Istaknuto

Bijela breza

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Usamljenost boli. Samoća je zdrava.

Tih prvih godina odlaska od kuće najčešće sam bila usamljena. Okružena ljudima, ali usamljena – u svojoj frustraciji, anksioznosti, stresu, problemima, besperspektivnosti, izgubljenosti. Počela sam se plašiti vlastite osobe koju sam povremeno viđala u ogledalima, koja su visjela po stanu ili slučajnim okretanjem glave prema izlogu u kojem bi ugledala svoj odraz. Sve manje sam se prepoznavala u njemu. Sve češće bih vidjela sjenku koja mi je bila nalik, ali nije bila ja. Bojala sam se te utvare koju sam sve češće susretala u zrcalima. Imala sam svijest o tome da tonem, ali nikako nisam mogla utjecati na tijek događaja. Neki unutarnji glas mi je govorio da upravo tako treba biti. „Sjedi, slušaj i uči!“ mogla sam jasno čuti u trenutcima tišine. Tako je trebalo biti, za moje dobro, za moj napredak.

-Sazrijevaš. Normalno je da si postala ozbiljnija! –  pojedinci su mi dobronamjerno govorili, kada bih otvoreno progovorila o svom problemu bezvoljnosti i povučenosti. 

-Ne može ovo biti sazrijevanje. Odrastanje je rast, a ja tonem… – razmišljala sam u momentima pribranosti i povlačila se još dublje u sklonište vlastite duše, ne bi li tamo pronašla mir i utjehu.

Međutim, rastemo i kad padamo! Padamo da bismo rasli!

U Pariz je stigla jesen. Vratili smo se svi svojim obavezama. Te jeseni sam počela volontirati u jednom vrtiću u kvartu iz više razloga. Prvi je bio kako bi što bolje „uhvatila“ francuski jezik. Bila sam okružena Francuzima, koji osim svog jezika nisu baratali ni s jednim drugim. Zahvaljujući takvom okruženju uskoro sam progovarala svoje prve rečenice na francuskom jeziku (uz njihove manje ili veće korekcije). Drugi je cilj bio umanjiti cijenu vrtića s vrtoglavih 1600 eura, koje smo do tada plaćali, na 250 eura. Treći, i za mene tada jako bitan razlog, je bio što sam se osjećala napokon korisno, mogla sam pridonijeti našem zajedničkom budžetu. 

Jesenje dane obično bismo kratili negdje u nekom obližnjem parku ili šećući gradom i razgledavajući znamenitosti. Bio je početak mjeseca studenog. Otišla sam sa sinom u obližnji park, koji do tada nismo nikada posjetili. Vani je bilo prohladno, ali sunčano. Zubato sunce odavalo je dojam da je toplije nego što jest, međutim samo mala sjena, kada bi sunce prekrio oblak, odavala je stvarnost mjeseca studenog – hladnoća  je progrizala ruke i lice. U parku se igralo nekoliko djece. Moj sin je veselo pohitao prema njima i prihvatio igru. Uvijek mi je bilo fascinantno s kojom lakoćom djeca sve prihvaćaju! Sjela sam na slobodnu klupu. Gledala sam kako se veselo igraju i hihoću. U jednom trenutku pogled mi je skrenuo u desno i istog trena sam se skamenila. Na par metara od mene stajala je bijela breza. Okrenula sam se oko sebe da vidim gdje sam točno. Bila sam usred zgrada. Osim par grmova i nekoliko cvjetova, daleko od svega, usred popločenog parka, osamostalila se prekrasna bijela breza. Najednom, srce mi je zaigralo. Tračak nade se vratio. Cijeli život sam fascinirana stablom bijele breze. Betula Pendula Roth, bijela breza, naraste do 30 metara visine, vitka debla, duboka korijena i glatke, bijele kore. Kako stari, kora postaje nepravilna i gruba. Grane su viseće, crvenkastosmeđe boje i ljepljive. Nisam se čudila što ju vidim samu u parku jer je prilagodljivo i izdržljivo stablo i ono što mnogim stablima ne bi „pošlo za rukom“ njoj uspijeva.

Još od pretkršćanskih vremena slavenska plemena su brezu smatrali, između ostalog, simbolom prelaska smrti u uskrsnuće, odnosno novi početak. Predstavlja je i obnavljanje i pročišćavanje trenutne situacije, kao i zaštitni simbol povezan sa čovjekovim životom. Nada se vratila u moje biće. 

