Marakeš

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Život je stroga tajna. Vrata istine tek rijetkima budu otvorena.

U Marakeš sam putovala s mužem i sinom. Nas ˝tri mušketira˝(kako smo od milja zvali našu malu putujuću skupinu) krenuli smo “uhvatiti” malo sunca. Bio je početak ožujka, a dugoj hladnoj pariškoj zimi, činilo se, nema kraja. Mjesecima je vladalo sivilo. Gotovo svaki dan je kišilo, a hladni vjetar, koji je stizao s Atlantika, nije davao nadu da će uskoro doći proljeće, a s njim i ljepše vrijeme. Činilo se zgodnim uhvatiti koju zraku sunca i tako je odluka pala otputovati u Marakeš. Veselilo me to putovanje. Svaki odlazak iz Pariza, u kojem smo tada živjeli, činio me sretnom. Život u tom magičnom gradu, za mene je većinu vremena, bio gotovo nepodnošljiv. Put u Maroko bio je još jedan bijeg. Više od ičega trebala sam mir i predah od svakodnevice. 

Letjeli smo iz zračne luke „Charles de Gaulle“. Padala je jaka kiša. Sivi, tamni oblaci su se nadvili nad aerodromom. Let je kasnio. Uhvatila me nervoza. Činimo li ispravnu stvar? Kašnjenje leta možda je jedan od onih znakova koji ti govore da se ne trebaš nalaziti tamo gdje se upravo nalaziš!? Stjuardese su dijelile čokoladice i nudile nas kavom i vodom. Uzela sam kavu. Okus kave malo me je oraspoložio. Pokušavala sam se koncentrirati na put. Počela sam čitati vodič o Marakešu. Uskoro smo poletjeli.

Sletjeli smo u Marakeš na Menaru. U zračnoj luci je vladala gužva. Miješali su se kojekakvi mirisi koji su dopirali iz aerodromskih Duty free shopova. Lice mi se odjednom ozarilo. Odlutala sam mislima na bazare prepune začina. Ljudi su se gurali i bili glasni. Koliko različitih ljudi, pomislila sam. Toliko šarolikosti i autentičnosti rijetko sam gdje vidjela. Ljudi, moja vječna inspiracija, moje vječno traženje. Mi, bića ovog ˝palog˝  svijeta, stalno negdje jurimo. A kuda i zašto idemo, bila je jedna od mojih opsesija.

-Taksi…Trebate li taksi? – odjedanput se stvorila cijela grupa ljudi oko nas, nudeći nam, na engleskom s arapskim naglaskom, taksi. Gurali smo se kroz gomilu. Ne podnosim gužve. Mase me čine nervoznom i jedva sam čekala da se maknemo.

Prijevoz nas je čekao iz hotela u kojem smo rezervirali sobu.

– Kako ste letjeli? – upitao nas je vozač taksija koji je došao po nas.

– Bilo je dobro. Malo smo kasnili, ali sam let bio je ugodan! – odgovorio mu je moj suprug.

Na cesti je bila gužva. Kaos. Činilo mi se kao da nikada nećemo stići do hotela.

– Dobrodošli! – dočekala nas je nasmiješena recepcionarka hotela u kojem smo imali rezerviran smještaj.

Odahnula sam. Stigli smo i novo putovanje napokon je moglo početi. Dok je suprug sređivao stvari oko preuzimanja ključeva za naš apartman, sjela sam na jedan udoban kauč i počela promatrati ljude. Svi su djelovali poprilično sretno.

– Jesu li su svi ti ljudi pobjegli od nečega pa su, sada, zbog toga sretni?  razmišljala sam. Možemo li ostaviti ono što nas muči promijenivši destinaciju? Uzevši dva putna kofera osobnih stvari, krenuvši negdje, možemo li svu ostalu prtljagu koja nas muči ostaviti za nama? 

Pitanja što su se poput pčela rojila u glavi stvarala su mi pomiješane osjećaje straha i radosti. 

Putovanja me uvijek vesele. Na kraju krajeva sami biramo destinaciju. Čini mi se s razlogom! Ako bolje razmislim o svim svojim putovanjima, pa čak i ona koja mi se na prvu nisu svidjela, imala su svoj smisao. Ako smisao nisam vidjela na početku puta, pojavio bi se za vrijeme putovanja, a ponekad bi mi ‘odgovor’ došao nakon nekog vremena. 

Smjestili smo se u naš apartman s pogledom na stari dio grada. Sviđali su mi se tradicionalni orijentalni motivi kojima je soba bila uređena.

– Idemo li odmah u grad? – prekinuo me je suprug u razmišljanju – Ako išta želimo danas vidjeti, moramo odmah krenuti!

