Bali – putovanje Duše

Thanks for joining me!

Bali – raj na zemlji, otvorio je ladicu samospoznaje. Spoznaja je duboko shvaćanje i prihvaćanje onog što nas mijenja. Mene je ovo putovanje pomaknulo s mjesta na kojem sam neko vrijeme stajala. Stajala i čekala neki znak kako bih mogla napraviti korak naprijed. Nakon putovanja na Bali, Svijet je u mojim očima postao ljepše mjesto za život, a Duša je našla djelić mira za kojim je tragala.

Promatram život kao jednu veliku zagonetku, a ovo putovanje bilo je djelić moje  ̋slagalice života ̋. Iako mi se ponekad čini kako bi „puzzle“ svoga života bilo lakše složiti odmah i sad, ovako je ipak zanimljivije. Jedan po jedan – do kraja!

Bali – raj na zemlji – meni.

Mjesto na kojem sam pronašla mir koji je danas tako teško naći.

Mjesto u kojem sam pronašla istinsku sreću.

Mjesto u kojem sam pronašla zadovoljstvo postojanja.

Mjesto u kojem sam pronašla smisao bivanja.

Mjesto u kojem sam pronašla jedan izgubljeni dio sebe koji je unaprijedio rast moje duše.

Nije svako putovanje blagoslovljeno dubokom spoznajom postojanja.

Nije svako putovanje učenje o bitnim stvarima.

Nije svako putovanje pronalaženje smisla.

Nije svako putovanje rast uma i duha.

Nije svako putovanje razotkrivanje zagonetke života.

Nije… 

A trebalo bi biti!

Na Baliju žive divni ljudi – iskreni, otvoreni, dobronamjerni, vedri i nasmijani. Ima i onih drugih, ali oni nisu tema ove priče!
Doputovala sam poprilično prazna i nesretna. Bali je bio slamka za koju sam se pokušala uhvatiti. Bio je bijeg od stvarnosti. Nesretna, izranjavana, izgubljena, tražila sam očajnički nešto za što ću se uhvatiti. Zadnjih mjeseci pokušavala sam pronaći rješenje za svoje probleme. Na trenutke bih se osjetila dobro, ali bih vrlo brzo ponovo pala. Činilo mi se da se gušim u vlastitoj stvarnosti.

Ponijela sam nekoliko knjiga o samopomoći u nadi da ću u njima pronaći ključ pomoću kojeg ću otključati novu, bolju stranicu života. Pokušala sam samu sebe motivirati da se dignem. Ali, koliko god se trudila, nije mi uspijevalo! Riječi koje sam čitala samo su prolazile kroz mene, ne ostavljajući nikakav trag.

Letjeli smo preko Hong Konga. Sam ulazak u avion za Bali imao je neku čaroliju u sebi. Topla dobrodošlica kabinskog osoblja oraspoložila me. Tko voli avionsku kuhinju? Nešto može biti manje ili više prihvatljivo za jelo, međutim, hrana na tom letu bila je preukusna. I sada se pitam jesam li bila začarana nečim?! Od ulaska u zrakoplov do slijetanja i dolaska u resort u kojem smo bili smješteni, moje raspoloženje se mijenjalo – nabolje. Imala sam nalet neke lude pozitivne energije. Osjećala sam se kao da sam se našla u ružičastoj zemlji snova – mojih najljepših snova.

Gušila sam se – od ljudi, od sebe, od života. Svako jutro meditirala sam nad onim što mi se događa, pokušavala shvatiti zašto i tražila načine kako to mogu promijeniti, ali neko trajnije rješenje nisam nalazila. Vrtjela sam se u krugu. Osjećala sam se poput miša u zlatnom kavezu koji se okreće na kotaču. Ponekad uspije sići s kotača i čini mu se kao da je dotakao slobodu, ali se vrlo brzo vrati u kotač i trči glavom bez obzira. Tako sam i ja jurila u svom kotaču tražeći načine kako da pobjegnem iz kaveza u kojem se nalazim.

Vjerujem da stvari uvijek dolaze s razlogom, pa je tako i naš vodič Made ušao u moj život. Zaista duboko vjerujem u znakove na našem životnom putu. Gledam na njih kao putokaze na cesti. Nekada su oni u obliku nekog čovjeka, predmeta, događaja, situacije, a ponekad je dovoljna samo riječ stranca u prolazu. Tu su i pomažu nam kročiti kroz život. Nažalost, ne  slušam ih uvijek, a možda bih trebala!?