***

U Devetačkim brdima, uz sva moguća stabla, nalazila se i jedna jedina bijela breza. Na prvu mi se odmah svidjela, onako elegantna i manja od svih ostalih stabala u njezinoj blizini. Bila je i blizu bakine i djedove kuće pa sam se mogla nesmetano igrati pod njom. Ljetne praznike provodila sam u brezinom hladu. Voljela sam kad zapuše vjetar i zanjiše njezine grane, a lišće zašušti i počne proizvoditi čudesnu glazbu, koja me je posebno radovala. Voljela sam i njezin miris. Ponekad bih otkinula komadić s njezina debla i mirisala ga dugo, dugo. Bio je to miris čiste svježine. Nosila bih koru toliko dugo dokle god ne bi i zadnji trag „parfema“ ispario. Jednom sam odlučila kušati brezu. Čak i okus mi je prijao, ali sam odlučila da ne želim pojesti jadnu brezu, ipak mi je ona bila tih dana, u većini slučajeva, jedini prijatelj. Ispod breze napravila sam svoju “radionicu” kolača, posuda i razno raznih igrački, koje su moje vrijedne dječje ruke izrađivale od smjese blata i vode. Često bi mi svraćali moji imaginarni prijatelji na kolače, popiti kavu ili kupiti neku novoizrađenu posudu, čija namjena nije bila do kraja jasna. Rado sam se družila s njima. Pričali bi mi koje kakve zgode i priče koje bi me često nasmijavale do suza. Nerijetko bi cijelo selo odzvanjalo od mog smijeha.

-Čudna si!

-Baš si neobična!

-Stvarno si jeziva!

-Nešto nije u redu s ovim djetetom!

Neprestano bi komentirali ljudi koji su onuda prolazili i gledali me kako se „sama sa sobom smijem.” Međutim, mene to niti najmanje nije diralo! Uživala sam u društvu svojih novostečenih prijatelja i nisam imala namjeru prestati se smijati.

Jednoga dana, djed je došao s posla. Zatekla sam baku i njega kako ozbiljno pričaju na verandi. Nakon nekog vremena djed me je pozvao da dođem k njima.

-Sine, kakav ti je bio dan? – upitao je.

-Lijep! A tebi djede?

-Dobar! Umorio sam se od posla, al umor je dobar! Jesi se s kime danas družila?

-Jesam djede! Imam puno novih prijatelja! – uzbuđeno sam rekla.

-Fino, fino! A tko su ti novi prijatelji? Je l’ neko iz sela?

-Ma jok djede, oni su dosadni!

-Pa oklen su onda?

-Odasvud!

-Pa, šta kažu?

-Pričaju mi razne priče!

-Kake priče?

-Stari stric Mate mi je pričao kako su se on i strina Anka upoznali i zaljubili. Kaže mi kako vaša mama nije bila zadovoljna sa snajkom isprva, al’ da ju je kasnije puno zavoljela. Bila je i stara strina Anka, ona se samo kikotala dok je stric pričo. Došla je i tetka Kata, pričala mi je o tome kako su posadili brezu, gdje se igram, na njezin trideseti rođendan. Navratio je i pradjed, on je jedini nešto ljut. Kaže da ima nedovršenih poslova ovdje koje ću ja morati završiti jer ga jedina slušam. Baka i djed su sjedjeli i slušali raskrečenih očiju.

-Od kud tebi sve te priče?- naposljetku je upitao djed.

-Pa od njih! Od kud drugdje, djede!?– čudila sam se djedovu pitanju.

-Slušaj me dobro, zabranjujem ti da više pričaš s njima! Jesi razumla? – zapovjedio je strogo.

-Ali zašto? S kim ću se onda igrati?

-S djecom iz sela.

-Oni su mi dosadni! I boje se igrati sa mnom! – odgovorila sam potišteno. 

-Sine, nađi nekoga! Selo je puno djece! Više da nisam čuo da pričaš s tim ljudima!

-U redu djede! – međutim, naredbu o pronalasku „normalnih prijatelja“ nisam poslušala. Nisam tada mogla shvatiti u čemu je problem.Bila sam sretna igrajući se ispod breze s „prijateljima“ koje sam već imala.

Nakon našeg razgovora, baka i djed su, do dugo u noć, nešto šaputali. Kasnije sam, kao odrasla osoba, saznala da su priče koje sam prepričavala bile istinite. Nitko niti dan danas ne zna objasniti od kuda i kako. Ja sam znala, barem sam tada znala, da je tanka granica između čovjeka ovdje i čovjeka tamo. Rodimo se kao otvorena bića, a život nas onda brusi u ljude koji pašu onima koji nama vladaju. Ostati u vjeri, u svom subjektivnom intuitivnom uvjerenju je teško u svijetu koji traži empirijske dokaze. Neke stvari jednostavno nisu objašnjive, a čini mi se da je i bolje da tako ostane. Povjerenje je najviši stupanj kojem možemo težiti. Ono nas dovodi da unaprijed nešto prihvatimo za istinito, ne tražeći dokaze. Donijela sam odluku da ću vjerovati. Ponekad mi je teško povjerovati u sve stvari kojima sam svjedočila kao djevojčica, čine mi se kao san, iako u sebi dobro znam da sam živjela mistično iskustvo života i smrti.

Čudne su se stvari događale kod moje bijele breze, koju sam od milja zvala „Breznica.“ 

***

Bio je kolovoz. Dani su bili nepodnošljivo vreli. Igrala sam se ispod breze, koja mi je pružala hladovinu i zaštitu od sunca. Iznenada se pojavio pradjed koji je bio vidno uzrujan.

