Saint-François-Longchamp

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Kako to obično biva s onim što je novo i nepoznato, tako je i moja prva godina u Parizu bila poprilično složena. Uhodavanje u novi ritam života s nepoznanicama sa svih strana. Jezik – ne znam. Prijatelja – nemam. Mentalitet – enigma. Prvo vrijeme provodila sam najviše u stanu, sama sa sinom. U samoći se čovjeku nakače misli koje želi i koje ne želi. Poput samotnjaka u pustinji, tako se i čovjek u trenutcima osamljenosti često “bori za čašu vode.” I tada, u tim najmračnijim hodnicima naše svijesti, jedino što nas drži je nada da fatamorgana u koju gledamo postat će stvarnost. U dubini nas samih, u intimnom razgovoru koji vodimo sami sa sobom, vršeći introspekciju glavnog lika našeg života, događa se spoznaja da sve ovo što živimo i jesmo je sa svrhom da naučimo ono po što sam došli na ovaj svijet. Interpretacija o tome što je život je koliko i ljudi, a istina o tumačenju iste je u nama samima. Uzeti život u svoje ruke, vjerujući onom unutarnjem glasu jedino je što bi trebali slijediti. Nije uvijek lako, ali nitko nije ni rekao da treba biti!

Ni sama ne znam kada sam prvi puta otišla do Avenue des Champs -Elysees, Tour Eiffela, Notre-Dama, Louvrea, Montmartrea… Prošli su sigurno tjedni, možda i mjeseci, a sve te divote bile su mi pod nosom. Vrijeme je prolazilo, a kaos u meni je sve više rastao. Osjećaj gušenja i izgubljenosti. Bivanje je postajalo sve teže. Živjela sam u iščekivanju čuda. Zatvorena po cijele dane u kući s malim djetetom, u gradu, čije sam (samo) ime znala, dovodilo me je do ludila. Nemir i nespokoj lebdjeli su oko mene približavajući se sve bliže jezgri moga bića. Činilo mi se kao da su moji najintimniji košmari poprimili svoj materijalni oblik, oduzimajući mi pravo na slobodu i bacajući me u najdublje ponore vlastite tamnice – mučilišta koje je bilo mračno i hladno, iz kojeg izlaz nisam vidjela.

-Ajde, kaj ti fali!? Uživaš! – bili su najčešći komentari. Međutim, život mi je bio sve osim uživanja. Utroba je postala duplja u koju se sakrila praznina pomiješana s neopisivom boli. Oči su mi većinom bile beznadne i suzne. Glava je tražila načine da sačuva malu iskru života koja je tinjala u meni i željela se rasplamsati. Osjećala sam kako sve vrijeme u meni vlada kaos, a sama nisam shvaćala zbog čega. Izgledalo je izvana kao da imam sve – dijete, muža, živim u gradu snova, materijalno sam osigurana… Međutim, nešto je falilo, a djelić koji je falio bila sam ja sama. Imala sam sve, osim same sebe. Trebala sam pronaći izgubljenu puzzleu koju sam negdje po putu izgubila i vratiti ju u slagalicu svog života. Samo kompletno sastavljena, kao i cjelovit čovjek imaju kontekst, a ovisno o njemu slika poprima potpuni smisao.

Nakon par mjeseci u Parizu, odlučili smo se malo maknuti. Put nas je vodio u Alpe. Bio je kolovoz. Alpe su poznate kao zimsko odrediše, ali ljeto ima, po meni, svoje prednosti. Nisam zimski tip. Snijeg i hladnoća romantični su samo dok ih gledam iz topline svog doma ili kao scenu na filmu. Stigli smo u hotel La Perelle u Saint-François-Longchampu. U hotelu je, uz nas, odsjela još samo jedna francuska obitelj. Vlasnik, gospodin Arthur, poželio nam je srdačnu dobrodošlicu. Dao nam je ključeve hotela i vizitku na kojoj se nalazio njegov broj telefona te rekao da ga zovemo samo ako ga trebamo. Objasnio je kako nema puno gostiju, a on trenutno nema vremena jer se bavi pripremom za zimsku sezonu, koja će uskoro početi. Prihvatili smo situaciju kao da je najnormalnija stvar da ti netko ostavi ključeve hotela.

