Bilbao

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Bježala sam. Stalno. Kada bježimo ne pitamo kamo idemo, jednostavno trčimo u nepoznatom smjeru, onoliko koliko nas noge nose. Svaki put kada bi mi se ukazala prilika, bježala sam od stvarnosti, iako sam znala da ću se u nju, kad-tad, morati vratiti. Svejedno, bježala sam! Pobjeći iz realnosti bila je jedina opcija spasa za mene.

Marina, mlada žena s kojom sam se već neko vrijeme družila, predložila je odlazak u hamam. Preselila je iz Zadra u Pariz prije nešto više od deset godina. Upoznale smo se na jednom domjenku udruge „Hrvati u Parizu.“ Grad snova postao je za nju i grad ljubavi. Bila je prava mediteranska ljepotica – visoka rasna crnka. Također, bila je divna duša, uvijek nasmijana i vesela. Vrlo brzo smo, nakon prvog upoznavanje, postale bliske.

– Hajde, idemo! Bit ćeš mi zahvalna! – uvjeravala me. – Bit ćeš ponovo rođena nakon tretmana! Uzet ću nam full program.

Pristala sam. Trebala sam neku novost u svom životu. Tražila sam se.  Svaka nova prilika, otvarala je cijelu lepezu mogućnosti u kojima bih se, eventualno, ponovo pronašla. Čak i onda kada je to nešto bila banalna stvar poput hamama!

Hamam Medina smješten je u devetnaestici na adresi Rue Petit broj 45. Kupile smo puni paket, koji je uključivao: piling cijelog tijela crnim sapunom, masažu tijela slatkim bademovim uljem, masažu lica uljem po izboru, zamatanje tijela u smjesu od zelene gline i boravak u sobi za opuštanje uz orijentalne slatkiše i čaj od mente. Na ulazu u hamam, dočekala nas je ljubazna gospođa. Svakoj od nas dala je platnenu vrećicu u kojoj se nalazilo sve potrebno za boravak u hamamu: ogrtač, jednokratne bijele papuče, crni sapun i ručnik. U svlačionici smo morale sve skinuti sa sebe i ogrnuti se ručnikom.

– Opusti se! – rekla je Marina vidjevši kako s negodovanjem skidam sa sebe komad po komad odjeće. Ovdje su samo žene! Ne brini!

Bilo je nešto uznemirujuće u tom trenutku svlačenja. Spoznaja da se sramim same sebe bila je pomalo zbunjujuća. Našla sam se u prostoriji, turskoj kupelji, s nekoliko potpuno golih žena. Na brzinu smo se pozdravile, krajičkom oka odmjerivši jedna drugu. Nisu bile savršene, nisam bila ni ja. Osjetila sam olakšanje. Skinula sam ručnik s kojim sam bila omotana, stavila ga na mramornu klupicu i sjela na njega, potpuno gola.

– Imate lijepe grudi! – komentirala je žena kraj koje sam sjela.

– Merci! – rekla sam pomalo zbunjeno, ne znajući kako uopće odgovoriti na takav kompliment.

– Eto, vidiš! Nije strašno! – namignula je Marina.

– Koliko često dolaziš ovamo? – preusmjerila sam razgovor.

– Trudim se barem jednom mjesečno. Odlično je za tijelo, ali i za dušu!

Boravile smo otprilike dvadesetak minuta u sauni, kada je sićušna Azijatkinja došla po nas. Preselile smo se na mramorni stol, koji je nalikovao kamenom žrtveniku, spremnom da primi novu „žrtvu“. Dospjela sam u ruke sredovječnoj Afroamerikanki. Navukla je rukavice  i počela vući grube poteze od stopala do srca. Sa svakim zamahom odlazio je jedan sloj kože, koja je, odavno beživotna, samo zauzimala prostor na tijelu. Čudila sam se količini „otpada“ koji je padao s mene.

-Ovo je sve moja koža? 

– Oui, Madame! – nasmiješila se – Prvi puta ste ovdje?