-Slušaj ćeri, slušaj me dobro! Moraš odmah otići i reći odraslima da se hitno morate vratiti nazad u Zagreb. Ovdje više nije sigurno!

-Šta pričaš? Kako nije sigurno? – nisam razumjela što mi pradjed pokušava reći.

-Sine, uskoro će rat i neće biti dobro. Za koji dan sve ovo će gorjeti!

-Šta je to rat? – naivno sam upitala. Prvi puta sam se tada susrela s tim terminom.

-Sine, poleti i svima reci. Nek bježe što prije. Najbolje ako mogu još večeras!

Potrčala sam prema kući. Baka je bila na verandi gdje se nalazila peć na kojoj je kuhala ručak.

-Bako, bako, javio mi se pradjed. Kaže da će rat! – povikala sam iz sveg glasa.

Baka me je povukla k sebi i stavila ruku na usta.

-Šuti blento jedan! – rekla je kroz zube. Šta ti je reko?

-Reko je da što prije idemo odavde. Kaže, najbolje još večeras. Uskoro će sve ovo gorjeti.

Baka me je poslala da se odem igrati. Nastavila sam sa svojom igrom pogledavajući na baku koja je bila vidno uzrujana. Djed je došao predvečer. Baka i on su nešto između sebe pričali. Uskoro sam vidjela baku kako pakira neke stvari. Malo iza toga uzeli su me pod ruku i počeli se spuštati niz Devetačku padinu. Uskoro su roditelji došli po mene i krenuli smo u Zagreb. Cijelim putem roditelji su šutjeli. Djelovali su prilično zabrinuti. Osjećala sam da se nešto događa, ali nisam znala točno što. Nisu prošla niti dva dana od našeg povratka u Zagreb, a sirene su najavile početak rata.

-Kako si pobogu ovo mogla znati? – upitala je mama vidno uzrujana cjelokupnom situacijom.

-Pradjed mi je rekao! – odgovorila sam.

-Kakav pradjed!? Pradjed je već godinama pod zemljom! – još više se uzrujala majka.

-Možda je umro, ali nije mrtav! – mirno sam rekla.

-Šta ne valjda s tobom, dijete drago? – rekla je ovaj puta zabrinuto.

-Sve je u redu sa mnom, mama. I sve će biti dobro!

-Ideš ti meni psihologu na razmatranje prvom prilikom!

-Šta je to?

-Nije šta već tko! Saznat ćeš uskoro!

-Mama samo da ti kažem još da se ne brineš. Rekli su mi moji prijatelji da će neko vrijeme komunikacija biti spriječena i da nećemo ništa čuti o našima, ali svi će naši ostati na životu! Sve će biti dobro!

-Kako to misliš?

-Sve će biti dobro, mama! Ne brini! Naši svi će biti dobro!

I jesu, naši svi su na kraju bili dobro!

***

Već sam se bila navikla na život u Parizu. Često sam svraćala do parka gdje je bila „moja“ bijela breza. Gledala sam njezine promjene, gledajući i svoje. Činilo mi se da se zajedno mijenjamo. Nije joj bilo lako opstati u buci velikog grada, konstantno izložena ljudima, koji i nisu previše marili za nju. Stalno okružena nekim, ali tako usamljena, baš kao i ja, razmišljala sam često. Djelovalo je kako breza puno bolje podnosi vrijeme nego prisustvo čovjeka. Takva sam bila i sama! Često bih skuhala kavu, pa iz crvene džezve na točkice prelila ju u termo čašu i otišla do parka. Sjela bih tik do nje, očekujući, valjda, da će mi nešto reći. No, nije nikada ništa rekla! Samo sam ja njoj, onako u sebi, prepričavala svoje dane. Kada bi se zaredali kišni dani teško mi je padalo što ne mogu barem na trenutak sjesti i popiti kavu pored nje. Međutim, tada bih barem prošla onuda uvjeriti se da je s njom sve u redu. Stajala je ona ponosno, velika i lijepa, izdižući se iznad svega. Vraćala me je u djetinjstvo, u neka bezbrižna vremena. Davala mi je nadu da uvijek mogu početi ispočetka.

Kako je vrijeme letjelo, tako je i brzo došao period uživanja ispod breze. Bio je svibanj. Malenog sam odvela u vrtić, usput uzela kavu i sjela na klupicu ispod breze. Izvadila sam knjigu koju sam već duže vrijeme čitala. Mučila sam se s čitanjem te knjige. Dođu tako neke knjige pod ruku i budu baš teške za razumijevanje. Knjiga koju sam čitala je bila od jedne suvremene hrvatske spisateljice koja se u njoj bavila tematikom žene. Osim što su teme bile same po sebi zahtjevne, rečenice koje su se nizale bile su naporne za čitanje. Vraćala sam se iznova i iznova na početak odlomka kako bi razumjela „što je pjesnik htio reći.“ Inače, kada se mučim s knjigom odložim ju u nadi da će doći vrijeme kada ću ju ponovo početi čitati i uspješno pročitati. U ovom slučaju sam bila uporna. Silno sam željela shvatiti spisateljičinu priču, kao i samu dubinu poruke koju je ona nosila.

