Minđuše

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Došlo je vrijeme kada više nikome ništa ne želim dokazivati, znam da to nema smisla. Ljudi, ionako, vjeruju samo u ono što žele vjerovati.

U listopadu, druge godine života u Parizu, upoznala sam Pauline, Francuskinju koja je s juga doselila prije desetak godina. Upoznale smo se u „Ozanam.“ Bila je to udruga volontera  različitih područja – od umjetnosti do znanosti, jezika, glazbe… Nudila je različite programe za edukaciju odraslih osoba, kao i pomoć djeci u nastavi. Za razliku od većine Francuza, što sam ih imala prilike tih godina susresti, Pauline je uvijek bila vedra i prijateljski nastrojena. Živjela je u Boulogne-Billancourt, nedaleko od udruge, sa svoje dvije mačke – Marom i Rozom. Čudila sam se što je dala dalmatinska imena mačkama, ali imala je vrlo logičan odgovor na to – obje mačke je našla na Hvaru dok je ljetovala.

– Morala sam im dati hrvatska imena. Kad već ne žive u svojoj domovini, barem da imaju hrvatska imena. – veselo je odgovorila na moje pitanje o podrijetlu imena i tako je naša priča krenula.

–Trop cool! – kratko sam komentirala.

Paulina je bila umjetnička duša. Radila je kao dizajner nakita u jednoj renomiranoj pariškoj zlatarnici, a ostatak vremena volontirala u Ozanam. Generalno, sve što je zahtijevalo rad ruku odrađivala je s lakoćom. Tako je u udruzi vodila umjetničku radionicu. Divila sam se njezinoj sposobnosti da od, primjerice, prazne tegle za krastavce načini prekrasnu vazu za cvijeće. Koristila je isključivo prirodne metode. Uzimala bi tako smjesu od sode bikarbone i tempere te bojala prethodno izbrušenu staklenku. Ukoliko joj se nije sviđao oblik, mijenjala bi ga uz pomoć gline. Stara staklenka bi u kratkom roku postala prekasna vaza. Nekoliko njezinih radova krasilo je komode po našem pariškom stanu. Kada god bi netko prvi puta došao u naš dom, nerijetko bi mu pogled padao upravo na jednu od njezinih rukotvorina. Uvijek bi uslijedilo pitanje gdje sam ih kupila. Redovito bi gosti ostali u čudu da je moguće od „obične tegle krastavaca“ napraviti unikatnu i lijepu vazu. Također, vremenom načete stolove i stolce pretvarala je u potpuno nove, rekla bih, bolje verzije od samog originala. Imala je oko za fotografiju i ruku za slikanje. Voljela sam provoditi vrijeme s njom. Isprva je to bila relacija učitelj-učenik, ali vrlo brzo smo se sprijateljile. Uživala sam na njezinim radionicama. Imale su neku vrstu terapeutskog učinka na mene. Ono moje ja, istinsko ja, moglo je doći do potpunog izražaja. Nije tajna da sam svestrana, ali ona mi je pomogla da sebe još više u tom smislu proširim. Prvi puta sam spoznala moć koju imam u rukama. Ne postoji na ovom svijetu stvar koju ljudske ruke nisu načinile. Ruke čine čuda –gotovo sve na ovom svijetu potječe zahvaljujući radu nečijih ruku. Kako je Stvoritelj bio darežljiv kad nam je dao tako moćnu alatku! 

Prvi puta sam shvatila koliko su moje ruke moćne i kako sam ih olako shvaćala! Ruke mogu premještati stvari, činiti predivne rukotvorine, milovati i tješiti ljude, liječiti…rukama čovjek može zaista činiti čuda!

-Kako mi je samo to promaklo? – pomalo tužno sam komentirala na kavi poslije jednog od njezinih satova. 

–Ouiiiiii, ruke su sve… Zamisli samo život bez ruku!? Koliko bi toga od onoga što činiš mogla činiti? –upitala je dok je uz pomoć dima cigarete radila kolutove.

-Istina, ništa ne bih mogla bez ruku! Iskreno, ruke sam smatrala „normalnim“ dijelom tijela i nisam im pridavala puno pažnje.

-Ne treba stvari shvaćati „pod normalno.“ Uostalom, postoje ljudi koji nisu te sreće pa se rode bez ruku ili u nekoj nesreći ih izgube…

-Da, znam… Zaista treba cijeniti činjenicu da imamo dvije zdrave ruke. S druge strane, divim se ljudima bez pojedinih ekstremiteta kako funkciju, na primjer, ruke prebace na nogu. Viđala sam tako reportaže o ženama i muškarcima koji su nogama obavljali ono što drugi čine rukama. Fascinantno je to! To je još jedan od dokaza kako veličina ljudske snage nadilazi sve. 

-Imala sam do sad u svom radu dvoje takvih ljudi. Istina je to što kažeš! Njihova borba da rade sve što i drugi znala me je posramiti. Toliko puta sam samu sebe zbog vlastite lijenosti osuđivala, bez da sam se potrudila u startu sam si rekla da to nešto ne mogu. Takvi ljudi su dokaz da nema toga što ne možemo, samo moramo izaći iz šablone.

-Baš tako, moramo izaći iz šablone! To je ono najteže, tko to uspije, sve može!

Uživala sam raditi s njom na različitim projektima. Činili su me manje anksioznom. Nerijetko bi mi bili bijeg od stvarnosti s kojom se nikako nisam znala nositi. 

-Možemo li mijenjati ljude kao što mijenjamo predmete? – razmišljala sam bojeći neku staru stolicu koju sam taj dan našla pokraj kontejnera za smeće.– Ljudi su tako teški za promijene. Zašto je to tako? Je li se ja mijenjam i što točno mijenjam, a što je ono pri čemu ostajem? Jesam li promijenila sve svoje loše navike ili samo one koje sam morala? Je li uopće potrebna promjena i što nam ona točno donosi?

Pitanja su se vrtjela poput nezaustavljivog ringišpila u mojoj glavi. Puno pitanja, a malo jasnih odgovora.

Bio je travanj. Mjesec u kojem slavim svoj rođendan. Otprilike, nekih mjesec dana pred rođendan uhvati me neko čudno raspoloženje ili točnije rečeno neraspoloženje. Iako, ne vjerujem u brojke koje otpuhujem na rođendanskoj torti, čudan nemir svaki puta preplavi moje biće. 

Na dan svog rođendana našla sam se na ručku s par bliskih prijateljica. Popodne sam se našla s Pauline na čaši šampanjca. Ne volim ga, međutim, neke prilike kao što je rođendan prilika su za nazdraviti.

-Živjela! – zvuk kucanja jeftinog stakla ispunio je kafić u kojem smo sjedile.

-Živjela! Mrzim slaviti rođendane! – tiho sam izjavila.

-Ma daj! Uživaj! – izvadila je poklon zamotan u novinski papir – Izvoli! Sretan ti!

-Hvala! – uzela sam dar i odmotala ga. Bila je to kutijica u kojoj su se nalazile naušnice, malene zlatne naušnice, koje su visjele i na svome završetku imale simbol djeteline s tri lista, ispunjene s tri crvena kamena. Zaplakala sam. 

-Hej, zašto plačeš? Nije to ništa posebno! – zagrlila me je.

-Kad čuješ priču vidjet ćeš da je! – govorila sam kroz suze.

-Primijetila sam da imaš rupice u ušima, ali te nikada nisam vidjela s naušnicama…Pomislila sam kako bi bilo lijepo da ih, možda, opet počneš nositi! Ove su mi zapele za oko i pomislila sam kako bi bile idealne za tebe… Doduše, kupila sam ih u jako lošem stanju na jednom pariškom buvljaku, ali sam im dala malo sjaja…

-Hvala…. – zagrlila sam ju iz sve snage i prošaptala – Znakovi su čudo….

***

U životu sve dolazi u ponavljajućim ciklusima, čineći tako da svaki naredni bude nadogradnja prethodnog.

Od rođenja, ljeta sam provodila u Devetačkim brdima s bakom i djedom. Bili su oni ljudi iz naroda koji su jako držali do tradicije. Bila sam prvo žensko dijete u obitelji i red je nalagao da mi poklone zlatninu. 

Baka je bila vješta u mnogočemu. Ono za što je danas potrebno nekoliko ljudi, sve je sama izrađivala – bila je, kuharica, žena koja izrađuje sir i vrhnje, sadila je i ubirala plodove, čuvarica stoke, frizerka, po potrebi babica, liječnica narodne medicine i još štošta bila je ta moja baka. Bila je žena-zmaj. Stup za koji su se mogli svi primiti. Naučila je čitati i pisati sama. Škole vidjela nije. A nekoliko zanimanja imala je u malom prstu. Nije čitala knjige, osim Svetog Pisma. „Ništa ti sinko osim ovog ni ne treba pročitat! Sve što čovjek treba znati o životu, ovdje je zapisano! Tko razumi ispravno ovu knjigu napravio je puno, ma i previše za jedna života!,“ komentirala bi. Bila je vrsna poznavateljica gljiva. Radila je najfiniji kruh koji pamtim. Mazala je najukusniji namaz iz mog djetinjstva – komad toplog kruha premazan sa svinjskom mašću i posut sa malo šećera. Ništa joj nije bilo „mrsko,“ ali voljela je i odmoriti. Uživala je ispijati duge kave i prepričavati stare i nove priče. Iznjedrila je desetero djece od koje je samo šestero imalo sreću preživjeti. Divila sam se toj snazi! A sva njezina snaga ležala je u vjeri. Možete čuti razne priče o njoj, kao u ostalom i o svakome, ali istina je da sve što je prošla kroz život, mogla završiti puno, puno gore. Kad sad razmišljam o njoj, bila je svoja, bila je žena ispred svog vremena, živjela je život kako je htjela, što je za ono vrijeme bila velika hrabrost. Pamtim je po kratkoj rudlavoj i gustoj kosi s par prošaranih sijedih pramenova i lijepih crta lica koje su pod kraj ispunile bore. Zvala se Paulina. Prve naušnice sam dobila od nje – male zlatne ringove. Ona mi je probušila uši uz pomoć igle. Vjerujem da je to bila neka vrsta traume, ali se, na sreću, ničega ne sjećam. Imala sam nepune dvije godine. Baka je to napravila bez maminog znanja. Tako je to nekada bilo. Nosila sam te ringove godinama. Nosila sam ih sve do trenutka kada je baka zauvijek zaspala. Skinula sam ih i više nikada nisam stavila. Stoje u bijeloj plastičnoj kutijici na dnu velike ukrasne kutije za nakit. Nisam sigurna hoću li ih ikada više staviti . I ne samo njih već općenito bilo kakav nakit. 

***

Par godina prije nego li će preseliti na drugi svijet, baka nas je došla posjetiti u Zagreb. Uz kavu, onu domaću crnu s dvije kocke šećera, prepričavale smo različite priče. Usred priče o njezinim roditeljima, počela je pričati i o svom odlasku s ovoga svijeta.

-Sine, kad baba ode, skini ove minđuše sa mene…neka ti to bude uspomena na babu! – iznenada je rekla dodirujući naušnice koje je nosila. Bile su to malene zlatne naušnice, koje su visjele i na svome završetku imale simbol djeteline s tri lista, ispunjene s tri crvena kamena.

-Daj baba šta pričaš! Baš ću s tebe mrtve skidati nakit! – bila sam pomalo uznemirena pomišlju da će baka ikada otići.

-Hoću da ih uzmeš! – inzistirala je.

-Nema šanse! Odmah ti kažem da nema šanse! Ako hoćeš odmah mi ih daj, ali s tebe mrtve ništa ne skidam!

-Sine, neću ti ništa sad davat. Samo znaj da kad baba ode, ove minđuše su tvoje! Pripadale su mojoj majci, a kako je ona jadna nastradala odmah nakon što je mene rodila, otac ih je darovao meni. Tetka, materina sestra, odma mi je probušila uši i od tada do dana današnjeg nisam ih nikada skinula i neću dok god sam živa!

Prekinula sam razgovor. Nisam željela misliti o njezinom odlasku. Teško mi je bilo palo što je djed prerano otišao, nisam se mogla pomiriti s činjenicom da će i ona, možda, uskoro za njim.

Četiri godine od tog našeg razgovora baka je umrla. Njezina „najdraža unuka,“ kako su mi svi tepali, pojavila se na sprovodu. Kad na selu netko umre red nalaže da pokojnik leži u kući gdje je preminuo do trenutka pogreba. Soba u kojoj je baka spavala, bila je prenamijenjena u mrtvačnicu gdje su se rodbina, prijatelji i ostali dolazili oprostiti od pokojnice. 

-Ajde, sine, idi se oprosti od babe! – sugerirali su mi dobronamjerno sa strane. Takav je bio običaj. A običaj je na selu sve!

-Nema šanse da uđem u tu sobu! – hladno sam odgovorila. Istina je bila da ju nisam htjela pamtiti po toj zadnjoj slici – beživotno tijelo koje leži u lijesu. Baka je bila tako puna života u svim uspomena što sam ih nosila sa sobom, željela sam da tako i ostane. Ljudi su se čudili. Bilo je pomalo neprihvatljivo to moje ponašanje.

-Baba je stvarno lijepa! Izgleda ko da spava! – pokušavali su me razuvjeriti. Znala sam ja jako dobro kako baka izgleda dok spava, provela sam noći i noći pored nje. Znala sam prepoznati njezino disanje, hrkanje, ponekad nerazgovijetan govor u snu… Nije mi bilo potrebno upoznati ju beživotnu „kako spava.“

-Jadna, prepala se…- čula sam kao šapuću u kuhinji.- Neće se otići pozdraviti s babom, a nju je baba od sve unučadi najviše voljela.

Pozdraviti od čega? Baka je bila puno više od tog beživotnog tijela koje je ležalo i nad kojim su svi naricali.

-U redu je B., ne moraš ulaziti u sobu gdje je baka! – nježno me je pomilovala po kosi moja majka.

-Mama, ne bojim se, jednostavno, želim ju pamtiti po životu, a ne po smrti. Uostalom, tako bi i ona htjela, sigurna sam! Ni ona, niti ja nismo vjerovale u smrt! Vjerujemo u tranziciju… ona je otišla na neko bolje mjesto… Doduše, ako ju dobro poznajem, a mislim da ju odlično poznam, trenutno je tu i ludo se zabavlja gledajući sav ovaj cirkus!

-Opet ti sa svojim ludostima! – protisnula je ljutito kroz zube – Idi tamo s onom djecom i moli se Bogu, bit će ti pametnije! I ne pričaj previše!

Čekala sam da prođe sahrana. Dolazili su ljudi sa svih strana i plakali. Nisu mi bili jasni. Većinu njih nikada nisam bila vidjela, a cijela ljeta sam znala provoditi s bakom. Za kim su oni plakali, koga su žalili? Teško mi je bilo povjerovati da je odgovor ležao u sanduku koji se nalazio pred njima.

Otišla sam među mlade koji su palili svijeće i molili se. U jednom trenutku izašli su svi ispred kuće i okružili lijes. Približila sam se vjerujući kako su bakin sanduk pokrili i kako krećemo prema groblju. Međutim, najednom sam ugledala beživotno tijelo moje bake kako leži u lijesu smeđe boje. Zaista je izgledala kao da spava. Činilo mi se da je mlađa od onoga kako sam ju upamtila zadnji put kad smo se vidjele, a to je bilo tri mjeseca prije njezine smrti. Kosa je izgledala življe nego ikada, rekla bih da je bila crnja nego inače, kao da su je netom prije pobojali. Baka se nikada nije farbala! Obukli su je u njezinu, meni dobro znanu, misnu crnu košulju i crnu suknju. Na nogama je imala crne mokasine. Čak su joj i crne dokoljenke stavili. Imala je prekrižene ruke i držala krunicu i svoje malo Sveto pismo u rukama. Izgledala je kao da je netom došla sa Svete mise i tako usnula. Međutim, jedan detalj mi je zapeo za oko. Baka nije imala svoj nakit koji je uvijek nosila – zlatne naušnice u obliku djeteline ispunjene crvenim kamenjem i zlatni lančić s okruglim privjeskom koji je bio ispunjen slovom P. Isti je lančić i meni kupila za moj osamnaesti rođendan, samo je moj u krugu imao slovo B. Gdje je nestao nakit s bake, pitala sam se?

Sprovod je završio. Ljudi su se razišli s groblja, a ja sam sama ostala stajati nad grobom.

– Ideš? – začula sam mamin glas iz daleka.

– Daj mi još malo vremena… – odgovorila sam.

Slomila sam se. Sama, usred groblja s mišlju da moja baka leži par metara pod zemljom i da ju više nikada neću zagrliti. Boljelo me je. Pomisao da više neću dirati mile i izborane ruke posute staračkim pjegama, bila je teška. Više nikada neću čuti glas koji me toliko radovao. Više nikada neću otići u Bosnu i osjećati se kao kod kuće. Više nikada neću imati tako iskrenu prijateljicu, osim moje majke, naravno. Više nikada neću ispijati kavu u društvu te malene, a po svemu što je napravila, tako velike žene. Žena koja je bila stup na kojem smo svi mi gradili svoje živote. Otišla je na neko bolje mjesto, znam. Ostala je utjeha da ćemo se jednoga dana opet sresti.

Sljedeći dan našli smo se svi kod strine na obiteljskom ručku. Čim je ušla jedna od mojih rođakinja primijetila sam bakine naušnice na njoj.

– Imaš ljepe minđuše! – kratko sam komentirala nadajući se čuti njihovu pozadinu.

– Fala! Stvarno su ljepe! Jučer sam ih dobila od S. – u tom trenutku sve mi je postalo jasno. S. ih je skinula sa bakinih beživotnih ušiju i poklonila mojoj rodici. Pomalo mi je bilo krivo što su naušnice završile kod osobe koja neće znati cijeniti njihovu vrijednost. Nisu one bile skupe, ali je priča o njima to itekako bila! Možda i bolje da osoba koja ih je dobila i ne zna priču, tako je barem mogla uživati u njihovoj ljepoti, a manje se zamarati težinom priče koju su nosile, tješila sam se.

***

– Ne mogu vjerovati! Naušnice su identične onima koje je moja baka nosila… – u šoku sam komentirala Pauline nakon što sam joj ispričala priču o bakinim naušnicama i dodala – I koja je šansa da se zovete isto!?

– Nevjerojatno! Možda je vrijeme da vratiš te naušnice?

– Nema šanse!

– Ali zašto? Zar ne bi bilo lijepo imati nešto na sebi što bi te podsjećalo na tu divnu ženu?

– Ma ne radi se ovdje o njoj… Stvar je da me one podsjećaju na to da nje više nema, a to mi je teško!

-Razumijem. Možda samo trebaš još vremena! – zagrlila me je.

– Možda…

Došla sam u svoj pariški dom. Imala sam još malo vremena prije nego li odem po sina u vrtić. Skuhala sam kavu u crvenoj džezvi na bijele točkice. U čast baki, odlučila sam popiti jednu crnu s dvije kocke šećera, takvu je najviše voljela. Odložila sam otvorenu kutijicu s naušnicama i piljila u njih srčući kavu.

– Koja je šansa da su ovo one iste minđuše koje mi je baka obećala? – pitala sam se.

Ako vjerujete u čuda, kao što ja vjerujem, ogromna je šansa da su ovo upravo njezine minđuše, koje su nakon toliko godina i na najbizarniji način vraćene upravo tamo gdje im je mjesto – u moju kutiju za nakit, riznicu najljepših uspomena. Tko zna, možda ih jednoga dana počnem nositi i svojoj budućoj unuci ostavim u nasljeđe!? Vrijednost stvari mjeri se težinom priče koju nose. Ove naušnice mogle bi postati jednoga dana pravo bogatstvo onome tko će prepoznati njihovu pravu vrijednost.