Džezva koja je napravila krug

DOLAZAK U PARIZ

Thanks for joining me!

Dolazak u Pariz u svibnju 2012., bio je jedan od najstresnijih trenutaka u mom životu do tada. Nisam bila sigurna u to da li želim otići od kuće u nepoznato, ostavljajući za sobom sebe i svu udobnost u kojoj sam do tada uživala – obitelj, prijatelje, posao, poznata mjesta i stvari… Nisam imala puno stvari za ponijeti, svega 2 kofera robe, nekoliko najdražih uspomena i crvenu džezvu s bijelim točkicama.

-Sine, ne možeš u svijet bez džezve! – poklonila mi ju je mama na odlasku, znajući koliko volim crnu kavu.

Priča o kavi ima gotovo koliko i ljudi, a moja priča o kavi, štorija je o meni!

Ljude dijelim na one s kojima mogu popiti kavu i one s kojima to ne dolazi u obzir. Ritual ispijanja kave za mene je uzvišen. Ako vam kažem da sam prvu kavu popila s trinaest godina i da ju od tada ne prestajem piti, puno sam vam toga rekla. Šalica tog čarobnog napitka budi me svako jutro. Nisam osoba koja voli biti budna. Sanjar sam po pozivu i uvjerenju. Novom danu veselim se zbog tople šalice najfinijeg napitka, ako se mene pita. Kroz dan popijem i po pet, šest kava, ovisno o prilikama, a po meni svaka prilika je šansa za jednu kavicu. Jednostavno ju obožavam! Najdraži kolač mi je tiramisu, koji, da, ima kavu u svom sastavu. Kava mi predstavlja malu životnu radost bez koje trenutno ne mogu zamisliti dan i sve što ima ikakve veze s kavom: bombon od kave, čokolada s kavom, kolač s kavom, kava sama po sebi, veseli me. Osim tog površnog gledanja, kava ima za mene duboku simboliku zajedništva s ljudima koje volim.

Sjećam se, dok sam još bila dijete od kojih pet ili šest godina, pokojna baka bi uzela kocku šećera i umočila u svoju kavu.

–Baba, daj još samo jednu kocku! – molila sam za produžetak slatkasto-gorkog okusa u kojem sam uživala.

-Sine, narast će ti rep! Nesmješ tolko kave….moći ćeš kad narasteš…brzo će to doći!

I tako sam jedva čekala da odrastem. Od prvog dana života bila sam okružena mirisom kave. Kava je budila mamu i tatu i tjerala ih u novi dan. Popodne je kava bila rezervirana za druženje s kolegama na poslu ili prijateljima, ako je bio neradni dan, a navečer bi, nakon posla, roditelji sjeli popiti još jednu, posljednju kavu u tom danu.

-Što vam neće smetati da zaspete? – znala sam upitati.

-Ma kakvi, držat će nas budnima do devet, deset. – nasmijala bi se mama. Vrlo brzo sam razumjela koliko taj moćni pripravak pomaže “izdržati do devet, deset.”

Ako je bila kakva teška situacija u obitelji, okupljali smo se oko stola da uz razgovor i šalicu magičnog crnog eliksira pronađemo rješenje, utjehu, nadu ili što god je u tom trenutku bilo potrebno. S druge strane, ovaj topli napitak nas je, češće, okupljao da prepričamo dan, neku davnu, skoro zaboravljenu priču ili se nasmijemo anegdoti koju nam je život, onako, usputno priredio.

I tako sam ja na svoj prvi odlazak iz domovine, ponijela džezvu, što mi ju je majka darovala i par vrećica kave, crne. To su, ujedno, u dvije velike putne torbe koje sam ponijela, bile najvrjednije stvari koje sam nosila. Njihova materijalna vrijednost je zanemariva nasuprot onoga koju će simboliku imati.

Kada smo sletjeli u Pariz jedva sam čekala popiti kavu. Malo sam toga tada znala, ali da ću u njoj nalaziti i radost i utjehu, bila sam sigurna. Budući da naš novi dom još nije bio gotov, neko smo vrijeme trebali provesti u Aparthotelu (što je značilo da ćemo imati apartman sa sobom, kupaonicom i meni najvažnije – kuhinjom). Sa sinom u jednoj ruci i putnom torbom u drugoj, išetala sam iz Charles de Gaullea s nepoznanicom što nosi sutra i koliko je pametna bila odluka o preseljenju, ali sigurna da što god da bude počet će i završiti s crnim nektarom.