-Želiš li razgovarati? – začula sam muški glas,vidjevši sjenu koja se  nadvila nad moju knjigu.

-Nemam vremena… – nisam niti dizala glavu s teksta. Uronjena u razumijevanje rečenica koje su se prostirale ispred mene, nisam bila do kraja svjesna situacije u kojoj sam bila. 

Ispijala sam kavu i čitala, zastajkujući, vraćajući se na početak pročitanog, ali ne dižući glavu.

-Želiš li možda sada pričati? – nakon nekog vremena ponovo sam začula isti muški glas. Ovaj puta sam podigla glavu. Ispred mene se nalazio prelijep tamnoput muškarac prodornih plavih očiju, rekla bih u ranim tridesetima. Uhvatila me nervoza. Situacija je bila poprilično neobična. 

-Oprostite, zaista mi nije do razgovora. – osjećaj neugode preplavio je moje tijelo.

-U redu. Tu sam ako poželiš popričati s nekim. – nasmiješio se, a red pravilno posloženih zubi došli su u prvi plan. Bio je to najljepši muškarac ikada viđen. Ono što je bilo čudno, a prolazilo mi je glavom, muškarac u meni nije budio nikakve emocije. Divila sam se njegovoj nestvarnoj ljepoti i na to me je sve stalo. Bilo mi je pomalo čudno da mi nije bio niti malo privlačan kao muškarac.

Uskoro je nestao. Okretala sam se okolo sebe ne bi li ga ugledala, ali ga više nisam vidjela. Vratila sam se čitanju. Ne znam koliko je vremena prošlo.

– Jesi li sada za jedan razgovor? – prepala sam se kada sam ga ponovo začula.

– Recite Vi meni o čemu bi Vi samnom razgovarali? – trudila sam se prikriti nervozu. Činilo mi se i više nego očito da sam nabasala na jednog od onih luđaka koji napastuju žene po parkovima i sličnim mjestima.

– O tome što te muči! – brzo je odgovorio.

– A kako znate da me nešto muči? I kako to da znate da govorim hrvatski? – tek sada sam osvijestila da mi se čovjek usred Pariza obratio na hrvatskom jeziku.

– Znam ja sve o tebi, Branka! – kada je izustio moje ime poželjela sam pobjeći i već sam pogledom tražila ljude u blizini u slučaju opasnosti. Tko je ovaj manijak koji je znao moje ime i što želi od mene, pomislila sam.

– Niti ja o sebi ne znam sve, lijepo da netko postoji tko to zna! – našalila sam se. Šala je često bila moja samoobrana u neugodnim situacijama.

– I, što mi želiš reći? – bio je uporan.

– Nemojte se ljutiti, ali zaista nemam vremena za razgovor i ne znam o čemu se točno radi. Nemam Vam ništa za reći.

-Tu sam kad poželiš razgovarati. – sjeo je na klupu nedaleko od klupe na kojoj sam ja sjedila.

Trudila sam se vratiti čitanju i pričekati nekoliko minuta, koliko bi bilo pristojno, i pobjeći. 

– Mučiš se s tom knjigom. Životna je, ali nije o životu! U njoj tražiš priču o ženi koja bi ti bila slična i uz pomoć čije bi priče našla odgovore u svom životu. Moraš malo bolje gledati u sebe i oko sebe. Ti sama pišeš svoju priču! – rekao je mirnim glasom. Cijela situacija mi je stvarala dozu nervoze s jedne strane, ali i intrigirala s druge. Tko je ovaj lijepi čovjek i što hoće od mene? Kako je sve što je govorio mogao znati o meni? Uskoro sam shvatila da je mogao vidjeti da čitam knjigu na hrvatskom i obratiti mi se tako jer i sam govori moj materinji jezik. Jedna misterija je bila riješena. Kako je mogao znati kako se zovem, ostalo je visjeti u zraku. O tome kako je pogodio zašto čitam baš tu knjigu, bilo mi je preteško za shvatiti da bih se upuštala uopće u tu zagonetku.

– Pogledaj ovu bijelu brezu. Cijeli život si očarana stablom breze, a toliko si malo toga naučila od nje. Kako je znao za moju fascinaciju brezom? Srce mi je počelo divljački tući. Situacija je bila krajnje jeziva i bizarna u isto vrijeme. Priču o brezi ni najbliži moji prijatelji nisu znali. 

– Oprostite, ali od kuda Vam ideja da mi se sviđa breza? – hinila sam ravnodušnost.

– Sve ja znam o tebi, uključujući i ono što ćeš ti tek saznati. – rekao je to toliko sigurno da sam mu povjerovala. 

– Uf, onda Vam sigurno nije lako sa svim tim informacijama! – našalila sam se ponovo, vjerujući kako time odlično prikrivam stvarni osjećaj straha koji me je preplavljivao. 

– Ja te čekam. Kad si spremna – kreni. – Ovaj put ton mu je bio oštar. Umjesto odgovora nastala je tišina.

