Istaknuto

Bijela breza

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Usamljenost boli. Samoća je zdrava.

Tih prvih godina odlaska od kuće najčešće sam bila usamljena. Okružena ljudima, ali usamljena – u svojoj frustraciji, anksioznosti, stresu, problemima, besperspektivnosti, izgubljenosti. Počela sam se plašiti vlastite osobe koju sam povremeno viđala u ogledalima, koja su visjela po stanu ili slučajnim okretanjem glave prema izlogu u kojem bi ugledala svoj odraz. Sve manje sam se prepoznavala u njemu. Sve češće bih vidjela sjenku koja mi je bila nalik, ali nije bila ja. Bojala sam se te utvare koju sam sve češće susretala u zrcalima. Imala sam svijest o tome da tonem, ali nikako nisam mogla utjecati na tijek događaja. Neki unutarnji glas mi je govorio da upravo tako treba biti. „Sjedi, slušaj i uči!“ mogla sam jasno čuti u trenutcima tišine. Tako je trebalo biti, za moje dobro, za moj napredak.

-Sazrijevaš. Normalno je da si postala ozbiljnija! –  pojedinci su mi dobronamjerno govorili, kada bih otvoreno progovorila o svom problemu bezvoljnosti i povučenosti. 

-Ne može ovo biti sazrijevanje. Odrastanje je rast, a ja tonem… – razmišljala sam u momentima pribranosti i povlačila se još dublje u sklonište vlastite duše, ne bi li tamo pronašla mir i utjehu.

Međutim, rastemo i kad padamo! Padamo da bismo rasli!

U Pariz je stigla jesen. Vratili smo se svi svojim obavezama. Te jeseni sam počela volontirati u jednom vrtiću u kvartu iz više razloga. Prvi je bio kako bi što bolje „uhvatila“ francuski jezik. Bila sam okružena Francuzima, koji osim svog jezika nisu baratali ni s jednim drugim. Zahvaljujući takvom okruženju uskoro sam progovarala svoje prve rečenice na francuskom jeziku (uz njihove manje ili veće korekcije). Drugi je cilj bio umanjiti cijenu vrtića s vrtoglavih 1600 eura, koje smo do tada plaćali, na 250 eura. Treći, i za mene tada jako bitan razlog, je bio što sam se osjećala napokon korisno, mogla sam pridonijeti našem zajedničkom budžetu. 

Jesenje dane obično bismo kratili negdje u nekom obližnjem parku ili šećući gradom i razgledavajući znamenitosti. Bio je početak mjeseca studenog. Otišla sam sa sinom u obližnji park, koji do tada nismo nikada posjetili. Vani je bilo prohladno, ali sunčano. Zubato sunce odavalo je dojam da je toplije nego što jest, međutim samo mala sjena, kada bi sunce prekrio oblak, odavala je stvarnost mjeseca studenog – hladnoća  je progrizala ruke i lice. U parku se igralo nekoliko djece. Moj sin je veselo pohitao prema njima i prihvatio igru. Uvijek mi je bilo fascinantno s kojom lakoćom djeca sve prihvaćaju! Sjela sam na slobodnu klupu. Gledala sam kako se veselo igraju i hihoću. U jednom trenutku pogled mi je skrenuo u desno i istog trena sam se skamenila. Na par metara od mene stajala je bijela breza. Okrenula sam se oko sebe da vidim gdje sam točno. Bila sam usred zgrada. Osim par grmova i nekoliko cvjetova, daleko od svega, usred popločenog parka, osamostalila se prekrasna bijela breza. Najednom, srce mi je zaigralo. Tračak nade se vratio. Cijeli život sam fascinirana stablom bijele breze. Betula Pendula Roth, bijela breza, naraste do 30 metara visine, vitka debla, duboka korijena i glatke, bijele kore. Kako stari, kora postaje nepravilna i gruba. Grane su viseće, crvenkastosmeđe boje i ljepljive. Nisam se čudila što ju vidim samu u parku jer je prilagodljivo i izdržljivo stablo i ono što mnogim stablima ne bi „pošlo za rukom“ njoj uspijeva.

Još od pretkršćanskih vremena slavenska plemena su brezu smatrali, između ostalog, simbolom prelaska smrti u uskrsnuće, odnosno novi početak. Predstavlja je i obnavljanje i pročišćavanje trenutne situacije, kao i zaštitni simbol povezan sa čovjekovim životom. Nada se vratila u moje biće. 

***

U Devetačkim brdima, uz sva moguća stabla, nalazila se i jedna jedina bijela breza. Na prvu mi se odmah svidjela, onako elegantna i manja od svih ostalih stabala u njezinoj blizini. Bila je i blizu bakine i djedove kuće pa sam se mogla nesmetano igrati pod njom. Ljetne praznike provodila sam u brezinom hladu. Voljela sam kad zapuše vjetar i zanjiše njezine grane, a lišće zašušti i počne proizvoditi čudesnu glazbu, koja me je posebno radovala. Voljela sam i njezin miris. Ponekad bih otkinula komadić s njezina debla i mirisala ga dugo, dugo. Bio je to miris čiste svježine. Nosila bih koru toliko dugo dokle god ne bi i zadnji trag „parfema“ ispario. Jednom sam odlučila kušati brezu. Čak i okus mi je prijao, ali sam odlučila da ne želim pojesti jadnu brezu, ipak mi je ona bila tih dana, u većini slučajeva, jedini prijatelj. Ispod breze napravila sam svoju “radionicu” kolača, posuda i razno raznih igrački, koje su moje vrijedne dječje ruke izrađivale od smjese blata i vode. Često bi mi svraćali moji imaginarni prijatelji na kolače, popiti kavu ili kupiti neku novoizrađenu posudu, čija namjena nije bila do kraja jasna. Rado sam se družila s njima. Pričali bi mi koje kakve zgode i priče koje bi me često nasmijavale do suza. Nerijetko bi cijelo selo odzvanjalo od mog smijeha.

-Čudna si!

-Baš si neobična!

-Stvarno si jeziva!

-Nešto nije u redu s ovim djetetom!

Neprestano bi komentirali ljudi koji su onuda prolazili i gledali me kako se „sama sa sobom smijem.” Međutim, mene to niti najmanje nije diralo! Uživala sam u društvu svojih novostečenih prijatelja i nisam imala namjeru prestati se smijati.

Jednoga dana, djed je došao s posla. Zatekla sam baku i njega kako ozbiljno pričaju na verandi. Nakon nekog vremena djed me je pozvao da dođem k njima.

-Sine, kakav ti je bio dan? – upitao je.

-Lijep! A tebi djede?

-Dobar! Umorio sam se od posla, al umor je dobar! Jesi se s kime danas družila?

-Jesam djede! Imam puno novih prijatelja! – uzbuđeno sam rekla.

-Fino, fino! A tko su ti novi prijatelji? Je l’ neko iz sela?

-Ma jok djede, oni su dosadni!

-Pa oklen su onda?

-Odasvud!

-Pa, šta kažu?

-Pričaju mi razne priče!

-Kake priče?

-Stari stric Mate mi je pričao kako su se on i strina Anka upoznali i zaljubili. Kaže mi kako vaša mama nije bila zadovoljna sa snajkom isprva, al’ da ju je kasnije puno zavoljela. Bila je i stara strina Anka, ona se samo kikotala dok je stric pričo. Došla je i tetka Kata, pričala mi je o tome kako su posadili brezu, gdje se igram, na njezin trideseti rođendan. Navratio je i pradjed, on je jedini nešto ljut. Kaže da ima nedovršenih poslova ovdje koje ću ja morati završiti jer ga jedina slušam. Baka i djed su sjedjeli i slušali raskrečenih očiju.

-Od kud tebi sve te priče?- naposljetku je upitao djed.

-Pa od njih! Od kud drugdje, djede!?– čudila sam se djedovu pitanju.

-Slušaj me dobro, zabranjujem ti da više pričaš s njima! Jesi razumla? – zapovjedio je strogo.

-Ali zašto? S kim ću se onda igrati?

-S djecom iz sela.

-Oni su mi dosadni! I boje se igrati sa mnom! – odgovorila sam potišteno. 

-Sine, nađi nekoga! Selo je puno djece! Više da nisam čuo da pričaš s tim ljudima!

-U redu djede! – međutim, naredbu o pronalasku „normalnih prijatelja“ nisam poslušala. Nisam tada mogla shvatiti u čemu je problem.Bila sam sretna igrajući se ispod breze s „prijateljima“ koje sam već imala.

