Istaknuto

Bijela breza

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Usamljenost boli. Samoća je zdrava.

Tih prvih godina odlaska od kuće najčešće sam bila usamljena. Okružena ljudima, ali usamljena – u svojoj frustraciji, anksioznosti, stresu, problemima, besperspektivnosti, izgubljenosti. Počela sam se plašiti vlastite osobe koju sam povremeno viđala u ogledalima, koja su visjela po stanu ili slučajnim okretanjem glave prema izlogu u kojem bi ugledala svoj odraz. Sve manje sam se prepoznavala u njemu. Sve češće bih vidjela sjenku koja mi je bila nalik, ali nije bila ja. Bojala sam se te utvare koju sam sve češće susretala u zrcalima. Imala sam svijest o tome da tonem, ali nikako nisam mogla utjecati na tijek događaja. Neki unutarnji glas mi je govorio da upravo tako treba biti. „Sjedi, slušaj i uči!“ mogla sam jasno čuti u trenutcima tišine. Tako je trebalo biti, za moje dobro, za moj napredak.

-Sazrijevaš. Normalno je da si postala ozbiljnija! –  pojedinci su mi dobronamjerno govorili, kada bih otvoreno progovorila o svom problemu bezvoljnosti i povučenosti. 

-Ne može ovo biti sazrijevanje. Odrastanje je rast, a ja tonem… – razmišljala sam u momentima pribranosti i povlačila se još dublje u sklonište vlastite duše, ne bi li tamo pronašla mir i utjehu.

Međutim, rastemo i kad padamo! Padamo da bismo rasli!

U Pariz je stigla jesen. Vratili smo se svi svojim obavezama. Te jeseni sam počela volontirati u jednom vrtiću u kvartu iz više razloga. Prvi je bio kako bi što bolje „uhvatila“ francuski jezik. Bila sam okružena Francuzima, koji osim svog jezika nisu baratali ni s jednim drugim. Zahvaljujući takvom okruženju uskoro sam progovarala svoje prve rečenice na francuskom jeziku (uz njihove manje ili veće korekcije). Drugi je cilj bio umanjiti cijenu vrtića s vrtoglavih 1600 eura, koje smo do tada plaćali, na 250 eura. Treći, i za mene tada jako bitan razlog, je bio što sam se osjećala napokon korisno, mogla sam pridonijeti našem zajedničkom budžetu. 

Jesenje dane obično bismo kratili negdje u nekom obližnjem parku ili šećući gradom i razgledavajući znamenitosti. Bio je početak mjeseca studenog. Otišla sam sa sinom u obližnji park, koji do tada nismo nikada posjetili. Vani je bilo prohladno, ali sunčano. Zubato sunce odavalo je dojam da je toplije nego što jest, međutim samo mala sjena, kada bi sunce prekrio oblak, odavala je stvarnost mjeseca studenog – hladnoća  je progrizala ruke i lice. U parku se igralo nekoliko djece. Moj sin je veselo pohitao prema njima i prihvatio igru. Uvijek mi je bilo fascinantno s kojom lakoćom djeca sve prihvaćaju! Sjela sam na slobodnu klupu. Gledala sam kako se veselo igraju i hihoću. U jednom trenutku pogled mi je skrenuo u desno i istog trena sam se skamenila. Na par metara od mene stajala je bijela breza. Okrenula sam se oko sebe da vidim gdje sam točno. Bila sam usred zgrada. Osim par grmova i nekoliko cvjetova, daleko od svega, usred popločenog parka, osamostalila se prekrasna bijela breza. Najednom, srce mi je zaigralo. Tračak nade se vratio. Cijeli život sam fascinirana stablom bijele breze. Betula Pendula Roth, bijela breza, naraste do 30 metara visine, vitka debla, duboka korijena i glatke, bijele kore. Kako stari, kora postaje nepravilna i gruba. Grane su viseće, crvenkastosmeđe boje i ljepljive. Nisam se čudila što ju vidim samu u parku jer je prilagodljivo i izdržljivo stablo i ono što mnogim stablima ne bi „pošlo za rukom“ njoj uspijeva.

Još od pretkršćanskih vremena slavenska plemena su brezu smatrali, između ostalog, simbolom prelaska smrti u uskrsnuće, odnosno novi početak. Predstavlja je i obnavljanje i pročišćavanje trenutne situacije, kao i zaštitni simbol povezan sa čovjekovim životom. Nada se vratila u moje biće. 

***

U Devetačkim brdima, uz sva moguća stabla, nalazila se i jedna jedina bijela breza. Na prvu mi se odmah svidjela, onako elegantna i manja od svih ostalih stabala u njezinoj blizini. Bila je i blizu bakine i djedove kuće pa sam se mogla nesmetano igrati pod njom. Ljetne praznike provodila sam u brezinom hladu. Voljela sam kad zapuše vjetar i zanjiše njezine grane, a lišće zašušti i počne proizvoditi čudesnu glazbu, koja me je posebno radovala. Voljela sam i njezin miris. Ponekad bih otkinula komadić s njezina debla i mirisala ga dugo, dugo. Bio je to miris čiste svježine. Nosila bih koru toliko dugo dokle god ne bi i zadnji trag „parfema“ ispario. Jednom sam odlučila kušati brezu. Čak i okus mi je prijao, ali sam odlučila da ne želim pojesti jadnu brezu, ipak mi je ona bila tih dana, u većini slučajeva, jedini prijatelj. Ispod breze napravila sam svoju “radionicu” kolača, posuda i razno raznih igrački, koje su moje vrijedne dječje ruke izrađivale od smjese blata i vode. Često bi mi svraćali moji imaginarni prijatelji na kolače, popiti kavu ili kupiti neku novoizrađenu posudu, čija namjena nije bila do kraja jasna. Rado sam se družila s njima. Pričali bi mi koje kakve zgode i priče koje bi me često nasmijavale do suza. Nerijetko bi cijelo selo odzvanjalo od mog smijeha.

-Čudna si!

-Baš si neobična!

-Stvarno si jeziva!

-Nešto nije u redu s ovim djetetom!

Neprestano bi komentirali ljudi koji su onuda prolazili i gledali me kako se „sama sa sobom smijem.” Međutim, mene to niti najmanje nije diralo! Uživala sam u društvu svojih novostečenih prijatelja i nisam imala namjeru prestati se smijati.

Jednoga dana, djed je došao s posla. Zatekla sam baku i njega kako ozbiljno pričaju na verandi. Nakon nekog vremena djed me je pozvao da dođem k njima.

-Sine, kakav ti je bio dan? – upitao je.

-Lijep! A tebi djede?

-Dobar! Umorio sam se od posla, al umor je dobar! Jesi se s kime danas družila?

-Jesam djede! Imam puno novih prijatelja! – uzbuđeno sam rekla.

-Fino, fino! A tko su ti novi prijatelji? Je l’ neko iz sela?

-Ma jok djede, oni su dosadni!

-Pa oklen su onda?

-Odasvud!

-Pa, šta kažu?

-Pričaju mi razne priče!

-Kake priče?

-Stari stric Mate mi je pričao kako su se on i strina Anka upoznali i zaljubili. Kaže mi kako vaša mama nije bila zadovoljna sa snajkom isprva, al’ da ju je kasnije puno zavoljela. Bila je i stara strina Anka, ona se samo kikotala dok je stric pričo. Došla je i tetka Kata, pričala mi je o tome kako su posadili brezu, gdje se igram, na njezin trideseti rođendan. Navratio je i pradjed, on je jedini nešto ljut. Kaže da ima nedovršenih poslova ovdje koje ću ja morati završiti jer ga jedina slušam. Baka i djed su sjedjeli i slušali raskrečenih očiju.

