Istaknuto

Bijela breza

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Usamljenost boli. Samoća je zdrava.

Tih prvih godina odlaska od kuće najčešće sam bila usamljena. Okružena ljudima, ali usamljena – u svojoj frustraciji, anksioznosti, stresu, problemima, besperspektivnosti, izgubljenosti. Počela sam se plašiti vlastite osobe koju sam povremeno viđala u ogledalima, koja su visjela po stanu ili slučajnim okretanjem glave prema izlogu u kojem bi ugledala svoj odraz. Sve manje sam se prepoznavala u njemu. Sve češće bih vidjela sjenku koja mi je bila nalik, ali nije bila ja. Bojala sam se te utvare koju sam sve češće susretala u zrcalima. Imala sam svijest o tome da tonem, ali nikako nisam mogla utjecati na tijek događaja. Neki unutarnji glas mi je govorio da upravo tako treba biti. „Sjedi, slušaj i uči!“ mogla sam jasno čuti u trenutcima tišine. Tako je trebalo biti, za moje dobro, za moj napredak.

-Sazrijevaš. Normalno je da si postala ozbiljnija! –  pojedinci su mi dobronamjerno govorili, kada bih otvoreno progovorila o svom problemu bezvoljnosti i povučenosti. 

-Ne može ovo biti sazrijevanje. Odrastanje je rast, a ja tonem… – razmišljala sam u momentima pribranosti i povlačila se još dublje u sklonište vlastite duše, ne bi li tamo pronašla mir i utjehu.

Međutim, rastemo i kad padamo! Padamo da bismo rasli!

U Pariz je stigla jesen. Vratili smo se svi svojim obavezama. Te jeseni sam počela volontirati u jednom vrtiću u kvartu iz više razloga. Prvi je bio kako bi što bolje „uhvatila“ francuski jezik. Bila sam okružena Francuzima, koji osim svog jezika nisu baratali ni s jednim drugim. Zahvaljujući takvom okruženju uskoro sam progovarala svoje prve rečenice na francuskom jeziku (uz njihove manje ili veće korekcije). Drugi je cilj bio umanjiti cijenu vrtića s vrtoglavih 1600 eura, koje smo do tada plaćali, na 250 eura. Treći, i za mene tada jako bitan razlog, je bio što sam se osjećala napokon korisno, mogla sam pridonijeti našem zajedničkom budžetu. 

Jesenje dane obično bismo kratili negdje u nekom obližnjem parku ili šećući gradom i razgledavajući znamenitosti. Bio je početak mjeseca studenog. Otišla sam sa sinom u obližnji park, koji do tada nismo nikada posjetili. Vani je bilo prohladno, ali sunčano. Zubato sunce odavalo je dojam da je toplije nego što jest, međutim samo mala sjena, kada bi sunce prekrio oblak, odavala je stvarnost mjeseca studenog – hladnoća  je progrizala ruke i lice. U parku se igralo nekoliko djece. Moj sin je veselo pohitao prema njima i prihvatio igru. Uvijek mi je bilo fascinantno s kojom lakoćom djeca sve prihvaćaju! Sjela sam na slobodnu klupu. Gledala sam kako se veselo igraju i hihoću. U jednom trenutku pogled mi je skrenuo u desno i istog trena sam se skamenila. Na par metara od mene stajala je bijela breza. Okrenula sam se oko sebe da vidim gdje sam točno. Bila sam usred zgrada. Osim par grmova i nekoliko cvjetova, daleko od svega, usred popločenog parka, osamostalila se prekrasna bijela breza. Najednom, srce mi je zaigralo. Tračak nade se vratio. Cijeli život sam fascinirana stablom bijele breze. Betula Pendula Roth, bijela breza, naraste do 30 metara visine, vitka debla, duboka korijena i glatke, bijele kore. Kako stari, kora postaje nepravilna i gruba. Grane su viseće, crvenkastosmeđe boje i ljepljive. Nisam se čudila što ju vidim samu u parku jer je prilagodljivo i izdržljivo stablo i ono što mnogim stablima ne bi „pošlo za rukom“ njoj uspijeva.

Još od pretkršćanskih vremena slavenska plemena su brezu smatrali, između ostalog, simbolom prelaska smrti u uskrsnuće, odnosno novi početak. Predstavlja je i obnavljanje i pročišćavanje trenutne situacije, kao i zaštitni simbol povezan sa čovjekovim životom. Nada se vratila u moje biće. 

***

U Devetačkim brdima, uz sva moguća stabla, nalazila se i jedna jedina bijela breza. Na prvu mi se odmah svidjela, onako elegantna i manja od svih ostalih stabala u njezinoj blizini. Bila je i blizu bakine i djedove kuće pa sam se mogla nesmetano igrati pod njom. Ljetne praznike provodila sam u brezinom hladu. Voljela sam kad zapuše vjetar i zanjiše njezine grane, a lišće zašušti i počne proizvoditi čudesnu glazbu, koja me je posebno radovala. Voljela sam i njezin miris. Ponekad bih otkinula komadić s njezina debla i mirisala ga dugo, dugo. Bio je to miris čiste svježine. Nosila bih koru toliko dugo dokle god ne bi i zadnji trag „parfema“ ispario. Jednom sam odlučila kušati brezu. Čak i okus mi je prijao, ali sam odlučila da ne želim pojesti jadnu brezu, ipak mi je ona bila tih dana, u većini slučajeva, jedini prijatelj. Ispod breze napravila sam svoju “radionicu” kolača, posuda i razno raznih igrački, koje su moje vrijedne dječje ruke izrađivale od smjese blata i vode. Često bi mi svraćali moji imaginarni prijatelji na kolače, popiti kavu ili kupiti neku novoizrađenu posudu, čija namjena nije bila do kraja jasna. Rado sam se družila s njima. Pričali bi mi koje kakve zgode i priče koje bi me često nasmijavale do suza. Nerijetko bi cijelo selo odzvanjalo od mog smijeha.

-Čudna si!

-Baš si neobična!

-Stvarno si jeziva!

-Nešto nije u redu s ovim djetetom!

Neprestano bi komentirali ljudi koji su onuda prolazili i gledali me kako se „sama sa sobom smijem.” Međutim, mene to niti najmanje nije diralo! Uživala sam u društvu svojih novostečenih prijatelja i nisam imala namjeru prestati se smijati.

Jednoga dana, djed je došao s posla. Zatekla sam baku i njega kako ozbiljno pričaju na verandi. Nakon nekog vremena djed me je pozvao da dođem k njima.

-Sine, kakav ti je bio dan? – upitao je.

-Lijep! A tebi djede?

-Dobar! Umorio sam se od posla, al umor je dobar! Jesi se s kime danas družila?

-Jesam djede! Imam puno novih prijatelja! – uzbuđeno sam rekla.

-Fino, fino! A tko su ti novi prijatelji? Je l’ neko iz sela?

-Ma jok djede, oni su dosadni!

-Pa oklen su onda?

-Odasvud!

-Pa, šta kažu?

-Pričaju mi razne priče!

-Kake priče?

-Stari stric Mate mi je pričao kako su se on i strina Anka upoznali i zaljubili. Kaže mi kako vaša mama nije bila zadovoljna sa snajkom isprva, al’ da ju je kasnije puno zavoljela. Bila je i stara strina Anka, ona se samo kikotala dok je stric pričo. Došla je i tetka Kata, pričala mi je o tome kako su posadili brezu, gdje se igram, na njezin trideseti rođendan. Navratio je i pradjed, on je jedini nešto ljut. Kaže da ima nedovršenih poslova ovdje koje ću ja morati završiti jer ga jedina slušam. Baka i djed su sjedjeli i slušali raskrečenih očiju.

-Od kud tebi sve te priče?- naposljetku je upitao djed.

-Pa od njih! Od kud drugdje, djede!?– čudila sam se djedovu pitanju.

-Slušaj me dobro, zabranjujem ti da više pričaš s njima! Jesi razumla? – zapovjedio je strogo.

-Ali zašto? S kim ću se onda igrati?