Gospodin Arthur nas je proveo kroz hotel i pokazao gdje je što. Prošavši recepciju, ušli smo u restoran koji je imao izlaz na terasu. Prva impresija pogleda s te terase zauvijek će mi ostati utisnuta u sjećanje. Mir, tišina i isprekidan niz planina što su plesale između brežuljaka, šarenilo poljskog cvijeća i sloboda svih živih stvorenja. U daljini su se nalazile krave koje su lijeno žvakale raznovrsne mirisne trave. Ptice su prelijetale terasu uz nježnu melodiju (činilo mi se kao da me pozdravljaju). Psi su naokolo ležali slobodno, a mačke su jurišale u pohod na poljske miševe. Svaka slika, svaki prikaz oduzimao je dah – bio je to raj na zemlji! Vratila sam se unutra. Taj sam trenutak morala “udahnuti punim plućima,” a za mene je to značilo samo jedno – popiti kavu, sama, u miru. Zamolila sam gospodina Arthura da se poslužim njihovom kuhinjom i napravim si svoju kavu – crnu s malo mlijeka, bez šećera. Džezva je bila sa mnom, kao i crni nektar. Kavu sam skuhala i izašla. Prostranstvo ljepote u kojem sam se nalazila oduzimalo je dah. Miris poljskog cvijeća dražio je nosnice vraćajući me u djetinjstvo koje sam provodila kod bake i djeda na selu. Većina djece iz mog Zagrebačkog kvarta, gdje sam odrasla, odlazila bi za vrijeme ljetnih praznika na more, a ja sam odlazila na selo, u brda. Nešto posebno događalo se u meni na tim visinama. Je li to bio nedostatak kisika i manjak racionalnog pretočen u euforiju, izazvanu naletima adrenalina zbog svega viđenoga? Halucinacija, koja je proizlazila iz silne želje da sam (možda) našla svoje mjesto pod Suncem? Svijest da sam barem jedan korak bliže Stvoritelju? Ne znam, ali sam znala da se tamo osjećam dobro! Okružena prirodom, kao da sam doticala svoju iskonsku bit i kao da je ista jedino tamo, okružena tim zelenim obroncima i poljskim cvijećem, pomiješanim s mirisom balege, pronalazila svoj smisao postojanja. 

***

-Oj, curice lijepa tko ti drva cijepa, nekad mama, nekad tata, a najviše sama! – veselo je pjevao moj djed dok smo se kotrljali niz Devetačku padinu, ne bi li prije podne otišli do dućana u podmiru i vratili se nazad. Sjedila bih pozadi kola koja su bila upregnuta s dva vola. Djed je volio pjevati. Voljela sam tog čovjeka jer u njemu nije postojala trunka zlobe i sve što je činio radio je s tolikom ljubavlju da tu ljubav i dan danas osjećam, iako ga već odavno nema na ovom svijetu. Njegove zeleno-plave oči stvarale su iluziju dubine u koju bi čovjek lako upao kao hipnotiziran, slušajući pjesmu što ju je njegov zvonki glas pjevao. Prodavnica, kako ju je moj djed zvao, u koju smo išli u nabavku nije bila niti velika, niti raskošna. Imala je sve ono što je bilo nužno neophodno za jedno kućanstvo, bez pretjerivanja. Nije to bio supermarket u kojem se danas čovjek lako izgubi tražeći točno određeni tip brašna, šećera, ulja… Bila je to skromna trgovina koja, ako je imala nešto, imala je jednu vrstu toga nečega. Luksuzija, kako je djed zvao bombonijere, čokolade, bombone… mogli su se naći u malim količinama. Gotovo uvijek, djed bi mi kupio paštetu, ne sjećam se kojeg okusa i marke, ali se sjećam da sam ju jela kao što sam rijetko što jela u životu – s guštom, umačući svježe ispečen bakin kruh, trudeći se biti što sporija, ne bi li trenutak potrajao duže. Još kad bih cijelom doživljaju imala priliku dodati rajčicu ili kako sam ju ja zvala – paradajz, mojoj sreći ne bi bilo kraja! Nešto sveto ostalo je u sjećanju na taj trenutak čistog materijalnog uživanja pomiješanog s ljubavlju i žrtvom kojom je djed donosio sve te darove. Malene stvari, mogla bih reći iz današnje perspektive, ali meni su onda značile cijeli svijet. 