Pravila sam se da čitam. Međutim, nisam se više mogla fokusirati na tekst. Željela sam otići, ali nešto me je držalo prikovanu za klupu.

– Kako se zovete? Red bi bio da i ja Vaše ime znam kad već Vi znate sve o meni.

– Nakon nekog vremena podigla sam pogled s knjige i odložila ju u stranu.

– Simon.

– Čudno ime. – pomislila sam.

– Čudno ime, čudnog čovjeka. Tako bi nekako ti to rekla, zar ne? –skamenila sam se. Upravo bih ja to tako rekla.

– Što Vas točno zanima o meni?

– Ništa mene ne zanima o tebi. Rekao sam ti da sve znam. Ja samo čekam da ti kažeš ono što te muči i da popričamo o tome.

– Zanimljivo. Sve znate o meni? – nekoliko trenutaka razmišljala sam o pitanju s kojim bih mogla potvrditi to što je tvrdio.

 – Koji je moj najveći strah?

– To je lako! – nasmiješio se – Strah od ljudi.

– Netočno! – povikala sam pobjedonosno poskočivši s klupe.

– Je li? – ozbiljno je rekao.

– Razmisli još jedanput.

Zastala sam. Zamislila sam se nad time što je rekao. Nakon nekog vremena shvatila sam da je imao pravo. Iako sam sebe i druge uvjeravala da patim od entomofobije, činjenica je bila da su ljudi bili moj najveći strah.

– Oprostite, od kuda ste? I od kuda Vam informacije o meni? – nisam bila spremna upuštati se u daljnju konverzaciju s nepoznatim čovjekom. Ovoga puta se nisam niti trudila prikriti nervozu.

– Žao mi je, ali na ta pitanja ti ne mogu odgovariti! 

– Očekujete od mene da Vam pričam o svom životu, a ja ne mogu znati s kime razgovaram?

– Razgovaraš s prijateljem.

 – Na njegove riječi nasmijala sam se na sav glas. 

– Teško! O ljudima koje zovem prijateljima znam barem osnovne informacije, npr. od kuda su.

– Ovdje nismo da bismo govorili o meni! – rekao je blago – Ovdje smo da bi razgovaramo o tebi i onome što te muči. Vjeruj mi! Moraš početi vjerovati ljudima! 

– Kako vjerovati nekome koga ne poznaješ?

– Jednostavno, doneseš odluku da želiš vjerovati. Prestani sve analizirati! Previše ti vremena i energije oduzima konstantno analiziranje svega. Opusti se malo i prepusti, oslobađajuće je, vjeruj mi.

– Život ne funkcionira po tom principu!

– Misliš, ti ne funkcioniraš po tom principu?

– Kako god! 

– Koliko god se trudila ne možeš zadržati ljude, niti izbjeći neželjene situacije… Ne možeš pobjeći nečemu što ljudi nazivaju sudbina.

– Glupost! Ne možeš niti živjeti od danas do sutra. Ne možeš niti površno pristupati stvarima. Vjerujem, ako ulažem u nešto, veće su šanse da to nešto uspije.

– Vjeruj u što god želiš, ali to ne znači da je to nužno istina. Ne drži se tako čvrsto za išta na ovome svijetu. Sve je sklono promijeni. Pogledaj dan. Dobar je po svojoj definiciji jer je svijetlo. Svijetlo daje život, omogućuje rast, rad, učenje… Međutim i danu je potrebno da se malo odmori, pa nastupi noć. Sve se mijenja – godišnja doba, dan-noć, mladost-starost, život-smrt … i mišljenje se mijenja, kao i čovjekova istina. 

– Istina ostaje istina!

– Zaista?

Ušutjela sam. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini. 

– Moram ići… – rekla sam i počela se dizati s klupe.

– Znaš da ne moraš! Bježiš, kao i obično!

– Dosta! Tko si ti? Što želiš od mene? – ton mojega glasa je postao izrazito neugodan. 

– Ništa, ništa ja ne želim od tebe. Ja sam tu za tebe! – mirno je odgovorio. Počela sam se histerično smijati.

-Ti si tu za mene? Jesi li ti normalan čovječe??? Dođeš, od ne znam ni ja kuda i upadneš s nekom spikom. Kad me već tako dobro poznaješ, onda vjerojatno znaš da se teško otvaram ljudima!? – bila sam jako uzrujana. 

– Naravno! Ali, kao što rekoh, sve je podložno promijeni, pa tako i tvoje stanje zatvora u kojem se nalaziš! Misliš da ćeš još dugo izdržati ovako?

– Je l’ bitno?

– Meni je jako bitno! Jedna si mi od najvažnijih osoba!

– Koji si ti luđak?! Prvi puta se vidimo i ja sam ti jedna od najvažnijih osoba??? – osjećala sam da nemam kontrolu nad vlastitim emocijama. Postajala sam sve agresivnija.

– Jednog dana ćeš shvatiti. Ali, prestanimo pričati o meni, pričaj o sebi! Tvoje klasično prebacivanje loptice na susjedni teren kod mene ne pali!