Energija našeg vodiča Madea bila je čarobna. Toliko radosti, srdačnosti i otvorenosti nisam nikada osjetila kod nekog stranca. Tamnoput, crnokos i tajanstvena pogleda, smiješio se kao da posjeduje svo bogatstvo ovoga svijeta. Prvi dan oduševljeno nam je pokazivao otok. Ne samo da je on zračio istinskom srećom nego je takva bila i svaka osoba koja nam se našla na putu. Ljudi su imali mir, dostojanstvo i zadovoljstvo, a živjeli su vrlo skromno. S druge, pak, strane, svijet iz kojeg sam dolazila imao je blagostanje, ali ne i istinsku radost.

Vozeći se drndavom cestom i gledajući u skromne kućice na putu do sljedeće atrakcije, lagano je zaustavio auto.

– Ovdje živim s obitelji: bratom, njegovom ženom i djecom, našim roditeljima i svojom obitelji. Imam dvoje djece, sina i kćer. – rekao je to s takvim ponosom i osmijehom na licu kao da pokazuje neko velebno imanje.

Vrlo trošne kućice bile su posložene u polukrug. Kućice, koje su više nalikovale velikim i neuglednim limenim kutijama nego kućama u kojima ljudi žive. Obitelj se svakodnevno okupljala u središnjem dijelu gdje su jeli i družili se. Sjeli bi na prašnjavi pod koji je bio prekriven nekom prostirkom, postavili zdjele s hranom i u miru jeli. Sve su radili zajedno.

Sažalila sam se nad slikom koju sam vidjela. Ovo nisu uvjeti za život, rekao bi gotovo svatko koga poznajem. Međutim, ljudi su tu živjeli i bili istinski sretni. Glavom mi je samo prolazilo sljedeće pitanje: Kako netko može u tim uvjetima biti istinski sretan? U čemu je tajna? Odavno znam da materijalno ne znači sreću, ali, ipak, ovo je ispod svakoga standarda na koji sam navikla. Ako zanemarimo materijalno, što ove ljude čini tako posebnima da istinski zrače dobrotom i jednostavnošću?

 – Kako je moguće da jedan  ̋običan ̋ vozač, koji radi za crkavicu, bude toliko sretan? U čemu je njegova tajna? – razmišljala sam iduće jutro uz doručak pokraj bazena. Sve oko mene je odisalo luksuzom. I koliko god sam se trudila pronaći odgovor na moja pitanja u tom sjaju, nisam ga nalazila.

Imam li sve ili, ipak, nemam?

Odlučila sam idući dan upitati našeg vodiča kako mu polazi za rukom biti sretan. Spremili smo se nakon doručka i sišli u „lobby“ hotela. Tamo nas je Made već čekao – s osmijehom, naravno. Val tople i pozitivne energije preplavio nas je sve. Veselo smo ušli u auto i krenuli na još jednu avanturu po tom čarobnom otoku. Zalazili smo u turistička i ona manje turistička mjesta.

Mir, duboki mir i zadovoljstvo, prožimao je gotovo svaku osobu i mjesto na koje smo kročili. Promatrala sam lica ljudi i činilo mi se kao da gledam neki paralelni svijet. Ja s jedne strane, a oni s druge. Mogla sam osjetiti njihovu energiju. Na trenutke sam osjetila trnce po cijelom tijelu od ljepote kojom sam bila preplavljena. Osjećala sam da se u meni događa transformacija. Moje negativno još se opiralo toj promjeni. Točno sam mogla osjetiti unutarnju borbu dijela mojeg bića i te nove pozitivne energije.

Za vrijeme razgledavanja jednog od hramova, okrenula sam se i pitala Madea: „Kako Vam uspijeva biti stalno sretan, ali istinski sretan? Osjećam da ste zaista sretni, bez pretvaranja. Osjećam da Vaš osmjeh nije umjetan. Kako to da ste nas tako raširenih ruku prihvatili? Kako se s toliko srca možete smijati strancu?“

Nasmijao se. Nastao je trenutak šutnje, Made je udahnuo i okrenuo glavu u drugom smjeru, kao da smišlja što će reći. Nedaleko od nas, žena obučena u tradicionalnu nošnju, prinosila je žrtvu svom bogu, ponizno i usredotočeno na sam čin molitve. Oduševila me je njezina mirnoća i koncentriranost, duboko uranjanje u bit. U mirnoći tog prizora, mogao se samo čuti pjev ptica i osjetiti topli povjetarac, čiji je zrak mirisao tamjanom. Svetost trenutka bila je sveprisutna.