– Da! U šoku sam! –  i zaista sam bila. Čudesan je osjećaj olakšanja kad čovjek skine sa sebe bilo koji višak!

Preselile smo se u mračnu prostoriju koja je imala dva stola za masažu. Žena, koja je upravo bila „oljuštila“ moje tijelo, premazala me smjesom zelene gline i vode te zamotala u prozirnu foliju.

– Lezite Madame! Ovdje ćete biti tridesetak minuta, nakon čega imate masažu! Opustite se! – polegla me na stol i zamotala u dekicu.

U sobi je bilo poprilično hladno. Gotovo ništa se nije vidjelo. Marinu sam jedva razaznavala u mraku. Jedino svijetlo koje smo imale bila je sićušna crvena točkica koja je gorjela na nekom od uređaja.

– Jezivo mi je ovo! – komentirala sam.

– Opusti se! Ovo je mjesto u čijoj tami pronalaziš svijetlo – unutar sebe. – prošaptala je Marina.

Nisam se mogla opustiti. Bilo me je strah mraka. Osluškivala sam zvukove koji bi ponekad do nas dopirali kroz zatvorena vrata. Nisam razumjela o čemu se razgovora. Pokušavala sam se usredotočiti na misli što su letjele glavom, poput jata ptica koje bježi od zime na jug. Toliko tražimo to idealno vrijeme za sebe, a na kraju, kada dođe taj trenutak, ne znamo kamo bi sami sa sobom. Mučila sam se s mislima. Nisam više bila sigurna želim li ovako nastaviti. Htjela sam neku drugu priču, smisleniju od ove u kojoj sam kratila vrijeme svog života, a ono je curilo nepovratno, kao što pijesak curi kroz otvor pješčanog sata, brzo i nezaustavljivo. Bila sam svjesna da mi nitko ne može pomoći ako sama sebi ne pomognem. Što sam istinski željela, nisam znala. Svjesna, da ne postoji osoba koja mi može ispuniti želju, za koju ni sama nisam bila sigurna koja je, morala sam uložiti ogroman napor da se sama pobrinem za njezino ostvarenje. Tako sam tamo, ležeći na hladnom mramornom stolu, osvijestila, da možda ne znam što želim, ali sam sigurno znala što ne želim, a to je bilo ostanak u Parizu.

– Danas se pakiram. Za vikend putujem u Baskiju! – prošaptala sam.

– Kamo? 

– U Baskiju, točnije u Bilbao! – ponovila sam.

– To već dugo planiraš?

– Upravo sam isplanirala. – izrekavši to, osjetila sam otpuštanje svih utega što sam ih tih dana nosila. Znala sam da je upravo donesena odluka ispravna. Tišina je nastupila, ali ovaj put mi je odgovarala. U glavi sam već putovala. 

Najviše sam voljela spontane stvari. Sve ono što dugo u čovjeku kuha, na kraju ostavlja osjećaj ispraznosti. Voditi se, spontano, srcem – ispravan je put!

Gospođa koja je brinula o nama naglo je otvorila vrata sobe u kojoj smo već neko vrijeme ležale. Nježno je skinula foliju kojom smo bile omotane i poslala nas pod tuš. Nakon tuširanja, preselile smo se u sobu za masažu. 

– Opustite se! Jako ste napeti! – komentirala je maserka dodirujući moj gornji dio leđa. U njima se nakupljalo sve ono što nije bilo rečeno, a bilo je toga puno. Na tom dijelu tijela bile su utisnute sve traume što ih je moje biće prikupilo, ponekad nesvjesno, češće svjesno, zadržavajući sve boli što sam ih s vremenom sakupila. Poput strastvenog filatelista, koji nježno uzima svaku novu vrijednu poštansku marku i stavlja ju u unaprijed predviđen folder, grupiran najčešće prema mjestu njezina dolaska. Tako sam i ja razvrstavala svoju bol po „mapi tijela“. S obzirom na bol koju sam osjećala, činilo se, kao da sam bila strastveni kolekcionar. Bila je to bol koja je ponekad paralizirala cijelo tijelo. Osjetila bih grč koji bi, najčešće, blokirao rad ruku. Najgore bi bilo kada bi se bol iz ramena spustila u šaku, najčešće lijevu. Nisam bila u stanju držati predmet, a da mi ne ispadne iz ruke. Obišla sam nekolicinu doktora, međutim nitko nije znao što mi je točno. Ja sam znala! To mjesto bio je moj osobni pakao, tamnica svih zatočenih misli, koje su godinama poprimale razorne dimenzije. U nemogućnosti daljnjeg širenja počele su izlaziti „van“ – kroz bol.