-S djecom iz sela.

-Oni su mi dosadni! I boje se igrati sa mnom! – odgovorila sam potišteno. 

-Sine, nađi nekoga! Selo je puno djece! Više da nisam čuo da pričaš s tim ljudima!

-U redu djede! – međutim, naredbu o pronalasku „normalnih prijatelja“ nisam poslušala. Nisam tada mogla shvatiti u čemu je problem.Bila sam sretna igrajući se ispod breze s „prijateljima“ koje sam već imala.

Nakon našeg razgovora, baka i djed su, do dugo u noć, nešto šaputali. Kasnije sam, kao odrasla osoba, saznala da su priče koje sam prepričavala bile istinite. Nitko niti dan danas ne zna objasniti od kuda i kako. Ja sam znala, barem sam tada znala, da je tanka granica između čovjeka ovdje i čovjeka tamo. Rodimo se kao otvorena bića, a život nas onda brusi u ljude koji pašu onima koji nama vladaju. Ostati u vjeri, u svom subjektivnom intuitivnom uvjerenju je teško u svijetu koji traži empirijske dokaze. Neke stvari jednostavno nisu objašnjive, a čini mi se da je i bolje da tako ostane. Povjerenje je najviši stupanj kojem možemo težiti. Ono nas dovodi da unaprijed nešto prihvatimo za istinito, ne tražeći dokaze. Donijela sam odluku da ću vjerovati. Ponekad mi je teško povjerovati u sve stvari kojima sam svjedočila kao djevojčica, čine mi se kao san, iako u sebi dobro znam da sam živjela mistično iskustvo života i smrti.

Čudne su se stvari događale kod moje bijele breze, koju sam od milja zvala „Breznica.“ 

***

Bio je kolovoz. Dani su bili nepodnošljivo vreli. Igrala sam se ispod breze, koja mi je pružala hladovinu i zaštitu od sunca. Iznenada se pojavio pradjed koji je bio vidno uzrujan.

-Slušaj ćeri, slušaj me dobro! Moraš odmah otići i reći odraslima da se hitno morate vratiti nazad u Zagreb. Ovdje više nije sigurno!

-Šta pričaš? Kako nije sigurno? – nisam razumjela što mi pradjed pokušava reći.

-Sine, uskoro će rat i neće biti dobro. Za koji dan sve ovo će gorjeti!

-Šta je to rat? – naivno sam upitala. Prvi puta sam se tada susrela s tim terminom.

-Sine, poleti i svima reci. Nek bježe što prije. Najbolje ako mogu još večeras!

Potrčala sam prema kući. Baka je bila na verandi gdje se nalazila peć na kojoj je kuhala ručak.

-Bako, bako, javio mi se pradjed. Kaže da će rat! – povikala sam iz sveg glasa.

Baka me je povukla k sebi i stavila ruku na usta.

-Šuti blento jedan! – rekla je kroz zube. Šta ti je reko?

-Reko je da što prije idemo odavde. Kaže, najbolje još večeras. Uskoro će sve ovo gorjeti.

Baka me je poslala da se odem igrati. Nastavila sam sa svojom igrom pogledavajući na baku koja je bila vidno uzrujana. Djed je došao predvečer. Baka i on su nešto između sebe pričali. Uskoro sam vidjela baku kako pakira neke stvari. Malo iza toga uzeli su me pod ruku i počeli se spuštati niz Devetačku padinu. Uskoro su roditelji došli po mene i krenuli smo u Zagreb. Cijelim putem roditelji su šutjeli. Djelovali su prilično zabrinuti. Osjećala sam da se nešto događa, ali nisam znala točno što. Nisu prošla niti dva dana od našeg povratka u Zagreb, a sirene su najavile početak rata.

-Kako si pobogu ovo mogla znati? – upitala je mama vidno uzrujana cjelokupnom situacijom.

-Pradjed mi je rekao! – odgovorila sam.

-Kakav pradjed!? Pradjed je već godinama pod zemljom! – još više se uzrujala majka.

-Možda je umro, ali nije mrtav! – mirno sam rekla.

-Šta ne valjda s tobom, dijete drago? – rekla je ovaj puta zabrinuto.

-Sve je u redu sa mnom, mama. I sve će biti dobro!

-Ideš ti meni psihologu na razmatranje prvom prilikom!

-Šta je to?

-Nije šta već tko! Saznat ćeš uskoro!

-Mama samo da ti kažem još da se ne brineš. Rekli su mi moji prijatelji da će neko vrijeme komunikacija biti spriječena i da nećemo ništa čuti o našima, ali svi će naši ostati na životu! Sve će biti dobro!

-Kako to misliš?

-Sve će biti dobro, mama! Ne brini! Naši svi će biti dobro!

I jesu, naši svi su na kraju bili dobro!

***

Već sam se bila navikla na život u Parizu. Često sam svraćala do parka gdje je bila „moja“ bijela breza. Gledala sam njezine promjene, gledajući i svoje. Činilo mi se da se zajedno mijenjamo. Nije joj bilo lako opstati u buci velikog grada, konstantno izložena ljudima, koji i nisu previše marili za nju. Stalno okružena nekim, ali tako usamljena, baš kao i ja, razmišljala sam često. Djelovalo je kako breza puno bolje podnosi vrijeme nego prisustvo čovjeka. Takva sam bila i sama! Često bih skuhala kavu, pa iz crvene džezve na točkice prelila ju u termo čašu i otišla do parka. Sjela bih tik do nje, očekujući, valjda, da će mi nešto reći. No, nije nikada ništa rekla! Samo sam ja njoj, onako u sebi, prepričavala svoje dane. Kada bi se zaredali kišni dani teško mi je padalo što ne mogu barem na trenutak sjesti i popiti kavu pored nje. Međutim, tada bih barem prošla onuda uvjeriti se da je s njom sve u redu. Stajala je ona ponosno, velika i lijepa, izdižući se iznad svega. Vraćala me je u djetinjstvo, u neka bezbrižna vremena. Davala mi je nadu da uvijek mogu početi ispočetka.

Kako je vrijeme letjelo, tako je i brzo došao period uživanja ispod breze. Bio je svibanj. Malenog sam odvela u vrtić, usput uzela kavu i sjela na klupicu ispod breze. Izvadila sam knjigu koju sam već duže vrijeme čitala. Mučila sam se s čitanjem te knjige. Dođu tako neke knjige pod ruku i budu baš teške za razumijevanje. Knjiga koju sam čitala je bila od jedne suvremene hrvatske spisateljice koja se u njoj bavila tematikom žene. Osim što su teme bile same po sebi zahtjevne, rečenice koje su se nizale bile su naporne za čitanje. Vraćala sam se iznova i iznova na početak odlomka kako bi razumjela „što je pjesnik htio reći.“ Inače, kada se mučim s knjigom odložim ju u nadi da će doći vrijeme kada ću ju ponovo početi čitati i uspješno pročitati. U ovom slučaju sam bila uporna. Silno sam željela shvatiti spisateljičinu priču, kao i samu dubinu poruke koju je ona nosila.

-Želiš li razgovarati? – začula sam muški glas,vidjevši sjenu koja se  nadvila nad moju knjigu.

-Nemam vremena… – nisam niti dizala glavu s teksta. Uronjena u razumijevanje rečenica koje su se prostirale ispred mene, nisam bila do kraja svjesna situacije u kojoj sam bila. 

Ispijala sam kavu i čitala, zastajkujući, vraćajući se na početak pročitanog, ali ne dižući glavu.

-Želiš li možda sada pričati? – nakon nekog vremena ponovo sam začula isti muški glas. Ovaj puta sam podigla glavu. Ispred mene se nalazio prelijep tamnoput muškarac prodornih plavih očiju, rekla bih u ranim tridesetima. Uhvatila me nervoza. Situacija je bila poprilično neobična. 

-Oprostite, zaista mi nije do razgovora. – osjećaj neugode preplavio je moje tijelo.