– Stvarno nemam vremena za ove ludorije! Vjerujem da je ovo spačka nekog od mojih frendova koji su te nafilali nekim informacijama o meni i sad si došao provocirati.

– Je li? – zagonetno se nasmiješio – Je li itko od njih zna priču o brezi?

– Mogla je biti slučajnost!

– Ali, slučajnosti ne postoje, tako bar ti tvrdiš.

– Postoje iznimke!

– Ne postoje. Postoji netko tko je samo promijenio smjer kretanja prema onom putokazu koji mu je namijenjen.

– Vjeruješ li u čuda? – pokušala sam ponovo preusmjeriti razgovor.

– Naravno! Samo, potrebno je puno molitve da bi se čuda i dogodila.

– Znači, vjernik si?

– Naravno! 

– Vjeruješ li da se ja mogu promijeniti?

– Ti se konstantno mijenjaš! – zastala sam na te njegove riječi. Ja se mijenjam. Istina. A cijelo vrijeme živim u okovima toga da „tapkam na jednom mjestu.“

– Zašto imam osjećaj da stojim na jednom mjestu?

– Jer ti je tako lakše naći opravdanje za nekretanje prema naprijed. Rast je izuzetno težak dio čovjekova života. Trebaš ga prvo biti svjesna, a onda biti i hrabra u prihvaćanju i razumijevanju.

– U čemu je, onda, moj problem?

– Znaš i sama! Pogledaj malo dublje u sebe i budi iskrena prema sebi. Često govoriš: pogledaj se u svoj odraz u ogledalu, ali ne onom na zidu, već u ogledalu unutar sebe. Kakva je slika? Mudrijašica si ti, ali stalno bježiš od toga! Pusti sve te koji su te povrijedili. Moraš oprostiti da bi krenula prema naprijed. Bez oprosta nema pomaka!

– To je teško! – uzdahnula sam duboko. 

– Teško je živjeti, ali da nije tako, ovaj život ne bi imao smisla!

– Ne mogu oprostiti onima koji su mi nanijeli zlo!

– Moraš! Zbog sebe, zbog svoje budućnosti. Jednom si skoro završila u raljama smrti, sjeti se. – protrnula sam. Kako je znao za to? Bolest koju sam nekim Božjim čudom pobijedila bila je već daleko iza mene. Nisam ju spominjala često i pričala bih o njoj samo odabranima. A i za njih sam birala riječi. Pravu istinu bola i patnje koju sam proživjela samo sam ja znala. I trudila sam se da tako ostane. Ožiljak i fizički i psihički je nešto što će me pratiti cijeli život. Uspijevala sam oba spretno kamuflirati.

– Ne želim pričati o tome! Samo o tome ne!

– Moraš se suočiti s time! Razmisli što te je dovelo do toga?

– Ljudi. Prokleti ljudi.

– U krivu si! Dovela si samu sebe! Nitko ti ništa ne može napraviti ako ti to ne dozvoliš.

Tišina. Istina je bila da sam ja dozvoljavala ljudima da me ranjavaju. 

– Postoje zli ljudi kojih se ne možeš riješiti. Uvuku te u svoje ralje i dok se snađeš mrtav si.

– Istina. Postoji zlo! Međutim, ti si ta koja vlada svojim životom i treba imati na umu da zlo vreba. I na kraju dana opet si ti odgovorna ako ti zlo nanese zlo.

– Što trebam raditi?

– Prvo, oprosti. Ostalo će doći samo od sebe.

– Ne mogu….Ne znam kako…Previše me boli! – počela sam plakati. Osjećala sam se krajnje bespomoćno. Netko je dirnuo u mjesto koje je godinama zakopano naslagama laži, koje sam sama sebi pričala kako bih opravdala postojanje provalije koju sam kopala duboko u sebi. Rečenice, koje ni u snu nisam mogla sanja i nekome izreći, govorila sam tom nepoznatom čovjeku. Izvlačila sam iz te „crne rupe“, koja me je sve više zarobljavala, sve mračne tajne koje su ležale. Jedna po jedna ugledavši „svjetlo dana,“ kao da bi dobila krila i napustila me, ostavivši iza sebe veliko olakšanje. Činilo mi se da iz tih rupa krvarim. Bol je bila i fizička i psihička, jasno sam ju mogla osjetiti. Na kraju sam pala na pod. Sklupčala sam se poput fetusa u majčinoj utrobi. Kad su me sve boljke napustile, osjetila sam potpuni mir. Podigla sam se s poda i vratila nazad na klupu. Nepoznati muškarac je došao do mene, sjeo pored i zagrlio me.

– Sve je dobro! – u toj bizarnoj situaciji, niti meni samoj do kraja jasnoj, osjetila sam ogromno olakšanje, otpuštenje grijeha koji su bili zarobili moje biće.

 – Otpratiti ću te doma…Moraš se odmoriti! 

– Hvala! – jedino je za što sam imala snage reći.