Nakon masaže preselile smo se u sobu za relaksaciju. Soba je bila u polumraku. U pozadini je svirala orijentalna instrumentalna glazba. Prostor je bio ispunjen ležaljkama i izrezbarenim stolićima na koje su donosili čaj i orijentalne slastice. 

– Excuse moi, Madame, je li moguće dobiti kavu? – upitala sam.

– Bien sûr, Madame! Kakvu želite?

– Crnu.

Uskoro sam dobila željeno. Cjelokupni dojam s „dodatkom“ kave zaokružio je ukupni doživljaj.

– Rastajem se. – neočekivano je izgovorila Marina. Zagrcnula sam se pa mi je kava izašla na nos.

– Kaj?

– Ne mogu više! 

– Kaj je bilo? 

– Ma…već duže vrijeme stvari ne funkcioniraju! 

– Molim? Ništa mi nisi pričala! Čekaj, kreni ispočetka! Činilo mi se da imate idealan brak!

– Sve je počelo prije dvije, tri godine. Dolaskom sina prestali smo imati vremena jedno za drugo. On je samo brinuo o svojoj karijeri, a ja sam bila rastrgana između posla kojeg sam mrzila, malenog, kuće i nas. Počela sam gubiti volju i želju za brakom. Počeo me živcirati, više u njemu nisam vidjela muškarca u kojeg sam se zaljubila, već osobu za koju mi nije bilo jasno što radim s njom. Odnosi su nam postali sve rjeđi, a i tada bi to „odradila.“ Poslije bih se gadila samoj sebi! Nestala je bliskost među nama. Postali smo dva stranca koji dijele isti krov nad glavom. Kraj njega sam se prestala osjećati ženom. Svaki moj pokušaj da spasimo brak završio bi na mojoj želji da nešto napravimo i njegovom ignoriranju. Stvarno sam se nadala da će se nekako stvari popraviti same od sebe, ali znaš i sama da to tako ne ide. Na početku sam se jako trudila, a on je sve doživljavao kao moje pretjerivanje, kao da me nije shvaćao ozbiljno. Na kraju sam postala umorna od svega! Shvatila sam da ga već neko vrijeme ne volim i da nema smisla dalje produžavati  agoniju!

– Izgledali ste tako savršeno! Vaš brak doimao se idealnim! Stvarno sam u šoku! – bila sam lakovjerna vjerujući da su ljudi uvijek iskreni oko svojih odnosa.

– Naivna si! Nema savršenih brakova, niti idealnih ljubavi. Bar ja ne vjerujem više u takve!

– Žao mi je! Bez riječi sam! – zaista nisam znala što reći. A što se uopće može reći osobi kojoj su svi snovi pali u vodu?  Prošaptala sam. – Stvarno želiš razvod? 

– Sigurna sam! – tiho je rekla, a niz lice su se nizale suze. Čvrsto sam ju zagrlila.

– Stara, treba ti onda samo jedna stvar –odlazak na put sa mnom!

– Odlična ideja! – kroz suze se probio osmijeh na njezinom licu. 

– Bit će sve dobro, vidjet ćeš!

Imale smo točno tri dana za pakiranje i planiranje puta. Veselila sam se bijegu iz Pariza, barem nakratko. U međuvremenu je Marina spakirala svoje kofere i odselila od supruga. Preselila je u 14 Arrondissement u Boulevard Arago, četvrt Montparnasse, nedaleko od Les Catacombes de Paris, Pariških katakombi. 