-U redu. Tu sam ako poželiš popričati s nekim. – nasmiješio se, a red pravilno posloženih zubi došli su u prvi plan. Bio je to najljepši muškarac ikada viđen. Ono što je bilo čudno, a prolazilo mi je glavom, muškarac u meni nije budio nikakve emocije. Divila sam se njegovoj nestvarnoj ljepoti i na to me je sve stalo. Bilo mi je pomalo čudno da mi nije bio niti malo privlačan kao muškarac.

Uskoro je nestao. Okretala sam se okolo sebe ne bi li ga ugledala, ali ga više nisam vidjela. Vratila sam se čitanju. Ne znam koliko je vremena prošlo.

– Jesi li sada za jedan razgovor? – prepala sam se kada sam ga ponovo začula.

– Recite Vi meni o čemu bi Vi samnom razgovarali? – trudila sam se prikriti nervozu. Činilo mi se i više nego očito da sam nabasala na jednog od onih luđaka koji napastuju žene po parkovima i sličnim mjestima.

– O tome što te muči! – brzo je odgovorio.

– A kako znate da me nešto muči? I kako to da znate da govorim hrvatski? – tek sada sam osvijestila da mi se čovjek usred Pariza obratio na hrvatskom jeziku.

– Znam ja sve o tebi, Branka! – kada je izustio moje ime poželjela sam pobjeći i već sam pogledom tražila ljude u blizini u slučaju opasnosti. Tko je ovaj manijak koji je znao moje ime i što želi od mene, pomislila sam.

– Niti ja o sebi ne znam sve, lijepo da netko postoji tko to zna! – našalila sam se. Šala je često bila moja samoobrana u neugodnim situacijama.

– I, što mi želiš reći? – bio je uporan.

– Nemojte se ljutiti, ali zaista nemam vremena za razgovor i ne znam o čemu se točno radi. Nemam Vam ništa za reći.

-Tu sam kad poželiš razgovarati. – sjeo je na klupu nedaleko od klupe na kojoj sam ja sjedila.

Trudila sam se vratiti čitanju i pričekati nekoliko minuta, koliko bi bilo pristojno, i pobjeći. 

– Mučiš se s tom knjigom. Životna je, ali nije o životu! U njoj tražiš priču o ženi koja bi ti bila slična i uz pomoć čije bi priče našla odgovore u svom životu. Moraš malo bolje gledati u sebe i oko sebe. Ti sama pišeš svoju priču! – rekao je mirnim glasom. Cijela situacija mi je stvarala dozu nervoze s jedne strane, ali i intrigirala s druge. Tko je ovaj lijepi čovjek i što hoće od mene? Kako je sve što je govorio mogao znati o meni? Uskoro sam shvatila da je mogao vidjeti da čitam knjigu na hrvatskom i obratiti mi se tako jer i sam govori moj materinji jezik. Jedna misterija je bila riješena. Kako je mogao znati kako se zovem, ostalo je visjeti u zraku. O tome kako je pogodio zašto čitam baš tu knjigu, bilo mi je preteško za shvatiti da bih se upuštala uopće u tu zagonetku.

– Pogledaj ovu bijelu brezu. Cijeli život si očarana stablom breze, a toliko si malo toga naučila od nje. Kako je znao za moju fascinaciju brezom? Srce mi je počelo divljački tući. Situacija je bila krajnje jeziva i bizarna u isto vrijeme. Priču o brezi ni najbliži moji prijatelji nisu znali. 

– Oprostite, ali od kuda Vam ideja da mi se sviđa breza? – hinila sam ravnodušnost.

– Sve ja znam o tebi, uključujući i ono što ćeš ti tek saznati. – rekao je to toliko sigurno da sam mu povjerovala. 

– Uf, onda Vam sigurno nije lako sa svim tim informacijama! – našalila sam se ponovo, vjerujući kako time odlično prikrivam stvarni osjećaj straha koji me je preplavljivao. 

– Ja te čekam. Kad si spremna – kreni. – Ovaj put ton mu je bio oštar. Umjesto odgovora nastala je tišina.

Pravila sam se da čitam. Međutim, nisam se više mogla fokusirati na tekst. Željela sam otići, ali nešto me je držalo prikovanu za klupu.

– Kako se zovete? Red bi bio da i ja Vaše ime znam kad već Vi znate sve o meni.

– Nakon nekog vremena podigla sam pogled s knjige i odložila ju u stranu.

– Simon.

– Čudno ime. – pomislila sam.

– Čudno ime, čudnog čovjeka. Tako bi nekako ti to rekla, zar ne? –skamenila sam se. Upravo bih ja to tako rekla.

– Što Vas točno zanima o meni?

– Ništa mene ne zanima o tebi. Rekao sam ti da sve znam. Ja samo čekam da ti kažeš ono što te muči i da popričamo o tome.

– Zanimljivo. Sve znate o meni? – nekoliko trenutaka razmišljala sam o pitanju s kojim bih mogla potvrditi to što je tvrdio.

 – Koji je moj najveći strah?

– To je lako! – nasmiješio se – Strah od ljudi.

– Netočno! – povikala sam pobjedonosno poskočivši s klupe.

– Je li? – ozbiljno je rekao.

– Razmisli još jedanput.

Zastala sam. Zamislila sam se nad time što je rekao. Nakon nekog vremena shvatila sam da je imao pravo. Iako sam sebe i druge uvjeravala da patim od entomofobije, činjenica je bila da su ljudi bili moj najveći strah.

– Oprostite, od kuda ste? I od kuda Vam informacije o meni? – nisam bila spremna upuštati se u daljnju konverzaciju s nepoznatim čovjekom. Ovoga puta se nisam niti trudila prikriti nervozu.

– Žao mi je, ali na ta pitanja ti ne mogu odgovariti! 

– Očekujete od mene da Vam pričam o svom životu, a ja ne mogu znati s kime razgovaram?

– Razgovaraš s prijateljem.

 – Na njegove riječi nasmijala sam se na sav glas. 

– Teško! O ljudima koje zovem prijateljima znam barem osnovne informacije, npr. od kuda su.

– Ovdje nismo da bismo govorili o meni! – rekao je blago – Ovdje smo da bi razgovaramo o tebi i onome što te muči. Vjeruj mi! Moraš početi vjerovati ljudima! 

– Kako vjerovati nekome koga ne poznaješ?

– Jednostavno, doneseš odluku da želiš vjerovati. Prestani sve analizirati! Previše ti vremena i energije oduzima konstantno analiziranje svega. Opusti se malo i prepusti, oslobađajuće je, vjeruj mi.

– Život ne funkcionira po tom principu!

– Misliš, ti ne funkcioniraš po tom principu?

– Kako god! 

– Koliko god se trudila ne možeš zadržati ljude, niti izbjeći neželjene situacije… Ne možeš pobjeći nečemu što ljudi nazivaju sudbina.

– Glupost! Ne možeš niti živjeti od danas do sutra. Ne možeš niti površno pristupati stvarima. Vjerujem, ako ulažem u nešto, veće su šanse da to nešto uspije.

– Vjeruj u što god želiš, ali to ne znači da je to nužno istina. Ne drži se tako čvrsto za išta na ovome svijetu. Sve je sklono promijeni. Pogledaj dan. Dobar je po svojoj definiciji jer je svijetlo. Svijetlo daje život, omogućuje rast, rad, učenje… Međutim i danu je potrebno da se malo odmori, pa nastupi noć. Sve se mijenja – godišnja doba, dan-noć, mladost-starost, život-smrt … i mišljenje se mijenja, kao i čovjekova istina. 

– Istina ostaje istina!

– Zaista?

Ušutjela sam. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini. 

– Moram ići… – rekla sam i počela se dizati s klupe.

– Znaš da ne moraš! Bježiš, kao i obično!

– Dosta! Tko si ti? Što želiš od mene? – ton mojega glasa je postao izrazito neugodan. 

– Ništa, ništa ja ne želim od tebe. Ja sam tu za tebe! – mirno je odgovorio. Počela sam se histerično smijati.