Brzo sam spakirala par stvari za malenog. Krenuli smo u istraživanje. Veselila sam se novim spoznajama.

Noć se polako spuštala na glavni trg Jemaa el-Fna i činila cijeli doživljaj još magičnijim. Ružičaste zgrade poprimale su zagasiti ton. Ulična rasvjeta učinila je cijelu atmosferu pomalo mističnom. Na trenutke su obrisi građevina i sjene koje su bile naokolo razbacane, činile se živima. Stvarala se čarolija.  Ljudi su se okupljali u sve većem broju. Jedinstvenost stare jezgre me je oduševila. Točno sam mogla zamisliti kako je bilo prije sto, dvjesto godina. Vrijeme kao da je stalo! Ljudi u narodnim nošnjama, kočije i konji, smrad konjske balege izmiješan s miomirisima aromatičnih začina, čaja od mente, cijeđenog soka od naranče, mirisa kožnih torbica i obuće, različitih rukotvorina, stvarali su besprijekoran doživljaj prošlosti koja se poput svilenih niti pretakala u ovo danas i sada. Što je to tako posebno i sentimentalno u prošlim vremenima, nisam mogla ne upitati se. Prošlost nas oblikuje u ono što smo danas, ali ako se ne znamo izboriti s prošlosti, ona nas koči, ponekad do te mjere da godinama tapkamo nesvjesno na jednom te istom mjestu.

Prizor kobri koje ˝plešu˝ pred svojim krotiteljima oduzimao je dah. Plešemo li i mi tako pred onima za koje mislimo da su iznad nas, pomislila sam. Sam prizor bio je očaravajući, ali i tužan. Kako se jedna kobra, koja se može oduprijeti čovjeku, vrti u ritmu glazbe koju proizvodi frula? Što je to toliko posebno u toj melodiji da ona zaboravlja tko je? Očito je da nema svijest koliko je jaka. Isto to događa se i nama, samo što mi nemamo opravdanje jer imamo razum. Bar bi ga trebali imati! Često zaboravimo vlastitu  vrijednost i vrtimo se ˝kako netko svira.˝ Što nas to koči biti stopostotni mi? 

Žamor je postajao sve glasniji i miješao se sa zvukovima frule i bubnjeva. Odnekud je doskakutao mali majmun na rame mog supruga. Uplašila sam se. Shvativši kako je on dio atrakcije, laknulo mi je. Mogli smo se slikati s njim. Odlučili smo da ipak nećemo. Izrabljivati životinje na takav način nije nam se činilo u redu.

Krenuli smo dalje. Mirisi hrane dopirali su do nas iz obližnjih restorana. Odlučili smo kako ćemo definitivno probati marokansku kuhinju. Te večeri svratili smo u restoran na samom trgu. Uspjeli smo dobiti mjesto na terasi tik uz sam rub od kuda se pružao veličanstven pogled na trg i sukove. Željela sam probati njihovo tradicionalno jelo – tagine, jelo koje se priprema u zemljanoj posudi, uglavnom s mesom, povrtnim dodatkom i raznim začinima. Suprug se odlučio za kuskus. Uz večeru je obavezan čaj od mente. Volim mentu. Opojan okus i miris marokanskog čaja još i sada pamtim. Koja je tajna? Prodavač, kod kojeg sam kupila sušenu mentu, objasnio mi je, kada se skuha čaj i procijedi, obavezno se mora staviti svježa menta i šećer. Probala sam to napraviti kad smo se vratili kući, ali daleko je to bilo od marokanskog čaja. Očito da je postojao još poneki tajni sastojak! 

Gdje god smo se pojavili nudili su nas čajem. Trgovac začinima u čijoj sam trgovini uzela arganovo ulje, kreme za lice i tijelo, arapsku dekorativnu kozmetiku, čajeve i začine proveo je s nama dva sata u razgovoru. Prijateljski nastrojen pokušavao je cijelu atmosferu učini ugodnom. Dva puta se kuhao čaj za nas! Razmišljam, jesam li toliko toga kupila opijena mirisima koji su se širili trgovinom i gostoprimstvom prodavača? Djelovali su poput opijata. 

– Što Vam je to po rukama? – upitao je zureći u moje ruke. Počela sam osjećati tjeskobu. Pomisao da je primijetio ekcem koji sam imala kao posljedicu svega onoga što se događalo oko mene, a čiji sam nijemi svjedok bila. Etiketu, koju sam više-manje vješto skrivala od ljudi. Oznaka koja me većinu vremena „pratila“ i otkrivala jednu od stvari za koju nisam htjela da drugi znaju. Ranjiva sam. Osjetljiva sam. Povrijeđena sam. Loše mi je. Bojim se.

– Psorijaza. – odgovorila sam tiho, pognuvši glavu poput djeteta koje zna da je nešto loše napravilo i da slijedi kazna.

