj… -veselo nas je pozdravila.

– Salut! Kako si? – upitala je Valentina.

– Odlično! – nasmiješila se.

– Je l’ neka nova ljubav na pomolu? – provocirala sam.

– Nemam ja vremena za ljubav! – Valentina i ja smo se samo pogledale.

– A tko je onda bio gospodin s kojim smo te jučer vidjele? – Valentini je izletjelo. Tanji je postalo vidno neugodno.

– S kim ste me vidjele?

– S nekim starijim likom. – odgovorila je Valentina.

– Nije to bio nitko poseban. Jedan prijatelj.

– Ne bih rekla da je bio prijatelj! – vragolasto se nasmiješila Valentina.

– Pusti ju, ako ne želi govoriti o tome, ne mora! – rekla sam Valentini. Razgovor je završio.

– Definitivno nešto muti! – šapnula mi je kasnije u prolazu Valentina.

– Sigurno! – potvrdila sam.

***

Nedjeljom sam obično išla na trčanje s curama iz kvarta – Laurom, Talijankom i Oksanom, Ukrajinkom. Našle bi se oko osam. Navukla bih na sebe svoju omiljenu kombinaciju za trčanje – Adidas tenisice, tajice i prozračnu sportsku majicu. Nisam voljela trčati, ali sam uživala u društvu mojih prijateljica i onom osjećaju poslije. Lauru sam upoznala u dječjem vrtiću gdje sam volontirala. Oksanu sam upoznala u teretani koja se nalazila u mojoj zgradi. Prišla mi je prva čuvši kako pričam na telefon s nekim na hrvatskom.

– Ti si iz Hrvatske? – upitala je, pričekavši da razgovor završi.

– Da! – ostala sam pomalo zatečena – A ti?

– Ja sam iz Ukrajine, iz Kijeva.

– Drago mi je! – pružile smo si ruke i od tog dana nismo se odvajale jedna od druge. Postala je dio moje „ženske ekipe“. Oksana je radila kao sportska novinarka. Bila je vrlo elokventna i simpatična. Imala je blagu narav koju sam bezuspješno pokušavala isprovocirati. Često sam mislila kako je problem u nerazumijevanju, ali zapravo je ona bila jedna flegmatična persona koju je malo što moglo izbaciti iz takta. Mene je to baš provociralo do krajnjih granica.

Kao i svake nedjelje uputile smo se prema Bulonjskoj šumi otrčati već dobro poznati krug. Morale smo proći i Allée de la Reine Marguerite, mjesto gdje su stajale prostitutke. Kao i svaki puta do tada, tako me je i tada ražalostio prizor polugolih tijela koja su djelovala izmučeno i neukusno. Prostitutke koje su stajale u grupicama okretale bi se za nama i dobacivale nešto. Nisam razumjela što nam dobacuju, ali sam sigurna kako je bilo nešto neprimjereno. Skrenule smo s uobičajene rute, jer se ispred nas iznenada stvorio znak zabrane prolaske. U susjednoj ulici stajale su maloljetne prostitutke. Pozornost mi je privukla djevojka, rekla bih ne starija od petnaest godina, duge, lijepe kestenjaste kose. Bila je odvojena od ostalih, praznog pogleda i pogrbljenog držanja. Tijelo djevojke odavalo je njezinu mladost – grudi koje su se jedva naslućivale, ispod majice koju je nosila i zategnute noge, bez celulita, u uskoj i kratkoj minici. Bila je iznimno mršava. Za razliku od ostalih nije imala previše šminke na licu. Činilo se kao da je zalutala među te djevojke. Zastala sam na trenutak.

– Hoćemo li upitati djevojku je l’ treba pomoć? – upitala sam Lauru i Oksanu, pokazujući na nju.

– Jesi li ti luda? Hoćeš da nam njezin svodnik dođe i ubije nas?- komentirala je Laura.

– Cure, ne mogu više samo prolaziti kraj ovih žena kao da su stabla u ovoj šumi. Čak se ljudi i zaustave diviti ljepoti cvijeta nekog stabla, a ove jadnice nitko ne doživljava.