-Ti si tu za mene? Jesi li ti normalan čovječe??? Dođeš, od ne znam ni ja kuda i upadneš s nekom spikom. Kad me već tako dobro poznaješ, onda vjerojatno znaš da se teško otvaram ljudima!? – bila sam jako uzrujana. 

– Naravno! Ali, kao što rekoh, sve je podložno promijeni, pa tako i tvoje stanje zatvora u kojem se nalaziš! Misliš da ćeš još dugo izdržati ovako?

– Je l’ bitno?

– Meni je jako bitno! Jedna si mi od najvažnijih osoba!

– Koji si ti luđak?! Prvi puta se vidimo i ja sam ti jedna od najvažnijih osoba??? – osjećala sam da nemam kontrolu nad vlastitim emocijama. Postajala sam sve agresivnija.

– Jednog dana ćeš shvatiti. Ali, prestanimo pričati o meni, pričaj o sebi! Tvoje klasično prebacivanje loptice na susjedni teren kod mene ne pali!

– Stvarno nemam vremena za ove ludorije! Vjerujem da je ovo spačka nekog od mojih frendova koji su te nafilali nekim informacijama o meni i sad si došao provocirati.

– Je li? – zagonetno se nasmiješio – Je li itko od njih zna priču o brezi?

– Mogla je biti slučajnost!

– Ali, slučajnosti ne postoje, tako bar ti tvrdiš.

– Postoje iznimke!

– Ne postoje. Postoji netko tko je samo promijenio smjer kretanja prema onom putokazu koji mu je namijenjen.

– Vjeruješ li u čuda? – pokušala sam ponovo preusmjeriti razgovor.

– Naravno! Samo, potrebno je puno molitve da bi se čuda i dogodila.

– Znači, vjernik si?

– Naravno! 

– Vjeruješ li da se ja mogu promijeniti?

– Ti se konstantno mijenjaš! – zastala sam na te njegove riječi. Ja se mijenjam. Istina. A cijelo vrijeme živim u okovima toga da „tapkam na jednom mjestu.“

– Zašto imam osjećaj da stojim na jednom mjestu?

– Jer ti je tako lakše naći opravdanje za nekretanje prema naprijed. Rast je izuzetno težak dio čovjekova života. Trebaš ga prvo biti svjesna, a onda biti i hrabra u prihvaćanju i razumijevanju.

– U čemu je, onda, moj problem?

– Znaš i sama! Pogledaj malo dublje u sebe i budi iskrena prema sebi. Često govoriš: pogledaj se u svoj odraz u ogledalu, ali ne onom na zidu, već u ogledalu unutar sebe. Kakva je slika? Mudrijašica si ti, ali stalno bježiš od toga! Pusti sve te koji su te povrijedili. Moraš oprostiti da bi krenula prema naprijed. Bez oprosta nema pomaka!

– To je teško! – uzdahnula sam duboko. 

– Teško je živjeti, ali da nije tako, ovaj život ne bi imao smisla!

– Ne mogu oprostiti onima koji su mi nanijeli zlo!

– Moraš! Zbog sebe, zbog svoje budućnosti. Jednom si skoro završila u raljama smrti, sjeti se. – protrnula sam. Kako je znao za to? Bolest koju sam nekim Božjim čudom pobijedila bila je već daleko iza mene. Nisam ju spominjala često i pričala bih o njoj samo odabranima. A i za njih sam birala riječi. Pravu istinu bola i patnje koju sam proživjela samo sam ja znala. I trudila sam se da tako ostane. Ožiljak i fizički i psihički je nešto što će me pratiti cijeli život. Uspijevala sam oba spretno kamuflirati.

– Ne želim pričati o tome! Samo o tome ne!

– Moraš se suočiti s time! Razmisli što te je dovelo do toga?

– Ljudi. Prokleti ljudi.

– U krivu si! Dovela si samu sebe! Nitko ti ništa ne može napraviti ako ti to ne dozvoliš.

Tišina. Istina je bila da sam ja dozvoljavala ljudima da me ranjavaju. 

– Postoje zli ljudi kojih se ne možeš riješiti. Uvuku te u svoje ralje i dok se snađeš mrtav si.

– Istina. Postoji zlo! Međutim, ti si ta koja vlada svojim životom i treba imati na umu da zlo vreba. I na kraju dana opet si ti odgovorna ako ti zlo nanese zlo.

– Što trebam raditi?

– Prvo, oprosti. Ostalo će doći samo od sebe.

– Ne mogu….Ne znam kako…Previše me boli! – počela sam plakati. Osjećala sam se krajnje bespomoćno. Netko je dirnuo u mjesto koje je godinama zakopano naslagama laži, koje sam sama sebi pričala kako bih opravdala postojanje provalije koju sam kopala duboko u sebi. Rečenice, koje ni u snu nisam mogla sanja i nekome izreći, govorila sam tom nepoznatom čovjeku. Izvlačila sam iz te „crne rupe“, koja me je sve više zarobljavala, sve mračne tajne koje su ležale. Jedna po jedna ugledavši „svjetlo dana,“ kao da bi dobila krila i napustila me, ostavivši iza sebe veliko olakšanje. Činilo mi se da iz tih rupa krvarim. Bol je bila i fizička i psihička, jasno sam ju mogla osjetiti. Na kraju sam pala na pod. Sklupčala sam se poput fetusa u majčinoj utrobi. Kad su me sve boljke napustile, osjetila sam potpuni mir. Podigla sam se s poda i vratila nazad na klupu. Nepoznati muškarac je došao do mene, sjeo pored i zagrlio me.

– Sve je dobro! – u toj bizarnoj situaciji, niti meni samoj do kraja jasnoj, osjetila sam ogromno olakšanje, otpuštenje grijeha koji su bili zarobili moje biće.

 – Otpratiti ću te doma…Moraš se odmoriti! 

– Hvala! – jedino je za što sam imala snage reći.

Hodali smo jedno pored drugog. Pomalo ošamućena, nisam niti bila svjesna kamo idem. Pratila sam njega, koji je odlično znao put do moje zgrade. Više nisam postavljala pitanja od kuda zna sve što zna. Odlučila sam mu vjerovati i ta odluka unosila je u mene mir.

– Bilo bi lijepo da razmijenimo brojeve telefona. Mogli bi ponekad popiti kavu? – predložila  sam mu kad smo stigli pred moju zgradu.

– Nema potrebe. Doći ću opet kada me budeš trebala… Uostalom, uvijek sam tu! – namignuo je i sjeo je na svoj bicikl. Uputivši mi najljepši osmijeh, odvezao se. Pratila sam ga pogledom do kraja ulice. 

Ušetala sam vidno iscrpljena u stan. Odložila sam stvari na komodu koja je bila u hodniku. Ušla u dnevnu sobu i legla na trosjed.

– Kakav čudan dan! – pomislila sam i utonula u san.

***

– Doći ću opet kada me budeš trebala … – odzvanjaju mi stalno njegove riječi.

Očito da mi još uvijek nije bio potreban, kad bude, vjerujem da će ponovo doći!

Istaknuto

Purpurni rukopis

Thanks for joining me!

Već dugo vremena u meni tinja želja da stavim „stvari na papir.“ Potreba da moje unutarnje biće nađe mjesto na kojem će se izraziti. Težnja da moje ideje negdje ostave trag – purpurni rukopis, jer purpur vam je, dragi moji, sva ljepota, sjaj, dragocjenost i raskoš koju možete doživjeti. Pretočen u zapis postaje skupocjeni dar onom tko ga prihvati. Želja mi je ovdje zabilježiti sve ono što radim i mislim, a zatim promatrati vlastiti rast. Potičem vas da učinite to isto u svom životu!