– Ne brinite! Imam odličnu kremu na bazi bilja! – rekao je pogledavši me ispod oka. Znala sam što taj pogled znači. Mogla sam jasno vidjeti što misli. Ispred mene, a iznad njegove glave vrtjele su se slike u simbolima u kojima sam jasno mogla čitati ono što je njemu taj trenutak prolazilo glavom. 

– Hvala, ali ne zanima me! Ne volim testirati stvari kad je to u pitanju! – nervozno sam odgovorila – Koristim ono što mi je dermatolog propisao.

– Sve je u redu! Budite bez brige! Ionako krema ne čini čuda! Mislim da Vi to odlično znate!? Morate se prestati brinuti! Život je jedan i tako brzo prođe, nema potrebe potratiti ga na nebitne ljude i događaje! Što je bilo, neka ostane u prošlosti, a ono što će tek doći – povjerite Onom gore!

Nijemo sam stajala i nisam znala što odgovoriti. Da li od silnih mirisa ili od onoga što sam upravo čula, izgubila sam se. Postalo mi je loše. Vidjevši da sam problijedila, prodavač je zamolio svog kolegu da mi donese stolicu. Sjela sam. Donijeli su mi malo vode. Trudila sam se ostati pribrana. Bilo mi je loše, što od slabosti koju sam osjećala, što od nemoći pred istinom koja je upravo izrečena. Znala sam da trebam ostaviti stvari za sobom, znala sam da se ne treba opterećivati oko sutra, oko ljudi ili onog što slijedi, ali nisam znala kako pobijediti taj „glas“ koji me stalno vukao prema dolje. Mučile su me slike prošlosti, svi propusti koje sam napravila, mučili su me ljudi koje sam povrijedila i koji su mene povrijedili, nisam mogla prestati razmišljati što će biti sutra, previše sam se bojala. Živjeti sada i ovdje za mene je u većini slučajeva bila nemoguća misija. Osjećala sam se loše. Nisam voljela svoju trenutnu situaciju. Nisam se dobro nosila sa svakodnevicom. Donosila sam loše odluke i pristajala na kompromise koji su me kasnije skupo koštali. Pokušavala sam ugoditi svima, a pritom vrištala u sebi jer, to što sam činila, nije bilo s ljubavlju. Ljubav je bit svega i ako nje nema sve je uzaludno! A tu ljubav koju sam trebala imati prema drugima nisam nalazila. Ljudi su me gušili, a ja nisam znala kako ih maknuti od sebe. 

– Idemo! – naglo sam se digla sa stolice – Idemo!

– Polako! Sjedi još malo…vidiš da ti nije dobro! – smirivao me suprug.

– Sve je u redu! Idemo, molim te. Uzela sam sve što sam trebala! – platili smo što smo uzeli, pozdravili se i otišli.

– Što je bilo? – pitao me suprug sav zbunjen.

– Ne znam… Stvarno ne znam! – znala sam, ali nisam htjela započinjati još jednu diskusiju oko onoga što je i on znao da me muči. Uvući se u raspravu za koju sam od početka znala kako će završiti, bilo je gubljenje vremena i energije.

– Ok! Sigurno si dobro?

– Jesam! – trudila sam se nabaciti osmijeh – Idemo na čaj i kolače! Znaš da me to uvijek oraspoloži!

Nisam mogla maknuti misli. Kao da su me opsjedale! Ni čaj, ni kolač nisu pomogli.

– Idemo u hotel odmoriti se! Ne osjećam se dobro! – na kraju sam izgovorila.

Išli smo prema hotelu u tišini. Prokleta tišina! Misli u njoj luduju! 

-Trebala si reći ˝ne“…trebala si se izboriti za sebe…trebala si biti ti….trebala si iskoristiti priliku…trebala si reći kako se osjećaš…trebala si biti hrabrija…trebala si… –  misli su ludovale.

Nisam mogla pobjeći od onoga što sam htjela ostaviti tamo negdje i zaboraviti. Trebamo li bježati od prošlosti? Bježimo li od sebe? Zahvaljujući tome što se dogodilo oblikovalo me je u osobu kakva jesam!?  Mene je mučilo kakva bi osoba bila da svih tih propusta nije bilo, da sam bila mudrija?

Idući dan, jaka svjetlost koja je probijala kroz tamno sive zavjese na prozorima, probudila nas je.

– Novi dan, novi početak! – pomislila sam i dodala – To uvijek kažeš, ali… To prokleto ali!

Zaustavila sam tijek misli i digla se iz kreveta. Tuširanje hladnom vodom mi je godilo. Snažan mlaz tople vode polako je razbuđivao svaki dio mog tijela. 