-Jel’ guštaš? – dobacio mi je suprug s hotelskog prozora. Pokazala sam mu palcem prema gore u znak potvrdnog odgovora, ne želeći pokvariti trenutak riječima. 

U daljini sam vidjela djecu koja su se igrala s loptom. Do mene je dopirao njihov smijeh. Poželjela sam da sam ona vesela djevojčica iz Devetaka koja im leti u susret. Djevojčica koju sam ostavila iza sebe bila je svoja, pokušavajući se izboriti za ono što je smatrala da joj pripada. Ta ista curica bila je uvijek nasmijana, radosna, čudnovata i ono najbitnije – svoja. 

-Mama, ja sam posebna! – rekla sam jednom prilikom, bila sam tada u prvom razredu osnovne škole.

-Jesi, stvarno si posebna! – pogladila me po kosi s blagim osmijehom na licu koji mi je otkrivao koliko me neozbiljno shvaća.

-Mama, ja stvarno jesam posebna! I ti si posebna! I seka je posebna i braco i tata….svatko je poseban! Zašto se odlučujemo ne biti posebni?

-Ajd’ ne budali! – mama bi me otkantala – Ne fantaziraj! Primi se knjige!

Činilo mi se tada da se mama I ja nismo dobro razumjele. Željela sam joj reći koliko je bitno biti unikatan, biti originalan i jedinstven. I kako u tome nema ništa loše. Svi smo mi neponovljiva bića na ovom svijetu. Biti autentičan trebalo bi biti pravo svakoga od nas. Biti ono čime tvoja Bit diše, naš je poziv! Već tada, u svojoj najranijoj dobi, gledajući djevojčice koje kopiraju jedna drugu uočila sam koliko je to neispravno. Pozvani smo graditi svoj put, svoj život kao jedinke, ne kopirajući druge. Drugi su tu da bi učili od njih i uzimali ono što nam je potrebno za vlastitu izgradnju i rast. To je kao i hrana! Ako se nezdravo hranite vrlo vjerojatno ćete potaknuti neki od procesa unutarnjeg samouništavanja, koji će se manifestirati na fizičkom, mentalnom ili duhovnom nivou, ili na sva tri. Ista stvar je i s izgradnjom našeg Bića. Ako se “hranimo” lošim vijestima, gledamo loše uzore, kopiramo nečije živote i snove, na kraju priče postat ćemo netko koga ni sami ne prepoznajemo. Biti poseban je naš životni poziv! To ne znači oduzimanje slobode drugome, to samo znači davanje više slobode sebi – u izražavanju, izgledu, vjerovanju, životnim načelima i principima. Biti originalan znači biti i samosvjestan, biti svjestan vlastite vrijednosti. Pozvani smo biti autentični jer jedino tada možemo slijediti istinu vlastitog poslanja!

***

Sjedeći tamo na toj divnoj terasi, ispijajući kavu dok je sunce nježno milovalo moje lice, shvatila sam gdje sam pogriješila – odmaknula sam se od sebe, od svoje posebnosti. Odmaknula sam se od djevojčice koja je i dalje bila živa u meni želeći biti autentična – živeći život na sebi svojstven način. A što sam ja radila? Godinama sam ju ignorirala! Sva ta očekivanja koja sam pokušala ispuniti prema drugima, stvorila su rupu u duši, prazninu u kojoj je poput jeke odzvanjala bol. U tom dubokom trenutku spoznaje jedino što sam znala je da se moram “vratiti sebi,” dugujem to onoj djevojčici iz svoje prošlosti, dugujem to sama sebi.

Zaleđena u tom trenutku nisam imala osjećaj o vremenu.

-Hej, jesi dobro? Maleni je odspavao, idemo malo prošetati po selu? – prekinuo me suprug.

-Koliko je sati?

-Puno, hajde, idemo! – provela sam cijelo poslijepodne na terasi.