***

Dok pijem kavu u meni ožive tri osobe – moja baka, moja majka i moja malenkost. Isprepliću se sjećanja na priče koje smo pričale, ponekad uz smijeh, rjeđe uz suze. Svaki od tih veličanstvenih trenutaka činio je balans uma, duha i tijela. Bila je to čarolija onog nečega što riječi, koliko god bogate bile, ne mogu ispričati.

Baka je imala posebnu džezvu za “stidne goste.” To su vam oni “fini ljudi” koje nerado primate, ali morate, jer red tako nalaže. To vam je ona grupa ljudi čije se kritike morate pribojavati jer što da vam, ne daj Bože, kažu da su vam džezva i šalice za kavu nedostojne da oni iz njih piju. Zamislite tu grupu koja okolo širi priču o vašem nedobročinstvu zbog krnjavog i sramotnog suđa. Baka je bila živuća svetica, nastojeći ugoditi svakoj šuši koja bi joj se našla na putu i jako je pazila na granicu između “moji i tuđi”. Činjenica da smo bili “njeni“, kako je sama govorila, činila je cijeli taj ritual posebnim iskustvom.

-Sine Brano, Anđo moja, izvinite što iznosim različite fildžane, a ni džezva nije neka… – iznijela je četiri različite šalice za kavu i džezvu napuklu od godina, slomljenu od vremena i priča što ih je u sebe sabila. Šalice bez drške – malene, s obrisima što ih je voda već davno isprala, ali dovoljno velike da ih obujmi čovjek cijelim dlanom, osjeti njihovu toplinu, napravi dva srka i ide dalje. Ali, mi smo znale i po sat, dva, tri ispijati ta dva gutljaja, otežući, želeći da trenutak što duže traje kako bi svatko od nas dobio dovoljno vremena izreći sve što želi. Kao da smo htjele zalediti taj trenutak radosti što smo skupa, što se imamo – tri generacije, jedna Duša.

–Baba, a što si iznijela četiri šalice, a nas smo tri?

-Sine, nikad ne znaš ko more naletit. Nek se nađe! – odgovorila bi baka i nastavila priču o svom djetinjstvu bez majke, životu s ocem i maćehom, svojoj braći i sestrama. Živjela je u teško doba i priče koje je pričala nimalo nisu bile lake. Često bih se uzrujala slušajući njezinu biografiju. Nisam mogla shvatiti ni tada, a niti sada mogu, ljudsku zlobu. Tu najnižu strast čovjeka da poput psa zaraženog bjesnilom reži na nemoćnijeg, da napada slabijeg, da osakati nježnijeg, da ružno kazuje o bližnjemu.

-Sine, nemoj puno kave pit, otićeti želudac. – rekla bi mi nježno i milujući me po kosi dodala – Čupe čupava vazda grivu tu imaš! I kolka si to izrasla!? Znaš kako su nama stare žene nekad govorile: Kose dolje, cure gore! Al ti, vala sine, stavi kamen na glavu da više ni centa ne porasteš!

-Neću baba previše kave piti! – izrekla sam tada najveću laž svog života. Nisam htjela da se baka brine, a brinula se puno. Žalostila se baka za svakim. Svi su joj bili bitniji od nje same. I to što tetka nije nikog našla i nema svog poroda. I to što je druga kći u problemima. I to što je treća kći daleko u tuđini. Brinula se oko svoje djece, al brinula se i oko svakoga tko bi joj se našao na putu.

-Sine, moli se Bogu! Najviše za svoje neprijatelje!

-Kako da se molim za svoje neprijatelje? – upitala sam u čudu.

-Moliti za prijatelje nema smisla, moraš moliti za one koji te ne vole da im Bog prosvijetli pamet!

Baka bi uvijek na našem odlasku plakala.

-Baba, ajde, što plačeš!? Brzo ćemo doći!