Nakon našeg razgovora, baka i djed su, do dugo u noć, nešto šaputali. Kasnije sam, kao odrasla osoba, saznala da su priče koje sam prepričavala bile istinite. Nitko niti dan danas ne zna objasniti od kuda i kako. Ja sam znala, barem sam tada znala, da je tanka granica između čovjeka ovdje i čovjeka tamo. Rodimo se kao otvorena bića, a život nas onda brusi u ljude koji pašu onima koji nama vladaju. Ostati u vjeri, u svom subjektivnom intuitivnom uvjerenju je teško u svijetu koji traži empirijske dokaze. Neke stvari jednostavno nisu objašnjive, a čini mi se da je i bolje da tako ostane. Povjerenje je najviši stupanj kojem možemo težiti. Ono nas dovodi da unaprijed nešto prihvatimo za istinito, ne tražeći dokaze. Donijela sam odluku da ću vjerovati. Ponekad mi je teško povjerovati u sve stvari kojima sam svjedočila kao djevojčica, čine mi se kao san, iako u sebi dobro znam da sam živjela mistično iskustvo života i smrti.

Čudne su se stvari događale kod moje bijele breze, koju sam od milja zvala „Breznica.“ 

***

Bio je kolovoz. Dani su bili nepodnošljivo vreli. Igrala sam se ispod breze, koja mi je pružala hladovinu i zaštitu od sunca. Iznenada se pojavio pradjed koji je bio vidno uzrujan.

-Slušaj ćeri, slušaj me dobro! Moraš odmah otići i reći odraslima da se hitno morate vratiti nazad u Zagreb. Ovdje više nije sigurno!

-Šta pričaš? Kako nije sigurno? – nisam razumjela što mi pradjed pokušava reći.

-Sine, uskoro će rat i neće biti dobro. Za koji dan sve ovo će gorjeti!

-Šta je to rat? – naivno sam upitala. Prvi puta sam se tada susrela s tim terminom.

-Sine, poleti i svima reci. Nek bježe što prije. Najbolje ako mogu još večeras!

Potrčala sam prema kući. Baka je bila na verandi gdje se nalazila peć na kojoj je kuhala ručak.

-Bako, bako, javio mi se pradjed. Kaže da će rat! – povikala sam iz sveg glasa.

Baka me je povukla k sebi i stavila ruku na usta.

-Šuti blento jedan! – rekla je kroz zube. Šta ti je reko?

-Reko je da što prije idemo odavde. Kaže, najbolje još večeras. Uskoro će sve ovo gorjeti.

Baka me je poslala da se odem igrati. Nastavila sam sa svojom igrom pogledavajući na baku koja je bila vidno uzrujana. Djed je došao predvečer. Baka i on su nešto između sebe pričali. Uskoro sam vidjela baku kako pakira neke stvari. Malo iza toga uzeli su me pod ruku i počeli se spuštati niz Devetačku padinu. Uskoro su roditelji došli po mene i krenuli smo u Zagreb. Cijelim putem roditelji su šutjeli. Djelovali su prilično zabrinuti. Osjećala sam da se nešto događa, ali nisam znala točno što. Nisu prošla niti dva dana od našeg povratka u Zagreb, a sirene su najavile početak rata.

-Kako si pobogu ovo mogla znati? – upitala je mama vidno uzrujana cjelokupnom situacijom.

-Pradjed mi je rekao! – odgovorila sam.

-Kakav pradjed!? Pradjed je već godinama pod zemljom! – još više se uzrujala majka.

-Možda je umro, ali nije mrtav! – mirno sam rekla.

-Šta ne valjda s tobom, dijete drago? – rekla je ovaj puta zabrinuto.

-Sve je u redu sa mnom, mama. I sve će biti dobro!

-Ideš ti meni psihologu na razmatranje prvom prilikom!

-Šta je to?

-Nije šta već tko! Saznat ćeš uskoro!

-Mama samo da ti kažem još da se ne brineš. Rekli su mi moji prijatelji da će neko vrijeme komunikacija biti spriječena i da nećemo ništa čuti o našima, ali svi će naši ostati na životu! Sve će biti dobro!

-Kako to misliš?

-Sve će biti dobro, mama! Ne brini! Naši svi će biti dobro!

I jesu, naši svi su na kraju bili dobro!

***

Već sam se bila navikla na život u Parizu. Često sam svraćala do parka gdje je bila „moja“ bijela breza. Gledala sam njezine promjene, gledajući i svoje. Činilo mi se da se zajedno mijenjamo. Nije joj bilo lako opstati u buci velikog grada, konstantno izložena ljudima, koji i nisu previše marili za nju. Stalno okružena nekim, ali tako usamljena, baš kao i ja, razmišljala sam često. Djelovalo je kako breza puno bolje podnosi vrijeme nego prisustvo čovjeka. Takva sam bila i sama! Često bih skuhala kavu, pa iz crvene džezve na točkice prelila ju u termo čašu i otišla do parka. Sjela bih tik do nje, očekujući, valjda, da će mi nešto reći. No, nije nikada ništa rekla! Samo sam ja njoj, onako u sebi, prepričavala svoje dane. Kada bi se zaredali kišni dani teško mi je padalo što ne mogu barem na trenutak sjesti i popiti kavu pored nje. Međutim, tada bih barem prošla onuda uvjeriti se da je s njom sve u redu. Stajala je ona ponosno, velika i lijepa, izdižući se iznad svega. Vraćala me je u djetinjstvo, u neka bezbrižna vremena. Davala mi je nadu da uvijek mogu početi ispočetka.

Kako je vrijeme letjelo, tako je i brzo došao period uživanja ispod breze. Bio je svibanj. Malenog sam odvela u vrtić, usput uzela kavu i sjela na klupicu ispod breze. Izvadila sam knjigu koju sam već duže vrijeme čitala. Mučila sam se s čitanjem te knjige. Dođu tako neke knjige pod ruku i budu baš teške za razumijevanje. Knjiga koju sam čitala je bila od jedne suvremene hrvatske spisateljice koja se u njoj bavila tematikom žene. Osim što su teme bile same po sebi zahtjevne, rečenice koje su se nizale bile su naporne za čitanje. Vraćala sam se iznova i iznova na početak odlomka kako bi razumjela „što je pjesnik htio reći.“ Inače, kada se mučim s knjigom odložim ju u nadi da će doći vrijeme kada ću ju ponovo početi čitati i uspješno pročitati. U ovom slučaju sam bila uporna. Silno sam željela shvatiti spisateljičinu priču, kao i samu dubinu poruke koju je ona nosila.

-Želiš li razgovarati? – začula sam muški glas,vidjevši sjenu koja se  nadvila nad moju knjigu.

-Nemam vremena… – nisam niti dizala glavu s teksta. Uronjena u razumijevanje rečenica koje su se prostirale ispred mene, nisam bila do kraja svjesna situacije u kojoj sam bila. 

Ispijala sam kavu i čitala, zastajkujući, vraćajući se na početak pročitanog, ali ne dižući glavu.

-Želiš li možda sada pričati? – nakon nekog vremena ponovo sam začula isti muški glas. Ovaj puta sam podigla glavu. Ispred mene se nalazio prelijep tamnoput muškarac prodornih plavih očiju, rekla bih u ranim tridesetima. Uhvatila me nervoza. Situacija je bila poprilično neobična. 

-Oprostite, zaista mi nije do razgovora. – osjećaj neugode preplavio je moje tijelo.

-U redu. Tu sam ako poželiš popričati s nekim. – nasmiješio se, a red pravilno posloženih zubi došli su u prvi plan. Bio je to najljepši muškarac ikada viđen. Ono što je bilo čudno, a prolazilo mi je glavom, muškarac u meni nije budio nikakve emocije. Divila sam se njegovoj nestvarnoj ljepoti i na to me je sve stalo. Bilo mi je pomalo čudno da mi nije bio niti malo privlačan kao muškarac.

Uskoro je nestao. Okretala sam se okolo sebe ne bi li ga ugledala, ali ga više nisam vidjela. Vratila sam se čitanju. Ne znam koliko je vremena prošlo.

– Jesi li sada za jedan razgovor? – prepala sam se kada sam ga ponovo začula.

– Recite Vi meni o čemu bi Vi samnom razgovarali? – trudila sam se prikriti nervozu. Činilo mi se i više nego očito da sam nabasala na jednog od onih luđaka koji napastuju žene po parkovima i sličnim mjestima.

– O tome što te muči! – brzo je odgovorio.

– A kako znate da me nešto muči? I kako to da znate da govorim hrvatski? – tek sada sam osvijestila da mi se čovjek usred Pariza obratio na hrvatskom jeziku.

– Znam ja sve o tebi, Branka! – kada je izustio moje ime poželjela sam pobjeći i već sam pogledom tražila ljude u blizini u slučaju opasnosti. Tko je ovaj manijak koji je znao moje ime i što želi od mene, pomislila sam.

– Niti ja o sebi ne znam sve, lijepo da netko postoji tko to zna! – našalila sam se. Šala je često bila moja samoobrana u neugodnim situacijama.