– Vjeruj mi, ne želiš imati veze s ovim! Gledaj svoja posla! Idemo! – povukla me Oksana. Nastavile smo trčati dalje. Okretala sam se pogledati djevojku i zapamtiti njezino tužno lice dokle god ju nisam izgubila iz vida. Lijepa mlada djevojka nije mi izlazila iz glave. 

– Uništena mladost i život! – pomislila sam. – Ne vjerujem da je svojom voljom ovdje! Sigurno postoji nešto što se može napraviti!

***

Nedjelju popodne sam, kao i obično, volontirala u Crvenom križu. I dalje potresena prizorom, odlučila sam pitati nadređene je li mi mogu pomoći.

– Madame Nicolette, trebala bih Vas sekundu! – pokucala sam i ušla u sobu naše voditeljice.

– Izvolite! – pokazala je na stolicu koja se nalazila nasuprot njezine. Sjela sam.

– Madame, imam problem koji me strašno muči. Upoznati ste s problemom prostitucije u šumi. Je li postoji način da se pomogne tim osobama? – Nicolette je ostala u čudu. Vjerojatno nikad nitko nije postavio slično pitanje.

– Ne znam što bih Vam odgovorila! Na žalost nismo u mogućnosti pomoći! Postoje nadležni organi koji se bave time. Moj Vam je savjet da se ne opterećujete ovom tematikom. Puno većima ne uspijeva izaći na kraj s time!

– Uspjelo bi da je ikome dovoljno stalo! Odvratno licemjerno društvo! – izletjela sam iz sobe ljuta. Počela sam plakati. Koliko smo postali nehumani, nisam se mogla načuditi. 

Nisam razumjela zašto nikome nije bilo stalo! Sve je meni bilo jasno. Postojale su žene koje su sebe vidjele u tom poslu i u redu, međutim, što jedna maloljetnica može znati o tome!? Bila sam ljuta da se na takav način iskorištava ljudski život. Gadio mi se sustav. Prezirala sam pomisao na muškarce koji su odlazeći zadovoljiti svoju najnižu životinjsku potrebu  oduzimali „dah života“ iz jadnih djevojaka. Oduzimali su njihovu mladost i sve što ide uz to. Osoba sam koja kad se zainati ide do kraja! Nisam mislila stati na ovome. Kome god bi se obratila smatrali su me ludom. Međutim, bila sam ustrajna u cilju da svoj naum dovedem do kraja!

– Šta tebe opće briga za te kurabe!? – pitao me jedan blizak prijatelj, kada sam mu se povjerila u nadi da će mi dati pogled „s muškog stajališta.“ Silno sam htjela znati kakav si to „veliki frajer“ kada moraš platiti za seks. Kakva si to osoba kad iskorištavaš slabijeg od sebe? 

– Eto, briga me! Znaš, i to su nečije majke, sestre, djeca. Možemo na taj način gledati što me briga za ikoga!!! Ta djevojka mi ne izlazi iz glave. Bojim se da je protiv svoje volje u šumi!

– Ti si stvarno luda! Pazi se! Ulaziš u mračne sfere!

– Stari moj, mrak ne postoji! Postoji samo nedostatak svijetla. Osjećam da ga ovdje moram upaliti!

– Čuvaj se, budalo!

Opet sam bila bez odgovora kojeg sam silno tražila. Sva vrata na koja sam „kucala,“ bila bi mi zalupljena pred nosom. Činilo mi se kako nikoga nije briga i kako svi osuđuje te jadnice, ne pokušavajući vidjeti širu sliku. 

***

Kao i svako jutro i to sam pristavila vodu za kavu u crvenu džezvu s bijelim točkicama. Iako sam kupila i zamjenu – bijelu džezvu s retro buketom cvijeća po sredini, i dalje sam voljela piti kavu jedino iz crvene. Činilo mi se kako je kava imala neki finiji okus. Možda sam samo umišljala, tko će ga znati!? Razmišljala sam o danu koji je preda mnom. Nedjeljom bi obično odlazili na hrvatsku misu u pariškoj četvrti Charonne u crkvu sv. Ćirila i Metoda. Poslije mise bi s nekim od prijatelja odlazili u neki od pariških restorana na ručak. Poslije podne je bilo rezervirano za volontiranje u Crvenom križu.