Bio je zadnji petak u ožujku. Sastale smo se ujutro oko sedam sati ispred moje zgrade u Boulogne-Billancourt. Auto smo natrpale stvarima, usput uzele kavu u obližnjem Starbucksu i krenule na put. Plan je bio da prvu noć prespavamo u Bordeaxu. Uživala sam vozeći se Francuskom. Ljepota mjesta koja smo prolazile i prirode oduzimale su dah. Sve je bilo uređeno do zadnjeg detalja. Uživala sam u glazbi i prispodobama koje smo prepričavale. Vrijeme je brzo prolazilo i kroz nekih tri i pol sata bile smo ispred hotela gdje smo trebale prenoćiti. Bio je to Boutique hotel u samom centru grada – Hôtel Le Palais Gallien. Uzele smo veliku sobu za dvije osobe na samom vrhu. Imale smo lijepu terasu s koje je pogled pucao na grad.

– Skuhat ću nam kavu! – već sam izvadila maleno kuhalo, džezvu i kavu.

– Daj me ne zezaj! Ti furaš džezvu i kavu okolo!? Pa ovo je hit! – počela se smijati.

-Naravno! Bez ovoga nikamo ne idem! Vjeruj mi, ne želiš me doživjeti u jutro bez kave! – rekla sam kao u šali, ali zapravo je to bila istina nad istinama – Dok ne popijem prvu jutarnju kavu, ništa me ne pitaj! Nisam neki jutarnji tip, ali bez kave, nisam nikakav tip! 

– Ovo je odlično! – u sljedećem trenutku ležale smo zavaljene u ležaljke na terasi.

– Kava ti je odlična! Imaš pravo što furaš okolo sa sobom svoju džezvu i kavu! Ovakvu kavu teško ćeš ovdje naći. Sad te totalno kužim! Dakle, ti ovo sve furaš sa sobom svugdje?

– Da! Kuhalo je ovo najmanje moguće, džezva mi služi i kao zdjela u koju strpam vrećicu s kavom. Nije potrebno previše mjesta, samo dobra organizacija. A pogledaj gušta! Ko nam ovo more platit!? – nasmijale smo se.

– Baš tako! Živila ti meni! – kucnule smo se hotelskim šalicama za kavu.

– Živila! 

***

Bordeaux je bio manje užurban od Pariza, ali jednako lijep. Nismo imale puno vremena za razgledavanje, pa smo odlučile posjetiti ono najbitnije. Odšetale smo do Trga de la Bourse, vjerojatno najprepoznatljivijeg prizora Bordeauxa. Na njemu se nalazio „Le miroir d’eau“, veliki plitki bazen s vodom na čijoj se površini oslikava Palais de la Bourse – palača, savršeni primjer klasične francuske arhitekture. Neko vrijeme stajale smo pored „bazena“ i divile se slici koja je treperila u njemu. Nastavile smo šetnju gradom. Ispred nas se nalazila katedrala Saint-André, srednjovjekovna rimokatolička crkva iz 14. stoljeća. Kada bi pričalo, što bi nam sve prepričalo ovo velebno zdanje, pomislila sam!? Bordeaux je poznat po najprestižnijim vinogradima na svijetu. Biti u njemu, a ne popiti barem jednu čašu vina, apsurdno je! Odlučile smo nakon razgledavanja najosnovnijih znamenitosti naći neki simpatični kafić u kojem ćemo naručiti vino i prezalogajiti  nešto. Sjele smo u Le bar à vin du CIVB, koji se smjestio u povijesnoj zgradi hotela Gobineau, izgrađenog u 18. stoljeću, udaljenog nekoliko koraka od Quinconcesa i Grand Théâtrea. Zauzele smo mjesto na terasi koja je vrvjela ljudima koji su veselo, uz hranu i čašu nekog lokalnog vina, provodili ugodno vrijeme. Naručile smo platu sa sirevima i čašu rosea iz Château Turcauda, prema preporuci konobara. Uživanje je bilo na vrhuncu!