-Ništa ne mogu promijeniti, osim ovog sada! Ništa nemam za što bih se uhvatila, osim ovog ovdje! Ništa nije bitno, osim ovog danas! – ponavljala sam u sebi, poput neke mantre nadajući se da ću i povjerovati u nju.

Sišli smo u restoran na doručak. Voljela sam doručke u hotelima. Veliki izbor hrane i puno ljudi. Ljudi su se gurkali oko stolova na kojima je bila postavljena hrana. Zanimljivo mi je promatrati kako ljudi uzimaju hranu, a uzimali su kao da „sutra ne postoji.“

Imala sam svoju rutinu doručka u hotelu. Kava s mlijekom, čaša hladne vode i dvije kriške kruha s maslacem i medom. Inače, gotovo nikada ne jedem to kod kuće, ali u hotelima je postalo dio tradicije.

– Daj, uzmi nešto konkretno! – nagovarao me suprug.

– Znaš da mi ovo jedino paše! – odgovorila sam – Sve drugo bi mi bilo previše!

Bez previše hrane ispred sebe, pijući kavu, mogla sam u miru promatrati ljude oko sebe. Žene su bile decentno našminkane. Ljudi su mirisali svježinom koja je karakteristična za jutro. Kosa im je bila sređena. Po odjeći se moglo zaključiti tko je u hotelu zbog čega. Ljudi u odjelima su bili poslovno ovdje, a oni ležernije obučeni bili su na godišnjem odmoru.

Treći dan našeg boravka planirali smo obilazak sukova. Nakon doručka, spremili smo se i uputili prema glavnom trgu. Na Jemaa-el-Fni bilo je mirno. Došli smo do „našeg“ prodavača cijeđenog soka i naručili tri soka od naranče. Okus je bio izuzetan. Miris posebno intenzivan. Mogao se osjetiti trag sunca koji je hranio ovaj plod. Trg je djelovao pitomije nego li dan ranije, valjda zato jer nije bilo puno ljudi. Sa sjeverne strane trga ušli smo u sukove. Sukovi su bili sačinjeni od zavojitih uličica. Na štandovima se nalazila najrazličitija roba. Iako na prvu djeluju kaotično i nepregledno, zapravo su jako jednostavni. Svaki dio specijaliziran je za određene proizvode. Mene su najviše zanimale torbice. Imala sam namjeru kupiti jednu, za uspomenu. Cjenkanje se očekuje. Međutim, mene je bilo sram cjenkati se. Kada sam našla što sam tražila, platila sam punu cijenu. Trgovac željan malo zabave sam je ponudio nižu cijenu u nadi da će me potaknuti da nastavim dalje snižavati proizvod. Kuda jeftinije, pomislila sam!? Za deset eura kupila sam ručno izrađenu kožnu torbicu. Krenuli smo dalje. Kupila sam još par suvenira. 

Odjednom se pred nama stvorio čovjek s primamljivom ponudom.

– Želite li vidjeti gdje nastaju ove torbe? – upitao je pokazujući na štand s kožnim torbama.

– Naravno! – ispalila sam kao iz topa.

– Slijedite me! – pošla sam za njim kao da mi je život ovisio o tome, a muž i sin su krenuli za nama, nisu imali izbora.

Cijelim putem smo se suprug i ja pogledavali. Sve manje mi je bilo jasno zašto sam krenula za nepoznatim čovjekom i kako je vrijeme prolazilo, a mi zalazili u sve mračnije i udaljeniji uličice, počela me je hvatati panika. Noć je padala i cijelu atmosferu činila još više neugodnom. Ušli smo u uličicu u kojoj su ispred kuća sjedili muškarci. Gledali su za nama. Uličica je bila uska, neravna i svako malo bi se naš sin spotaknuo o neku neravninu.

– Jesmo li daleko? – upitala sam.

– Evo, evo….još malo! – odgovorio je muškarac na lošem francuskom i ubrzao korak.

Smrad je postajao sve jači. Doslovce mi se želudac dizao. Uskoro smo došli pred visoku ogradu boje zemlje. Čovjek je pokucao na vrata, drugi muškarac je provirio s one strane vrata, kroz otvor koji se nalazio na sredini i otvorio nam. Ušli smo za nepoznatim muškarcima, kroz vrata, iza visokih zidina.

– Od kuda ste? – upitao je taj drugi muškarac.

– Iz Hrvatske! – odgovorili smo u glas.

– Kako ste? – upitao je na hrvatskom s lošim naglaskom i nastavio na francuskom. Na samom ulazu dao nam je „berbersku plinsku masku,“ odnosno buketić napravljen od sveže mente koji smo trebali držati pod nosom. Smrad je bio gotovo neizdrživ! Bilo mi je nezamislivo da radnici, kožari, provode svoj radni dan u takvim uvjetima.