– I, što mi želiš reći? – bio je uporan.

– Nemojte se ljutiti, ali zaista nemam vremena za razgovor i ne znam o čemu se točno radi. Nemam Vam ništa za reći.

-Tu sam kad poželiš razgovarati. – sjeo je na klupu nedaleko od klupe na kojoj sam ja sjedila.

Trudila sam se vratiti čitanju i pričekati nekoliko minuta, koliko bi bilo pristojno, i pobjeći. 

– Mučiš se s tom knjigom. Životna je, ali nije o životu! U njoj tražiš priču o ženi koja bi ti bila slična i uz pomoć čije bi priče našla odgovore u svom životu. Moraš malo bolje gledati u sebe i oko sebe. Ti sama pišeš svoju priču! – rekao je mirnim glasom. Cijela situacija mi je stvarala dozu nervoze s jedne strane, ali i intrigirala s druge. Tko je ovaj lijepi čovjek i što hoće od mene? Kako je sve što je govorio mogao znati o meni? Uskoro sam shvatila da je mogao vidjeti da čitam knjigu na hrvatskom i obratiti mi se tako jer i sam govori moj materinji jezik. Jedna misterija je bila riješena. Kako je mogao znati kako se zovem, ostalo je visjeti u zraku. O tome kako je pogodio zašto čitam baš tu knjigu, bilo mi je preteško za shvatiti da bih se upuštala uopće u tu zagonetku.

– Pogledaj ovu bijelu brezu. Cijeli život si očarana stablom breze, a toliko si malo toga naučila od nje. Kako je znao za moju fascinaciju brezom? Srce mi je počelo divljački tući. Situacija je bila krajnje jeziva i bizarna u isto vrijeme. Priču o brezi ni najbliži moji prijatelji nisu znali. 

– Oprostite, ali od kuda Vam ideja da mi se sviđa breza? – hinila sam ravnodušnost.

– Sve ja znam o tebi, uključujući i ono što ćeš ti tek saznati. – rekao je to toliko sigurno da sam mu povjerovala. 

– Uf, onda Vam sigurno nije lako sa svim tim informacijama! – našalila sam se ponovo, vjerujući kako time odlično prikrivam stvarni osjećaj straha koji me je preplavljivao. 

– Ja te čekam. Kad si spremna – kreni. – Ovaj put ton mu je bio oštar. Umjesto odgovora nastala je tišina.

Pravila sam se da čitam. Međutim, nisam se više mogla fokusirati na tekst. Željela sam otići, ali nešto me je držalo prikovanu za klupu.

– Kako se zovete? Red bi bio da i ja Vaše ime znam kad već Vi znate sve o meni.

– Nakon nekog vremena podigla sam pogled s knjige i odložila ju u stranu.

– Simon.

– Čudno ime. – pomislila sam.

– Čudno ime, čudnog čovjeka. Tako bi nekako ti to rekla, zar ne? –skamenila sam se. Upravo bih ja to tako rekla.

– Što Vas točno zanima o meni?

– Ništa mene ne zanima o tebi. Rekao sam ti da sve znam. Ja samo čekam da ti kažeš ono što te muči i da popričamo o tome.

– Zanimljivo. Sve znate o meni? – nekoliko trenutaka razmišljala sam o pitanju s kojim bih mogla potvrditi to što je tvrdio.

 – Koji je moj najveći strah?

– To je lako! – nasmiješio se – Strah od ljudi.

– Netočno! – povikala sam pobjedonosno poskočivši s klupe.

– Je li? – ozbiljno je rekao.

– Razmisli još jedanput.

Zastala sam. Zamislila sam se nad time što je rekao. Nakon nekog vremena shvatila sam da je imao pravo. Iako sam sebe i druge uvjeravala da patim od entomofobije, činjenica je bila da su ljudi bili moj najveći strah.

– Oprostite, od kuda ste? I od kuda Vam informacije o meni? – nisam bila spremna upuštati se u daljnju konverzaciju s nepoznatim čovjekom. Ovoga puta se nisam niti trudila prikriti nervozu.

– Žao mi je, ali na ta pitanja ti ne mogu odgovariti! 

– Očekujete od mene da Vam pričam o svom životu, a ja ne mogu znati s kime razgovaram?

– Razgovaraš s prijateljem.

 – Na njegove riječi nasmijala sam se na sav glas. 

– Teško! O ljudima koje zovem prijateljima znam barem osnovne informacije, npr. od kuda su.

– Ovdje nismo da bismo govorili o meni! – rekao je blago – Ovdje smo da bi razgovaramo o tebi i onome što te muči. Vjeruj mi! Moraš početi vjerovati ljudima! 

– Kako vjerovati nekome koga ne poznaješ?

– Jednostavno, doneseš odluku da želiš vjerovati. Prestani sve analizirati! Previše ti vremena i energije oduzima konstantno analiziranje svega. Opusti se malo i prepusti, oslobađajuće je, vjeruj mi.

– Život ne funkcionira po tom principu!

– Misliš, ti ne funkcioniraš po tom principu?

– Kako god! 

– Koliko god se trudila ne možeš zadržati ljude, niti izbjeći neželjene situacije… Ne možeš pobjeći nečemu što ljudi nazivaju sudbina.

– Glupost! Ne možeš niti živjeti od danas do sutra. Ne možeš niti površno pristupati stvarima. Vjerujem, ako ulažem u nešto, veće su šanse da to nešto uspije.

– Vjeruj u što god želiš, ali to ne znači da je to nužno istina. Ne drži se tako čvrsto za išta na ovome svijetu. Sve je sklono promijeni. Pogledaj dan. Dobar je po svojoj definiciji jer je svijetlo. Svijetlo daje život, omogućuje rast, rad, učenje… Međutim i danu je potrebno da se malo odmori, pa nastupi noć. Sve se mijenja – godišnja doba, dan-noć, mladost-starost, život-smrt … i mišljenje se mijenja, kao i čovjekova istina. 

– Istina ostaje istina!

– Zaista?

Ušutjela sam. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini. 

– Moram ići… – rekla sam i počela se dizati s klupe.

– Znaš da ne moraš! Bježiš, kao i obično!

– Dosta! Tko si ti? Što želiš od mene? – ton mojega glasa je postao izrazito neugodan. 

– Ništa, ništa ja ne želim od tebe. Ja sam tu za tebe! – mirno je odgovorio. Počela sam se histerično smijati.

-Ti si tu za mene? Jesi li ti normalan čovječe??? Dođeš, od ne znam ni ja kuda i upadneš s nekom spikom. Kad me već tako dobro poznaješ, onda vjerojatno znaš da se teško otvaram ljudima!? – bila sam jako uzrujana. 

– Naravno! Ali, kao što rekoh, sve je podložno promijeni, pa tako i tvoje stanje zatvora u kojem se nalaziš! Misliš da ćeš još dugo izdržati ovako?

– Je l’ bitno?

– Meni je jako bitno! Jedna si mi od najvažnijih osoba!

– Koji si ti luđak?! Prvi puta se vidimo i ja sam ti jedna od najvažnijih osoba??? – osjećala sam da nemam kontrolu nad vlastitim emocijama. Postajala sam sve agresivnija.

– Jednog dana ćeš shvatiti. Ali, prestanimo pričati o meni, pričaj o sebi! Tvoje klasično prebacivanje loptice na susjedni teren kod mene ne pali!

– Stvarno nemam vremena za ove ludorije! Vjerujem da je ovo spačka nekog od mojih frendova koji su te nafilali nekim informacijama o meni i sad si došao provocirati.

– Je li? – zagonetno se nasmiješio – Je li itko od njih zna priču o brezi?

– Mogla je biti slučajnost!

– Ali, slučajnosti ne postoje, tako bar ti tvrdiš.

– Postoje iznimke!

– Ne postoje. Postoji netko tko je samo promijenio smjer kretanja prema onom putokazu koji mu je namijenjen.

– Vjeruješ li u čuda? – pokušala sam ponovo preusmjeriti razgovor.

– Naravno! Samo, potrebno je puno molitve da bi se čuda i dogodila.

– Znači, vjernik si?

– Naravno! 

– Vjeruješ li da se ja mogu promijeniti?

– Ti se konstantno mijenjaš! – zastala sam na te njegove riječi. Ja se mijenjam. Istina. A cijelo vrijeme živim u okovima toga da „tapkam na jednom mjestu.“

– Zašto imam osjećaj da stojim na jednom mjestu?

– Jer ti je tako lakše naći opravdanje za nekretanje prema naprijed. Rast je izuzetno težak dio čovjekova života. Trebaš ga prvo biti svjesna, a onda biti i hrabra u prihvaćanju i razumijevanju.

– U čemu je, onda, moj problem?