– Hvala ti što si me povela sa sobom…baš mi je trebalo! – izjavila je Marina, ispijajući drugu čašu vina.

– Objema je! Pariz je divan, ali katkada uguši čovjeka! Nećemo sada o onome što smo ostavile iza nas!

Otišle smo spavati oko jedanaest jer smo htjele da se, sutradan, dignemo što ranije i krenemo na put prema Bilbau. Trebalo nam je oko četiri sata vožnje, uz jedno kraće stajanje, da dođemo do našeg odredišta. Smjestile smo se u hotel Mercure Jardines de Albia, koji se nalazio u užem centru grada. Čim smo smjestile stvari u sobu, odlučile smo prošetati do starog dijela. Bile smo poprilično umorne i gladne.

– Jedva čekam probati pintxos! – rekla je Marina. Pintxos je naziv za zalogajčiće, tipične za ovu regiju. Nalazili su se gotovo u svakom baru.

– O daaaaa….i ne zaboravimo sangriju! – dodala sam. Sangria je alkoholno piće, zapravo aromatizirano vino porijeklom iz Španjolske. 

– Ovo ja zovem uživanje na najjače! – komentirala je kada nam je konobar servirao naručeno.

– Za neke nove pustolovine i spoznaje!

– Živjela! 

***

Bilbao je čaroban grad u kojem se poput paukove mreže isprepliću staro i novo. Prošle smo pored Guggenheimovog muzeja, muzeja suvremene umjetnosti, koji se smjestio uz samu rijeku Nervion. Zatim smo prošle i pored katedrale, Catedral de Santiago, napravljene u duhu gotike, izgrađene na mjestu hrama iz 14. stoljeća. Srednjovjekovni Jakobinski hodočasnici na putu sv. Jakova zaustavili bi se u kapeli na putu prema Santiago de Compostela. Baskija je poznata kao veliko središte kršćanskih hodočasnika u istoimeni grad. Taj najpoznatiji hodočasnički putu zove se Put Svetog Jakova.  

Na ulicama starog grada moglo se je vidjeti puno ljudi svih dobnih skupina. Barovi i restorani bili su krcati. Na svakom koraku sretale smo razdragane ljude. Činilo mi se kako čovjek, sve i da želi biti tužan, ovdje jednostavno ne može biti! 

Casco Viejo, Stari grad, nalazio se na desnoj obali rijeke koja se proteže između mosta San Antón i crkve San Nicolosa. Povezan je s pet mostova s ​​Ensanche, Novim gradom. Jezgra Starog grada nalazi se oko grada Siete Calles, Sedam ulica. Ove čuvene povijesne ulice ispunjene su atraktivnim trgovinama i kafićima. Činilo mi se kako je mir najveći luksuz koji je ovdje gotovo nemoguće ostvariti.

– Lo siento señoras… – prišao nam je simpatični Španjolac u ranim tridesetima.

– No hablo español! – bilo je sve što sam znala odgovoriti. Španjolski jezik mi je bio među omiljenim jezicima i već dugi niz godina sam se pripremala početi učiti ga. Zahvaljujući povremenom praćenju španjolskih sapunica, još u dječjoj dobi, poprilično sam ga mogla razumjeti, međutim, nisam se njime služila.

– Excuse me! Od kuda ste? – nastavio je na engleskom.

– Iz Hrvatske! Jesi čuo za Hrvatsku? – upitala je Marina.

– Naravno! Suker…I like football! – nasmijao se.

– Da, da, Šuker! Nogomet! – vrisnula je Marina i svi smo se nasmijali.

– Reci, nešto si trebao? – upitala sam.

– Ma, samo sam htio pitati jeste li vi hodočasnice?

– Ne, nismo. Ciljano smo došle u Bilbao.

– Čudno! Oprostite! Bio sam uvjeren da ste hodočasnice. Htio sam vas nešto upitati o putu prema Santiago de Compostelu. Oprostite još jednom! – vratio se za svoj stol gdje su ga čekali prijatelji, vjerojatno iščekujući informaciju po koju je došao.