Pokazao nam je malene bazene u kojima drže kožu. Unutar jednoga bazenčića stajao je jedan od radnika. Na sebi je imao kožne čizme koje su mu sezale gotovo do kukova, zamazano radno odijelo, čija se prvotna bjelina tek vidjela u tragovima. Na glavi je nosio šiltericu koja je također bila zamazana i čija se originalna crvena boja jedva razaznavala. Imao je gole ruke i njima prao ovčju kožu. Nisam mogla a da ne pomislim s kojim smradom se vraćao kući!? Možda se i bio navikao na njega, kao i njegova obitelj, ako ju je uopće imao!?

Muškarac koji nas je pustio unutra i postao naš vodič objasnio nam je cijeli proces prerade kože u torbicu ili sandale. U cijelom Maroku izrada predmeta od kože je bila dio višestoljetne tradicije. U kožarama su prerađivali različite vrste kože – kozju, ovčju, pa čak i devinu.

Noć je polako padala nad gradom i neka nervoza se ušuljala u nas.

-Trebali bismo krenuti, društvo nas čeka u hotelu. – izmislio je moj muž.

– Nema problema…Ovaj posjet će vas koštati 200 eura!

– Molim? – upitao je moj suprug u nevjerici.

– 200 eura. Sto meni što sam vam ovo pokazao, a sto čovjeku koji vas je doveo. – bila je to pljačka, ali i krajnje neugodna situacija – svađati se ili jednostavno dati novce i pobjeći što prije. Odlučili smo se na ovu drugu opciju jer je dijete bilo s nama. Muž im je dao novac i čovjek nas je ispratio do izlaza.

– Zanimljivo je kakve tajne čuvaju ove zidine… al’ i nisu neka tajna kad se njihov smrad daleko širi! Moglo bi se reći kako niti jedna tajna ne može ostati skrivena! – nasmijao se vodič sam sebi u brk i dodao – Sretno dalje!

Osjećala sam se poput budale. U tišini smo koračali kroz uske ulice. U trenutku kada se počela paliti ulična rasvjeta bili smo pred hotelom. 

-Oprosti… – prošaptala sam u uho suprugu na ulasku u hotel.

– Ne brini… Bitno je da je sve dobro završilo! 

-Možeš li malenog spremiti za spavanje? Otišla bih dolje riješiti par mailova i popiti čaj… Trebam malo mira!

– Naravno! Samo pazi da te netko nekamo opet ne odvede! – našalio se.

U to vrijeme radila sam za jednu tvrtku u Zagrebu. Većinu posla sam mogla obaviti putem maila, a povremene sastanke bih odradila kad bih došla u Zagreb. Izvadila sam svoj laptop, mobitel i rokovnik. Naručila sam čaj od mente. Otvorila sam svoj mail i krenula redom rješavati stvari. Morala sam obaviti i par telefonskih poziva. Nakon nekog vremena uzela sam stanku da popijem do kraja i u miru čaj. Sam miris čaja me je opuštao, a ispijanje toplog napitka činilo mi se kao zaštita, koju sam nakon stresnog dana itekako trebala.

– Oprostite, slobodno? – trenutak mira poremetio je nepoznati muškarac s upitom o stolcu pored mene.

– Naravno! – odgovorila sam i maknula sa stolca svoju torbicu i laptop koje sam na njega bila odložila. 

– Sami ste? – ponovo mi se obratio, ovaj puta sa, po meni, vrlo neprimjerenim pitanjem. Pogledala sam ga prijekornim pogledom i odlučila ništa ne odgovarati. Uzeo je stolac i sjeo nedaleko od mene. Povremeno bih „bacila“ oko na njega. Promatrao je ljude oko sebe ispijajući svoj čaj. Nakon što sam obavila sve što sam trebala i popila do kraja čaj, počela sam spremati svoje stvari. 

– Idete? – obratio mi se na francuskom.

– Da. Doviđenja! – bila sam gotovo na odlasku.

– Šteta … Bilo bi zanimljivo s vama popričati. Rijetko srećem „stare duše.“ 

Pomislila sam „koji luđak,“ a on je nastavio pričati – Život je stroga tajna. Vrata Istine tek rijetkima budu otvorena. Toliko puta ste ovdje, je li vam palo na pamet napokon otvoriti ta vrata?

– Ne znam o čemu pričate! – bržeg jezika od pameti shvatila sam da sam ulovljena u klopku.

– Mislite li da možete dokučiti apsolutnu Istinu?

– Vjerujem u jednu jedinu Istinu…ako me to pitate.

– A ona je?

– Vjerujem da je On Istina, dalje od toga me ne zanima!

– Tko je On?

– On je početak i kraj svega!

– Onda je i On ono između?

– Gospodine, stvari nisu uvijek tako plastične! Što točno mislite pod „između“?

– Dakle, ako je On sve  – dobro i loše, početak i kraj..

– Slušam vas… – upala sam mu u rečenicu pomalo iznervirana činjenicom da sam se „upecala“ u njegovu klopku. 

– Kakav je to Bog koji čovjeku nudi patnju, bol, bolest…?

– Zašto mislite da On to nudi?

– Ako je sve od Njega onda je i to! Zar ne?

– Vjerujete li u slobodu?

– Naravno…

– Ako ste slobodni kako netko može upravljati vašim životom? Vi biste trebali biti taj koji donosi odluke i snosi posljedice svojih odluka…

– Naravno! Međutim, ne mogu shvatiti kakav je to Bog koji je dopustio smrt mog trogodišnjeg sina?! – oči su mu najedanput zasuzile.

– Zašto mislite da Bog išta dopušta?  Jeste li vi svoj čovjek ili živite za nekog drugoga?

– Mislim da sam svoj.

– Dakle, mislite da živite svoj život onako kako vi želite?

– Mislim da da!

– I vaš je sin živio svoj. Tko smo mi da kreiramo sudbinu drugog bića? Mi, ljudi svojatamo ljudske sudbine ne razmišljajući o tome da svatko ima pravo na svoju osobnu priču. To što „mi“ nešto smatramo ispravnim, ne znači da je nužno ispravno. 

– Ne mogu i dalje shvatiti kakav je to Bog koji dopušta ovakve stvari?

– Ne zamarajte se onim čemu niti jedno ljudsko biće nije doraslo! Kao što ste rekli, život je stroga tajna…

– Ali, izgubio sam svaki smisao svoga postojanja od kada sam ostao bez sina. Lutam ovim svijetom i više ni u čemu ne pronalazim radost…

– Zato što tražite na krivim mjestima! Radost je u vama, a ne okolo vas!

– Teško je… – zaplakao je.

– Teško je, vjerujem da vam je jako teško. Ali, život je težak! Nitko nikada nije rekao da je život lagan! To je zabluda u koju vjeruju još samo budale! Morate pronaći način vratiti se na pravi put. 

– Kako? – upitao je kroz suze.

– Kao prvo morate željeti, a kao drugo morate raditi na tome, kao treće i  najvažnije, morate vjerovati. Ne postavljajte suvišna pitanja. Ne tražite krivca u drugima. Ne mrzite jer ste povrijeđeni. Svijet je i dalje divno mjesto za samospoznaju! Vaš život i jest i nije vezan s drugim životima. Vi ste ovdje da prvenstveno upoznate sebe, nadogradite sebe, a tek onda ste u stanju drugima pomoći. Svatko od nas ima svoj put. Meni je oduvijek bilo zanimljivo kako smo „pametni“ kad su tuđi životi u pitanju, a u vlastitom se ne snalazimo! Ja prva! Također, to što mi želimo ili mislimo da se nešto treba dogoditi ne znači da je to univerzalna istina i pravilo. Istina, teško je živjeti s gubitkom, ali kada shvatimo da smo mi ti koji se tako osjećamo i da to možemo promijeniti, stvari se mijenjaju na bolje. Svatko od nas je odgovoran za sebe… Lakše je baviti se što je trebalo biti s tuđim životom nego li poraditi na vlastitom!

– Hvala vam! – pružio mi je ruku. Osjetila sam navalu neke čudne energije.

– Biti će vam ovo čudno, ali prije otprilike mjesec dana sam vas sanjao i zato sam vam prišao. Prepoznao sam vas po odjeći koju imate, razbarušenoj kosi i crvenim naočalama. Od tada već mjesec dana dolazim u ovaj hotel u nadi da ću vas sresti i da ćete mi dati odgovore. Hvala… puno ste mi pomogli!

– Nema na čemu… Ako smijem samo znati što je bilo u tom snu?

– Doputovali ste u Marakeš s obitelji… Ako se dobro sjećam, bili ste s mužem i sinom. Svi su govorili o tome kako je u grad došla žena čija je duša starija od tijela i koja zna tajne koje rijetki imaju prilike spoznati. Nešto mi je govorilo, u tom snu, da vas potražim…Intuicija mi je govorila:  to što sam sanjao nije tek običan san! Vjerovao sam da ćete se kad-tad pojaviti ovdje gdje sam vas u snu vidio! Svaku večer već mjesec dana dolazim u ovaj hotel u nadi da ću vas susresti…

– Zanimljivo! Za nekoga tako „starog“ poprilično sam naivna. – nasmijala sam se. 