– Znaš i sama! Pogledaj malo dublje u sebe i budi iskrena prema sebi. Često govoriš: pogledaj se u svoj odraz u ogledalu, ali ne onom na zidu, već u ogledalu unutar sebe. Kakva je slika? Mudrijašica si ti, ali stalno bježiš od toga! Pusti sve te koji su te povrijedili. Moraš oprostiti da bi krenula prema naprijed. Bez oprosta nema pomaka!

– To je teško! – uzdahnula sam duboko. 

– Teško je živjeti, ali da nije tako, ovaj život ne bi imao smisla!

– Ne mogu oprostiti onima koji su mi nanijeli zlo!

– Moraš! Zbog sebe, zbog svoje budućnosti. Jednom si skoro završila u raljama smrti, sjeti se. – protrnula sam. Kako je znao za to? Bolest koju sam nekim Božjim čudom pobijedila bila je već daleko iza mene. Nisam ju spominjala često i pričala bih o njoj samo odabranima. A i za njih sam birala riječi. Pravu istinu bola i patnje koju sam proživjela samo sam ja znala. I trudila sam se da tako ostane. Ožiljak i fizički i psihički je nešto što će me pratiti cijeli život. Uspijevala sam oba spretno kamuflirati.

– Ne želim pričati o tome! Samo o tome ne!

– Moraš se suočiti s time! Razmisli što te je dovelo do toga?

– Ljudi. Prokleti ljudi.

– U krivu si! Dovela si samu sebe! Nitko ti ništa ne može napraviti ako ti to ne dozvoliš.

Tišina. Istina je bila da sam ja dozvoljavala ljudima da me ranjavaju. 

– Postoje zli ljudi kojih se ne možeš riješiti. Uvuku te u svoje ralje i dok se snađeš mrtav si.

– Istina. Postoji zlo! Međutim, ti si ta koja vlada svojim životom i treba imati na umu da zlo vreba. I na kraju dana opet si ti odgovorna ako ti zlo nanese zlo.

– Što trebam raditi?

– Prvo, oprosti. Ostalo će doći samo od sebe.

– Ne mogu….Ne znam kako…Previše me boli! – počela sam plakati. Osjećala sam se krajnje bespomoćno. Netko je dirnuo u mjesto koje je godinama zakopano naslagama laži, koje sam sama sebi pričala kako bih opravdala postojanje provalije koju sam kopala duboko u sebi. Rečenice, koje ni u snu nisam mogla sanja i nekome izreći, govorila sam tom nepoznatom čovjeku. Izvlačila sam iz te „crne rupe“, koja me je sve više zarobljavala, sve mračne tajne koje su ležale. Jedna po jedna ugledavši „svjetlo dana,“ kao da bi dobila krila i napustila me, ostavivši iza sebe veliko olakšanje. Činilo mi se da iz tih rupa krvarim. Bol je bila i fizička i psihička, jasno sam ju mogla osjetiti. Na kraju sam pala na pod. Sklupčala sam se poput fetusa u majčinoj utrobi. Kad su me sve boljke napustile, osjetila sam potpuni mir. Podigla sam se s poda i vratila nazad na klupu. Nepoznati muškarac je došao do mene, sjeo pored i zagrlio me.

– Sve je dobro! – u toj bizarnoj situaciji, niti meni samoj do kraja jasnoj, osjetila sam ogromno olakšanje, otpuštenje grijeha koji su bili zarobili moje biće.

 – Otpratiti ću te doma…Moraš se odmoriti! 

– Hvala! – jedino je za što sam imala snage reći.

Hodali smo jedno pored drugog. Pomalo ošamućena, nisam niti bila svjesna kamo idem. Pratila sam njega, koji je odlično znao put do moje zgrade. Više nisam postavljala pitanja od kuda zna sve što zna. Odlučila sam mu vjerovati i ta odluka unosila je u mene mir.

– Bilo bi lijepo da razmijenimo brojeve telefona. Mogli bi ponekad popiti kavu? – predložila  sam mu kad smo stigli pred moju zgradu.

– Nema potrebe. Doći ću opet kada me budeš trebala… Uostalom, uvijek sam tu! – namignuo je i sjeo je na svoj bicikl. Uputivši mi najljepši osmijeh, odvezao se. Pratila sam ga pogledom do kraja ulice. 

Ušetala sam vidno iscrpljena u stan. Odložila sam stvari na komodu koja je bila u hodniku. Ušla u dnevnu sobu i legla na trosjed.

– Kakav čudan dan! – pomislila sam i utonula u san.

***

– Doći ću opet kada me budeš trebala … – odzvanjaju mi stalno njegove riječi.

Očito da mi još uvijek nije bio potreban, kad bude, vjerujem da će ponovo doći!

Istaknuto

Purpurni rukopis

Thanks for joining me!

Već dugo vremena u meni tinja želja da stavim „stvari na papir.“ Potreba da moje unutarnje biće nađe mjesto na kojem će se izraziti. Težnja da moje ideje negdje ostave trag – purpurni rukopis, jer purpur vam je, dragi moji, sva ljepota, sjaj, dragocjenost i raskoš koju možete doživjeti. Pretočen u zapis postaje skupocjeni dar onom tko ga prihvati. Želja mi je ovdje zabilježiti sve ono što radim i mislim, a zatim promatrati vlastiti rast. Potičem vas da učinite to isto u svom životu!

Ovaj blog bit će šarolik, jer svijet u kojem živim i djelujem je upravo takav! Posljednjih desetak godina imala sam priliku živjeti na tri kontinenta i posjetiti veliki broj zemalja. I kada bi me netko pitao kako je negdje gdje sam bila, nikada nisam odgovarala opisujući građevine koje sam vidjela, muzeje u kojima sam uživala, kazališta i kazališna djela kojima sam hranila znatiželjnu djevojčicu u sebi, ulice kojima sam šetala ili slasna jela koja sam kušala. Pričala bih prvo o ljudima koje sam srela, o sudbinama koje su mi se utisnule poput hijeroglifa u sjećanje, o osjećajima koje bi probudile slike ljudi koji su živjeli onako kako niti jedno ljudsko biće ne zaslužuje, o bolesnoj djeci koja su pojila tugu o prolaznosti u kojoj živimo, o siromasima koji su me hranili svojim osmjesima, o ženama koje su ostavljale svoje sve, uključujući i sebe same i odlazile u nepoznato, o muškarcima koji su preko noći gubili ekstremitete, o napuštenim životinjama koje su više od hrane čeznule za dodirom…

Ukratko, Purpurni rukopis je online bilježnica autorskih pjesama i priča.

Imajte na umu da katkad najvažnije stvari u našem životu počinju tuđom pričom! 

Radujem se obostranom rastu!

Branka

***

Želim

Želim biti tišina

U danima osame

Želim biti znatiželja

U danima neprekidnih pitanja

Želim biti radost

U danima sreće

Želim biti šutnja

U danima negodovanja

Želim biti postignuće

Na tronu života

Želim biti nježnost 

U krilu ljubavi

Želim biti hladovina

U danima najjačeg sunca

Želim biti šetnjica

na poljima mira

*

Želim biti sve Tvoje

Sada i zauvijek

Cirkus

U grad je stigao cirkus

Nakaradnih likova,

Upitnog morala.

*

Cirkusanti prodaju maglu,

Besplatno i redom –

Od starijeg k mlađem,

Kažu, iz poštovanja.

*

Udarni show je priredila 

Ekipa stručnjaka za tupavu raju,

Party je u tijeku.

Plebs ne razumije dubinu,

Džabe je, kažu, 

Pa samo grabi!

*

Spektakl kakvog svijet još vidio nije

Gazi prema svome kraju.

Budale ste bili, budale ostale! –

Poručuju s tribine –

Sretan put i dođite nam opet!

Tišina

Šutjela sam,

Godinama,

Svaka neizgovorena riječ

Taložila se u meni

poput gorkog taloga

Na dnu džezve.

Naposljetku, duboka šutnja 

Odvela me je u

Bolest.

*

Gutala sam bol

Žvačući popucale usne,

Hvatala sam dah,

Ispuštajući nečujan krik,

rječnik bola, govor straha,

uvlačila sam se u sebe,

tražeći zaklon od vremena i ljudi.

*

Najzad, tišina me je

Blagoslovila,

Vratila sam se Tebi.

Predstava amatera

Igramo se na velikoj pozornici, 

Mijenjajući lik i djelo

Shodno situaciji.

Pristajemo na predstavu amatera

Koja ima predznak bestselera,

Egzistencijalnu melodramu

Lažnih glumaca

Za jeftino gledalište.

Dijalog je unaprijed osmišljen –

Prodavanje magle naivnoj publici.

*

Koji apsurd!

*

Želiš li reći kako je ovo samo 

kamuflaža,

Čega? – pitam te,

Jer, ako je jedan život

Ti si jedinstven,

Čemu prerušavanje?