Mjesto je bilo maleno. Obišli smo ga za petnaestak minuta. Zaustavili smo se na nečemu što su oni nazivali trgom, a više je izgledalo kao prazan prostor između kuća i zgrada. Na tom trgu, nalazio se jedan mali kafić, dva restorana i dućančić. Ljudi jedva da je bilo, a i ta šačica što se našla tamo u čudu je gledala u nas. Nije bilo doba kada turisti zaposjedaju mjestašce i urušavaju njihov mir. Pokušali smo upitati u jednom od restorana za večeru. Prekasno su ju služili, pa smo odlučili da ćemo radije nešto napraviti u hotelu i pojesti, jer naš sin ne bi izdržao. Odlučili smo se vratiti do hotela jer nije bilo ničega zanimljivog u blizini, a i večer je polako padala. Dok sam malenog spremala za spavanje, suprug je radio večeru. Sina sam uspavala i izašla na hotelsku terasu. Noć je bila prohladna. Zamotala sam se u dekicu i sjela u fotelju. Zabacila sam glavu na naslonjač, pogleda usmjerenog prema gore. Nebo je bilo posuto zvijezdama koje su razbacane naokolo plesale mistični ples u tišini tame. Čaroban trenutak u kojem sam se našla, osjetivši istinsku zahvalnost postojanja. Svijet je bio upakiran u najljepši omot od sjajne svjetlosti. Uronjen u njihovu ljepotu, činio se poput vrhunca stvaralaštva – vrhunskog autorskog djela Stvoritelja.

Sljedeće jutro otišla sam u šetnju. Krenula sam već dobro utabanom stazom što su je koristili lokalni goniči stoke i mještani što su tuda prolazili s jednog brijega na drugi. Miris poljskog cvijeća ispunjavao je moj unutarnji svemir mirom. Nakon otprilike pola sata šetnje naišla sam na jedan veći kamen i odlučila sjesti želeći meditirati. Nije me napuštao osjećaj mira i zadovoljstva. Udah. Izdah. Duboki udah. Duboki izdah. Meditirala sam. Koncentrirana na dah, trudila sam se sve misli maknuti s uma. Teško mi je polazilo za rukom. Svi ti mirisi i zvukovi prirode miješali su se s mislima o djevojčici koju sam ostavila u prošlosti i o tome kakva sam postala danas. Udah. Izdah.

-Excuse moi Madame, nije vam pametno sjediti ovdje! Ima puno zmija. – prekinuo me čuvar stoke koji je tuda prolazio.

–Merci Monsieur! – poskočila sam od straha, koji me preplavio na samu pomisao na susret sa zmijom.

-Jeste li dobro? – upitao je pomalo zabrinuto. Ne mogu niti zamisliti koliko mi je užasnuto izgledalo lice. Zmije su bile životinje kojih sam se najviše bojala. 

-Jesam! Samo sam se malo uplašila!

-Strah je dobar! – nasmijao se i dodao – Najjača i najstarija emocija čovjeka je strah. Međutim, pokoriti strah početak je mudrosti.

–Merci Monsieur! Razmislit ću o ovome što ste rekli. – pomalo sam ostala u čudu nad mudrošću koja je upravo bila izrečena. Pozdravili smo se i svatko je krenuo svojim putem. Odlučila sam još malo prošetati.

Nisam mogla maknuti s uma pomisao na zmije koje su se negdje oko mene nalazile. Jako sam ih se bojala, a istina je da nikada nisam niti jednu vidjela, osim u zoološkom vrtu. To što sam ih vidjela iza stakla se ne računa! Često sam ih sanjala. San bi bio vrlo čudan. Sanjala bih neku normalnu svakodnevnu situaciju i odjednom bi se iznenada pojavila zmija. Kako kada, pojavljivale su se u različitim bojama i veličinama.

-Imaš nekoga jako bliskoga tko nije ono što se predstavlja. Budi oprezna koje tajne dijeliš s ljudima oko sebe. Sve što pričaš, moglo bi te stajati glave u budućnosti! – jednom mi je rekla Tanja, moja bliska prijateljica, koja voli analizirati snove.

-Ma koga zaboli za moj život!? Kao da ljudi nemaju pametnijeg posla nego da se bave mojim životom!? – odgovorila sam.

-Iznenadila bi se koliko ljudi vole pričati o tebi. Znaš koji je tvoj najveći uspjeh?

 -Koji?

-Kraj tebe čovjek ne može ostati ravnodušan. Ljudi te ili mrze ili obožavaju, a to ti je, stara moja, najbolja stvar koja ti se može dogoditi! Razne priče kruže ovih dana po kvartu o tvom odlasku u Pariz. Znaš kaj ja čujem u tim pričama?

-Kaj?

-Čujem ljude koji su nesretni sa svojim životom pa seru po tuđem! A čujem i one kojima je lijepo u njihovom životu pa lijepo pričaju i o tvom! Ne mogu oni ništa reći o tebi! Tko je od njih popio kavu s tobom da išta može reći za tebe? To je njihov pogled, a on je dalekovidan ili kratkovidan, ovisno o tome koliko su oni sami u stanju vidjeti! 

-Tanjice, rastužuje me to! Zašto ljudi imaju potrebu prepričavati tuđe živote, posebice život ljudi s kojima nikad nisu više od “bok” si rekli!?

-Ah, mila moja, zato kaj nemaju vlastite živote! Osoba koja radi na sebi i živi svoj život nema vremena za tuđi! I ne trebaš biti tužna zbog toga! Sve te priče više govore o njima, nego što će ikada reći o tebi!

-Hvala! Sretna sam što te imam!

Naslušala sam se priča o sebi gdje sam sve i s kim bila, što sam radila, kakva sam “u stvari” osoba. Istina je bila da su me neki voljeli i u zvijezde stavljali, a drugi, neću reći mrzili, ali da sam im bila odbojna, to je sigurno. Istina je i da sam ja neke ljude voljela, a neke nisam mogla smisliti ni nacrtane. I što sam više razmišljala nad onim što je Tanja rekla, sve više sam shvaćala kako niti jedna, niti druga emocija nisu odraz tih ljudi već mene same. Počela sam se preispitivati zašto pojedine ljude volim, a one druge baš i ne. Razmislivši o svemu dobro, došla sam do zaključka kako postoje dvije vrste ljudi za mene: dobri ljudi koji su dobri za mene i dobri ljudi koji nisu dobri za mene. Shvativši kako nema loših ljudi, već samo ljudi koji su loši za mene, točno sam znala u kojem smjeru moje emocije trebaju ići. Definitivno, Tanja je u pravu, najgora ljudska osobina je kad se pokušavaš svima svidjeti i kad si osoba koja “nit smrdi, nit miriše!”

Vratila sam se nazad u hotel. Muž se već bio zabrinuo gdje sam. Bilo je vrijeme ručka. Odlučili smo otići do obližnjeg gradića na ručak. 

-Jel’ sve Ok s tobom? – započeo je kad smo sjeli u auto.

-Bit će! Reći ću ti samo da mi je ovo trebalo više od ičega! Fakat uživam…

-Drago mi je to čuti! Žao mi je kad se mučiš! – Nastala je tišina. Nisam znala što reći, a vjerovala sam kako je tada najbolje zašutjeti.

Ostatak vremena koje smo proveli u Saint-François-Longchampu radila sam na sebi, pokušavajući razumjeti sebe, svoje emocije, poglede i razmišljanja. Što sam se više preispitivala, sve više sam shvaćala kako se moram ohrabriti i pogledati u “ogledalo.” Priznati onoj djevojčici, koja je čekala da postane posebna, da sam ju iznevjerila. Priznati sebi da sam želeći se uklopiti stavljala “pod tepih” svoju autentičnost. Reći svima kako sam se dugo vremene sramila toga što sam bila i jesam neponovljiva. I na kraju, oprostiti samoj sebi što sam se zbog drugih odmaknula od jezgre svog Bića. U srži svega ležao je strah da ću biti odbačena, neshvaćena, neprihvaćena. Odlučila sam ga pokoriti!

***

-Teško je… 

-Nitko nije niti rekao da će biti lako!

-Zbunjena sam…ne znam kako dalje!

-Zar sumnjaš u mene?

-Ne sumnjam Gospodine, samo propitkujem samu sebe koliko je jaka moja vjera!

-Svatko dobije križ koliki može ponijeti!

-Znam … toga se I bojim!

Nastaviti će se…