– Sretan sam jer imam sve! – rekao je – Živim po principu tri načela. Prvi je da poštujem Stvoritelja, kreatora svega što nam je dano. Drugi je da poštujem prirodu. Trudim se da prirodi vratim istom mjerom kojom ona nama daje. Treće je da svakog čovjeka gledam kao svog brata ili sestru. A ako tebe gledam kao svoju sestru, a ja se svojoj sestri veselim, moje srce se smije, moj osmijeh dolazi spontano i iskreno prema svakom čovjeku. Najvažnije je shvatiti da je sve jedno!

Nastao je muk. Uronila sam u zvukove tišine koje je nudilo to sveto mjesto. Utonula sam u misli o upravo rečenom. Tako jednostavno, a opet tako teško istinski se suživjeti s tim. Tajna je otkrivena – poštivanje Stvoritelja (ma kako se On zvao!), poštivanje prirode i ljubav prema čovjeku. Čovjeku, kao biću koje je isto kao ja, koje dolazi iz istog Izvora kao i ja. I u konačnici, zaista, sve je jedno! Svi smo povezani nekom nevidljivom silom!

Sjela sam na stepenice ispred hrama. Svi utezi koje sam nosila kao da su pali s mene. Bila sam na tom mjestu punom svetosti i dostojanstva sretna i ispunjena. Spoznaja o onome što sam duboko u sebi već znala otvorila mi je novi svijet. Svijet je postao ljepše mjesto za život!
Vratili smo se u hotel. Duboka spoznaja donijela mi je izgubljeni mir. Znala sam gdje griješim i odlučila to popraviti.

Uzela sam jednu od onih knjiga koje sam ponijela, legla na ležaljku koja se nalazila na plaži, naručila hladan kokos i počela čitati. Ovaj put riječi su poprimale sasvim drugačije značenje. Nisam mogla da se ne zapitam jesam li sigurna da sam to već čitala!? A čitala sam! Neke dijelove i više puta. Čini mi se da sam sada bila otvorena da se prazne stranice mog života ispišu novim riječima. Sviđala mi je ova pomisao!
Usred čitanja prekinula me jedna gospođa, stara trgovkinja, koja je prodavala šešire hodajući plažom.

 – Želite li šešir? – prišla mi je smiješeći se. Odmah sam primijetila da je pokrivena od glave do pete, što me prilično začudilo. Lice joj je bilo omotano šalom, a na glavi je imala slamnati šešir s velikim obodom. Vani je bilo 35°C i ja sam jedva izdržavala na toj vrućini u kupaćem kostimu.

 – Hvala, ne treba mi! – trudila sam se ljubazno odgovoriti, iako mi se nije svidjelo da mi samo tako upada dok ležim na plaži. Općenito ne volim kad mi ljudi upadaju i nešto nude. U nekoj drugoj situaciji bahato bih joj odgovorila, ali ovaj put sam se prepustila trenutku. Pomisao da je gledam kao svoju sestru izmamila mi je osmijeh na lice. Nedostajala mi je moja sestra, moja najdraža prijateljica. Žena koja je bila i još uvijek jest moj oslonac. Žena koja je divna osoba, Čovjek. Odlutala sam na trenutak i pomislila kad ćemo se moja sestra i ja ponovno sresti. Spontano su mi navirale slike naših zajedničkih druženja. Posljednjih godina druženja su bila rjeđa, ali intenzivnija. I dok su se meni motale slike naših druženja, trgovkinja šeširima sjela je na pijesak tik do moje ležaljke. U prvi tren bilo mi je malo čudno i neugodno, ali sam vrlo brzo prihvatila situaciju.

 – Imate divnu bijelu put! – pokazala je na moje noge i dodala – Ja se pokrivam jer ne želim da moja koža bude tamna. Voljela bih imati Vašu boju kože!

A ja sam iz dna duše mrzila svoju put. Bijela da bjelja ne može biti. Ne tamnim, samo crvenim. A noge, činim mi se, nikada ne dobiju boju! Ironično da postoji netko kome je to lijepo! Jednom sam od nekoga čula izreku: Na svijetu postoji osoba kojoj ste vi, takvi kakvi jeste, najljepši na svijetu! A zašto je tako teško samog sebe gledati takvim očima?

 – A ja bih voljela imati vašu boju, zato se i pržim na ovom suncu, a možda i ne bih trebala, sunce je prejako – nasmijale smo se. Ironično, kako uvijek želimo ono što nemamo.

-Odakle ste?–upitala je.

-Iz Hrvatske, Zagreba. Znate li gdje je Hrvatska?

 –  Nemam pojma! Gdje se nalazi? 

Objasnila sam joj kako smo susjedi s Talijanima pa je dobila barem neku ideju o tome gdje se nalazimo. Iako mi se činilo da joj je to bila nepotrebna informacija. Pokušavala je samo započeti razgovor.