*

Ako želiš provesti život kao netko drugi,

Barem budi dosljedan!

Udubljivanje

Jutros sam pažnju okrenula,

planski –

Sebi.

*

Pokušavala sam vratiti

izgubljeni djelić svemira –

Sebi.

*

Tražila sam značenje

izostanka ljubavi prema –

Sebi.

*

Probala sam kriviti druge

za mržnju koju sam iskazivala –

Sebi.

*

Htjela sam da ljudi preuzmu krivicu

za inferiornost koju sam poklanjala –

Sebi. 

*

Željela sam sačuvati Boga

darivajući druge, uskraćujući –

Sebi. 

*

Izgubila sam se u udubljivanju,

da bih se opet pronašla u Tebi, vrativši –

Sebi. 

Žena bez doma

Onaj koji nije živio 

Između dvije države,

Dva nedorečena gnijezda,

Ne poznaje osjećaje 

Otuđenosti,

Usamljenosti,

Izoliranosti,

Odbačenosti,

Izgubljenosti,

Napuštenosti,

Podvojenosti.

*

Ja sam žena bez doma,

Otuđene svojine,

Uskraćene obiteljske sredine,

Raskomadane duše.

*

Fizički prisutna, duhom odsutna,

Između ovdje i tamo,

Čekam trenutak

Pomirenja.

Traganje

Imaš pravo biti tužna,
Dušo moja.
Ne brini što drugi imaju na to reći,
Ponekad i mili pjev ptica,
Grubo zvuči.

Imaš pravo biti tužna,
Dušo moja.
Satkana od lepeze boja,
izmiješanih
Na paleti bivanja.

Imaš pravo biti tužna,
Dušo moja.
Tuga je samo melodija,
Koju život sklada od nota
U simfoniji života.

Imaš pravo biti tužna,
Dušo moja.
Tvoja je tuga čežnja za srećom,
Traganje za Bogom,
Koji u tebi mirno sniva.

***

Posvećeno mom dragom P. 

Samo u boli i tišini spoznajemo sebe i one oko nas. Hvala Ti, dobri Čovječe, za sve lijepe trenutke u mom životu…Spoznaja da smo prolazni na ovom svijetu boli, kao što je boljela pomisao da si skoro nestao iz mog života…

Molitva

Budi moja nada

U noćima bez zvijezda,

Budi moja snaga

Pod križem mojih boli,

Budi moja čvrstina

U nedaćama života.

Budi moja neustrašivost

U javnoj osudi moga imena,

Budi moja plemenitost

U bjelini mojih darova,

Budi moja neiskvarenost

U životnom natjecanju.

Budi moja oštroumnost

U razdobljima nepromišljenosti,

Budi moja konciznost

U danima složenih riječi,

Budi moja razgovjetnost

U periodu loše akustike.

Budi moja nit vodilja

Na pozornici životnih drama,

Budi moj bitak

U besmrtnom postojanju duše,

Budi moje uskrsnuće

Na proslavi ponovnog rođenja.

*

Budi, dok je Tebe

I mene će biti!

Osuda tjelesnosti

Ti nisi prostitutka

Koja čeka u tami vlastitih misli

Zaraditi za koricu kruha,

Gora si od njih!

*

Za svoje tijelo u raspadanju

Prodala si Njega,

Za trenutak koji se život zove

Prokockala si vječnost.

*

Naivnom zanesenošću,

Pljunula si na Njega.

Poklonila si svoju nevinost

Prodavši Boga, Izdavši sebe.

*

Prozivaš prodavačice strasti

Koje prodaju iluziju trenutka,

Promisli hladne glave,

Jesi li bolja od njih?

***

-Tko je bez grijeha,

Neka prvi baci kamen!-

On reče i nasta muk,

Od osude osta samo praznina.

Dualizam

Ja sam 

i dijete i starica,

i majka i nemajka,

i prijatelj i neprijatelj,

i muškarac i žena.

*

Ja sam 

i moj san i moja java,

i moj bijeg i moje čekanje,

i ona koja ostaje i koja putuje,

i ona koja jest i koje više nema.

*

Ja sam 

i zdrava i bolesna,

i duboka i plitka,

i velika i malena,

i lijepa i ružna.

*

Ja sam

i planina i dolina,

i mjesec i sunce,

i ocean i pustinja

i ljeto i zima.

*

Ja sam 

i svijetlo i tama,

i otvorena i zatvorena,

i život i smrt,

i prva i posljednja.

*

Ja sam sveto dvojstvo

svijeta ideja i svijeta pojavnosti,

predodžba o bogu-čovjeku,

ona koja jesam i koja tek treba biti,

sve sam i ništa nisam.

Rak dojke

Danas su mi odsjekli 

Dojku,

Lijevu,

Hraniteljicu

Troje nijemih usta.

*

Danas su mi odrezali

Dojku,

Lijevu,

obješenu visilicu,

Koju gladna usta isisaše.

*

Danas su mi otpilili

Dojku,

Lijevu,

Koja poput utvrde

Čvrsto stajaše.

*

Danas su mi iščupali

Dojku,

Lijevu,

u jednom danu

prestala sam biti žena.

*

Danas su mi raskomadali

Dojku,

Lijevu,

Sutra će mi istrgnuti

Desnu. 

(Za L.! Budi volja Tvoja Gospodine – ona je najbolja! Bože, daruj L. ozdravljenje po Kristu Gospodinu našem. Amen!)

***

Drage moje, rak dojke najčešći je oblik raka kod žena. Najveći broj žena je stariji od 50 godina, ali i mlađe žene mogu oboljeti! Prema statistici u Hrvatskoj svaka deseta žena oboli od raka dojke. Velika je mogućnost izlječenja ako se bolest otkrije u ranoj fazi. Tumor veličine do 1 cm izlječiv je u 98% slučajeva.

Drage žene, vodite brigu o svom zdravlju! Svako dobro! ❤

Klinička smrt

Životni stroj je stao kucati,

Ja se podijelilo na dva dijela.

Nađoh se usred tame,

Kao da snivam snove lude.

Upalilo se svijetlo na kraju tunela,

Vidjeh kao kroz maglu,

Lik nekog milog djeteta.

*

Što želi od mene,

Upitah se tada.

Uze me za ruku

Povede do ekrana,

Što poput zvrka vrti

Galeriju slika,

Koje kao razglednica iz daleka

Odaju utisak boemskog života.

Vrti se premijerno

Film moga života,

Ja – u glavnoj ulozi

Sve drugo manje bitno.

*

Gdje sam bila, 

S kim vrijeme provodila

što sam radila.

Nekih se stvari jasno ne sjećam,

ali stroj dobro pamti

i što treba i ne treba.

*

Gotovi smo ovdje,

govori mi milo stvorenje,

Krećemo naprijed,

Gdje me čeka dama 

u plavom haljetku.

– Želim nazad!- molim, 

Rasprava u tijeku.

-Pustit ću te samo ako…

-Mrzim ako!

-Ako obećaš da ćeš otići

Pronaći Njega.

-Kako?

-Vjeruj, 

beskrajna je ljubav Boga!

Budi!

Kada te pogodi zlo

I svijet se sruči na tvoja pleća,

Kada nemir zavlada tvojim životom,

Ti samo budi.

*

Kada te obuzme samosažaljenje,

Napadne strah i strepnja,

Kada bereš plodove tjeskobe,

Ti samo budi.

*

Kada te zadese nedaće svijeta,

Potres ti ukrade dom,

Poplava odnese ognjište,

Ti samo budi.

*

Sve je varljivo 

u ovoj dolini Smrti,

sve je prolazno,

Ti samo budi!

Mačka ima 9 života

Da sam otputovala onog dana 

Kada su mi prorekli

Prestanak života,

koliko bi imalo smisla 

sve što sam do tada živjela?

*

Da sam otišla, kako je najavljeno,

na svoj mladi rođendan u Svijet Duša,

Nikada ne bih saznala za ljubav

Za Svijet,

Za dijalog Boga i čovjeka.

*

Tri puta kopali su rupu

Ne bi li ubacili u nju

moje beživotno tijelo,

sagradili mi bijeli mauzolej

od suza i poljskog cvijeća.

*

Da sam se zaputila mlada

Na put u jednom smjeru,

Bez povratka,

Ostala bih netaknuta

Za vječnost.

*

Koliko još toga mogu podnijeti,

Koliko toga preživjeti,

Koliko suza isplakati,

Prije nego li otplovim

S druge strane Rijeke?

*

Mačka ima devet života,

Koliko ih imam ja?