– Varate se! Ta iskustva koja ste prošli i u kojima sebe vidite kao naivnu, bila su vam potrebna. Nisam siguran gdje sam ovo pročitao, ali možda bi najbolje opisalo mudrost: Ljudi nisu mudri u srazmjeru sa svojim iskustvom, već sa svojom sposobnosti da iskustvo prime. Biti mudar, u pojedinim trenutcima, treba imati znanje, uvid i sposobnost rasuđivanja. Teško da to možete imati dok ste jako mladi! Vaša mudrost već tada, u najranijoj mladosti, bila je veća od većine vaših vršnjaka, siguran sam. Jeste li ikada upadali u probleme?

– Pa….Nisam. – zamislila sam se.

– Jeste li ikada stvarali probleme?

– Itekako! – nasmijala sam se, jer su mi kroz glavu prošle neke od nepodopština koje sam činila.

– Jesu li vas ti problemi „skupo koštali?“

– Hm….pa, i ne baš! – zaista nisu, iako su neki od njih bili stvarno veliki.

– Eto…znači, bili ste mudri i našli načina kako ih riješiti!

– Da, ali, ono veliko i prokleto ali, bila sam toliko blesava u pitanju nekih odnosa i stvari… 

– Niste bili blesavi! Možda ste bili naivni, a ta vam je naivnost pomogla da još više rastete! Na kraju krajeva, sami ste sebi dopustili u pojedinim trenutcima da budete takvi! Zar vam nije niti malo čudno što ste u nekim poteškoćama života bili jaki, a druge su vas slomile?

– Pitala sam se isto pitanje puno puta… Osim što sam morala pojedine neugodnosti proći kako bih došla do spoznaje, ništa drugo nisam vidjela kao adekvatan odgovor…Ponekad sam imala osjećaj da sam dva bića zarobljena u jednom tijelu. Jedno od njih je jako dobro znalo da to što slijedi neće biti niti malo dobro za mene, a drugo je blesavo srljalo u to nešto. Ali, negdje u dubini duše sam, isto tako, znala da mi je to iskustvo potrebno. A možda će vam ludo zvučati, ali unaprijed sam znala što će se dogoditi, međutim neke stvari nisam mogla spriječiti. Ne mogu razumjeti zašto je to tako!?

– Čini mi se kako ste, kad je u pitanju onostranost, sigurniji u ono što tvrdite nego li što ste sigurni u ovozemaljskom!?

– Da… – zamislila sam se – Moglo bi se reći. Nikada nisam postavljala pitanje o postojanju života poslije ovog života… Nekako je to prirodno u meni od kad znam za sebe.

– Zanimljivo! Većina ljudi se bori sa razumijevanjem tog dijela…

– Ne znam zašto je to tako, ali oduvijek sam imala problem snalaženja i razumijevanja ovog života. Od malena stvari gledam drugačije od većine ljudi… Dugo sam vremena mislila da nešto sa mnom nije u redu… zapravo, sve do nedavno dok internet i razne grupe nisu mi pokazali da postoji još ljudi poput mene. To mi je pružilo ogromno olakšanje!

– Bojite se ljudi?

– Jako!

– Zanimljivo! Ali sad mi je i jasniji vaš nastup na početku. – nasmiješila sam se na njegov komentar pognuvši malo glavu prema dolje i u lijevo. To činim obično kad mi je neugodno.

– Oprostite, ali zaista nisam susretljiva osoba, često puta niti prema bližnjima, a prema strancima posebno. Teško puštam ljude u svoj život… Imam osjećaj da ću se ugušiti od pojedinih ljudi. Vidim njihov lik ispod „maske“ koju su stavili. Osjećam sve što u tome trenutku istinski misle. Ne želim to, ali nažalost, to je neizbježno. 

– Ne brinite! Hvala vam što ste mi ipak dali priliku! Puno toga sam saznao od vas što mi je bilo potrebno. Jeste li ikada razmišljali da radite s ljudima, da im pomažete na ovaj način?

– Nisam…

– Šteta! Mislim da bi mnogima pomogli, a moram reći i da bi vama puno pomoglo! Na kraju krajeva što vam ljudi mogu napraviti?

Ušutjela sam. Već sam se dovoljno ogolila pred potpunim strancem, nisam imala namjeru odgovarati na ovo pitanje. Odgovor bi bio poprilično negativan.

– Zašto se toliko bojite ljudi? – inzistirao je.

– Nemam u planu odgovarati na ovo pitanje! Već sam vam i previše rekla! – odgovorila sam ljutito.

– Tko Vas je toliko povrijedio da vam je teško dati drugima šansu?

– Molim Vas prestanite… Moram se vratiti nazad u sobu. Suprug me čeka! 