Dok sam ispijala kavu, glavom su mi vrludale misli koje nikako nisam uspjela pohvatati. Razmišljala sam o tajni koju skriva Tanja. Glavom su mi prolazile i nesretnice iz šume, posebice mlada djevojka duge kose. Pijući kavu sjetila sam se i jednog davnog razgovora.

– Sve su žene kurve! – rekao je jedan od dječaka okruglih obraza. Stajala sam na raskrižju moje zagrebačke ulice u kojoj sam tada živjela. Bila sam u mješovitom društvu djevojčica i dječaka. Svi su šutjeli, kao da su se slagali s izrečenim.

– Znači, tvoja mama je kurva?! – izletjelo mi je i prije nego li sam razmislila što govorim.

– Ne, moja mama nije! – odgovorio je pomalo ljutito.

– Tvoja mama nije žena?

– Da, žena je, al’ nije kurva!

– Ali rekao si da su sve žene kurve. Tvoja mama je žena, dakle, ona je kurva.

– Ok. Sve su žene kurve, osim moje mame!

– Uzalud je raspravljati s tobom! Jednog dana možda ćeš i shvatiti… – odustala sam. Dječak, čijeg se imena ni ne sjećam, ostavio je na mene duboki trag ovim dijalogom. Bilo je to prije više od dvadeset godina, ali se i dan danas jasno sjećam razgovora i osjećaja povrijeđenosti, kao djevojka koja tek treba postati žena. Od kuda je dolazila ova pretpostavka o ženama? Kako netko tko ima majku i sestru može uopće nešto ovako pomisliti, a kamo li izjaviti!? Jesmo li mi žene same zaslužne za epitete koje nam dodjeljuju? 

***

Počela je misa. Duboka sam se sabrala, kao i inače, pokušavajući meditirati nad tjednom koji je iza mene. Teško mi je polazilo za rukom ostati sabrana. Nad glavom su mi se vrtjela pitanja o vrijednosti ljudskog života. 

– Možemo li se svesti samo na stvar? Očito je bilo da neki ljudi sebe tako vide. Ako čovjek živi uvjeren da je nešto za njega dobro, ne vidi širu sliku, živi li u grijehu? Jesu li te prostitutke bile grešnice? Ili su više bili grešni oni koju su iskorištavali njihova tijela? Može li se duša uništiti preko tijela? 

– …Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao“ (Iv. 20, 18). Svećenik je čitao Evanđelje po Ivanu. Ta zadnja rečenica izbacila me je iz mog razmišljanja.

Marija Magdalena, prostitutka koju je Isus oslobodio od grijeha. Bio je to znak! Sinula mi je ideja. 

Tu nedjelju skupila sam svu moguću hrabrost koju sam imala i pošla na trčanje u šumu. Nadala sam se susretu s mladom djevojkom čiji me je lik proganjao. Dotrčala sam do ulice gdje su stajale maloljetnice. Bila je među njima. Srce mi je počelo luđački udarati. Uhvatila me panika. Imala sam jednu jedinu priliku izvesti što sam naumila. Molila sam Bog da sve prođe kako treba. Nedaleko od grupice djevojaka tobože sam se popiknula i pala. Nastao je opći kaos. Djevojke su vrištale od smijeha i dobacivale mi uvrede. Sve, osim nje. Ona je prišla k meni.

– Trebate li pomoć? – upitala je na lošem engleskom.

– Hvala! Kako se zovete?

– Magda! Iz Poljske sam. – njezino ime je bio još jedan od znakova da sam na pravom putu. Magda je bilo često poljsko ime za djevojčicu, a dolazilo je od imena Magdalena, točnije Marija Magdalena.

– Drago mi je! Ja sam iz Hrvatske! Hvala na pomoći!- dok mi je pružala ruku, gurnula sam u nju papirić s mojim brojem telefona.

– Nazovi me! Pomoći ću ti! – obratila sam joj se ovaj put na poljskom. Završila sam polonistiku u Zagrebu. Osim u ovoj prilici, do tada mi nije trebao poljski jezik. Život nakon fakulteta je otišao u nekom drugom smjeru. 

Djevojci su oči zablistale. Odjednom je živnula. Okrenula se oko sebe i diskretno stavila papirić u dekolte.

Najgore je bilo iščekivati poziv. Prolazili su dani, Magda nije zvala.

***

Tijekom srednjeg vijeka u Francuskoj se počela širiti odanost Mariji Magdaleni. Kružile su razne legende o njoj. Izgrađene su brojne crkve. Jedno vrijeme se vjerovalo kako se njezina grobnica nalazila u Provansi. Međutim, njoj nema ni traga u Francuskoj! Sve priče o Mariji Magdaleni koja je došla u Francusku su srednjovjekovne legende. U kontekstu srednjeg vijeka to je i više nego razumljivo. Mnoge su regije tada tvrdile da imaju relikvije svetaca kako bi osigurale zaštitu pred muslimanskim invazijama. Priča o Mariji Magdaleni oduvijek je intrigirala. U njezinu čast izgrađene su brojne crkve. Što je istina u moru ponuđenih priča o njoj, je li uopće bitno? Dubina prihvaćanja da postoji mogućnost oprosta, ma o kakvom grijehu se radilo jedino je bitno. Daje nadu. Ma kakav god bio moj trenutni život, postoji mogućnost da se promijeni. Ništa nije trajno, pa čak ni teški grijeh. Dovoljno je iskreno se pokajati i prihvatiti Ljubav. Bila sam uvjerena kako tim „izgubljenim dušama“ koje su vrludale Bulonjskom šumom treba ljubavi, iznad svega. Potrebno je da im netko pruži ruku, bez osude. Njihove ruke nisu bile prljavije od mnogih koje sam poznavala, uključujući i moje. Bile su marginalizirane, odbačene, kao što je to nekoć bila Magdalena. Priču o Mariji Magdaleni treba gledati kroz posebne naočale. Ona je metafora za sve loše, što je s jedne strane odvratno, gnjusno i plitko, a s druge strane ona je, ipak, na kraju svega, postala sveta. Postala je sveta jer je ona sama odlučila odbaciti sve te „okove koji su je vezali.“ Iz perspektive duhovnosti, ali i svjetovnosti, živimo sretno i oslobođeno samo onda kada se maknemo od onoga što nam čini zlo. Svoditi tjelesnost na najniži moguće nivo čini  nas životinjama. Bića smo s mozgom! Bar bismo trebali biti!

***

Zazvonio je telefon. Na ekranu mobitela bio je prikazan nepoznati broj. Srce mi je počelo jako tući. Intuitivno sam znala da je ona.

– Halo.- javila sam se.

– Magda je. – tiho je prošaptala.

– Moramo biti brze. Slušaj me dobro! Ok?

– Ok!

– Danas moraš pobjeći! Doći ćeš na adresu Crvenog križa. Tamo ću te čekati. Jesi li me shvatila? Kad budeš dolazila, budi sigurna da te nitko ne prati. Vidimo se! – spustila sam slušalicu. Duboko sam udahnula. Znala sam da imamo samo jednu šansu. Ako me uhvate mrtva sam, a vjerojatno i ona. Noge su mi se odsjekle od same pomisli na to što se može dogoditi. Počela sam misliti kako i nije najpametnija stvar ovo u što sam se uvukla, ali što je tu je. Morala sam priču dovesti do kraja.

Sat je otkucao 20 h. Bila sam već blizu zgrade Crvenog križa kad sam začula vrisak. Činilo mi se da dopire nedaleko od mene. Noge su mi se sasjekle. Strah je preplavio moje tijelo. Ostala sam stajati nepomično na mjestu na kojem sam bila. Paraliza tijela! Što sada, sigurno je ona, pomislila sam. U meni su se počela boriti dva osjećaja – osjećaj straha koji je tjerao na bijeg i osjećaj nade koji me je tjerao da idem naprijed.

– Ti nisi kukavica! – rekla sam sebi u bradu. Znala sam da ostatak života neću mirno provesti ako toj djevojci barem ne pokušam pomoći. Imala sam izbora. Uvijek imamo izbora, otići ili ostati. I za oba moramo platit cijenu! U ovom slučaju ona je bila visoka, njezin i moj život. 