Bilbao

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Bježala sam. Stalno. Kada bježimo ne pitamo kamo idemo, jednostavno trčimo u nepoznatom smjeru, onoliko koliko nas noge nose. Svaki put kada bi mi se ukazala prilika, bježala sam od stvarnosti, iako sam znala da ću se u nju, kad-tad, morati vratiti. Svejedno, bježala sam! Pobjeći iz realnosti bila je jedina opcija spasa za mene.

Marina, mlada žena s kojom sam se već neko vrijeme družila, predložila je odlazak u hamam. Preselila je iz Zadra u Pariz prije nešto više od deset godina. Upoznale smo se na jednom domjenku udruge „Hrvati u Parizu.“ Grad snova postao je za nju i grad ljubavi. Bila je prava mediteranska ljepotica – visoka rasna crnka. Također, bila je divna duša, uvijek nasmijana i vesela. Vrlo brzo smo, nakon prvog upoznavanje, postale bliske.

– Hajde, idemo! Bit ćeš mi zahvalna! – uvjeravala me. – Bit ćeš ponovo rođena nakon tretmana! Uzet ću nam full program.

Pristala sam. Trebala sam neku novost u svom životu. Tražila sam se.  Svaka nova prilika, otvarala je cijelu lepezu mogućnosti u kojima bih se, eventualno, ponovo pronašla. Čak i onda kada je to nešto bila banalna stvar poput hamama!

Hamam Medina smješten je u devetnaestici na adresi Rue Petit broj 45. Kupile smo puni paket, koji je uključivao: piling cijelog tijela crnim sapunom, masažu tijela slatkim bademovim uljem, masažu lica uljem po izboru, zamatanje tijela u smjesu od zelene gline i boravak u sobi za opuštanje uz orijentalne slatkiše i čaj od mente. Na ulazu u hamam, dočekala nas je ljubazna gospođa. Svakoj od nas dala je platnenu vrećicu u kojoj se nalazilo sve potrebno za boravak u hamamu: ogrtač, jednokratne bijele papuče, crni sapun i ručnik. U svlačionici smo morale sve skinuti sa sebe i ogrnuti se ručnikom.

– Opusti se! – rekla je Marina vidjevši kako s negodovanjem skidam sa sebe komad po komad odjeće. Ovdje su samo žene! Ne brini!

Bilo je nešto uznemirujuće u tom trenutku svlačenja. Spoznaja da se sramim same sebe bila je pomalo zbunjujuća. Našla sam se u prostoriji, turskoj kupelji, s nekoliko potpuno golih žena. Na brzinu smo se pozdravile, krajičkom oka odmjerivši jedna drugu. Nisu bile savršene, nisam bila ni ja. Osjetila sam olakšanje. Skinula sam ručnik s kojim sam bila omotana, stavila ga na mramornu klupicu i sjela na njega, potpuno gola.

– Imate lijepe grudi! – komentirala je žena kraj koje sam sjela.

– Merci! – rekla sam pomalo zbunjeno, ne znajući kako uopće odgovoriti na takav kompliment.

– Eto, vidiš! Nije strašno! – namignula je Marina.

– Koliko često dolaziš ovamo? – preusmjerila sam razgovor.

– Trudim se barem jednom mjesečno. Odlično je za tijelo, ali i za dušu!

Boravile smo otprilike dvadesetak minuta u sauni, kada je sićušna Azijatkinja došla po nas. Preselile smo se na mramorni stol, koji je nalikovao kamenom žrtveniku, spremnom da primi novu „žrtvu“. Dospjela sam u ruke sredovječnoj Afroamerikanki. Navukla je rukavice  i počela vući grube poteze od stopala do srca. Sa svakim zamahom odlazio je jedan sloj kože, koja je, odavno beživotna, samo zauzimala prostor na tijelu. Čudila sam se količini „otpada“ koji je padao s mene.

-Ovo je sve moja koža? 

– Oui, Madame! – nasmiješila se – Prvi puta ste ovdje?

– Da! U šoku sam! –  i zaista sam bila. Čudesan je osjećaj olakšanja kad čovjek skine sa sebe bilo koji višak!

Preselile smo se u mračnu prostoriju koja je imala dva stola za masažu. Žena, koja je upravo bila „oljuštila“ moje tijelo, premazala me smjesom zelene gline i vode te zamotala u prozirnu foliju.

– Lezite Madame! Ovdje ćete biti tridesetak minuta, nakon čega imate masažu! Opustite se! – polegla me na stol i zamotala u dekicu.

U sobi je bilo poprilično hladno. Gotovo ništa se nije vidjelo. Marinu sam jedva razaznavala u mraku. Jedino svijetlo koje smo imale bila je sićušna crvena točkica koja je gorjela na nekom od uređaja.

– Jezivo mi je ovo! – komentirala sam.

– Opusti se! Ovo je mjesto u čijoj tami pronalaziš svijetlo – unutar sebe. – prošaptala je Marina.

Nisam se mogla opustiti. Bilo me je strah mraka. Osluškivala sam zvukove koji bi ponekad do nas dopirali kroz zatvorena vrata. Nisam razumjela o čemu se razgovora. Pokušavala sam se usredotočiti na misli što su letjele glavom, poput jata ptica koje bježi od zime na jug. Toliko tražimo to idealno vrijeme za sebe, a na kraju, kada dođe taj trenutak, ne znamo kamo bi sami sa sobom. Mučila sam se s mislima. Nisam više bila sigurna želim li ovako nastaviti. Htjela sam neku drugu priču, smisleniju od ove u kojoj sam kratila vrijeme svog života, a ono je curilo nepovratno, kao što pijesak curi kroz otvor pješčanog sata, brzo i nezaustavljivo. Bila sam svjesna da mi nitko ne može pomoći ako sama sebi ne pomognem. Što sam istinski željela, nisam znala. Svjesna, da ne postoji osoba koja mi može ispuniti želju, za koju ni sama nisam bila sigurna koja je, morala sam uložiti ogroman napor da se sama pobrinem za njezino ostvarenje. Tako sam tamo, ležeći na hladnom mramornom stolu, osvijestila, da možda ne znam što želim, ali sam sigurno znala što ne želim, a to je bilo ostanak u Parizu.

– Danas se pakiram. Za vikend putujem u Baskiju! – prošaptala sam.

– Kamo? 

– U Baskiju, točnije u Bilbao! – ponovila sam.

– To već dugo planiraš?

– Upravo sam isplanirala. – izrekavši to, osjetila sam otpuštanje svih utega što sam ih tih dana nosila. Znala sam da je upravo donesena odluka ispravna. Tišina je nastupila, ali ovaj put mi je odgovarala. U glavi sam već putovala. 

Najviše sam voljela spontane stvari. Sve ono što dugo u čovjeku kuha, na kraju ostavlja osjećaj ispraznosti. Voditi se, spontano, srcem – ispravan je put!

Gospođa koja je brinula o nama naglo je otvorila vrata sobe u kojoj smo već neko vrijeme ležale. Nježno je skinula foliju kojom smo bile omotane i poslala nas pod tuš. Nakon tuširanja, preselile smo se u sobu za masažu. 

– Opustite se! Jako ste napeti! – komentirala je maserka dodirujući moj gornji dio leđa. U njima se nakupljalo sve ono što nije bilo rečeno, a bilo je toga puno. Na tom dijelu tijela bile su utisnute sve traume što ih je moje biće prikupilo, ponekad nesvjesno, češće svjesno, zadržavajući sve boli što sam ih s vremenom sakupila. Poput strastvenog filatelista, koji nježno uzima svaku novu vrijednu poštansku marku i stavlja ju u unaprijed predviđen folder, grupiran najčešće prema mjestu njezina dolaska. Tako sam i ja razvrstavala svoju bol po „mapi tijela“. S obzirom na bol koju sam osjećala, činilo se, kao da sam bila strastveni kolekcionar. Bila je to bol koja je ponekad paralizirala cijelo tijelo. Osjetila bih grč koji bi, najčešće, blokirao rad ruku. Najgore bi bilo kada bi se bol iz ramena spustila u šaku, najčešće lijevu. Nisam bila u stanju držati predmet, a da mi ne ispadne iz ruke. Obišla sam nekolicinu doktora, međutim nitko nije znao što mi je točno. Ja sam znala! To mjesto bio je moj osobni pakao, tamnica svih zatočenih misli, koje su godinama poprimale razorne dimenzije. U nemogućnosti daljnjeg širenja počele su izlaziti „van“ – kroz bol.

Nakon masaže preselile smo se u sobu za relaksaciju. Soba je bila u polumraku. U pozadini je svirala orijentalna instrumentalna glazba. Prostor je bio ispunjen ležaljkama i izrezbarenim stolićima na koje su donosili čaj i orijentalne slastice. 

– Excuse moi, Madame, je li moguće dobiti kavu? – upitala sam.

– Bien sûr, Madame! Kakvu želite?

– Crnu.

Uskoro sam dobila željeno. Cjelokupni dojam s „dodatkom“ kave zaokružio je ukupni doživljaj.