Hodali smo jedno pored drugog. Pomalo ošamućena, nisam niti bila svjesna kamo idem. Pratila sam njega, koji je odlično znao put do moje zgrade. Više nisam postavljala pitanja od kuda zna sve što zna. Odlučila sam mu vjerovati i ta odluka unosila je u mene mir.

– Bilo bi lijepo da razmijenimo brojeve telefona. Mogli bi ponekad popiti kavu? – predložila  sam mu kad smo stigli pred moju zgradu.

– Nema potrebe. Doći ću opet kada me budeš trebala… Uostalom, uvijek sam tu! – namignuo je i sjeo je na svoj bicikl. Uputivši mi najljepši osmijeh, odvezao se. Pratila sam ga pogledom do kraja ulice. 

Ušetala sam vidno iscrpljena u stan. Odložila sam stvari na komodu koja je bila u hodniku. Ušla u dnevnu sobu i legla na trosjed.

– Kakav čudan dan! – pomislila sam i utonula u san.

***

– Doći ću opet kada me budeš trebala … – odzvanjaju mi stalno njegove riječi.

Očito da mi još uvijek nije bio potreban, kad bude, vjerujem da će ponovo doći!

Istaknuto

Purpurni rukopis

Thanks for joining me!

Već dugo vremena u meni tinja želja da stavim „stvari na papir.“ Potreba da moje unutarnje biće nađe mjesto na kojem će se izraziti. Težnja da moje ideje negdje ostave trag – purpurni rukopis, jer purpur vam je, dragi moji, sva ljepota, sjaj, dragocjenost i raskoš koju možete doživjeti. Pretočen u zapis postaje skupocjeni dar onom tko ga prihvati. Želja mi je ovdje zabilježiti sve ono što radim i mislim, a zatim promatrati vlastiti rast. Potičem vas da učinite to isto u svom životu!

Ovaj blog bit će šarolik, jer svijet u kojem živim i djelujem je upravo takav! Posljednjih desetak godina imala sam priliku živjeti na tri kontinenta i posjetiti veliki broj zemalja. I kada bi me netko pitao kako je negdje gdje sam bila, nikada nisam odgovarala opisujući građevine koje sam vidjela, muzeje u kojima sam uživala, kazališta i kazališna djela kojima sam hranila znatiželjnu djevojčicu u sebi, ulice kojima sam šetala ili slasna jela koja sam kušala. Pričala bih prvo o ljudima koje sam srela, o sudbinama koje su mi se utisnule poput hijeroglifa u sjećanje, o osjećajima koje bi probudile slike ljudi koji su živjeli onako kako niti jedno ljudsko biće ne zaslužuje, o bolesnoj djeci koja su pojila tugu o prolaznosti u kojoj živimo, o siromasima koji su me hranili svojim osmjesima, o ženama koje su ostavljale svoje sve, uključujući i sebe same i odlazile u nepoznato, o muškarcima koji su preko noći gubili ekstremitete, o napuštenim životinjama koje su više od hrane čeznule za dodirom…

Ukratko, Purpurni rukopis je online bilježnica autorskih pjesama i priča.

Imajte na umu da katkad najvažnije stvari u našem životu počinju tuđom pričom! 

Radujem se obostranom rastu!

Branka

***

Pismo Tebi satkanoj od moje Duše

Mila moja pahuljice,

Otišla sam u daleki svijet – s tobom koja je igrala ispod mog srca. Bojala sam se. Jako! O dalekom svijetu čula sam samo loše stvari, a o tvojoj budućnosti slušala sam najcrnje prognoze. U startu su te osudili! Govorili su kako će sreća biti ako, uopće, ugledaš svijetlo dana, a onda, ako nekim čudom preživiš i dođeš na ovaj svijet, pitanje je kakav ćeš život voditi – bolesna (druga opcija bila je tek rezervni plan!). Plakala sam, danima. Nakon par noći što sam ih provela u suzama i prevrtanja raznih scenarija po glavi, digla sam se i rekla samoj sebi: “Nemaju pojma, bit ćeš dobro!” O svom dubokom vjerovanju da ćeš biti dobro, nisam glasno govorila. Nisam previše pričala na tu temu. Radila sam sve što je bilo u mojoj moći da te ne dočeka prst “zle sudbine”. Uspijevala sam, padajući i dižući se, a iznad svega vjerujući. I to je, malena moja, prva lekcija o životu koju sam ti dala – vjeruj, jer jedino vjera čini čuda. Vjera da će biti onako kako treba biti, najbolje za nas. Vjera, da je život puno kompleksniji od onoga što sva znanost može dokazati. Vjera, da kad se sve ovosvjetovno okrene protiv tebe i dalje postoji onaj faktor XYZ, koji kaže “čuda su moguća.” Mrvice, nikada ne gubi vjeru, ona je osnovna esencija čovjekova postojanja. 

Došla si jednog toplog, sunčanog prosinca, puna ljubavi i radosti. Mir i ispunjenost, koje si pružala u tim prvim danima, bili su magični. Rođena si u dalekom svijetu. Nama dalekom, a tebi bliskom jer, očito, nije te bilo briga gdje ćeš doći na svijet. Odlučila si već na samom početku da svijet bude tvoj, cijeli Svijet. 