Ovaj blog bit će šarolik, jer svijet u kojem živim i djelujem je upravo takav! Posljednjih desetak godina imala sam priliku živjeti na tri kontinenta i posjetiti veliki broj zemalja. I kada bi me netko pitao kako je negdje gdje sam bila, nikada nisam odgovarala opisujući građevine koje sam vidjela, muzeje u kojima sam uživala, kazališta i kazališna djela kojima sam hranila znatiželjnu djevojčicu u sebi, ulice kojima sam šetala ili slasna jela koja sam kušala. Pričala bih prvo o ljudima koje sam srela, o sudbinama koje su mi se utisnule poput hijeroglifa u sjećanje, o osjećajima koje bi probudile slike ljudi koji su živjeli onako kako niti jedno ljudsko biće ne zaslužuje, o bolesnoj djeci koja su pojila tugu o prolaznosti u kojoj živimo, o siromasima koji su me hranili svojim osmjesima, o ženama koje su ostavljale svoje sve, uključujući i sebe same i odlazile u nepoznato, o muškarcima koji su preko noći gubili ekstremitete, o napuštenim životinjama koje su više od hrane čeznule za dodirom…

Ukratko, Purpurni rukopis je online bilježnica autorskih pjesama i priča.

Imajte na umu da katkad najvažnije stvari u našem životu počinju tuđom pričom! 

Radujem se obostranom rastu!

Branka

***

skupi ljudi

jutros sam kupila

par napuštenih stvari

usred gradskog bazara

stajaše razbacani živopisni modni izričaji

po najnižoj cijeni

*

iz gnijezda predmeta uzeh u ruke

odbačeni šešir nekad popularne gradske dame

za male pare kupite šešir madame S

nudio je veseli prodavač izgubljenih snova

bez puno razmišljanja ga uzeh

za budšto kupih iluziju

*

na idućem štandu

sretoh prodavača izgubljenog morala

nudio mi je priču o stilu

za malo para

uvjeravajući me da što 

bolju odjeću nosim

imat ću više šanse 

upoznati prave ljude

kupite gospođo po najnovijoj modi

i sva će vam vrata otvorena biti

reče s lažnim osmjehom na licu

ne povjerovah mu

uniforma ne čini čovjeka

dobacih mu

*

odlučih uzeti najjeftiniju stvar

kod simpatičnog starca što stajaše

po strani

kupite jeftino nosite skupo

reče stari mudrac

kupih

staru svilenu haljinu

s decentnom mrljom od vina

koja mi u prvi mah govoraše

o burnom životu što ga živješe

ja nosim stvari

ne nose one mene

*

uvidjeh

na bazaru gdje se prodaje

podsjetnik na minulo vrijeme

ona sam što voli

jeftine stvari i

skupe ljude

mi

kada smo se prvi put sreli

za tebe sam već tada

bila ostatak tvog života

*

moja bujna crna kosa

s godinama je postala

rijetka  i siva

zanosne usne pune bijelih bisera

zamijenile su dvije crtice

i umjetni zubi

iživljeno tijelo 

nagrizla je gravitacija

lice su ispisale bore

pameti je bilo sve manje

sjećanja su živjela u magli

*

sjedili smo na trijemu

našeg morskog doma

držeći se za ruke

gledali smo zalazak života

*

zašto nikada nisi otišao

upitala sam te tada

jer si uvijek bila ti i jedino ti

odgovorio si

usne su se sramežljivo osmjehnule

srce je veselo zaplesalo

sunce je u daljini

vodilo ljubav s morem

Maša

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Maša je bila moj oslonac i srodna duša. Kažu, kada netko prestane biti naš prijatelj, prijatelj i nije bio. Ne želim vjerovati da je tako! Radije okrećem teoriju – ponekad su prijatelji samo svjedoci dijela našeg životnog puta. Kad odu, ne znači da nikada nisu postojali. Jednostavno, morali su otići. Ljudi ne odlaze jer im je negdje isključivo loše. Odlaze jer tamo gdje su „zapeli“ ne pronalaze više sebe.  

Prijateljstvo između nas dvije dogodilo se brzo. Stajale smo na Jarunskoj tramvajskoj postaji i čekale sedamnaesticu. Tramvajem broj sedamnaest bismo se odvezle do Savskog mosta, a odatle, u smjeru Novog Zagreba, vozile bismo se četrnaesticom. Izlazile bismo u blizini popularnog današnjeg šoping centra. Na putu do škole bio je kafić „Merletto“ u koji bismo ponekad „markirale,“ a češće „pile kavu“ prije ili nakon škole, ovisno u koju smo smjenu taj tjedan išle. 

-Hej… Već te neko vrijeme viđam… Čini mi se da idemo u istu školu!? – prišla sam samozatajnoj djevojci koja je nosila dva broja preveliku sivu majicu i široke izlizane traperice. 

-Hej…i ja sam tebe primijetila! Gotovo svaki dan smo u isto vrijeme na stanici. Vidim da idemo i u istom smjeru. Ja sam Maša. – pružile smo si ruku. Kada smo godinama kasnije analizirale točan trenutak početka našeg prijateljstva, obje smo se složile da je to bilo u tom prvom trenutku pružanja ruku. 

Uglavnom smo se slagale oko svega. Međutim, postojala je jedna stvar oko koje se nas dvije nismo nikako mogle složiti – kava. S jedne strane ona je bila strogo protiv crnog napitka, dok sam ja bila strastvena kavopija. Nije podnosila niti miris kave. Nikako nisam mogla shvatiti kako netko tko je odrastao u bosanskoj familiji ne voli kavu. Pomirila sam se, kao i ona, da se po pitanju kave nikada nećemo razumjeti. Poštivale smo tu različitost.

Upisala se na fakultet i još brže ispisala s njega. Željela je raditi. Htjela je postati što prije samostalna. Tako je i bilo. Udala se je jako mlada i već u dvadeset drugoj ostala trudna. Šetale smo Jarunskom stazom kad mi je obznanila radosnu vijest.

-Postat ću mama! – rekla je oduševljeno. Bila sam presretna zbog nje i njezinog supruga. Svo troje smo išli u istu školu. Njih dvoje su bili u istom razredu. Poznavala sam sve etape njihove veze. Bili su krasan par. Rodila je. Njezina ženstvenost je još više došla do izražaja. Zračila je nekom novom, boljom energijom. Činilo mi se kako je napokon sretna i ispunjena u pravom smislu te riječi. Dok se ona bavila djetetom i suprugom ja sam završavala fakultet. 

-Hajde, kad ćeš se udati!? – znala bi me upitati. – Rodi nam nekog dečkića da se moj maleni ima s kime igrati!

-Ne razmišljam još o tome! Zapravo, ne razmišljam uopće o tome! 

-Ma daj ne zezaj!

-Kako znaš da se želiš udati za nekoga? – bila sam znatiželjna.

-Ne znam … Ne mogu ti pomoći! – njezin odgovor me je razočarao. 

-Kako si ti odlučila udati se?

-Jednostavno sam znala! Mislim da ako si osoba postavlja ovakva pitanja, ni ne treba se udati.

-Možda…

Ljubav nikad nije jednostavna. Viđala sam nespojive parove koji su godinama uspješno funkcionirali, kao i one idilične koji su se u kratkom vremenu raspali. Činilo mi se kako je ljubav lutrija – trebaš imati veliku sreću da se sve „karte poslože“ i „izvučeš pravi broj.“ 

Nisam sanjala o udaji, nikad. Nisam se bojala biti sama. Voljela sam samoću. Voljela sam ljude i zabave, a onda povlačenje u „svoje odaje.“ Nikada nisam pretjerano izlazila. Više me je veselilo provođenje vremena uz neku dobru knjigu. Ljudi su me plašili. Vezivanje me užasavalo. Gledajući primjere oko sebe, mogla sam zaključiti da je ljubav sve ono što nam bajke do tada nisu servirale. Činilo mi se kako ljudi žive u nekoj iluziji i iz iste izlaze kad se „otrijezne.“ A to triježnjenje itekako je znalo boljeti. Nisam bila spremna patiti. Život je sam po sebi bio bolan, čemu nanositi dodatnu bol!?

Moje prijateljice počele su se udavati. Većini djevojaka, koje sam tada poznavala, obrazovanje i nije bilo naročito bitno. Udaja je u to vrijeme bila pod obavezno. Nisam se time opterećivala! Samo sam željela završiti fakultet i početi raditi. 