-E moj sine, nikad se to ne zna! Plačem jer svaki put može biti posljednji!- jecala bi, skrivajući uplakano lice pod maramu, što ju je uvijek nosila na glavi. Čini mi se kako je vrlo brzo došao taj posljednji put. I sad, dok ovo pišem, vidim ju u staroj ruševnoj kućeri, kako viri kroz okvir vrata, jer vrata već odavno nema, za vrijeme rata im se izgubio svaki trag. Čeka Ivka, kako su je od milja zvali, da joj se pridružimo “popiti po jednu dobro zašećerenu i pečenu kavu.” Priča priče s onoga svijeta, koga je srela i što radi, kakav treba doći s onu stranu i kakva se kava tamo gore “peče“. Smijulji se dok govori kako je sve isto kao i ovdje dolje, samo još bolje, život je ondje vječna kocka šećera nježno umočena u kavu. I kad bi me netko pitao kakav doček gore želim, rekla bih da želim da me dočeka s “našima” u već ugrijanoj “nebeskoj kućeri” s “ispečenom” crnom kavom i rasparenim fildžanima na stolu.

***

Na dan odlaska za Pariz, moja majka je plakala kao kišna godina.

-Sad znam kako je bilo mojoj Ivki svaki put kad sam ja odlazila za Zagreb. – rekla mi je na odlasku, grleći me kao da sutra ne postoji. Brisala sam suze s njezina lica suzdržavajući svoje i jedva čekajući da pobjegnem od trenutka u kojem sam se gušila od boli. Čim sam umakla s njezinog radara, počeli su teći potoci suza koji su presušili tek pri slijetanju na pariški aerodrom.

U to vrijeme imali smo Skype. Ako smo se htjele vidjeti, unaprijed bi se dogovorile. Mama je tada još uvijek radila, pa sam nastojala svaki puta kad dođe s posla i kad znam da je vrijeme za kavu, nazvati. Tata bi se rjeđe priključio našim razglabanjima. Obično bi me samo pozdravio ili mahnuo i nastavio svojim putem, ostavljajući nas da “meljemo do beskonačnosti.”

-Vidi nas! Koliko kilometara smo daleko, a skupa kavu pijemo! – na mamin komentar nasmijale smo se obje. Nismo dozvolile da daljina prekine tradiciju. Majka bi mi tada pričala o tome kako joj je bilo na poslu, tko je novi došao u firmu, tko otišao, što novo šiju i tko su im novi klijenti, s kim se čula od “naših” i kuda će za vikend… Satima smo mogle pričati i nikada nam ne bi dosadilo, teme su se samo nizale. Sve što smo do tada radile u četiri oka preselilo se na online vezu. Sve, osim onoga što se odvijalo u nama, što smo prešutno gutale ne bi li sačuvale jedna drugu. To nam je bilo nepisano pravilo! Živjele smo za dan kad ćemo kavu piti uživo i prepričati sve ono što se nalazilo u prazninama između rečenica.

-Lidija ima rak dojke. Izgleda da će joj obje morati odstraniti! – rekla je u jednom razgovoru jako zabrinuto i potreseno – Eto što ti je život! Danas imaš sve, a već sutra se boriš da izvućeš živu glavu! Premlada je..

-Užas! Baš mi je žao! – dirnulo me, iako sam Lidiju poznavala samo iz viđenja i priča. Činilo se kako živi život iz bajke. Bila je majka dvojice sinova, obrazovana, lijepa žena, nasljednica obiteljskog posla. Čovjek bi pomislio da je nedodirljiva svemu, pa i bolesti!

-Sine, jel se sikiraš puno?

-Ma neee, nema razloga! – lagala sam.

-Nemoj se sikirati! Sve će to jednog dana proći… I ja sam se sikirala tvojih godina oko gluposti i sitnica, a da mi je ova pamet puno toga bilo bi drukčije! Kažem ti, čuvaj svoje zdravlje i ne uzimaj sve k srcu! Napravi kolko možeš i brini se o sebi! – a najmanje sam brinula o sebi.

-Ne brini mama, sve je u najboljem redu! – nabacila sam osmijeh, iako sam bila svjesna kako ona zna čitati prazninu u mojim očima.

-Sine, ne razmišljaj puno. Sve što te vodi u provaliju, sasijeci na površini. Ne idi u dubine… one nikome nisu dobro donijele!