– Jesi li ikada razmišljala o ovom hodočašću? – upitala sam kada smo ostale same.

– Pa, ne baš! Zapravo, ne znam o čemu se radi! Nisam neki duhovni tip! Ti?

– Jesam, puno puta, ali uvijek bih našla neki razlog da ne odem. 

– Zašto?

– Jer sam se bojala onoga što bih mogla otkriti na tom putu! Navodno se s njega nitko ne vraća isti!

Tu noć obje smo usnule kao „bebe“ – što od vina, koje je umirilo nemire u nama, što od umora, jer kilometri su bili za nama, što od nekog blaženstva kojim je bio začinjen boravak u ovom magičnom gradu.

Doručak je bio serviran. Sišle smo.

– Odlučila sam sutra krenuti na hodočašće! – ispalila je Marina kao „iz topa.“

– Kak misliš sutra?– bila sam zatečena. – Nije mi jasno! Do jučer nisi znala uopće da nešto takvo postoji, a sutra već ideš!?

– Ni ti nisi znala da ćeš doći ovamo prije par dana, pa si došla! Sama si rekla kako godinama ovo želiš, ali nemaš hrabrosti. Ne želim čekati da skupim hrabrost jer, čini mi se, da neću nikada otići. Stvarno osjećam da je ovo ono što mi trenutno treba – vrijeme da razmislim nad svojim životom! Molim te, ako ti nije problem, vrati se solo!

– Jesi li sigurna da ovo želiš? Čini mi se pomalo ishitreno!

– Nije li cijeli ovaj put takav!? Vjeruj mi! Više od ičega mi ovo treba!

***

Marina je krenula na svoj put u Santiago. Išla je takozvanim Camino del Norte iliti Sjevernim putem. Ruta je prolazila Španjolskom sjevernom obalom. Izvorno, ruta počinje u Irunu blizu Donostije – San Sebastiana i prolazi gradovima Bilbao, Santander i Oviedo. Dugačka je oko 700 km. Kasnije ću od Marine saznati kako je to najljepša ruta, međutim vrlo oskudna što se tiče samog smještaja. 

Marina je nakon 35 dana sretno privela svoje putovanje kraju. Nakon dva-tri tjedna od njezinog povratka u Pariz našle smo se na kavi kako bi podijelila dojmove s puta.

– Pričaj, sve me zanima! – bila sam jako uzbuđena, očekujući odličnu priču.

– Draga moja, ovo je nešto najbolje što sam mogla napraviti! Imala sam 35 dana samo za sebe! Naučila sam toliko toga o sebi, prije svega, a onda i o drugima. Čudno je kad se nađeš sam na cesti, a pred tobom je nepoznat put. Ne znaš što te čeka i masa pomiješanih emocija preplavljuje cijelo tvoje biće. Čini mi se kako sam isplakala sve što se isplakati dalo! Smijala sam se. Pjevala sam. Šutjela sam danima. Naučila sam slušati svoje tijelo. Na početku sam dobila takve žuljeve da sam mislila da ću odustati, međutim nešto me je konstantno tjeralo naprijed. 

– Vjerujem! Moram ti reći kako zračiš nekom novom energijom! Kao da si pronašla mir sama sa sobom i svima oko sebe.

– To je istina! Totalno sam u miru sa svima. Nije bilo lagano ovo putovanje, ali mi je bilo potrebno da shvatim gdje sam i što želim u svom životu! Upoznala sam mnogo divnih ljudi iz svih krajeva svijeta. Naučila puno od njih iz njihovih životnih priča. Bilo je tu stvarno teških životnih sudbina!

– Odlično si ti sve to odradila s obzirom da se nisi ništa spremala! Bravo! Moram ti priznati, bilo me je pomalo strah da nećeš uspjeti! Stvarno si žena-zmaj!