-Od kud tebi sve te priče?- naposljetku je upitao djed.

-Pa od njih! Od kud drugdje, djede!?– čudila sam se djedovu pitanju.

-Slušaj me dobro, zabranjujem ti da više pričaš s njima! Jesi razumla? – zapovjedio je strogo.

-Ali zašto? S kim ću se onda igrati?

-S djecom iz sela.

-Oni su mi dosadni! I boje se igrati sa mnom! – odgovorila sam potišteno. 

-Sine, nađi nekoga! Selo je puno djece! Više da nisam čuo da pričaš s tim ljudima!

-U redu djede! – međutim, naredbu o pronalasku „normalnih prijatelja“ nisam poslušala. Nisam tada mogla shvatiti u čemu je problem.Bila sam sretna igrajući se ispod breze s „prijateljima“ koje sam već imala.

Nakon našeg razgovora, baka i djed su, do dugo u noć, nešto šaputali. Kasnije sam, kao odrasla osoba, saznala da su priče koje sam prepričavala bile istinite. Nitko niti dan danas ne zna objasniti od kuda i kako. Ja sam znala, barem sam tada znala, da je tanka granica između čovjeka ovdje i čovjeka tamo. Rodimo se kao otvorena bića, a život nas onda brusi u ljude koji pašu onima koji nama vladaju. Ostati u vjeri, u svom subjektivnom intuitivnom uvjerenju je teško u svijetu koji traži empirijske dokaze. Neke stvari jednostavno nisu objašnjive, a čini mi se da je i bolje da tako ostane. Povjerenje je najviši stupanj kojem možemo težiti. Ono nas dovodi da unaprijed nešto prihvatimo za istinito, ne tražeći dokaze. Donijela sam odluku da ću vjerovati. Ponekad mi je teško povjerovati u sve stvari kojima sam svjedočila kao djevojčica, čine mi se kao san, iako u sebi dobro znam da sam živjela mistično iskustvo života i smrti.

Čudne su se stvari događale kod moje bijele breze, koju sam od milja zvala „Breznica.“ 

***

Bio je kolovoz. Dani su bili nepodnošljivo vreli. Igrala sam se ispod breze, koja mi je pružala hladovinu i zaštitu od sunca. Iznenada se pojavio pradjed koji je bio vidno uzrujan.

-Slušaj ćeri, slušaj me dobro! Moraš odmah otići i reći odraslima da se hitno morate vratiti nazad u Zagreb. Ovdje više nije sigurno!

-Šta pričaš? Kako nije sigurno? – nisam razumjela što mi pradjed pokušava reći.

-Sine, uskoro će rat i neće biti dobro. Za koji dan sve ovo će gorjeti!

-Šta je to rat? – naivno sam upitala. Prvi puta sam se tada susrela s tim terminom.

-Sine, poleti i svima reci. Nek bježe što prije. Najbolje ako mogu još večeras!

Potrčala sam prema kući. Baka je bila na verandi gdje se nalazila peć na kojoj je kuhala ručak.

-Bako, bako, javio mi se pradjed. Kaže da će rat! – povikala sam iz sveg glasa.

Baka me je povukla k sebi i stavila ruku na usta.

-Šuti blento jedan! – rekla je kroz zube. Šta ti je reko?

-Reko je da što prije idemo odavde. Kaže, najbolje još večeras. Uskoro će sve ovo gorjeti.

Baka me je poslala da se odem igrati. Nastavila sam sa svojom igrom pogledavajući na baku koja je bila vidno uzrujana. Djed je došao predvečer. Baka i on su nešto između sebe pričali. Uskoro sam vidjela baku kako pakira neke stvari. Malo iza toga uzeli su me pod ruku i počeli se spuštati niz Devetačku padinu. Uskoro su roditelji došli po mene i krenuli smo u Zagreb. Cijelim putem roditelji su šutjeli. Djelovali su prilično zabrinuti. Osjećala sam da se nešto događa, ali nisam znala točno što. Nisu prošla niti dva dana od našeg povratka u Zagreb, a sirene su najavile početak rata.

-Kako si pobogu ovo mogla znati? – upitala je mama vidno uzrujana cjelokupnom situacijom.

-Pradjed mi je rekao! – odgovorila sam.

-Kakav pradjed!? Pradjed je već godinama pod zemljom! – još više se uzrujala majka.

-Možda je umro, ali nije mrtav! – mirno sam rekla.

-Šta ne valjda s tobom, dijete drago? – rekla je ovaj puta zabrinuto.

-Sve je u redu sa mnom, mama. I sve će biti dobro!

-Ideš ti meni psihologu na razmatranje prvom prilikom!

-Šta je to?

-Nije šta već tko! Saznat ćeš uskoro!

-Mama samo da ti kažem još da se ne brineš. Rekli su mi moji prijatelji da će neko vrijeme komunikacija biti spriječena i da nećemo ništa čuti o našima, ali svi će naši ostati na životu! Sve će biti dobro!

-Kako to misliš?

-Sve će biti dobro, mama! Ne brini! Naši svi će biti dobro!

I jesu, naši svi su na kraju bili dobro!

***

Već sam se bila navikla na život u Parizu. Često sam svraćala do parka gdje je bila „moja“ bijela breza. Gledala sam njezine promjene, gledajući i svoje. Činilo mi se da se zajedno mijenjamo. Nije joj bilo lako opstati u buci velikog grada, konstantno izložena ljudima, koji i nisu previše marili za nju. Stalno okružena nekim, ali tako usamljena, baš kao i ja, razmišljala sam često. Djelovalo je kako breza puno bolje podnosi vrijeme nego prisustvo čovjeka. Takva sam bila i sama! Često bih skuhala kavu, pa iz crvene džezve na točkice prelila ju u termo čašu i otišla do parka. Sjela bih tik do nje, očekujući, valjda, da će mi nešto reći. No, nije nikada ništa rekla! Samo sam ja njoj, onako u sebi, prepričavala svoje dane. Kada bi se zaredali kišni dani teško mi je padalo što ne mogu barem na trenutak sjesti i popiti kavu pored nje. Međutim, tada bih barem prošla onuda uvjeriti se da je s njom sve u redu. Stajala je ona ponosno, velika i lijepa, izdižući se iznad svega. Vraćala me je u djetinjstvo, u neka bezbrižna vremena. Davala mi je nadu da uvijek mogu početi ispočetka.

Kako je vrijeme letjelo, tako je i brzo došao period uživanja ispod breze. Bio je svibanj. Malenog sam odvela u vrtić, usput uzela kavu i sjela na klupicu ispod breze. Izvadila sam knjigu koju sam već duže vrijeme čitala. Mučila sam se s čitanjem te knjige. Dođu tako neke knjige pod ruku i budu baš teške za razumijevanje. Knjiga koju sam čitala je bila od jedne suvremene hrvatske spisateljice koja se u njoj bavila tematikom žene. Osim što su teme bile same po sebi zahtjevne, rečenice koje su se nizale bile su naporne za čitanje. Vraćala sam se iznova i iznova na početak odlomka kako bi razumjela „što je pjesnik htio reći.“ Inače, kada se mučim s knjigom odložim ju u nadi da će doći vrijeme kada ću ju ponovo početi čitati i uspješno pročitati. U ovom slučaju sam bila uporna. Silno sam željela shvatiti spisateljičinu priču, kao i samu dubinu poruke koju je ona nosila.