***

Nekoliko godina kasnije sam se zaručila. Prije zaruka saznala sam od doktora da neću moći imati djecu. 

-Bila sam kod doktora… – Nekoliko trenutaka skupljala sam snagu za izreći istinu koja će možda zauvijek promijeniti naše živote.

-Reci, što je bilo? – upitao je zabrinuto.

-Neću ti moći roditi dijete! U redu je ako želiš prekinuti… 

-Hej, pa nisam ja ovdje s tobom zbog djeteta! Ako ćemo htjeti dijete, uvijek postoji način!

Time me je kupio, zauvijek. Tog dana sam saznala odgovor na pitanje: kako znam je li osoba prava za mene.

***

Moja selidba u Pariz objema je teško pala. Obećale smo jedna drugoj da ćemo se redovito čuti i posjećivati, koliko god će to prilike dopuštati. 

Prve pariške godine činilo se kako daljina nije niti malo narušila naš odnos. Redovito smo se čule telefonski.

-Hej, šta radiš? – nazvala bi me.

-Evo idem skuhati kavu … – svaki puta kada bi me nazvala pristavila bih vodu u crvenoj džezvi s bijelim točkicama. Znala sam da će razgovor potrajati.

-Hvala Bogu da ne moram podnositi smrad tvoje kave! – nasmijale bi se – Ima i nešto dobro u ovoj daljini!

Razgovarale bismo satima, doslovno. 

-Fališ mi… Fali mi naše druženje! – završila bih razgovor. 

-Ajde, ajde uskoro ćeš pronaći nove prijateljice i ja ću pasti u zaborav! Ipak je to Pariz!

-Znaš da se to nikada neće dogoditi! Mrzim Pariz!

Bila sam daleko i sama. Telefonsko „druženje“ koje smo imale, nakratko bi utišalo tugu koju sam nosila tih godina zbog života koji sam živjela daleko od voljenih. Nerijetko bih nakon spuštanja slušalice zaplakala. Činilo se kako imam sve. Međutim, bio je to život pun neke nepodnošljive tišine i straha.  

***

-Mašo, mislim da ću se vratiti u Zagreb. Ne mogu više ovako živjeti! – nazvala sam ju jedno subotnje jutro, druge godine života u Parizu.

-Što je bilo? – upitala je zabrinuto. 

-Ne mogu… Izgubila sam sebe… Ne prepoznajem se više u ogledalu! Dosta mi je! – ridala sam.

-Smiri se! Proći će! Jaka si ti! Čuvaj svoju obitelj. Obitelj je sve! – smirivala me je.

-Vratit ću se… – tiho sam grcajući rekla.

-Nećeš! Jača si od onoga što te trenutno guši! Znam te cijeli život! Nećeš otići, pobijedit ćeš to što te muči!

Spustila sam slušalicu. Znala sam da Maša ima pravo, neću otići.

***

Kao dijete ljeta sam provodila u Devetacima, brežuljkastom naselju nadomak Kiseljaka. Otuda se pružao divan pogled. Ostao mi je u sjećanju kao najljepši. Ne zato jer je imao nestvarnu ljepotu, već zato jer je bio poseban, meni. S njega sam, tih ljetnih mjeseci, gledala u daleki svijet. Nudio mi je iluziju budućnosti koja se valjala za brdima koja su se nadzirala u daljini. Silno sam htjela vjerovati da je život nešto predivno. Željela sam misliti kako su ljudi dobri i kako njihove namjere su uvijek čiste. Maštala sam o svijetu u kojem smo svi prihvaćeni onakvi kakvi zaista jesmo. Zamišljala sam svijet prepun dobrih ljudi koji su bili tu jedni za druge.  Većinu vremena provodila bih u tišini percipirajući sve oko sebe i interpretirajući na svoj način – ljudi su dobri, svijet je predivno mjesto, ružičasti snovi su nepotrebni. 

-Šta je s njom? Jel’ mutava? – započela je razgovor Kata, bakina komšinica koja je često tih dana s njom pila kavu. Sjedila sam i igrala se nedaleko od njih slušajući sve o čemu pričaju.

-Ma jok, kaki mutava! Prebistra je ona, al’ eto, ne znam kaki problem ima! Samo šuti… – baka je zvučala pomalo zabrinuto. 

-Jesi l’ probala s njom razgovarat? 

-A šta da kažem? Premala je da išta svati. Samo sjedi pod tom brezom i gleda u daljinu…

-Je l’ ima kakog društva?

-Dođu ponekad Zoranova djeca, al’ nije ti ona zainteresirana za igru. Neki dan je kopala po tavanu i oduševila se kad je našla knjige pokojnog B. Satima je tako sjedila i listala svaku knjigu…. Podsjeća me na njega! I on je bio sanjar i samotnjak.  – uzdahnula je baka.

-Jest. I on je volio maštat! Pokoj mu duši… – uzdahnula je i Kata.

-Vidit ću kad joj roditelji dođu s njima popričat… – tek tada sam shvatila da pričaju o meni.

-Jašta! Trebala bi, ne čini se ona meni dobro! 

-Ma dobro je ona, samo meni moje srce kaže, prevelika je za ovaj svijet! I moj B. je bio, zato ga je Bog tako mladog uzeo sebi!

-Ajde bona, šta sad i ti gluposti pričaš… Čuj prevelika…tek joj je šest!

-Ne moreš ti to razumit! Džaba ti pričam!

Dok sam bila manja nedostajalo mi je riječi da objasnim sve ono što nosim u sebi. Kad sam odrasla i usvojila dovoljan fond riječi, shvatila sam da se ljudima ne isplati objašnjavati. Ljudi su limitirani vlastitim uvjerenjima. Ulazak u raspravu najčešće nikamo ne vodi. Nisam se voljela svađati. Radije sam se povlačila. Nisam vidjela korist od svađanja. Pod nazivnikom „konstruktivna rasprava“ ljudi su si davali za pravo reći što god ih je volja, zamotavajući često puta to u „šareni ukrasni papir.“ Nisam voljela „zamotane poklone.“ Bila sam izravna i otvorena i takve sam ljude cijenila.

Ljudi mogu shvatiti onoliko koliko im je dano. Jedna istina može biti tumačena na više načina. Nekome će isti cvijet biti lijep, drugome ružan. Tko je u pravu? Svatko je u pravu onoliko koliko može razumjeti, vjerovala sam.  

U to doba stariji su vodili razgovore „za odrasle.“ Djeca bi se u tom trenutku pokupila u neku od susjednih soba ili na dvorište, ukoliko je vrijeme bilo lijepo. Bilo je krajnje nepristojno sjediti s odraslima i slušati što pričaju. Djeca bi se otišla igrati, a ja bih se sakrila na stepenicama koje su vodile na tavan. Bile su u dijelu gdje je dnevna soba, ograđene zidom. Mogla sam na njima neometano sjediti u polumraku i slušati razgovore odraslih. U većini slučajeva to sam i činila. 

-A. je ostavila P. i dvoje djece! Sramotno je kako je to mogla uraditi.. Sramota za cijelu familiju… – komentirala je jedna od žena.

-Jeste! Ne znam đe joj pamet bila…. – dodala je druga.

-Šta je s djecom? – upitala je treća.

-Eno ih u babe. Baba jadna o sebi ne more, a sad još o djeci mora brinut! – odgovorila je treća.

-Ajd’ da je on otišo i ostavio djecu i nju, ali nikako ne mogu razumit da mater to učini! – javila se prva.

-Jeste, u pravu si! To nije mater, to je čudovište! Hvala Bogu pa se on riješio sotone! Bog će nekako s djecom providit! – potvrdila je druga.

-Jašta! Nek je Bog tom čo’eku i djeci na pomoći! – javila se treća.

-Ne sudite da vam ne bude suđeno! – završila je baka raspravu.

Tada sam prvi puta saznala da bajka o princu i princezi koji žive „sretno do kraja života“ postoji i u drugačijoj varijanti. Sjećam se da me je to rastužilo. Željela sam vjerovati da su bajke koje sam slušala stvarne. 

-Baba, jesi l’ ti ikada htjela otići od djeda? – par dana kasnije upitala sam baku.

-Kak’o je to pitanje, sine? – djelovala je ljutito.

-Nako… Zanima me… – nevino sam se nasmiješila u nadi da baka zbog pitanja neće stvoriti dramu.

-Nisam sine! On je za mene najbolji čo’ek kojeg sam upoznala…

-A jel’ ga voliš?

-Ma, mani me se s tim glupostima! – baka je zamahala rukama i otišla u smjeru štale. Čula sam ju kako „broji sebi u bradu,“ ali nisam mogla razumjeti što. 

Ljubav, što je to, počela sam se sve češće pitati. Pjesme su zvučale romantično. Bajke su djelovale idilično. Međutim sam život je skrivao tajnu. Kako sam odrastala gledala sam i slušala od divnih ljubavnih priča do ljubavnih noćnih mora. 

Ljubav, što je to, nikada se nisam prestala pitati. 

***

Treće ljeto našeg života u Parizu, Maša, njezin suprug i djeca došli su k nama u posjet. Veselila sam se što ćemo imati priliku nadoknaditi svo vrijeme koje nismo bile jedna uz drugu.

-Fakat smo mogli u hotel! – komentirala je dok smo obje uživale svaka u svom jutarnjem napitku – ona u zelenom čaju, ja u svojoj omiljenoj kavi.

-Daj ne zezaj!

-Ne bih morala sad podnositi smrad tvoje kave! – prasnule smo u smijeh.

-Istina. Sad bi podnosila puno gore smradove!

-Jesi dobro?

-Tako-tako. Imam trenutaka kad se raspadnem po ovim pločicama, ali se nekako uvijek sastavim. Ne znam kako i ne znam do kada… 

-Jaka si ti! Da sam barem poput tebe! – zagrlila me je i počela plakati.

-Daj molim te, šta tebi nedostaje!? Pogledaj se…Iskreno, nikad nisi bolje izgledala… Jel’ sve u redu?

-Ma je, samo… – upao je njezin suprug i prekinuo nas.

-Cure, idemo šetati po Parizu. Požurite! Nismo došli da bi vas dvije pile kavu po cijele dane u kuhinji! – izašao je iz kuhinje.

-Jel’ sve u redu? – upitala sam ponovo.

-Je, je ….  Idemo se spremiti da nas ekipa ne čeka! 

Vratili su se u Zagreb. Naša komunikacija je opet prešla na online. 

Uskoro je došao Božić. Jako sam se radovala povratku kući i slavljenu meni najdražeg godišnjeg doba s voljenima. Pred Božić organizirali smo slavlje u jednom zagrebačkom kafiću. Pozvali smo sve naše drage ljude. Došli su i Maša i njezin suprug. Djelovali su tako zaljubljeno. Cijelu večer njezin muž ju nije ispuštao iz ruke. Nerijetko su „padali“ poljupci. Maša je djelovala sretnije nego li ikada ranije. Bila sam oduševljena vidjevši ih tako zaljubljene i nakon tolikih godina provedenih skupa. Par dana nakon te proslave tradicionalno sam se našla sa svojim prijateljicama, među kojima je naravno bila i Maša, na božićnoj večeri. 

-Ne mogu dugo ostati. Imam još jedan dogovor… – učinilo mi se da joj je neugodno.

-Kakav dogovor? Ovo smo dogovorile prije više od dva mjeseca i znaš da je to naša tradicija da se sve okupimo! Kamo moraš ići?

-Oprosti! Zaboravila sam! Imam jedan rođendan koji moram odraditi… 

Cijelo vrijeme dok je bila s nama provela je na mobitelu. S vremena na vrijeme bi dobacila neku nesuvislu riječ. Pripisala sam to „napornom periodu života.“ Ipak je nedavno postala mama po drugi put. Djeca, posao, kuća, muž i još nekolicina aktivnosti sigurno su joj stvarale kaos od života.

-Šta je s Mašom? – upitala me je Iva, koja je također bila dio tog društva.

-Ništa… Mislim da je jednostavno umorna od svega! Dobro bi joj došao neki odmor!

-Meni se čini da ona ima nekog frajera!?

-Jesi li ti normalna? Nema šanse! Kad bi uz sve još stigla nekoga naći?! Koje gluposti ti govoriš!? Nije ona takva! – bila sam pomalo ljuta da može uopće nešto tako pomisliti, a kamoli izreći za tu majku, ženu i divnu prijateljicu.

-Kažem ti… Uostalom, vrijeme će pokazati!

Par dana kasnije bila je novogodišnja fešta kod nas doma. Pozvali smo par naših bliskih prijatelja.

-Maleni je zakurio. Nećemo moći doći! – javila mi je Maša na Staru godinu. Bilo mi je jako žao. Bio je to prvi put, od kad se znamo, da nećemo zajedno dočekati Novu.

Nisam ništa alarmantno vidjela u toj poruci. S djecom je teško išta predvidjeti. 

-Gdje ti je Maša? – gotovo su me svi pitali.

-Maleni se razbolio pa ne može doći!

-Bolestan? Ali, danas mi se javila Sanja. Ona ide kod njih na tulum. – rekla je zbunjeno Ines.

-Ma sigurno si nešto krivo razumjela! – opravdavala sam Mašu.

-Nisam. Jutros smo se čule i tako mi je rekla! Evo sad ću joj poslati poruku! – izvadila je mobitel i počela tipkati poruku.

U kratkom vremenu Sanja joj je odgovorila kako ona i njezin dečko idu kod Maše na novogodišnji tulum. 

-Što se događa? – upitala me je Ines.

-Nemam pojma! – zbunjeno sam odgovorila. 

-Jeste se posvađale? 

-Nismo. Jutros mi je javila da ne mogu doći jer je maleni zakurio… – pokazala sam joj poruku.

-Baš čudno!

-Meni kažeš!?

Do mog povratka u Pariz, Maša je odbijala naći se sa mnom, uvijek uz neku ispriku. 

Vratili smo se u Pariz i danima se nije javljala. Jedno jutro, nakon što sam probdjela noć postavljajući si pitanja o tome što se događa, nazvala sam ju.

-Hej… Kaj ima? – upitala sam.

-Hej… Evo me na poslu. Ne mogu sad pričati.

-A kad ćeš moći? Što se događa?

-Ništa, sve je u redu! Javit ću se! – poklopila je slušalicu.

Nešto se očito događalo, ali ja nisam znala što. Otvorila sam Facebook u nadi da ću nešto otkriti. U to vrijeme svi smo stavljali sve i svašta. Otvorila sam stranicu „Prijatelji“ i začudila se da od dvjesta pedeset i nešto osoba imamo svega tri zajednička prijatelja – njezinog i mog muža te Ninu, zajedničku prijateljicu iz škole. Počelo mi je srce ubrzano lupati. Poznajemo se dvadeset godina i nikako mi nije bilo jasno kako je moguće da zajedno „dijelimo“ samo tri prijatelja? Gledala sam profile s kojima je prijateljevala. Nizala su se lica meni nepoznatih ljudi. Tko su bili svi ti ljudi u njezinu životu koje ja nikada nisam upoznala, niti sam ikada išta čula o njima? Nedugo od tog mog „pretresa“ njezinog Facebooka ona je naglo promijenila svoje ime na toj društvenoj mreži. Osjećala sam da se nešto ozbiljno događa, ali nisam znala točno što.

-Zašto si promijenila ime na Fejsu? – poslala sam joj poruku taj dan.

-Ma neki lik me je počeo sustavno maltretirati porukama … Sve je Ok. Ne brini! 

Tko su ti ljudi i zašto baš njoj šalju poruke? Kakve poruke joj šalju? Čega se boji, pa je imala potrebu zaštiti svoj identitet? Pitanja su se samo nizala. Što sam više razmišljala, to sam sve više shvaćala da osoba koju sam nazivala svojom najboljom prijateljicom postaje moja velika nepoznanica.