– Ajde, kreni! Ti to možeš! – samoj sebi sam govorila dok je tijelo i dalje nepomično stajalo i osluškivalo svaki šum. Kako sam se nalazila između zgrada i uz prometnu cestu, buka je bila neizbježna. Napokon sam se odvažila i krenula. Noć, koja je već pala na grad, je činila, okruženje u kojem se nalazim, dodatno sablasnim. Glavom su mi prolazile kojekakve misli. Sve od reda su bile negativne. Mozak nas tako pokušava obraniti od opasnih situacija, tješila sam samu sebe. Dijalog dva bića koji se odigravao unutar mene, a ja sam ga „slušala“ kao slušač postrani, djelovao je bizarno. Sve sam pripisivala stresu kroz koji sam prolazila i nisam bila previše racionalna. 

Došla sam do zgrade Crvenog križa. Bila je to ulica pored gradske tržnice. Kako nije bila previše prolazna, nije kao ostale imala jaku uličnu rasvjetu. Slabašno svjetlo stvaralo je sjenu koja je dodatno tjerala strah u kosti. Osvrtala sam se okolo sebe ne bi li vidjela Magdu. Nije je bilo. 

– Sigurno su ju uhvatili. Onaj krik koji sam čula, bio je njezin. – pomislila sam. Odlučila sam pričekati još kojih petnaestak minuta i ako ne dođe vratiti se kući. Vrijeme je sporo prolazilo. Uvijek sporo prolazi onome tko čeka! Pogledavala sam svaki čas na sat. Prošlo je petnaest minuta, ali sam odlučila, za svaki slučaj, još malo pričekati. Prošlo je još deset minuta, a u daljini sam vidjela nečiju siluetu. Bila je to ona. Mahnula sam joj u znak da me prati. Taj dio mi je bio odlično poznat i točno sam znala kamo trebam ići. Pratila me iza zgrade. Na stražnjem dijelu nalazio se sporedni ulaz koji je vodio u prostorije Crvenog križa. Koristili smo ga mi zaposlenici za vrijeme pauze. Imala sam ključ. Otključala sam vrata i obje smo ušle. Vrata sam brzo zaključala.

– Što se dogodilo? Zašto ti je ovoliko trebalo? – upitala sam kad smo ušle.

– Jedva sam pobjegla. Na izlasku iz šume, učinilo mi se da me dvojica „zaštitara“ prate. Htjela sam biti sigurna da me nitko ne prati, zato sam kasnila.

– Ok! Večeras ćeš provesti noć ovdje. Pokazat ću ti spremište u kojem sam ti pripremila ležaj! Sutra ujutro ću doći po tebe. Pripremila sam ti odjeću. Morat ćeš staviti hidžab. – Pokazala sam na maramu koju obično nose žene islamske vjeroispovijesti kojom se pokriva kosa. Također večeras ćeš se obojati. Imamo kupaonicu u podrumu. Kupila sam ti crnu boju za kosu. Odjeća je pored ležaja. Sutra sam po tebe oko 8 i moraš biti spremna. U 9 se centar otvara i moramo nestati prije toga! Jesi li me sve razumjela?

– Jesam! Hvala ti puno!

Ostavila sam ju. Žurila sam kući. Noć sam probdjela moleći. Samo sam htjela da ova priča što prije završi i da Magda se sretno vrati svojoj kući. Oko šest sam već bila na nogama i kuhala kavu. Više od ičega trebala sam šalicu toplog crnog napitka. Bila sam iscrpljena. Kava me je razbudila i dan je mogao početi. Navukla sam na sebe prvo što mi je bilo pod rukom. Trudila sam se biti što tiša da ne probudim svoje dečke – sina i supruga. Tiho sam se iskrala iz stana i spustila u garažu do auta. Nervozno sam sjela za volan i pustila latinoameričku glazbu koja me je uvijek punila nekom pozitivnom energijom. Kad bih bila i najlošije volje, ona me doslovce „dizala iz mrtvih.“ Trebala sam trenutno takvu stimulaciju jer su noge bile u nekom stanju paralize. 

– Mogu ja to. Samu sam sebe hrabrila. Još malo i gotovo je!

Otključala sam stražnja vrata Crvenog križa i nečujno ušla u zgradu. Došla sam do prostorije u kojoj sam ostavila Magdu. Ona me je čekala spremna.