-Želiš li razgovarati? – začula sam muški glas,vidjevši sjenu koja se  nadvila nad moju knjigu.

-Nemam vremena… – nisam niti dizala glavu s teksta. Uronjena u razumijevanje rečenica koje su se prostirale ispred mene, nisam bila do kraja svjesna situacije u kojoj sam bila. 

Ispijala sam kavu i čitala, zastajkujući, vraćajući se na početak pročitanog, ali ne dižući glavu.

-Želiš li možda sada pričati? – nakon nekog vremena ponovo sam začula isti muški glas. Ovaj puta sam podigla glavu. Ispred mene se nalazio prelijep tamnoput muškarac prodornih plavih očiju, rekla bih u ranim tridesetima. Uhvatila me nervoza. Situacija je bila poprilično neobična. 

-Oprostite, zaista mi nije do razgovora. – osjećaj neugode preplavio je moje tijelo.

-U redu. Tu sam ako poželiš popričati s nekim. – nasmiješio se, a red pravilno posloženih zubi došli su u prvi plan. Bio je to najljepši muškarac ikada viđen. Ono što je bilo čudno, a prolazilo mi je glavom, muškarac u meni nije budio nikakve emocije. Divila sam se njegovoj nestvarnoj ljepoti i na to me je sve stalo. Bilo mi je pomalo čudno da mi nije bio niti malo privlačan kao muškarac.

Uskoro je nestao. Okretala sam se okolo sebe ne bi li ga ugledala, ali ga više nisam vidjela. Vratila sam se čitanju. Ne znam koliko je vremena prošlo.

– Jesi li sada za jedan razgovor? – prepala sam se kada sam ga ponovo začula.

– Recite Vi meni o čemu bi Vi samnom razgovarali? – trudila sam se prikriti nervozu. Činilo mi se i više nego očito da sam nabasala na jednog od onih luđaka koji napastuju žene po parkovima i sličnim mjestima.

– O tome što te muči! – brzo je odgovorio.

– A kako znate da me nešto muči? I kako to da znate da govorim hrvatski? – tek sada sam osvijestila da mi se čovjek usred Pariza obratio na hrvatskom jeziku.

– Znam ja sve o tebi, Branka! – kada je izustio moje ime poželjela sam pobjeći i već sam pogledom tražila ljude u blizini u slučaju opasnosti. Tko je ovaj manijak koji je znao moje ime i što želi od mene, pomislila sam.

– Niti ja o sebi ne znam sve, lijepo da netko postoji tko to zna! – našalila sam se. Šala je često bila moja samoobrana u neugodnim situacijama.

– I, što mi želiš reći? – bio je uporan.

– Nemojte se ljutiti, ali zaista nemam vremena za razgovor i ne znam o čemu se točno radi. Nemam Vam ništa za reći.

-Tu sam kad poželiš razgovarati. – sjeo je na klupu nedaleko od klupe na kojoj sam ja sjedila.

Trudila sam se vratiti čitanju i pričekati nekoliko minuta, koliko bi bilo pristojno, i pobjeći. 

– Mučiš se s tom knjigom. Životna je, ali nije o životu! U njoj tražiš priču o ženi koja bi ti bila slična i uz pomoć čije bi priče našla odgovore u svom životu. Moraš malo bolje gledati u sebe i oko sebe. Ti sama pišeš svoju priču! – rekao je mirnim glasom. Cijela situacija mi je stvarala dozu nervoze s jedne strane, ali i intrigirala s druge. Tko je ovaj lijepi čovjek i što hoće od mene? Kako je sve što je govorio mogao znati o meni? Uskoro sam shvatila da je mogao vidjeti da čitam knjigu na hrvatskom i obratiti mi se tako jer i sam govori moj materinji jezik. Jedna misterija je bila riješena. Kako je mogao znati kako se zovem, ostalo je visjeti u zraku. O tome kako je pogodio zašto čitam baš tu knjigu, bilo mi je preteško za shvatiti da bih se upuštala uopće u tu zagonetku.

– Pogledaj ovu bijelu brezu. Cijeli život si očarana stablom breze, a toliko si malo toga naučila od nje. Kako je znao za moju fascinaciju brezom? Srce mi je počelo divljački tući. Situacija je bila krajnje jeziva i bizarna u isto vrijeme. Priču o brezi ni najbliži moji prijatelji nisu znali. 

– Oprostite, ali od kuda Vam ideja da mi se sviđa breza? – hinila sam ravnodušnost.

– Sve ja znam o tebi, uključujući i ono što ćeš ti tek saznati. – rekao je to toliko sigurno da sam mu povjerovala. 

– Uf, onda Vam sigurno nije lako sa svim tim informacijama! – našalila sam se ponovo, vjerujući kako time odlično prikrivam stvarni osjećaj straha koji me je preplavljivao. 

– Ja te čekam. Kad si spremna – kreni. – Ovaj put ton mu je bio oštar. Umjesto odgovora nastala je tišina.

Pravila sam se da čitam. Međutim, nisam se više mogla fokusirati na tekst. Željela sam otići, ali nešto me je držalo prikovanu za klupu.

– Kako se zovete? Red bi bio da i ja Vaše ime znam kad već Vi znate sve o meni.

– Nakon nekog vremena podigla sam pogled s knjige i odložila ju u stranu.

– Simon.

– Čudno ime. – pomislila sam.

– Čudno ime, čudnog čovjeka. Tako bi nekako ti to rekla, zar ne? –skamenila sam se. Upravo bih ja to tako rekla.

– Što Vas točno zanima o meni?

– Ništa mene ne zanima o tebi. Rekao sam ti da sve znam. Ja samo čekam da ti kažeš ono što te muči i da popričamo o tome.

– Zanimljivo. Sve znate o meni? – nekoliko trenutaka razmišljala sam o pitanju s kojim bih mogla potvrditi to što je tvrdio.

 – Koji je moj najveći strah?

– To je lako! – nasmiješio se – Strah od ljudi.

– Netočno! – povikala sam pobjedonosno poskočivši s klupe.

– Je li? – ozbiljno je rekao.

– Razmisli još jedanput.

Zastala sam. Zamislila sam se nad time što je rekao. Nakon nekog vremena shvatila sam da je imao pravo. Iako sam sebe i druge uvjeravala da patim od entomofobije, činjenica je bila da su ljudi bili moj najveći strah.

– Oprostite, od kuda ste? I od kuda Vam informacije o meni? – nisam bila spremna upuštati se u daljnju konverzaciju s nepoznatim čovjekom. Ovoga puta se nisam niti trudila prikriti nervozu.

– Žao mi je, ali na ta pitanja ti ne mogu odgovariti! 

– Očekujete od mene da Vam pričam o svom životu, a ja ne mogu znati s kime razgovaram?

– Razgovaraš s prijateljem.

 – Na njegove riječi nasmijala sam se na sav glas. 

– Teško! O ljudima koje zovem prijateljima znam barem osnovne informacije, npr. od kuda su.

– Ovdje nismo da bismo govorili o meni! – rekao je blago – Ovdje smo da bi razgovaramo o tebi i onome što te muči. Vjeruj mi! Moraš početi vjerovati ljudima! 

– Kako vjerovati nekome koga ne poznaješ?

– Jednostavno, doneseš odluku da želiš vjerovati. Prestani sve analizirati! Previše ti vremena i energije oduzima konstantno analiziranje svega. Opusti se malo i prepusti, oslobađajuće je, vjeruj mi.