***

Jedno subotnje jutro, krajem siječnja, treće godine Pariza nazvao nas je Mašin muž.

-Maša odlazi… Ima drugoga… – plakao je poput malog djeteta.

-Čekaj, stani! Kako je to moguće? Pa prije nekih mjesec dana, na onom tulumu, djelovali ste tako zaljubljeno i sretno! 

-I tada smo pokušavali izgladiti naš odnos… Naš brak je u krizi zadnjih godinu dana, možda i više… – nisam ga dalje čula. Svijet mi se počeo rušiti poput kule od karata. Njih dvoje su bili sve što čovjek može zamisliti kada mašta o idealnom paru. Ona je bila sve najljepše što je čovjek mogao poželjeti kad je u pitanju prijatelj. Kako se ovo dogodilo? Počela sam plakati. Savila sam se na kuhinjskom podu s mobitelom u ruci koji je bio na zvučniku. 

-Ma, ti mene zezaš! – jedva sam izrekla. Željela sam vjerovati da je sve ovo samo šala.

-Volio bih da je tako! Probaj s njom pričati!

Zvala sam ju, stotinu puta. Nije mi se javljala. Slala sam joj na desetke poruka. Nije se javljala.

-Tko si ti? Reci mi, tko si dovraga ti?! – bila je moja posljednja poruka upućena njoj. Nisam dobila odgovor. Blokirala me je. Izbrisala me je s Facebooka. Izbrisala me je iz života.

Plakala sam danima. Mjesec dana sam konstantno imala noćne more u kojima se ona pojavljivala. Bila sam iscrpljena i izgubljena. Nisam mogla shvatiti što se dogodilo. Iz duboke žalosti ušla sam u stanje ogromnog bijesa. Prezirala sam ju. Gadilo mi se to što je napravila svojoj obitelji. Osuđivala sam što je povrijedila svog muža i djecu. Iznad svega mrzila sam što je okrenula leđa našem prijateljstvu.

***

Uskršnje praznike proveli smo u Zgrebu. 

-Molim te dođi i pričaj s njom! – nazvao me je jedno poslijepodne njezin, još uvijek zakoniti, suprug.

-Ali, kako? Ne javlja mi se! Izbrisala me je iz života!

-Dođi k meni… Ja ću se pobrinuti za ostalo!

Sutradan sam otišla k njemu, točnije u njihov zajednički stan iz kojeg je ona prije koji mjesec iselila. Otišla je u susjednu zgradu čiji balkon je gledao na prozor njihovog, još uvijek, zajedničkog stana. 

Kad sam ušla u stan jedva sam ga prepoznala. Pola stvari je falilo, a ono što je ostalo bilo je u velikom neredu. Ona je sjedila za šankom i pila koktel. 

-Tu si!? – bila sam u šoku kad sam ju vidjela. Nije nalikovala na sebe. Bila mi je neprepoznatljiva. Uske kožne hlače, majica iz koje su ispadale grudi, plava kosa i previše šminke. Izdanje u kojem ju nikada do tada nisam vidjela i koje je ona, inače, strogo osuđivala.

-Da… Tu sam! Zaista mi se ne slušaju tvoje propovijedi! – s visoka je rekla. Čak joj je i glas zvučao drugačije. Nisam ju prepoznavala. 

-Došla sam samo po odgovor na pitanje što sam ti ja krivo napravila da si me izbacila iz svog života?

-Zar jedna čistunka poput tebe bi mogla ovo tolerirati? Napravila sam ti medvjeđu uslugu! Ne drami!

-Ne razumijem o čemu pričaš!?

-Daj, ne pravi se glupa! Znam da sve znaš! Svi sve znaju i za sve sam ja obična droljetina, a moj muž paćenik… Fakat nemam volje za ovaj razgovor! – digla se je i izašla iz stana.

Ostala sam stajati u šoku.

-Rekao sam ti da ona više nije ona Maša koju si poznavala! Sjedni, natočit ću ti piće!

Sjela sam. Pila sam crno vino i razmišljala o ovome što sam upravo doživjela. Ona nije bila svoja ili sam ja živjela u zabludi dvadeset godina? Kako je bilo moguće poznavati nekoga dvadeset godina i onda ta ista osoba „preko noći“ postane netko koga uopće ne poznate!?

-Ja sam ju pustio. Savjetujem i tebi da ju pustiš. Ona je odlučila sve nas izbrisati iz svog života.

-Jel’ ti  shvaćaš da je ona bolesna? Ovo nije ona… Negdje je nešto pošlo po zlu…

-Iskreno, nakon par seansi kod psihologa, shvatio sam da nikada i nismo bili jedno za drugo. Ona je uvijek u sebi imala ovo čime se danas predstavlja! Bilo je pitanje vremena…

-Neeee …  Ovo nije ona! Ovo nije ona! – ponavljala sam.

-Na žalost, to je ona! Što prije prihvatiš, bit će ti lakše!

-Daj mi njezinu adresu! Idem odmah do nje! Ne može ostati na ovome!

Samo sam prešla preko puta njegove zgrade u njezinu. Isprva mi nije htjela otvoriti vrata. Bila sam uporna, kucala sam i zvonila.

-Ne idem dok mi ne otvoriš! A znaš da neću otići dokle god ne uđem i ne popričamo! – dobrih sat vremena sam stajala ispred njezinih vrata. Susjedi su prolazili i pitali se je li sve u redu. Ignorirala sam ih. 

-Otvori, barem toliko zaslužujem! Trebam istinu! – vrištala sam udarajući po vratima.

Otvorila je. Bila je mrtva hladna. Njezina hladnoća me je plašila. 

-Što želiš? – upitala je s prekriženim rukama.

-Želim istinu Mašo!

-Zar je bitno? – hladno je upitala.

-Meni je jako bitno! Što se događa? 

Ispričala mi je svoju priču. Ostala sam kod nje sljedećih osam sati. Plakale smo. Ljutile se. Vrijeđale se. Mirile se. I tako u krug. Na kraju sam teška srca prihvatila da sam izgubila moju Mašu. Bila je ona, u tom trenutku, neka meni nepoznata žena. Od moje Maše ostali su samo obrisi. Slušala sam priču osobe koja se je po putu izgubila. Nisam ju prepoznavala. Neću iznositi njezine prljave detalje, iako bi priča bila poprilično sočna. Reći ću samo da je vodila dvostruki život nekoliko godina. Društvene mreže su je oblikovale u jednu meni nepoznatu osobu. Paralelno je vodila drugi, stvarni život. Došlo je do pucanja. Njezin izmišljen ili možda čak i dugo godina željen alter ego došao je na svoje. Pojavio se iznenada, ili možda očekivano za one koji su je bolje poznavali. Svi mi koji smo mislili da smo Mašu poznavali ostali smo u šoku. Nitko nije mogao niti pretpostaviti da će iz nje izaći sve što je izašlo. 

Tugovala sam još mjesecima poslije. Nikada nisam i nikada neću prihvatiti taj gubitak. Ne možete prestati voljeti nekoga samo zato jer ga više nema u vašem životu. Bila je dugo godina uz mene i ostavila dubok trag. Trag koji je svako sljedeće prijateljstvo stavio na veliku kušnju. Moje srce, koje je i inače teško puštalo ljude, postalo je još tvrđe. Dugo sam se nadala da će se stvari popraviti. Često sam sanjala kako su se ona i suprug pomirili i sve je bilo kao i prije. Na žalost, jednom kad ljubav umre, umire za sva vremena. Sve drugo su bajke za malu djecu!

Volim i dalje onu osobu koja je bila. S radošću se sjećam svega lijepoga što smo prošle skupa. Tugujem svaki rođendan i blagdan jer nju ne vidim u našem društvu. Teško je i uvijek će biti, međutim nekako se čovjek navikne i nastavi živjeti dalje, s prazninom.

Jedino gore od ovoga što se dogodilo bila bi smrt.