-Samo ću Vam još reći kako postoji mudrost srca i mudrost glave…Pobrinite se da budu na istom nivou! Vjerujem da su vas pojedini ljudi ranili, ali to ne znači da svima trebate zalupiti vrata. I za vaš rast potrebna su tuđa iskustva!

– Ne bih se složila…Sve što se događa u svijetu oko mene već je odavno u meni!

– Rekao bih kako je to svijet patnje…

– Kroz patnju najbolje savladaš mudrost! Ali, varate se što se toga tiče. Samo u sebi pronalazim mir koji me istinski ispunjava. – nasmiješila sam se.

– Hm… Ima istine da kroz patnju čovjek postaje mudriji! Na neki čudan način, ali postaje! Primjerice, smrt sina i patnja koju proživljavam dovode me do shvaćanja koliko sam nekim nebitnim stvarima davao na značaju. Danas bih donosio mudrije odluke.

– Iskoristite tu mudrost za samoizliječenje! 

– Morate shvatiti od kuda dolazi Vaš strah! – inzistirao je analizirajući mene, ignorirajući ono što sam mu rekla.

– Nažalost, ne mogu. Svaki povratak u prošlost čini mi loše, toliko budem loše da se danima ne mogu oporaviti. Jedan dio mene zna koji je odgovor, a drugi dio jednostavno ne želi znati. – popustila sam.

– Prestanite gledati srcem! Koristite mudrost uma! Tek kad shvatite da je Vaša moć u glavi, a slabost u srcu, napraviti ćete korak naprijed… Preosjetljivi ste… To će Vam narušiti zdravlje!

– Već je… Prije osam godina imala sam veliku operaciju koja je mogla kobno završiti. Tada sam si obećala da više nikada neću sebi dopustiti da završim na dnu… Ah, što da Vam kažem!? Učim… Valjda će mudrost doći s vremenom! Dok ona ne dođe izabirem živjeti u neznanju!

– Mladi ste… Vaše vrijeme tek dolazi, siguran sam!

– Vidjet ćemo! 

– Zapamtite: Život je stroga tajna. Vrata istine tek rijetkima budu otvorena.

– Doduše zvučati će ludo, ali možda postoji odličan razlog zašto su ta vrata zatvorena većini. Možda je bolje da tako i ostane!?

– Mislite li da je svijet loše mjesto za život jer postoje zli ljudi?

– Naravno, ne! Loš je jer oni dobri ništa ne rade da to promijene!

– Upravo tako! Imate priliku otvoriti „vrata istine,“ nemojte to propustiti zbog vlastite komocije! – ušutjela sam. Nisam imala više što dodati. Pozdravila sam se s tim nepoznatim čovjekom. 

Sve češće su mi se događale situacije, poput ove, koje nisam znala objasniti zdravim razumom. Nepoznati ljudi koji su mi upadali u život na najbizarnije načine. Shvatila sam kako neka sila upravlja ljudskim sudbinama i dovodi nam ljude u život. Vjerovala sam da je to prisutnost božanskog. Česti bizarni susreti sve više su mi otvarali oči. Počela sam razumijevati njihovu svrhu – liječili su me i pomagali prebroditi prepreke pred kojima sam stajala.

Vratila sam se u sobu. Maleni i suprug već su spavali. Otišla sam pod tuš i dugo stajala pod toplim mlazom vode. Čudan dijalog koji se odigrao tu večer nije mi izlazio iz glave. Nisam bila sigurna je li se nešto zaista u meni promijenilo, ali činilo mi se da sam dobila odgovor na neka pitanja. Život je tajna, neprekidno mi se ponavljala ta rečenica u glavi. Tajna koju stoljećima ljudi pokušavaju odgonetnuti. Odgovora je puno, a istina je samo jedna. Što je istina, upitala sam se? Sjetivši se vodiča tog podneva i njegove zadnje rečenice: „… niti jedna tajna ne može ostati skrivena!“ Napokon sam mogla odahnuti shvativši da ću odgovor kad-tad saznati.

***

Sletjeli smo u Pariz. Na izlazu s aerodroma stajao je veliki plakat s likom i citatom Nelsona Mandele, povodom godišnjice njegove smrti: 

„Dobra glava i dobro srce su uvijek impresivna kombinacija.“

 Bio je to znak. Nasmijala sam se vidjevši plakat. Shvatila sam poruku. Ravnoteža između mudrosti srca i mudrosti glave je ono čemu trebam težiti. Mudar čovjek uvijek izabire dobro sebi i drugome.

Život je stroga tajna. Vrata istine tek rijetkima budu otvorena.

Što je Istina? Ljubav je Istina i jedino što vrijedi u životu je ljubiti!

***

“Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” On mu odgovori: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!”

“To je najveća i prva zapovijed.”

“Druga je toj jednaka: “Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe!”

“O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“

(Matej 22:36-40)