***

Rođena sam u Zagrebu, odrasla u njemu, mislila sam da sam vidjela svaki oblik ljudskog ponašanja, ali onda dođeš u veliki grad i ostaneš u čudu. Došla sam s velikim očekivanjima i odmah ću vam reći kako su očekivanja jedan od najvećih problema u našem životu! Ljudi ovdje žive svatko svoj život, ne mare previše za to što se događa oko njih. Tako, na primjer, redovito bi na moj ” bon jour” odgovorili samo blijedim pogledom ili totalnom ignorancijom. Činjenica da sam bila sama s malom bebom, kolicima i stvarima u potrebi za pomoći, ostavila bi ih ravnodušnima. Ulazak u zgradu, bez pridržavanja vrata, bio je normalna pojava. Muškarac, francuski “džentlmen,”samo bi mi uputio prozirni pogled, uletio u zgradu u kojoj smo stanovali, zalupivši mi vrata pred nosom. Ostala bih ispred vrata stajati u čudu i ljuta. Došla sam s uvjerenjem kako su ljudi u ovoj svjetskoj metropoli otvoreni, srdačni i iznad svega pristojni, međutim, i tu sam se razočarala! Parižani su baš posebni! Ponašaju se nedodirljivo i kao da su samog “Boga uhvatili za bradu!” Na licu im možete vidjeti taj osjećaj posebnosti, nedodirljivosti i uzvišenosti jer su baš oni bili predodređeni da se rode u Parizu. Snobizam. Seksizam. Rasizam. Šovinizam. Hedonizam. Činilo mi se da se -izam svih vrsta ovdje konzumira!

Što se mene tiče, oprošteno im je sve jer imaju najfinije čokolade, kolače, sireve i vina na svijetu! (Napisala bih i kavu, ali najukusniju kavu koju sam ovdje pila, bila je talijanska!) Miris boulangerie je nešto što vam trenutno popravi dan! Mek i prepun maslaca croissant ili, pak, lisnato tijesto punjeno čokoladom pain au chocolat i u najtužnijem trenutku izmamit će osmijeh na lice. Šareni macaronsi obojati će sivi kišni pariški dan. Sir i vino su poput “večernjeg antidepresiva.” Dok sam studirala francuski jezik i kulturu na Sorboni imala sam izborni predmet Francuska gastronomija, gdje sam shvatila, kako ovo bogatstvo okusa i mirisa nema šanse da upoznam dok živim! Imaju preko četiristo vrsta sireva!! Svaka regija ima svoju posebnu tradiciju, način pripreme, bogatstvo aroma i okusa. A to je samo mali dio onoga što nude u gastronomskom smislu. Najviše me oduševila estetika hrane. Svaki kolač, pralina, servirano jelo… izgledali bi poput umjetničkog djela s kojim ponekad nisam znala što da radim – dal’ da mu se samo divim ili je dozvoljeno i degustiranje. Opipljivi doživljaj je bio iznad svega i uživanje u istom. Izreka “La vie est belle” u svakom smislu ovdje se potvrđivala. Ležernost – najčešći pridjev koji opisuje prosječnog Parižanina, po meni je samo maska koja skriva puno toga što taj pridjev nije. Žene i muškarci jako paze na to kako izgledaju. Iako, na prvi pogled može se učiniti kako je ona “rođena s tim,” iz prve ruke vam mogu posvjedočiti da je to velika vizualna prevara. Francuskinje itekako drže do sebe, ali drže tako da to sve djeluje jako “prirodno i spontano.” I to što je “nabacala na sebe,” također je planski osmišljeno. Čak i kosa, koja izgleda kao da frizera nije dugo vidjela i ona je brižno njegovana i uklapa se u look “nisam se trudila.” Također, jako paze na to što i kada jedu. Uživaju u hrani, ali s unaprijed postavljenom granicom! Jedu polako i u malim količinama, gotovo uvijek ostavljajući bar malo onoga serviranog na tanjuru. Francuzi piju kavu kad god, a to zaista znači u svako doba dana. Redovno bi nakon večere uzimali kavu. Na početku sam im se čudila, a nakon par mjeseci s njima pila tu istu “večernju” kavu, koja bi ponekad bila servirana i oko ponoći. Ovdje za kavu, jednostavno, nikada nije bilo prekasno!

Dočekao me magični Pariz raširenih ruku. Da me je netko ranije pitao, kada bih se morala preseliti u neki grad u Svijetu, koji bi to grad bio, odgovor bi bio Pariz. Iz meni nepoznatog razloga, uvijek mi je bilo nešto posebno u francuskoj kulturi, jeziku i samom Parizu. Predivan grad, stvoren za sanjare poput mene! Ali, kako priča nikad nije jednostavna, tako sam i ja vrlo brzo otkrila da sam dolaskom u ovaj megapolis stigla na “poseban nivo osobnog pakla.“

Nastavit će se…