– Rastajem se. – neočekivano je izgovorila Marina. Zagrcnula sam se pa mi je kava izašla na nos.

– Kaj?

– Ne mogu više! 

– Kaj je bilo? 

– Ma…već duže vrijeme stvari ne funkcioniraju! 

– Molim? Ništa mi nisi pričala! Čekaj, kreni ispočetka! Činilo mi se da imate idealan brak!

– Sve je počelo prije dvije, tri godine. Dolaskom sina prestali smo imati vremena jedno za drugo. On je samo brinuo o svojoj karijeri, a ja sam bila rastrgana između posla kojeg sam mrzila, malenog, kuće i nas. Počela sam gubiti volju i želju za brakom. Počeo me živcirati, više u njemu nisam vidjela muškarca u kojeg sam se zaljubila, već osobu za koju mi nije bilo jasno što radim s njom. Odnosi su nam postali sve rjeđi, a i tada bi to „odradila.“ Poslije bih se gadila samoj sebi! Nestala je bliskost među nama. Postali smo dva stranca koji dijele isti krov nad glavom. Kraj njega sam se prestala osjećati ženom. Svaki moj pokušaj da spasimo brak završio bi na mojoj želji da nešto napravimo i njegovom ignoriranju. Stvarno sam se nadala da će se nekako stvari popraviti same od sebe, ali znaš i sama da to tako ne ide. Na početku sam se jako trudila, a on je sve doživljavao kao moje pretjerivanje, kao da me nije shvaćao ozbiljno. Na kraju sam postala umorna od svega! Shvatila sam da ga već neko vrijeme ne volim i da nema smisla dalje produžavati  agoniju!

– Izgledali ste tako savršeno! Vaš brak doimao se idealnim! Stvarno sam u šoku! – bila sam lakovjerna vjerujući da su ljudi uvijek iskreni oko svojih odnosa.

– Naivna si! Nema savršenih brakova, niti idealnih ljubavi. Bar ja ne vjerujem više u takve!

– Žao mi je! Bez riječi sam! – zaista nisam znala što reći. A što se uopće može reći osobi kojoj su svi snovi pali u vodu?  Prošaptala sam. – Stvarno želiš razvod? 

– Sigurna sam! – tiho je rekla, a niz lice su se nizale suze. Čvrsto sam ju zagrlila.

– Stara, treba ti onda samo jedna stvar –odlazak na put sa mnom!

– Odlična ideja! – kroz suze se probio osmijeh na njezinom licu. 

– Bit će sve dobro, vidjet ćeš!

Imale smo točno tri dana za pakiranje i planiranje puta. Veselila sam se bijegu iz Pariza, barem nakratko. U međuvremenu je Marina spakirala svoje kofere i odselila od supruga. Preselila je u 14 Arrondissement u Boulevard Arago, četvrt Montparnasse, nedaleko od Les Catacombes de Paris, Pariških katakombi. 

Bio je zadnji petak u ožujku. Sastale smo se ujutro oko sedam sati ispred moje zgrade u Boulogne-Billancourt. Auto smo natrpale stvarima, usput uzele kavu u obližnjem Starbucksu i krenule na put. Plan je bio da prvu noć prespavamo u Bordeaxu. Uživala sam vozeći se Francuskom. Ljepota mjesta koja smo prolazile i prirode oduzimale su dah. Sve je bilo uređeno do zadnjeg detalja. Uživala sam u glazbi i prispodobama koje smo prepričavale. Vrijeme je brzo prolazilo i kroz nekih tri i pol sata bile smo ispred hotela gdje smo trebale prenoćiti. Bio je to Boutique hotel u samom centru grada – Hôtel Le Palais Gallien. Uzele smo veliku sobu za dvije osobe na samom vrhu. Imale smo lijepu terasu s koje je pogled pucao na grad.

– Skuhat ću nam kavu! – već sam izvadila maleno kuhalo, džezvu i kavu.

– Daj me ne zezaj! Ti furaš džezvu i kavu okolo!? Pa ovo je hit! – počela se smijati.

-Naravno! Bez ovoga nikamo ne idem! Vjeruj mi, ne želiš me doživjeti u jutro bez kave! – rekla sam kao u šali, ali zapravo je to bila istina nad istinama – Dok ne popijem prvu jutarnju kavu, ništa me ne pitaj! Nisam neki jutarnji tip, ali bez kave, nisam nikakav tip! 

– Ovo je odlično! – u sljedećem trenutku ležale smo zavaljene u ležaljke na terasi.

– Kava ti je odlična! Imaš pravo što furaš okolo sa sobom svoju džezvu i kavu! Ovakvu kavu teško ćeš ovdje naći. Sad te totalno kužim! Dakle, ti ovo sve furaš sa sobom svugdje?

– Da! Kuhalo je ovo najmanje moguće, džezva mi služi i kao zdjela u koju strpam vrećicu s kavom. Nije potrebno previše mjesta, samo dobra organizacija. A pogledaj gušta! Ko nam ovo more platit!? – nasmijale smo se.

– Baš tako! Živila ti meni! – kucnule smo se hotelskim šalicama za kavu.

– Živila! 

***

Bordeaux je bio manje užurban od Pariza, ali jednako lijep. Nismo imale puno vremena za razgledavanje, pa smo odlučile posjetiti ono najbitnije. Odšetale smo do Trga de la Bourse, vjerojatno najprepoznatljivijeg prizora Bordeauxa. Na njemu se nalazio „Le miroir d’eau“, veliki plitki bazen s vodom na čijoj se površini oslikava Palais de la Bourse – palača, savršeni primjer klasične francuske arhitekture. Neko vrijeme stajale smo pored „bazena“ i divile se slici koja je treperila u njemu. Nastavile smo šetnju gradom. Ispred nas se nalazila katedrala Saint-André, srednjovjekovna rimokatolička crkva iz 14. stoljeća. Kada bi pričalo, što bi nam sve prepričalo ovo velebno zdanje, pomislila sam!? Bordeaux je poznat po najprestižnijim vinogradima na svijetu. Biti u njemu, a ne popiti barem jednu čašu vina, apsurdno je! Odlučile smo nakon razgledavanja najosnovnijih znamenitosti naći neki simpatični kafić u kojem ćemo naručiti vino i prezalogajiti  nešto. Sjele smo u Le bar à vin du CIVB, koji se smjestio u povijesnoj zgradi hotela Gobineau, izgrađenog u 18. stoljeću, udaljenog nekoliko koraka od Quinconcesa i Grand Théâtrea. Zauzele smo mjesto na terasi koja je vrvjela ljudima koji su veselo, uz hranu i čašu nekog lokalnog vina, provodili ugodno vrijeme. Naručile smo platu sa sirevima i čašu rosea iz Château Turcauda, prema preporuci konobara. Uživanje je bilo na vrhuncu!

– Hvala ti što si me povela sa sobom…baš mi je trebalo! – izjavila je Marina, ispijajući drugu čašu vina.

– Objema je! Pariz je divan, ali katkada uguši čovjeka! Nećemo sada o onome što smo ostavile iza nas!

Otišle smo spavati oko jedanaest jer smo htjele da se, sutradan, dignemo što ranije i krenemo na put prema Bilbau. Trebalo nam je oko četiri sata vožnje, uz jedno kraće stajanje, da dođemo do našeg odredišta. Smjestile smo se u hotel Mercure Jardines de Albia, koji se nalazio u užem centru grada. Čim smo smjestile stvari u sobu, odlučile smo prošetati do starog dijela. Bile smo poprilično umorne i gladne.

– Jedva čekam probati pintxos! – rekla je Marina. Pintxos je naziv za zalogajčiće, tipične za ovu regiju. Nalazili su se gotovo u svakom baru.

– O daaaaa….i ne zaboravimo sangriju! – dodala sam. Sangria je alkoholno piće, zapravo aromatizirano vino porijeklom iz Španjolske. 

– Ovo ja zovem uživanje na najjače! – komentirala je kada nam je konobar servirao naručeno.

– Za neke nove pustolovine i spoznaje!

– Živjela! 

***

Bilbao je čaroban grad u kojem se poput paukove mreže isprepliću staro i novo. Prošle smo pored Guggenheimovog muzeja, muzeja suvremene umjetnosti, koji se smjestio uz samu rijeku Nervion. Zatim smo prošle i pored katedrale, Catedral de Santiago, napravljene u duhu gotike, izgrađene na mjestu hrama iz 14. stoljeća. Srednjovjekovni Jakobinski hodočasnici na putu sv. Jakova zaustavili bi se u kapeli na putu prema Santiago de Compostela. Baskija je poznata kao veliko središte kršćanskih hodočasnika u istoimeni grad. Taj najpoznatiji hodočasnički putu zove se Put Svetog Jakova.  