– Uf, i ja sam se bojala. Gotovo svaku večer razmišljala sam o odustajanju. Sreća je da sam uvijek u pokretu i da sam konstantno u treningu. Nema šanse da bih ovo odradila da nije tako! Nešto je nevjerojatno u tom hodočašću. Kad sada pomislim s kakvom sam temperaturom nekoliko dana hodala! Zatim, koliko me cijelo tijelo boljelo i kakve sam žuljeve imala na nogama. Pa kad se spoji sve s glađu – užas! Ali, nešto me stalno tjeralo da idem dalje! Moto hodočasnika je: Idemo dalje! I što god se događa na putu ideš dalje. Testiraš na neki način svoje granice i shvaćaš koliko živiš u zabludi. Totalno ti mogu reći kako sam pronašla izgubljenu sebe!

– Drago mi je zbog tebe! Baš si me motivirala da i ja sebe pokrenem! 

– Ono što si u jednom razgovoru rekla kako nisi spremna i da stalno tražiš neke isprike za otići na ovaj put. Znaj da često puta kad smo spremni, tomu nečemu je kraj! Mislim da sam čekala taj neki savršeni trenutak, nikada ne bih otišla! Ako je nešto u tvom srcu i ako to nešto ima potrebu biti realizirano, ne traži savršen trenutak, već kreni odmah. Draga, ja sam se toliko vratila sebi, a što je najbolje – ponovo sam pronašla izgubljenog Boga. Bio je u meni svo ovo vrijeme. Shvatila sam da sam ga tražila na krivim mjestima! Toliko mi je ovo putovanje donijelo da nemam riječi! I neizmjerno sam zahvalna na svemu!

– Prekrasno! Stvarno je lijepo čuti priču o povratku „izgubljenog sina.“

– I stvarno: bijah mrtva i oživjeh, izgubljena i nađoh se! – suze su joj krenule – radosnice. Zagrlila sam ju. 

Nastupila je tišina, jer ponekda je samo ona dovoljna – najuzvišenije istine i iskustva teško je izraziti riječima!

***

Traženje Boga

Tražila sam Te

U zrakama Sunca,

U kružnim lukovima šarene Duge,

U besanim noćima punog Mjeseca,

U zadnjim kapljicama proljetne Kiše.

*

Tražila sam Te

U glasnom žamoru velikih trgova,

U isklesanim skulpturama zapuštenih parkova,

U zamagljenim izlozima praznih trgovina,

U zadimljenim separeima gradskih kavana.

*

Tražila sam Te

U stidljivom kriku novog života,

U usamljenom jecaju napuštenih ljudi,

U blagom šapatu vlastite duše,

U romantičnom vapaju prošlih vremena.

*

Tražila sam Te

U pjevu ptica što sele na jug,

U nježnom meketu malog janjeta,

U tihom mijauku seoskih mačaka,

U tužnom lavežu napuštenih pasa.

*

Tražila sam Te,

Nema gdje nisam,

A onda sam Te nenadano pronašla,

Davno zaboravljenog,

duboko u meni.

Nastavit će se…

12 misli o “Bilbao

  1. Odlično! 👏 Divna priča i prekrasna pjesma ❤ U stvari cijeli blog Vam je krasan!😃 Ja ne nosam džezvu sa sobom, ali već poduže vrijeme nosam tu misao o odlasku na Camino.. više puta sam pročitala knjigu Hodočašće od Paula Coelha i odgledala film Put (glavni lik Marten Sheen), čitala iskustvo Tomislava Birtića (Na Caminu sam zagrlio Boga), ali nikako da se odvažim i nađem vremena da si ispunim tu želju. Uglavnom puno lakše nađem ispriku zašto ne otić baš sada već neki drugi put kad bude zgodnije. U pravu je Marina, ako čekamo savršen trenutak nikad nećemo otići!

    Sviđa mi se

  2. Prelepa priča. Morao sam je pročitati više puta da bih mogao da je potpuno osetim,a sad kad jesam, voleo bih da je duža, veća, obimnija… Lep roman može od ove priče da nastane, baš onako, za uživanje u čitanju. Bravo za priču, svaka čast!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: