Arhiva autora: BrankaS

prodajemo se za budšto  na bazarima robe široke potrošnje kao da smo snove pohranili u škrinju davno napuštenih želja vrištimo u sebi osmjehujući se javno neka svijet zavidi ovoj slici osiromašenih interijera i prerano balzamiranih tijela koja otupjela bez karaktera tek površnosti prepuštena u vlastitom se oklopu guše lutajući pustinjom života u svijetu opsesivnih ulogaNastavi čitati “tumor duše”

živim u džungli  naoružanih ljudi koji grizu riječima ubijaju pogledima osakaćuju djelima a tako bih htjela biti u svijetu načinjenom od milijun nijansi purpurnog neba uz zvukove kiše koja nježno pada na sag od požutjelog lišća i s mirisom poljskog cvijeća što budi radost bivanja u ovom sada * uz okus najnježnije čokolade  koju kupihNastavi čitati “čipkani tabletić”

razmazujem dušu po  crnom platnu kontrastnim potezima bijele mekoće unutrašnjosti svoje nanosim precizno sloj po sloj  najdublje intime spoznavajući ja sam majstor i muza svog života

ne traži me među krošnjama  svojih otkrivenih osjećanja odavno je lišće moje brončane boje ne očekuj me u perivojima svojih bizarnih snova postao si moja mora na javi * bila sam uz tebe  kada nikoga bilo nije da ja sam ona što ti je čelo  brisala od strahova što su te izjedali i ona samNastavi čitati “ne traži me”

fali mi hrabrosti za plesati na kiši bosa i te neke ludosti za skinuti masku dobrote sa svoga lica  izgubila sam smjelost putem pero samo razlijeva tintu po papiru nemam odvažnosti na javnoj trpezi servirati svoju dušu a opet sve što imam ovim redovima sam dala skrivajući se u tišinama između riječi

divim se svom zrelom  odrazu u ogledalu glavu su mi okrunile srebrne niti oči su mi okitili živopisni nabori zapisi tuge i plodovi smijeha * lice mi je puno dubokih brazdi čudesnih poteza kista života oblikovanih tehnikom zvanom starenje koža ruku je prošarana brončanim pečatima neizbrisivim tragovima ispunjenog bivanja tijelo je krenulo putanju k doljeNastavi čitati “tehnika zvanja starenje”

hranila bih te atomima svoje duše pojila kapljicama rose tvoja žedna usta grlila poljupcima tvoja umorna ramena budila dodirima tvoje izmučeno tijelo sve bih samo kad bih mogla zauvijek biti ta zvijezda što sjaji u tvom oku

ne hranite me otrovima nisam s ovog planeta nemam kapacitet  progutati sve užase svijeta * glava mi je u oblacima duša ptica što cvrkuće na grani snivam u bojama bježim od svega što može da me rani * malo mi treba tek smotuljak mira kruha i vode dok krstarim na vjetru  do nebeske slobode

godinama sam lutala zemljom tražeći zaklon želeći spokoj uzaludno sam kucala na vrata šupljih srdaca u kojima ne nađoh utočište * odustala sam a onda sam neplanirano jednog sunčanog ožujka pored stare breze  u polju tek oživjelog cvijeća svoj dom pronašla u  u njegovim dlanovima postavši tek mala kapljica vode

oh kakvo je olakšanje  pjesnikinja biti u ova površna i gruba vremena ono što mnogi se boje izreći ja kroz stihove pričam skidajući teško breme sa svojih ramena

začarana u svijetu usamljenosti gasim se milijun puta dnevno samoća me brusi  za trenutak prosvjetljenja * spoznajući čaroliju boli kroz tragediju patnje mirim se sa sobom * izbjegavajući križ nepravde  želim uskrsnuti prije razapinjanja srećom moje srce je Alkemičar koji pretvara patnju u zlato

djevojčica golih ramenaprelazila je most što spajaše dva univerzumas jeden strane bijahu posrnulis druge strane oni što još nisu sišli s uma pogledi nam se sretošesudariše se njezin i moj svijetduša joj je vapila milostznala je tako mlada valjalo je mrijet pobogu imala je jedva petnaestkad je pala u ruke potpunog strancanjezino neiskvareno tijelo podNastavi čitati “JBR most”

jutros sam kupila par napuštenih stvari usred gradskog bazara stajaše razbacani živopisni modni izričaji po najnižoj cijeni * iz gnijezda predmeta uzeh u ruke odbačeni šešir nekad popularne gradske dame za male pare kupite šešir madame S nudio je veseli prodavač izgubljenih snova bez puno razmišljanja ga uzeh za budšto kupih iluziju * na idućemNastavi čitati “skupi ljudi”

dobro sam savršeno sam dobro u zagrljaju tišine među poljupcima mraka * dobro sam zbilja sam dobro iako se nebo otvorilo i plače sve miriše na prolaznost * dobro sam zaista sam dobro mada ono što je od mene ostalo nije vrijedno niti slova

kada smo se prvi put sreli za tebe sam već tada bila ostatak tvog života * moja bujna crna kosa s godinama je postala rijetka  i siva zanosne usne pune bijelih bisera zamijenile su dvije crtice i umjetni zubi iživljeno tijelo  nagrizla je gravitacija lice su ispisale bore pameti je bilo sve manje sjećanja su živjelaNastavi čitati “mi”

omotaj svojim rukama cijelo moje biće kao da sam najdragocjeniji dar * ljubi me nježno i bez riječi u prolaznoj igri svjetova * voli me neka svaki naš susret bude vrijeme bez početka i kraja