– Navuci hidžab i evo ti ove lažne naočale za vid. Bili su to samo veliki crni okviri naočala za vid sa staklom bez dioptrije. 

– Odlično! Nema šanse da te itko prepozna.

Spustile smo se do mog auta. Nismo komunicirale dok nismo ušle u auto.

– Hvala ti puno! 

Zahvaljivala se Magda dok su suze klizile niz njezino lijepo lice.

– Nemoj mi se još zahvaljivati! Čekaj da priču dovedemo do kraja!

Uskoro smo bile kod Poljske ambasade u Parizu koja je smještena u Hôtel de Monaco na Rue de Talleyrand. Veleposlanstvo još nije bilo otvoreno. Morale smo pričekati još nekih pola sata. 

– Idemo pronaći otvorenu pekaru i kupiti nešto za jelo. 

– Može! Jako sam gladna! Dok sam žvakala pecivo pokušavala sam Magdi objasniti plan.

– Slušaj me dobro! Ja ću prva ući u ambasadu. Probat ću doći do nekoga tko bi nam mogao pomoći. Za to vrijeme ti ćeš me čekati u autu. 

Uskoro su se vrata veleposlanstva otvorila.

– Kamo ste krenuli? Pitao me je zaštitar na ulazu u ambasadu na francuskom.

– Trebala bih nekoga od nadređenih. – odgovorila sam mu na poljskom.

– Vi ste poljska državljanka? – upitao je ovaj puta na poljskom.

– Ne, ja sam hrvatska državljanka koja priča poljski, odgovorila sam najljubaznije što sam mogla.

– Imate li zakazan sastanak s nekim?

– Nemam! Molim vas ako mi ikako možete pomoći i pozvati nekoga nadređenog!? I dalje sam se trudila biti što ljubaznija.

– Na žalost, ne mogu Vam pomoći!

– Molim Vas, stvar je zaista hitna i radi se o životu ili smrti! 

– U redu! Vidjet ću što mogu napraviti za Vas! Pričekajte ovdje! 

– Ok! 

Odmaknuo se od mene i nazvao nekoga. Djelovao je poprilično uzrujano. Nakon par minuta došao je do mene.

– Primit će vas Pani Agnieszka. Pođite za mnom! Slijedila sam ga kroz dugački hodnik koji je vodio do njezine sobe. Na vratima sobe stajao je natpis Referat ds. Komunikacji i Dyplomacji Publicznej, Odjel za komunikaciju i javnu diplomaciju, Pani Agnieszka S., ekspert.

– Dzień dobry! Moje ime je Agnieszka S. Izvolite, kako vam mogu pomoći? Kolega je rekao da je hitna situacija? 

– Dzień dobry, Pani Agnieszko! Moje ime je B., hrvatska sam državljanka s prebivalištem u Parizu. Trebala bih pomoć Vašeg veleposlanstva.

– Recite, kako Vam možemo pomoći?

– Stvar je poprilično delikatna! Naime, u autu mi je Vaša državljanka koju sam spasila iz Boulonjske šume iz ralja makroa. Djevojka ima samo šesnaest godina i nema nikakav dokument jer su joj ga oduzeli i prisili ju da se bavi prostitucijom. Ne znam kako stvari funkcioniraju oko ovoga i je l’ mi možete pomoći?

Nastala je tišina. Žena je u čudu gledala u mene. Postalo mi je jako neugodno. 

– Pani B., moram se savjetovati sa svojim kolegom! – izašla je iz sobe. Nije je bilo neko vrijeme. Dlanovi su mi se počeli jako znojiti od  stresa koji sam proživljavala. Stalno sam brisala ruke o hlače sjedeći gotovo nepomično na stolcu i iščekujući gospođu Agnieszku kada će se vratiti s nekim odgovorom. Prošlo je sigurno dobrih pet minuta kada se pojavila s jednim od svojih kolega.

–Dzień dobry pani B.! Ja sam Piotr, kolega gospođe Agnieszke. Čuo sam koji je povod Vašeg dolaska. Napraviti ćemo sve kako bi pomogli djevojci. Razvukao je osmijeh od uha do uha. 

– Možete li dovesti djevojku k nama? – upitala je Agnieszka.

– Naravno! Idemo odmah po nju!  – uputila sam se prema autu.

Magda je čekala u autu gdje sam ju i ostavila.

– Idemo! Ovdje ćeš biti sigurna i vratiti će te kući! 

– Hvala! – počela je plakati. 

Ušle smo obje u poljsku ambasadu. Dočekali su nas Agnieszka i Piotr. Postavili su par osobnih pitanja Magdi i ponudili joj pomoć. U kratkom roku Magda je dobila papire za povratak kući. Dala sam joj svoj kontakt – mail adresu. Broj mobitela sam odlučila promijeniti za svaki slučaj. Svoj Facebook račun sam ukinula. Potrudila sam se svaki trag koji bi mogao voditi do mene izbrisati. Čak sam u to vrijeme otišla sa sinom u Zagreb na tri mjeseca. Dugo vremena sam imala osjećaj da me netko prati. Bio je to samo strah. Prošlo je gotovo dvije godine kada mi je jedne srijede navečer stigao mail od Magde.

„Draga Pani B., nadam se da ste dobro!? Magda je! trebalo mi je dugo vremena da Vam se javim, ali jednostavno, izbjegavala sam sve što je imalo ikakve veze s Parizom. Bilo mi je tako lakše! U međuvremenu sam išla na psihoterapije i završila srednju školu. Mama je jako teško podnijela sve što mi se dogodilo i vrlo brzo po mom povratku je preminula. Tata se odao alkoholu, više nego inače. Svi oko mene, s obzirom da je Oleśnica mala sredina, gledali su me sa zgražanjem. Bile su ovo teške dvije godine. Vrlo sam usamljena u svojoj patnji! Prijateljice koje sam imala, izgubila sam. Morala sam se suočiti s ljudima koji su mi govorili da sam sama kriva za to što mi se dogodilo, jer sam sigurno nečim izazivala. Jako sam postala nesigurna u sebe. Ošišala sam se na kratko i trudila se maksimalno uništiti lice sa tamnom šminkom, a tijelo s prevelikom odjećom. Odlučila sam odseliti odavde jer ovdje ću zauvijek nositi stigmu prostitutke. Uzalud je ljude u nešto uvjeravati kad već unaprijed imaju svoju viziju tko sam zapravo ja. Ne žele čuti moju istinu. Nisam svojom voljom bila prostitutka!

 Draga B., Vi ste moj dobri anđeo čuvar ovdje na zemlji! Zahvaljujući Vama dobila sam priliku živjeti novi život. Sve se dogodi s razlogom, kažu, a ja želim vjerovati da je tako. Odlazim na studij u Varšavu. Upisala sam studij psihologije i imam veliku želju po završetku raditi sa žrtvama bilo koje vrste nasilja. Ono što sam proživjela u Parizu zauvijek će me pratiti, ali sam odlučila samu sebe uvjeriti da to nisam bila ja. Na žalost, ne možemo birati često puta ono što će nam se dogoditi, ali hvala Bogu možemo izabrati kako ćemo doživljavati proživljeno. Varšava je veliki grad i nadam se da će mi pružiti priliku potpunog iscijeljena. 

Nadam se da ste Vi i vaši najbliži dobro!? Znajte da ne prođe dan da ne pomislim na Vas. Šaljem vam tonu dobre energije u nadi da će nam se jednom opet putevi sresti!

Vaša, vječno zahvalna, Magda.“

Razveselio me je mail, jako! Odmah sam joj odgovorila.

„Draga Magdo,

Ne mogu ti reći koliko si me razveselila svojim javljanjem! Čekam tvoj mail od kad smo se razdvojile ispred poljske ambasade. Čula sam kasnije od pani Agnieszke da si sretno stigla u svoju obitelj. Zahvaljivala sam nebesima na tome!!! Drago mi je da si dobro i da napreduješ u životu! Život je veliki izazov svima, a tebi pogotovo! Neću ti reći da zaboraviš svoju prošlost. Kao prvo to je nemoguće, a kao drugo ona čini od tebe to što si danas. Međutim, važno je da shvatiš da tvoja prošlost nisi ti. Ti si danas jedna nova osoba, koja da, ima uteg prošlosti, ali na tebi je da taj teret naučiš nositi. Ljepota ovog života je u konstantnoj promjeni i napretku. Sve ružne stvari ostavi iza sebe, a gledaj svijet koji je ispred tebe. Mlada si i pametna. Možeš sve. Sve je na tebi! Ako se odlučiš prkositi kišnom danu, dobit ćeš samo još jedan kišni dan koji si prohodala pod kišobranom. Ako taj isti dan odlučiš ostati u kući jer je kiša, biti će to najsivlji dan u tvom životu i krivit ćeš kišu. Kiša nije kriva. Mi smo krivi što tražimo uvijek opravdanja u vanjskim stvarima jer nama tako paše! 

Draga moja, žao mi je zbog gubitka majke. Kažu da s majkom odlazi i dio nas. Vjerujem da ti je, pored svih stvari koje su ti se dogodile, ovo dodatno teško palo. Vjerujem da si njezinim odlaskom dobila svog anđela čuvara!

Tako si mlada i toliko toga si već prošla. Želim ti reći kako se divim tvojoj snazi! U mojim očima si velika! Malo toliko velikih ljudi imala sam prilike sresti u svom životu! I ovim svojim kratkim javljanjem natjerala si me da razmislim o svom životu! Koliko je duboko dno na koje čovjek može pasti i dignuti se iz njega? Ne znam! Ali ono što vidim iz tvog primjera jest da ljudska vjera i borba čine čuda!

Nadam se da ću imati priliku jednoga dana s tobom sjesti i popričati o svemu.

Svako dobro! Čuvaj se! Tvoja B.“

***

Bio je početak tjedna. Odvela sam malenog u vrtić i krenula na tečaj francuskog jezika. Sat je započeo i svi smo sjeli u svoje klupe. Nakon otprilike dvadesetak minuta od početka nastave na vratima učionice pojavila su se dvojica policajaca. 

– Dobar dan! Molim vas da istupe naprijed sljedeće učenice: Valentina, Betty, Miya i B. – istupile smo ispred vidno zbunjene time što se događalo. 

Policajci su nas izveli iz učionice i odveli u drugu, praznu sobu. 

– O čemu se radi? – hrabro je upitala Valentina.

– Poznajete li Tatianu S.? – upitao je jedan od njih.

– Da.. – rekle smo gotovo u glas.

– Kada ste se zadnji puta vidjeli i čuli s njom?

– U petak. Poslije nastave smo pile kavu skupa. – odgovorila je Betty.

– I niti jedna od vas se od tada nije čula niti vidjela s njom?

– Ne…- ponovo smo u glas odgovorile.

– Možemo li znati što se događa? – upitala sam pomalo bojažljivo.

-Tatiana je jutros pronađena mrtva u svom stanu. – skamenila sam se čuvši ovo, kao i djevojke.

– Kako je to moguće? – pitala je u nevjerici Miya.

– Utvrđujemo što se dogodilo…Uzet ćemo vaše podatke i molim vas da nam budete na raspolaganju. Vi ste jedine osobe za koje znamo da je Tatiana bila u kontaktu.

Kada su policajci zamakli, ostale smo u šoku plačući. Ne vjerujući da je to sve istina. Nismo mogle dokučiti tko bi i zašto ubio Tanju. Činjenica je bila da smo se prekratak vremenski rok poznavale i moglo je tu biti svega. 

Nakon par tjedana od Tanjinog ubojstva zazvonio je telefon. 

– Dobar dan. Gospođa B.?- upitao je duboki glas s druge strane žice.

– Da, izvolite!?

– Zovem Vas vezano uz ubojstvo Tatiane S. Naime, Tatiana je bila dio elitne prostitucije. Stan u kojem je boravila je stan njezinog ljubavnika, gospodina M.N. Utvrđeno je na obdukciji da je bila trudna. Iz M.N. tvrdnji doznajemo da mu je prijetila da će reći njegovoj gospođi. U jeku svađe on ju je udario oštrim predmetom u glavu i  ona je odmah preminula. Hvala Vam na suradnji. Spustio je slušalicu, a meni je još neko vrijeme u uhu sviralo tu-tu-tu-tu.

***

-Tko je bez grijeha,

Neka prvi baci kamen!

On reče i nasta muk,

Od osude osta samo praznina.