Na ulicama starog grada moglo se je vidjeti puno ljudi svih dobnih skupina. Barovi i restorani bili su krcati. Na svakom koraku sretale smo razdragane ljude. Činilo mi se kako čovjek, sve i da želi biti tužan, ovdje jednostavno ne može biti! 

Casco Viejo, Stari grad, nalazio se na desnoj obali rijeke koja se proteže između mosta San Antón i crkve San Nicolosa. Povezan je s pet mostova s ​​Ensanche, Novim gradom. Jezgra Starog grada nalazi se oko grada Siete Calles, Sedam ulica. Ove čuvene povijesne ulice ispunjene su atraktivnim trgovinama i kafićima. Činilo mi se kako je mir najveći luksuz koji je ovdje gotovo nemoguće ostvariti.

– Lo siento señoras… – prišao nam je simpatični Španjolac u ranim tridesetima.

– No hablo español! – bilo je sve što sam znala odgovoriti. Španjolski jezik mi je bio među omiljenim jezicima i već dugi niz godina sam se pripremala početi učiti ga. Zahvaljujući povremenom praćenju španjolskih sapunica, još u dječjoj dobi, poprilično sam ga mogla razumjeti, međutim, nisam se njime služila.

– Excuse me! Od kuda ste? – nastavio je na engleskom.

– Iz Hrvatske! Jesi čuo za Hrvatsku? – upitala je Marina.

– Naravno! Suker…I like football! – nasmijao se.

– Da, da, Šuker! Nogomet! – vrisnula je Marina i svi smo se nasmijali.

– Reci, nešto si trebao? – upitala sam.

– Ma, samo sam htio pitati jeste li vi hodočasnice?

– Ne, nismo. Ciljano smo došle u Bilbao.

– Čudno! Oprostite! Bio sam uvjeren da ste hodočasnice. Htio sam vas nešto upitati o putu prema Santiago de Compostelu. Oprostite još jednom! – vratio se za svoj stol gdje su ga čekali prijatelji, vjerojatno iščekujući informaciju po koju je došao.

– Jesi li ikada razmišljala o ovom hodočašću? – upitala sam kada smo ostale same.

– Pa, ne baš! Zapravo, ne znam o čemu se radi! Nisam neki duhovni tip! Ti?

– Jesam, puno puta, ali uvijek bih našla neki razlog da ne odem. 

– Zašto?

– Jer sam se bojala onoga što bih mogla otkriti na tom putu! Navodno se s njega nitko ne vraća isti!

Tu noć obje smo usnule kao „bebe“ – što od vina, koje je umirilo nemire u nama, što od umora, jer kilometri su bili za nama, što od nekog blaženstva kojim je bio začinjen boravak u ovom magičnom gradu.

Doručak je bio serviran. Sišle smo.

– Odlučila sam sutra krenuti na hodočašće! – ispalila je Marina kao „iz topa.“

– Kak misliš sutra?– bila sam zatečena. – Nije mi jasno! Do jučer nisi znala uopće da nešto takvo postoji, a sutra već ideš!?

– Ni ti nisi znala da ćeš doći ovamo prije par dana, pa si došla! Sama si rekla kako godinama ovo želiš, ali nemaš hrabrosti. Ne želim čekati da skupim hrabrost jer, čini mi se, da neću nikada otići. Stvarno osjećam da je ovo ono što mi trenutno treba – vrijeme da razmislim nad svojim životom! Molim te, ako ti nije problem, vrati se solo!

– Jesi li sigurna da ovo želiš? Čini mi se pomalo ishitreno!

– Nije li cijeli ovaj put takav!? Vjeruj mi! Više od ičega mi ovo treba!

***

Marina je krenula na svoj put u Santiago. Išla je takozvanim Camino del Norte iliti Sjevernim putem. Ruta je prolazila Španjolskom sjevernom obalom. Izvorno, ruta počinje u Irunu blizu Donostije – San Sebastiana i prolazi gradovima Bilbao, Santander i Oviedo. Dugačka je oko 700 km. Kasnije ću od Marine saznati kako je to najljepša ruta, međutim vrlo oskudna što se tiče samog smještaja. 

Marina je nakon 35 dana sretno privela svoje putovanje kraju. Nakon dva-tri tjedna od njezinog povratka u Pariz našle smo se na kavi kako bi podijelila dojmove s puta.

– Pričaj, sve me zanima! – bila sam jako uzbuđena, očekujući odličnu priču.

– Draga moja, ovo je nešto najbolje što sam mogla napraviti! Imala sam 35 dana samo za sebe! Naučila sam toliko toga o sebi, prije svega, a onda i o drugima. Čudno je kad se nađeš sam na cesti, a pred tobom je nepoznat put. Ne znaš što te čeka i masa pomiješanih emocija preplavljuje cijelo tvoje biće. Čini mi se kako sam isplakala sve što se isplakati dalo! Smijala sam se. Pjevala sam. Šutjela sam danima. Naučila sam slušati svoje tijelo. Na početku sam dobila takve žuljeve da sam mislila da ću odustati, međutim nešto me je konstantno tjeralo naprijed. 

– Vjerujem! Moram ti reći kako zračiš nekom novom energijom! Kao da si pronašla mir sama sa sobom i svima oko sebe.

– To je istina! Totalno sam u miru sa svima. Nije bilo lagano ovo putovanje, ali mi je bilo potrebno da shvatim gdje sam i što želim u svom životu! Upoznala sam mnogo divnih ljudi iz svih krajeva svijeta. Naučila puno od njih iz njihovih životnih priča. Bilo je tu stvarno teških životnih sudbina!

– Odlično si ti sve to odradila s obzirom da se nisi ništa spremala! Bravo! Moram ti priznati, bilo me je pomalo strah da nećeš uspjeti! Stvarno si žena-zmaj!

– Uf, i ja sam se bojala. Gotovo svaku večer razmišljala sam o odustajanju. Sreća je da sam uvijek u pokretu i da sam konstantno u treningu. Nema šanse da bih ovo odradila da nije tako! Nešto je nevjerojatno u tom hodočašću. Kad sada pomislim s kakvom sam temperaturom nekoliko dana hodala! Zatim, koliko me cijelo tijelo boljelo i kakve sam žuljeve imala na nogama. Pa kad se spoji sve s glađu – užas! Ali, nešto me stalno tjeralo da idem dalje! Moto hodočasnika je: Idemo dalje! I što god se događa na putu ideš dalje. Testiraš na neki način svoje granice i shvaćaš koliko živiš u zabludi. Totalno ti mogu reći kako sam pronašla izgubljenu sebe!

– Drago mi je zbog tebe! Baš si me motivirala da i ja sebe pokrenem! 

– Ono što si u jednom razgovoru rekla kako nisi spremna i da stalno tražiš neke isprike za otići na ovaj put. Znaj da često puta kad smo spremni, tomu nečemu je kraj! Mislim da sam čekala taj neki savršeni trenutak, nikada ne bih otišla! Ako je nešto u tvom srcu i ako to nešto ima potrebu biti realizirano, ne traži savršen trenutak, već kreni odmah. Draga, ja sam se toliko vratila sebi, a što je najbolje – ponovo sam pronašla izgubljenog Boga. Bio je u meni svo ovo vrijeme. Shvatila sam da sam ga tražila na krivim mjestima! Toliko mi je ovo putovanje donijelo da nemam riječi! I neizmjerno sam zahvalna na svemu!

– Prekrasno! Stvarno je lijepo čuti priču o povratku „izgubljenog sina.“

– I stvarno: bijah mrtva i oživjeh, izgubljena i nađoh se! – suze su joj krenule – radosnice. Zagrlila sam ju. 

Nastupila je tišina, jer ponekda je samo ona dovoljna – najuzvišenije istine i iskustva teško je izraziti riječima!

***

Traženje Boga

Tražila sam Te

U zrakama Sunca,

U kružnim lukovima šarene Duge,

U besanim noćima punog Mjeseca,

U zadnjim kapljicama proljetne Kiše.

*

Tražila sam Te

U glasnom žamoru velikih trgova,

U isklesanim skulpturama zapuštenih parkova,

U zamagljenim izlozima praznih trgovina,

U zadimljenim separeima gradskih kavana.

*

Tražila sam Te

U stidljivom kriku novog života,

U usamljenom jecaju napuštenih ljudi,

U blagom šapatu vlastite duše,

U romantičnom vapaju prošlih vremena.

*

Tražila sam Te

U pjevu ptica što sele na jug,

U nježnom meketu malog janjeta,

U tihom mijauku seoskih mačaka,

U tužnom lavežu napuštenih pasa.

*

Tražila sam Te,

Nema gdje nisam,

A onda sam Te nenadano pronašla,

Davno zaboravljenog,

duboko u meni.

Nastavit će se…