 – Promatrala sam vas… u nešto ste se baš zadubili u toj knjizi… Što čitate? – uzela je jedan od šešira koje prodaje i počela mahati njime kao da je riječ o lepezi. Zraka nije bilo. Teško se disalo. Sunce je luđački peklo. Meni, koja ne volim sunce i bježim od njega, u tom trenutku je bilo pravi melem. Toplina koja se razlijevala po mom tijelu stvarala mi je nevjerojatnu ugodu.

 – Čitam knjigu jedne spisateljice koja je već četvrti put preboljela rak i to opisuje u svojoj knjizi. Opisuje metode kojima se liječila.

 –Imate rak? – zabrinuto je upitala.

 – Nemam rak! – nasmiješila sam se i dodala – Samo volim način na koji piše!

 – Ono je vaš sin? – pokazala je prstom na mog supruga i sina koji su se bacali po morskim valovima.

 – Da, on je moje čudo! – ozarila sam se pogledavši na njih dvojicu, bezbrižne u svom svijetu. Moj suprug, koji je inače ozbiljan, poprimio je svoj djetinjasti lik i s našim sinom izvodio kojekakve vratolomije. Uživala sam promatrajući ih.

 – Sretni ste! Imate zdravog sina i dobrog muža! – gledala je u njih i nastavila – Ja nikada nisam imala djece, a htjela sam to više od ičega! Udala sam se mlada za ljubav svog života. Živjeli smo zajedno dvije godine, a onda se dogodila nesreća i on je poginuo. Više se nikada nisam udavala. Nastavila sam kroz život sama… Sretna sam. Ne možemo imati sve! Treba prihvatiti ono što život nudi i živjeti s time najbolje što znamo. Ne trebamo očajavati zbog onoga što nemamo, nego se veseliti onome što imamo!

 – Žao mi je! – rekla sam pomislivši kako bi moj život bio siromašan bez mojih dječaka.

U glavi mi je neprestano zvonilo: Ne možemo imati sve! Treba prihvatiti ono što život nudi i živjeti s time najbolje što znaš. Ne trebamo očajavati zbog onoga što nemamo, nego se veseliti onome što imamo!
Nisam prihvaćala ono što mi život nudi, a nudio mi je mnogo.

Zašto to nisam prihvaćala?

Najviše zato što sam se bojala. Bojala sam se da ne razočaram samu sebe, bojala sam se da neću uspjeti, da nisam sposobna, da nemam kapaciteta, da to nije za mene, da sam glupa, da gubim vrijeme, straha što će drugi reći … Zbog tog straha sam stajala na jednom mjestu, a imala sam toliko toga za ponuditi drugima i svijetu. I zato sam većinu vremena bila nesretna. Potreba da izbacim sve ideje koje su godinama rasle i sazrijevale u meni s jedne strane i strah s druge strane. A što je najgore što se moglo dogoditi?

Duboko sam udahnula i izdahnula… Osjetila sam kako teret koji sam nosila polako silazi s mene. Ja sam bila ta koja je stalno očajavala jer nešto nije imala. A i kad bih nešto postigla, ni tad nisam bila zadovoljna jer bi uvijek nešto nedostajalo. Na ovom čudesnom otoku spoznala sam još jednu tajnu sretnih ljudi. Imam sve, a ono što nemam ni ne treba mi!

 – Moram ići dalje, lijepo sam se odmorila – prekinula je moje razmišljanje i ustala – Ne trebaju ti knjige da znaš što trebaš iduće napraviti u svom životu. Odgovor je već u tebi!

Otišla je. Pratila sam je pogledom kako nestaje u daljini. Nije se više zaustavljala kako bi ponudila šešire na prodaju.

Ključ svega leži u nama! Hvatajući se za tuđa iskustva postajemo majmuni koji oponašaju osobu kakva želimo biti. A jesmo li to zaista mi? Bismo li bili sretniji da smo taj netko drugi? Ondje sam spoznala još jednu stvar: nije poanta u cilju, već u putovanju do tog cilja. Kad ostvarimo cilj svog života – gotovo je, zagonetka života je riješena!

Poslije tog putovanja znala sam koje  ̋puzzle ̋ moram složiti u  ̋slagalici života ̋. To sam i učinila! (Ali, to je već neka sasvim nova priča!)

Putovanja nas mijenjaju, pokreću, oblikuju, uče, motiviraju…
Trebali bismo putovati otvorena duha, kako bi naša Duša mogla rasti! Rast Duše jedini je smisleni trag koji nosimo sa sobom!