– Život ne funkcionira po tom principu!

– Misliš, ti ne funkcioniraš po tom principu?

– Kako god! 

– Koliko god se trudila ne možeš zadržati ljude, niti izbjeći neželjene situacije… Ne možeš pobjeći nečemu što ljudi nazivaju sudbina.

– Glupost! Ne možeš niti živjeti od danas do sutra. Ne možeš niti površno pristupati stvarima. Vjerujem, ako ulažem u nešto, veće su šanse da to nešto uspije.

– Vjeruj u što god želiš, ali to ne znači da je to nužno istina. Ne drži se tako čvrsto za išta na ovome svijetu. Sve je sklono promijeni. Pogledaj dan. Dobar je po svojoj definiciji jer je svijetlo. Svijetlo daje život, omogućuje rast, rad, učenje… Međutim i danu je potrebno da se malo odmori, pa nastupi noć. Sve se mijenja – godišnja doba, dan-noć, mladost-starost, život-smrt … i mišljenje se mijenja, kao i čovjekova istina. 

– Istina ostaje istina!

– Zaista?

Ušutjela sam. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini. 

– Moram ići… – rekla sam i počela se dizati s klupe.

– Znaš da ne moraš! Bježiš, kao i obično!

– Dosta! Tko si ti? Što želiš od mene? – ton mojega glasa je postao izrazito neugodan. 

– Ništa, ništa ja ne želim od tebe. Ja sam tu za tebe! – mirno je odgovorio. Počela sam se histerično smijati.

-Ti si tu za mene? Jesi li ti normalan čovječe??? Dođeš, od ne znam ni ja kuda i upadneš s nekom spikom. Kad me već tako dobro poznaješ, onda vjerojatno znaš da se teško otvaram ljudima!? – bila sam jako uzrujana. 

– Naravno! Ali, kao što rekoh, sve je podložno promijeni, pa tako i tvoje stanje zatvora u kojem se nalaziš! Misliš da ćeš još dugo izdržati ovako?

– Je l’ bitno?

– Meni je jako bitno! Jedna si mi od najvažnijih osoba!

– Koji si ti luđak?! Prvi puta se vidimo i ja sam ti jedna od najvažnijih osoba??? – osjećala sam da nemam kontrolu nad vlastitim emocijama. Postajala sam sve agresivnija.

– Jednog dana ćeš shvatiti. Ali, prestanimo pričati o meni, pričaj o sebi! Tvoje klasično prebacivanje loptice na susjedni teren kod mene ne pali!

– Stvarno nemam vremena za ove ludorije! Vjerujem da je ovo spačka nekog od mojih frendova koji su te nafilali nekim informacijama o meni i sad si došao provocirati.

– Je li? – zagonetno se nasmiješio – Je li itko od njih zna priču o brezi?

– Mogla je biti slučajnost!

– Ali, slučajnosti ne postoje, tako bar ti tvrdiš.

– Postoje iznimke!

– Ne postoje. Postoji netko tko je samo promijenio smjer kretanja prema onom putokazu koji mu je namijenjen.

– Vjeruješ li u čuda? – pokušala sam ponovo preusmjeriti razgovor.

– Naravno! Samo, potrebno je puno molitve da bi se čuda i dogodila.

– Znači, vjernik si?

– Naravno! 

– Vjeruješ li da se ja mogu promijeniti?

– Ti se konstantno mijenjaš! – zastala sam na te njegove riječi. Ja se mijenjam. Istina. A cijelo vrijeme živim u okovima toga da „tapkam na jednom mjestu.“

– Zašto imam osjećaj da stojim na jednom mjestu?

– Jer ti je tako lakše naći opravdanje za nekretanje prema naprijed. Rast je izuzetno težak dio čovjekova života. Trebaš ga prvo biti svjesna, a onda biti i hrabra u prihvaćanju i razumijevanju.

– U čemu je, onda, moj problem?

– Znaš i sama! Pogledaj malo dublje u sebe i budi iskrena prema sebi. Često govoriš: pogledaj se u svoj odraz u ogledalu, ali ne onom na zidu, već u ogledalu unutar sebe. Kakva je slika? Mudrijašica si ti, ali stalno bježiš od toga! Pusti sve te koji su te povrijedili. Moraš oprostiti da bi krenula prema naprijed. Bez oprosta nema pomaka!

– To je teško! – uzdahnula sam duboko. 

– Teško je živjeti, ali da nije tako, ovaj život ne bi imao smisla!

– Ne mogu oprostiti onima koji su mi nanijeli zlo!

– Moraš! Zbog sebe, zbog svoje budućnosti. Jednom si skoro završila u raljama smrti, sjeti se. – protrnula sam. Kako je znao za to? Bolest koju sam nekim Božjim čudom pobijedila bila je već daleko iza mene. Nisam ju spominjala često i pričala bih o njoj samo odabranima. A i za njih sam birala riječi. Pravu istinu bola i patnje koju sam proživjela samo sam ja znala. I trudila sam se da tako ostane. Ožiljak i fizički i psihički je nešto što će me pratiti cijeli život. Uspijevala sam oba spretno kamuflirati.

– Ne želim pričati o tome! Samo o tome ne!

– Moraš se suočiti s time! Razmisli što te je dovelo do toga?

– Ljudi. Prokleti ljudi.

– U krivu si! Dovela si samu sebe! Nitko ti ništa ne može napraviti ako ti to ne dozvoliš.

Tišina. Istina je bila da sam ja dozvoljavala ljudima da me ranjavaju. 

– Postoje zli ljudi kojih se ne možeš riješiti. Uvuku te u svoje ralje i dok se snađeš mrtav si.

– Istina. Postoji zlo! Međutim, ti si ta koja vlada svojim životom i treba imati na umu da zlo vreba. I na kraju dana opet si ti odgovorna ako ti zlo nanese zlo.

– Što trebam raditi?

– Prvo, oprosti. Ostalo će doći samo od sebe.

– Ne mogu….Ne znam kako…Previše me boli! – počela sam plakati. Osjećala sam se krajnje bespomoćno. Netko je dirnuo u mjesto koje je godinama zakopano naslagama laži, koje sam sama sebi pričala kako bih opravdala postojanje provalije koju sam kopala duboko u sebi. Rečenice, koje ni u snu nisam mogla sanja i nekome izreći, govorila sam tom nepoznatom čovjeku. Izvlačila sam iz te „crne rupe“, koja me je sve više zarobljavala, sve mračne tajne koje su ležale. Jedna po jedna ugledavši „svjetlo dana,“ kao da bi dobila krila i napustila me, ostavivši iza sebe veliko olakšanje. Činilo mi se da iz tih rupa krvarim. Bol je bila i fizička i psihička, jasno sam ju mogla osjetiti. Na kraju sam pala na pod. Sklupčala sam se poput fetusa u majčinoj utrobi. Kad su me sve boljke napustile, osjetila sam potpuni mir. Podigla sam se s poda i vratila nazad na klupu. Nepoznati muškarac je došao do mene, sjeo pored i zagrlio me.

– Sve je dobro! – u toj bizarnoj situaciji, niti meni samoj do kraja jasnoj, osjetila sam ogromno olakšanje, otpuštenje grijeha koji su bili zarobili moje biće.

 – Otpratiti ću te doma…Moraš se odmoriti! 

– Hvala! – jedino je za što sam imala snage reći.

Hodali smo jedno pored drugog. Pomalo ošamućena, nisam niti bila svjesna kamo idem. Pratila sam njega, koji je odlično znao put do moje zgrade. Više nisam postavljala pitanja od kuda zna sve što zna. Odlučila sam mu vjerovati i ta odluka unosila je u mene mir.

– Bilo bi lijepo da razmijenimo brojeve telefona. Mogli bi ponekad popiti kavu? – predložila  sam mu kad smo stigli pred moju zgradu.

– Nema potrebe. Doći ću opet kada me budeš trebala… Uostalom, uvijek sam tu! – namignuo je i sjeo je na svoj bicikl. Uputivši mi najljepši osmijeh, odvezao se. Pratila sam ga pogledom do kraja ulice. 

Ušetala sam vidno iscrpljena u stan. Odložila sam stvari na komodu koja je bila u hodniku. Ušla u dnevnu sobu i legla na trosjed.

– Kakav čudan dan! – pomislila sam i utonula u san.

***

– Doći ću opet kada me budeš trebala … – odzvanjaju mi stalno njegove riječi.

Očito da mi još uvijek nije bio potreban, kad bude, vjerujem da će ponovo doći!

Istaknuto

Purpurni rukopis

Thanks for joining me!

Već dugo vremena u meni tinja želja da stavim „stvari na papir.“ Potreba da moje unutarnje biće nađe mjesto na kojem će se izraziti. Težnja da moje ideje negdje ostave trag – purpurni rukopis, jer purpur vam je, dragi moji, sva ljepota, sjaj, dragocjenost i raskoš koju možete doživjeti. Pretočen u zapis postaje skupocjeni dar onom tko ga prihvati. Želja mi je ovdje zabilježiti sve ono što radim i mislim, a zatim promatrati vlastiti rast. Potičem vas da učinite to isto u svom životu!

Ovaj blog bit će šarolik, jer svijet u kojem živim i djelujem je upravo takav! Posljednjih desetak godina imala sam priliku živjeti na tri kontinenta i posjetiti veliki broj zemalja. I kada bi me netko pitao kako je negdje gdje sam bila, nikada nisam odgovarala opisujući građevine koje sam vidjela, muzeje u kojima sam uživala, kazališta i kazališna djela kojima sam hranila znatiželjnu djevojčicu u sebi, ulice kojima sam šetala ili slasna jela koja sam kušala. Pričala bih prvo o ljudima koje sam srela, o sudbinama koje su mi se utisnule poput hijeroglifa u sjećanje, o osjećajima koje bi probudile slike ljudi koji su živjeli onako kako niti jedno ljudsko biće ne zaslužuje, o bolesnoj djeci koja su pojila tugu o prolaznosti u kojoj živimo, o siromasima koji su me hranili svojim osmjesima, o ženama koje su ostavljale svoje sve, uključujući i sebe same i odlazile u nepoznato, o muškarcima koji su preko noći gubili ekstremitete, o napuštenim životinjama koje su više od hrane čeznule za dodirom…

Ukratko, Purpurni rukopis je online bilježnica autorskih pjesama i priča.

Imajte na umu da katkad najvažnije stvari u našem životu počinju tuđom pričom! 

Radujem se obostranom rastu!

Branka

***

tišine između riječi

fali mi hrabrosti

za plesati na kiši bosa

i te neke ludosti

za skinuti masku dobrote sa svoga lica 

izgubila sam smjelost putem

pero samo razlijeva tintu po papiru

nemam odvažnosti

na javnoj trpezi servirati svoju dušu

a opet sve što imam ovim redovima sam dala

skrivajući se u tišinama između riječi

tehnika zvanja starenje

divim se svom zrelom 

odrazu u ogledalu

glavu su mi okrunile srebrne niti

oči su mi okitili živopisni nabori

zapisi tuge i plodovi smijeha

*

lice mi je puno dubokih brazdi

čudesnih poteza kista života

oblikovanih tehnikom zvanom starenje

koža ruku je prošarana brončanim pečatima

neizbrisivim tragovima ispunjenog bivanja

tijelo je krenulo putanju ka dolje

kosti su depresivni i 

opipljiv medij univerzuma

jedino je duša neuništiva

zraka dirnuta apsolutnim

*

u procvjetalom odrazu svog lika

konstatiram 

napokon se volim

u jedinstvu vidljivog i nevidljivog

savršeno nesavršena

filozofija naše ljubavi

mi nemamo uzrok

njime bi izgubili na jedinstvu

nemamo početak ni kraj

bezvremeni smo

vječni u svom bivanju

bez prošlosti i budućnosti

ne rađamo se

ne umiremo

mi jesmo

*

rajski vrt naše ljubavi

jedini je istinski svijet

sve drugo oko nas

je iluzija

*

Dobro nas je načinilo

postali smo jedno u svojoj biti

rođeni iz ljubavi

ljubav smo sama

Au revoir Paris !

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me

Kažu, lako je krenuti dalje, teško je ono što ostavljamo iza sebe. U mom slučaju vrijedila je izreka „kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore“ i svi prozori, dodala bih.

U Parizu sam provela četiri godine emocionalno i fizički intenzivnog života. Od kada smo doselili priželjkivala sam odlazak, odnosno povratak doma. A u isto vrijeme sam bila  zahvalna što mogu iskusiti nešto novo. Bio je to koktel osjećaja, ponekad slatkast, većinom gorak.

Bio je kraj lipnja. Stajala sam na Charles de Gaulleu s malenim u jednoj i torbom u drugoj ruci. Čekali smo jutarnji let za Zagreb. Došao je dan odlaska iz Pariza, zauvijek, barem sam tada tako mislila. Suprug je ostao riješiti sve oko preseljenja na sljedeću destinaciju, kojoj sam se jako veselila. Ta destinacija bila mi je još jednom potvrda da se sve događa u krugovima. Kada započnemo nešto ne shvaćamo koliko će to zapravo imati smisla u nekoj dalekoj ili bližoj budućnosti. Skoro, punih osamnaest godina, sam čekala da se priča o idućoj destinaciji nastavi i zatvori svoj krug. Nisam se mogla oteti dojmu da kakva god zatvorena kružnica bila, bila je bolja od svih onih priča koje nisu imale priliku zatvoriti svoj krug. Neke stvari sam tada duboko osvijestila – moram imati povjerenja. Sve mi je dano s nekim razlogom. Jednom prilikom netko je rekao: „Nije kraj dok nije gotovo.“ Dodala bih na to: nije kraj dok priča ne formira svoj krug.  

-Jesi li tužna što odlaziš? – upitala me je poznanica na koju sam nabasala na odlaznom terminalu, koja je također putovala u Zagreb.

-Ne znam … Osjećaji su pomiješani. – lagala sam. Bilo mi je neugodno priznati koliko sam zapravo bila sretna što se napokon selimo.

-Ajme, ne mogu zamisliti da igdje drugdje živim… Mislim, volim našu zemlju, ali Pariz je Pariz!

-Da, slažem se. Definitivno jedan od najboljih gradova za život. – ponovo sam izrekla neistinu. Reći nekome, tek tako, da je Pariz odvratno mjesto za život, učinilo bi me, u najmanju ruku, bezobraznom i nezahvalnom. 

-A kamo sad selite? 

-Za sad to treba ostati tajna jer je suprug još u pregovorima. Uskoro će se sve znati. Kroz tjedan-dva trebao bi potpisati ugovor. Prati me na Fejsu… – namignula sam. Gušio me je ovaj neugodan razgovor. Tražila sam način kako izaći iz ove mučne konverzacije. Srećom, uskoro je maleni morao na toalet, pa sam uz ispriku otišla i nisam se više vraćala do ukrcavanja na avion. 

Hodala sam po aerodromskim dućanima tražeći u sebi jedan mali znak žaljenja zbog odlaska. Našla sam žal za nekim dragim ljudima, ali sam istovremeno znala da oni pravi, bez obzira na kilometre, ostat će u mom životu. Ostatak je bio manje bitan. 

Najviše će mi faliti odlasci u bistro Mon Bistrot na križanju ulica Marcel Dassault i Peupliers. Znala sam da njih zauvijek gubim. U Mon Bistrot sam isključivo odlazila sama, najčešće u trenutcima kad mi je bilo teško. Dočekao bi me uvijek nasmiješeni konobar Bernard s pozdravom i pitanjem kako sam, a ja bih, uz unaprijed nabačeni osmijeh, odgovorila da sam dobro. Iako nije previše vjerovao u istinitost mog odgovora, prihvatio bi ga i samo se nasmiješio poželjevši mi dobrodošlicu. Nakon nekoliko dolazaka više nije postavljao pitanje što naručujem. Odmah bi mi donio kavu s puno pjenušavog mlijeka, pola toplog i hrskavog baguettea, malo maslaca i par krišaka Camemberta. Svijet bi tada za mene stao. Nagomilane brige, što su poput roja pčela zujale glavom, nestale bi. Na tren, sve oko mene bi poprimilo neki drugi, ljepši oblik. U buci koja me okruživala zavladao bi mir. Uživala sam u svakom gutljaju kave i grizu hrskavog kruha. 

Odlutala bih tada u neke daleke i izmišljene krajeve. Od svih svjetova u koje sam, u to vrijeme voljela zalutati, najdraži mi je bio jedan maleni proplanak. Na njemu sam sagradila kućicu. Bila je malena, ali ispunjena radošću. U njoj sam poput kolekcionara slagala sve predmete s dalekih putovanja. Oko kuće su se čuli veseli zvukovi ptičica koje su letjele nad mojim domom i pjevušile. S terase sam mogla u daljini vidjeti obrise nekog grada. Buka i miris grada bili su daleko od mene. To me činilo posebno mirnom i sretnom. Dane sam provodila radeći razne stvari u kući ili, češće, izvan nje. Sve više sam se počela zanimati  za vrtlarenje. Privlačila me je ideja o uzgoju vlastitog voća i povrća. Uskoro sam to i učinila. Zasadila sam čarobni vrt prepun raznog povrća i aromatičnog bilja. Uživala sam maštati o mirisima grmlja lavande, smilja i ružmarina koji su se širili naokolo. Često bih odlazila u šetnju šumom koja se nalazila u blizini. Miris šume i zvuk potočića koji je tekao u njoj posebno su me smirivali. Mogla sam tako provesti sate i sate kreirajući svoj vlastiti maleni svijet. Bio je za mene toliko realan da bih ponekad, vrativši se u stvarnost, razmišlja o tome jesu li se neke stvari zaista dogodile ili su bile tek plod moje mašte. Katkad bih sjedila za stolom u kafiću, vjerojatno izgledajući skroz dezorijentirano, i tek na Bernardovo pitanje je li sve u redu, prenula bih se iz svijeta mašte. U tom iznenadnom „buđenju“ primijetila bih druge ljude oko sebe, koji bi mi često privukli pažnju vrativši me u realnost.

Nekolicina pojedinaca sjedili su sami, kao i ja, na terasi bistroa. Iza sunčanih naočala, koje sam gotovo uvijek nosila, počela sam promatrati ljude oko sebe. Tako sam jednom prilikom primijetila djevojku koja razgovara sama sa sobom. Nešto joj je bilo strašno smiješno i imala je potrebu to raspraviti naglas. Nitko, osim mene, nije gledao u njezinu smjeru. Činilo se, kako je sasvim u redu, sjediti u kafiću i pričati sam sa sobom. Nešto dalje od nje, u kutu je sjedio stariji muškarac u elegantnom odijelu. Iza dioptrijskih naočala ocrtavale su se izborane smeđe oči. Djelovao je kao da će svaki trenutak zaplakati. Ispijao je svoju kavu toliko polako kao da život traje vječnost. Oduševio me je trenutak prisutnosti tog starca. Sreća koja je rosila njegove oči zbog prilike za još jednim gutljajem kave bila je neprocjenjiva. Uvijek bi se našlo i nekoliko poslovnih ljudi. Brzina kojom su oni ispijali kavu bila je nevjerojatna. Često puta bi iza prve uslijedila i druga kava, koja bi također nestala u dva srka. Oni nisu imali vremena za gubljenje! Usredotočeni na posao, ne primjećujući stvari oko sebe, radili bi zabrinute grimase mrmljajući nešto sebi u bradu. Najzanimljiviji su bili ljubavni parovi. Šapućući jedno drugome na uho, nježno dodirujući vrhovima prstiju kosu i izmjenjujući poljupce i osmijehe davali su poseban šarm bistrou.

Mon Bistrotu često je sjedila i jedna starija gospođa. Uvijek dotjerana, kao da dolazi na neku svečanost. Nosila je bijele izvezene rukavice i šešir na glavi. Lice pokriveno dubokim borama i dalje je bilo neobično lijepo. Uz pomoć plave sjenke za oči istaknula bi nebesko plavu boju očiju, a crvenim ružem iscrtala bi tanke usne. Oko vrata je nosila lančić s velikim ovalnim privjeskom u boji starog željeza. Uživala bi u soku od naranče, bijeloj kavi i kroasanu. Otrgnula bi komadić mekanog peciva i umakala ga pažljivo u kavu. Katkad bi se, vjerujem od ljepote okusa  koji su se prožimali u njezinim ustima, pojavio osmijeh zadovoljstva na njezinom licu. Nakon nekoliko tjedana stalnog susretanja na terasi bistroa i ona je mene počela prepoznavati. Isprva smo se samo kratko pozdravljale s „Bonjour!,“ a onda me jednog jutra pozvala da dođem sjesti za njezin stol. Prihvatila sam bez razmišljanja. 

-Stalno ste sami. Imate li koga u Parizu? – direktno me je upitala nakon početnog upoznavanja.

-Imam obitelj i nekoliko prijatelja. Iskreno, ovdje dolazim isključivo sama. Ovo je moja oaza u koju bježim kad se želim osamiti. – odgovorila sam.

-Zanimljivo i moja. Živim nekoliko ulica dalje, ali ovdje dolazim uživati u samoći.

Zvala se Jackquelyn. Imala je punih 78 godina kad sam ju upoznala. U Pariz je došla s juga Francuske zbog školovanja, a ostala zbog ljubavi. Međutim, suprug joj je mlad umro. Nakon suprugove smrti, odlučila je da se nikada više neće udavati i da će život posvetiti karijeri. Svoj radni vijek provela je u jednoj renomiranoj pariškoj bolnici na odjelu za bolesti srca.

-Danas djelujete iznimno sretni. – komentirala sam posljednjeg jutra kojeg ću provesti u bistrou, dva dana prije odlaska iz Pariza. Sjedile smo nedaleko jedna od druge. – Postoji li poseban razlog?

-O, da. Danas sam sretna jer slavim život. Mislila sam da imam jednu tešku dijagnozu, ali hvala Bogu, nalazi su uredni. Velika je stvar u ovim godinama dobiti svaki trenutak.

-Divno! Baš mi je drago zbog Vas… 

-Vi ste danas malo tužni, čini mi se.

-Ne znam je li to tuga ili razočaranje.

-Nešto se dogodilo? – upitala je zabrinuto.

-Odlazimo…

-O, pa to je divno! Niste li to cijelo ovo vrijeme priželjkivali?

-Jesam, ali sad kad je došao kraj nisam sigurna jesam li sretna kako je ovo poglavlje mog života izgledalo i završilo.

-Gotovo nikada nismo apsolutno sretni! I to je dobro! Zamislite samo da, recimo, u Vašim godinama ostvarimo sve što se ostvariti može. Koja bi daljnja svrha Vašeg života bila? Razumijete? Život nam uvijek ostavi malo nedorečenosti da poželimo još živjeti. Ja u ovim godinama, u kojima vama mladim ljudima izgleda kao da samo čekam smrt, još uvijek imam puno ambicija. Ne bih ih imala da sam sve do sad ostvarila. Davno bih već odustala i predala se. 

-Istina… – tiho sam prošaptala.

-U ovom dijelu svog života naučili ste puno toga o sebi i drugima. To je ono po što ste došli ovdje! Jednog dana samo ćete se sjećati lijepih stvari, vjerujte mi! Sve što ste prošli je bilo potrebno za Vaš rast. Ne čini li Vam se kako je Vaše srce svaki puta bilo poput Alkemičara koji je magično pretvorio patnju u zlato? Iza svakog pada ustali ste još jači. Čuvajte to svoje nježno srce. Nagledala sam se kroz svoj posao puno hrabrih žena sa srcem poput Vašeg. Nisu dobro završile! Prigrlite život i tražite u njemu ono što je najbolje za Vas i tada će prestati gotovo svi problemi u Vašem životu. A intuicija mi govori kako ćete se vratiti jednoga dana u Pariz. Priča nije gotova dok ne napravi cijeli krug! – prišla je k mom stolu i zagrlila me. 

-Hvala Vam na svemu. Čini mi se da sam u Vama imala divnu prijateljicu.

-Ah, prijateljstva su precijenjena… Ovo što smo nas dvije imale bilo je više od toga!

-Kako god, hvala Vam. Falit ćete mi…Nadam se da ćete me čekati kad se vratim… – zagrlila sam ju čvrsto. Nisam vjerovala da ću se ikada više poželjeti vratiti u Pariz. 

-Sjetite se kad Vam bude teško da vjerujte u Alkemičara koji živi u Vašem srcu! On zaista čini čuda! I zapamtite, samo nebo je granica, a kad dođete do oblaka spoznat ćete da granice ne postoje!

***

Na neki čudan način veselio me je novi početak. Zadnju parišku godinu provela sam gotovo u šutnji. Borila sam se s raznim demonima u sebi. Propadala sam na očigled sviju, ali nikoga nije bilo briga. Bar mi se tako činilo. Svaku ruku spasa koju sam tražila još više bi me pogurala prema dnu. S jedne strane bili su oni koji su govorili da odem i prestanem se mučiti. To nije bilo rješenje. Nisam bila od onih koji lako odustaju od onoga što im je bitno. S druge strane bili su oni koji su govorili da je to „moj križ koji trebam ponijeti.“ Činilo mi se da me nitko nije mogao razumjeti. Danas uviđam da je tako i bilo. Svi koji su mi dijelili savjete gledali su iz svoje perspektive. Njihov i moj život, a ponajviše osobnost, nisu imali previše dodirnih točaka. Često mi je u misli dolazila rečenica moje majke: „Ne gledaj što ti se govori, već tko ti govori.“ Ljudi koji nisu imali vlastiti život pod kontrolom, dijelili su mi savjete kako da svoj stavim u red. Povukla sam se u sebe. Bilo je i nečega dobrog u tim trenutcima. Djelovalo je kao da napokon upoznajem sebe, onu istinsku sebe. Kladila bih se danas da sam na trenutke mogla čuti Alkemičara koji mi je iz dubine mog bića šaptao: izdrži, i ovo će proći!, samo tada nisam znala prepoznati njegov glas.

Bila sam iscrpljena od konstantne vrtnje u krug. Bila sam premorena od naslaganih noći bez sna. Bila sam tjeskobna zbog nekih odnosa. Često puta kada bih i odlučila progovoriti djelovala sam mrzovoljno. Prag tolerancije mi je bio jako nizak. Pojedinci su me gušili. Život me je sa svih strana stiskao i činilo mi se često puta kako nemam snage za disanje. Bol koja se postepeno razvijala u grudnom košu prerasla je u nepodnošljivu šireći se u sve kutke mog bića. Moje samopouzdanje je bilo jako nisko. Osjećaj beznadnosti bio je prisutan većinu vremena. Osjećaj krivnje i nesposobnosti da sam uništila „veliki san“ djevojčice kojoj sam obećala drugačiji život, neprestano mi je visio nad glavom. I onda kada bih uspjela napraviti jedan maleni korak naprijed, brzo bih se vratila dva, tri koraka unazad. 

Jedina svijetla točka tih dana bio je moj sin. U trenutcima kada sam pomišljala učiniti sebi najgore, zaustavila bih se misleći o njemu. Ovaj odvratni svijet, koji me je odbijao od sebe i koji je bio strašan i nepodnošljiv, nije bio sigurno mjesto za njega. Morala sam ga zaštiti. A zaštiti sam ga mogla jedino i isključivo ako ostanem na životu. Počela sam se hvatati za sve što sam mogla – ljude iz raznih struka, knjige, priče ljudi sa sličnim iskustvom, motivacijske govore, molitve. Držala sam se za sve što mi je u tom trenutku nudilo slamku spasa. Sva sreća pa me mozak nije bio napustio jer, činilo mi se, ostatak mog bića je bio već odustao od svega.

***

Jednog svibanjskog dana, mjesec dana prije odlaska iz Pariza, kada sam supruga ispratila na posao, a malenog odvela u vrtić, vratila sam se u stan. Uzela sam svoju crvenu džezvu s bijelim točkicama i ulila vodu. U proključalu vodu stavila sam tri žličice crne kave. Vratila sam džezvu na štednjak da još jednom sve skupa prokuha. Ulila sam kavu u šalicu koja mi je prva došla pod ruku. Sjela sam na pod dnevnog boravka sa šalicom toplog crnog napitka. Osjetila sam neopisivu prazninu. Sablastan, dubok i prazan ponor u kojem se moje biće nalazilo. Prostor jezive pustoši. Željela sam plakati, ali suza kao da više nije bilo. Pokušavala sam se nekoliko trenutaka prisiliti na plač, ali suze nikako nisu dolazile. Bila sam iznenađena. Je li moguće da su suze presušile, pomislila sam. Je li moguće da je došao kraj patnji? U tom trenutku sam osjetila olakšanje, kao da je s mojih pleća pao veliki teret. Nisam shvaćala što se događa. Nisam razumjela ništa, samo sam osjetila da je kraj. Taj prazni, brisani prostor označio je početak nove etape. Sve je izbrisano. Napokon sam mogla početi ispisivati novu priču.

-Branka… Branka…. Dosta je bilo! – jasno sam čula muški glas. Poskočila sam u stranu od straha razlivši kavu po svijetlo sivom tepihu. Ogledala sam se oko sebe u nadi da ću nekoga vidjeti. Nije bilo nikoga. Stajala sam sama u polumraku svog dnevnog boravka. Jesam li umislila ili mi se zaista netko obratio? Srce je lupalo luđački. Objašnjenja nije bilo. Sjedila sam nepomično neko vrijeme. Jedino u što sam bila sigurna je da sam jasno i glasno čula glas, kao i to da sam sama bila u stanu. Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam napokon došla k sebi i podigla se s poda. Postala sam tada svjesna došao je kraj patnji. Alkemičar je učinio svoje – pretvorio je patnju u zlato.

***

Bližio se kraj ljeta. S krajem ljeta došao je i kraj ljetnih praznika koje sam bezbrižno provodila na Devetačkim proplancima.

-Eto, sine, dat će Bog i dogodine da se vidimo! –  sa suzama u očima rekla je baka.

-Brzo će to proć’, baba! Ne sikiraj se! – grlila sam baku najsnažnije što sam mogla dok se maleno srce stezalo i jedva sam čekala „uteći“ i „isplakati dušu.“

Nisam se radovala povratku u Zagreb. Voljela sam bakino maleno selo i njegovu zajednicu. Najviše od svega sam voljela slobodu koju sam imala i prirodu koja mi je pružala poseban mir. Sakrila sam se u štalu na pojatu i zarila glavu u isprljane ruke što su netom prije kopale zemlju ispred djedove kuće, praveći od nje grad iz snova. U tom mom majušnom i izmišljenom gradu, koji bi neki mogli s pravom nazvati i seocetom, postojale su svega tri kuće, nekoliko pasa i mačaka lutalica te par ljudi. Kao i u životu, tako i u tom mom gradiću, ljudi su imali sporednu ulogu. Poput većine odraslih bili su mi dosadni i rijetko sam se igrala s njima. Iskopala sam i rijeku što je dijelila tri kuće jednu od druge. S jedne strane rijeke bile su dvije kuće, a s druge jedna u kojoj sam sama živjela s tri mačke i psom. Mačke nisu imale imena. Pas se zvao Ilija, po prijatelju koji je odselio i nisam ga više nikada vidjela. Kad bi pala jaka kiša, cijeli grad bi pretvorila u blato. „Ništa od ovoga svijeta nije trajno!,“ pomislila sam dok sam malenim rukama grabila razrušene hrpice blata i pokušavala popraviti što se popraviti dalo. Vidjevši da sam razrušeni gradić načinila još boljim i ljepšim u mene se vratila nada. 

„Sve je prolazno i sve će jednom proći!,“ zaključila je tada malena djevojčica i nastavila dalje ručicama oblikovati zemlju.

***

Od kad sam odselila iz svoje domovine nadam se povratku. Kada sam otišla iz svog gnijezda, povratak kući držao me je često puta na životu. Ljudi, koje sam ostavila iza sebe, bili su slamka spasa koja me je tješila. Nadala sam se da smo otišli na neko kratko vrijeme. Međutim, godine lete i povratak mi izgleda sve dalji.

Nisam imala izbora. Morala sam se vratiti na svoj početak i potražiti djevojčicu kojoj sam obećala ispuniti snove. Ona je sanjala o ostanku na jednom mjestu, daleko od buke grada, daleko od ljudi. Ona je snivala život u ritmu prirode. Hranila se sunčevim zrakama. Disala mirise poljskog cvijeća. Pila je s netaknutih izvora čiste vode. Glazba joj je bio pjev ptica. Desert su joj bile šumske jagode. Obećala sam joj da će uvijek imati mir koji je tada osjećala. Obećala sam joj da će uvijek nositi radost u srcu koju je tada imala. Obećala sam joj da nikada neće prodati svoje snove. Obećala sam joj puno toga, a onda sam zaboravila na sva ta obećanja. Dogodio se život. Zaboravila sam snove malene djevojčice. Izgubila sam samu sebe i morala sam se pronaći prije nego li bude prekasno.

Vrativši se na izvor shvatila sam da su odlasci bili teški samo onda kada nisam imala hrabrosti priznati sama sebi da je to možda i najbolja stvar koju mi je život darovao. Odreći se svega, ostaviti sve, najteže je i najvrijednije što mi je život poklonio. Tek kad sam shvatila da sam patila jer sam ovisila o mjestu i ljudima, patnja je nestala. Osloboditi se svega i sviju, biti istinski slobodan, najteže je, ali i najvrijednije što sam mogla učiniti za sebe. Nikada ne bih dokučila ove visine da sam ostala stajati u zoni komfora. Divno je biti zaštićen u gnijezdu, ali još ljepše je slobodno letjeti. I imati povjerenja u život, koji nam uvijek da točno ono što nam je potrebno za naš rast. Da sam ostala živjeti snove djevojčice, možda bih bila mirnija, ali bih puno toga propustila naučiti o sebi i drugima.

Ne bojte se! Sjetite se kad vam bude teško da vjerujte u Alkemičara koji živi u Vašem srcu! On zaista čini čuda – pretvara patnju u zlato! I zapamtite, samo nebo je granica, a kad dođete do oblaka spoznat ćete da granice ne postoje!

JBR most

djevojčica golih ramena
prelazila je most što spajaše dva univerzuma
s jeden strane bijahu posrnuli
s druge strane oni što još nisu sišli s uma

pogledi nam se sretoše
sudariše se njezin i moj svijet
duša joj je vapila milost
znala je tako mlada valjalo je mrijet

pobogu imala je jedva petnaest
kad je pala u ruke potpunog stranca
njezino neiskvareno tijelo pod tijelo
gnjusnog razjarenog starca

utroba mi se slamala
od odvratnosti od zla od jada
pred njom je tek trebao biti život
a umrla je tako mlada

skupi ljudi

jutros sam kupila

par napuštenih stvari

usred gradskog bazara

stajaše razbacani živopisni modni izričaji

po najnižoj cijeni

*

iz gnijezda predmeta uzeh u ruke

odbačeni šešir nekad popularne gradske dame

za male pare kupite šešir madame S

nudio je veseli prodavač izgubljenih snova

bez puno razmišljanja ga uzeh

za budšto kupih iluziju

*

na idućem štandu

sretoh prodavača izgubljenog morala

nudio mi je priču o stilu

za malo para

uvjeravajući me da što 

bolju odjeću nosim

imat ću više šanse 

upoznati prave ljude

kupite gospođo po najnovijoj modi

i sva će vam vrata otvorena biti

reče s lažnim osmjehom na licu

ne povjerovah mu

uniforma ne čini čovjeka

dobacih mu

*

odlučih uzeti najjeftiniju stvar

kod simpatičnog starca što stajaše

po strani

kupite jeftino nosite skupo

reče stari mudrac

kupih

staru svilenu haljinu

s decentnom mrljom od vina

koja mi u prvi mah govoraše

o burnom životu što ga živješe

ja nosim stvari

ne nose one mene

*

uvidjeh

na bazaru gdje se prodaje

podsjetnik na minulo vrijeme

ona sam što voli

jeftine stvari i

skupe ljude

mi

kada smo se prvi put sreli

za tebe sam već tada

bila ostatak tvog života

*

moja bujna crna kosa

s godinama je postala

rijetka  i siva

zanosne usne pune bijelih bisera

zamijenile su dvije crtice

i umjetni zubi

iživljeno tijelo 

nagrizla je gravitacija

lice su ispisale bore

pameti je bilo sve manje

sjećanja su živjela u magli

*

sjedili smo na trijemu

našeg morskog doma

držeći se za ruke

gledali smo zalazak života

*

zašto nikada nisi otišao

upitala sam te tada

jer si uvijek bila ti i jedino ti

odgovorio si

usne su se sramežljivo osmjehnule

srce je veselo zaplesalo

sunce je u daljini

vodilo ljubav s morem