***

Rasteš vrtoglavo brzo. Jedva uspijevam hvatati tvoj ritam, što od umora, što od godina koje su me istrošile. Usprkos svemu, divna si, djevojčice moja! Učiš me toliko toga! Učiš me kako se ne treba držati svoje zone komfora. Hrabro istražuješ svijet oko sebe, pokazujući zanimanje za svaku osobu, životinju ili stvar koja ti se nađe na putu. Veseliš se malim stvarima. Vremenske prilike ne utječu na tebe. Bila kiša, sunce, vjetar ili snijeg tvoja radost ne nestaje. Oprezna si kad su u pitanju nove stvari. Daš si vremena da vidiš o čemu se radi, ali ih uvijek na kraju objeručke prihvatiš, bez osude i predrasuda. Voliš iskušavati svoje granice. Padaš i dižeš se, iznova i stalno. Upućuješ osmijeh svakome na ulici, ne praveći razlike u ljudima. Voliš stvoriti svoj kreativni kaos u kojem odlično funkcioniraš. Prihvaćaš neuspjehe i ne dozvoljavaš da te oni zaustave na putu k cilju. U tebi najbolje vidim koliko su porazi bitni za rast! Jedino “padajući” učimo najvažnije lekcije za naš rast. 

Voliš se maziti, smijati, igrati, putovati. Voliš kad je stalno neka akcija oko tebe. 

Prgava si. Radoznala. Vesela. Aktivna. Svojeglava. Ustrajna. Iznad svega svoja. Karakterna, u punom smislu te riječi.

Mila moja djevojčice, budi uvijek ovako prekrasna i posebna, budi svoja. Budi bolja od svih ženskih verzija koje ćeš imati prilike sresti u obitelji i oko sebe. Budi samoovisna. Nemoj biti sebična, ali niti ne daj na sebe. Nemoj se pretvarati, ali nisi dužna niti svima polagati račune. Nemoj biti zločesta prema ljudima, ali niti ne trebaš biti sa svima prijatelj. Nemoj biti netko drugi jer si predivna baš ovakva kakva jesi. Ne dopusti životu da te vodi, ti budi vodič svog života. Ne dopusti da mišljenje drugih utječe na tebe, izbori se za to da uvijek znaš tko si i koliko vrijediš (a ja ću ti samo reći, ti si Sve i vrijediš iznimno mnogo!). Ne nasjedaj na priče o sreći. Sreća se gradi, ona se stvara, a sve kreće od onoga što nosimo u sebi. Proputovala sam mnoge zemlje i vidjela mnogo siromašnih ljudi koji su bili sretni i obratno, bogate koji su grcali u suzama. Zapamti, sreća nije opipljiva. Sreća je u tebi, a nju ćeš naći onoga dana kad pronađeš sebe! Budi hrabra! Ne dozvoli da te drugi stopiraju u ispunjenju tvojih želja. Raduj se svakom danu i imaj na umu da je neponovljiv. Koristi svaki trenutak da maksimalno učiš o sebi. Kad istinski upoznaš sebe, razumjet ćeš i sve oko sebe. Budi otvorenog uma i srca. Samo ono što radiš srcem, kasnije nećeš žaliti! Voli, jer Ljubav je bit svega! Ljubav je pokretač svih ideja i svega što postoji i što će postojati. Ljubav od čovjeka stvara Čovjeka!

Malena, iz Ljubavi si nastala, Ljubav ti želim svakog dana tvog ovozemaljskog života.

Volim te, 

Mama

Tajna

Baš kao i ljubav, prijateljstva se dogode. Nema neke magične formule. Dese se iz čista mira. Rađaju se iz prepoznavanja duša i rastu. Prijateljstvo nema uvjetovanja, međutim satkano je od prešutnog očekivanja. Istinsko prijateljstvo nikada ne prestaje! Spojeni zlatnim nitima s osobom koja nam je prijatelj, bez obzira na ono što se dogodi, ostajemo spojeni. Nismo se zamarale tako ozbiljnim temama! Zadovoljavale smo se trenutcima koje smo imale otvoreno iznoseći svoje biće ruglu i osudi. Srećom, dovoljno smo bile zrele da tišinom potkrijepimo mišljenje jedna o drugoj na škakljive teme!

Osamljene, u svojim pariškim životima, tražile smo slamku spasa u zajedničkim druženjima. Vrijeme bi tada stalo. Hladne glave mogle smo gledati u prošlost kao da je tuđa, a ne osobna priča. Raspravljati o budućnosti kao da prepričavamo film nekog čuvenog američkog redatelja, čiji je pozitivni kraj svima već unaprijed poznat. Ideje, koje su sazrle u nama poput zrelog voća, dijelile smo bez zadrške. Osjećaje smo provlačile kroz slamčicu straha. Šalile smo se mnogo i surovo, otkrivajući jedna o drugoj, najviše kroz sarkastične rečenice, znakove slabosti.

-Imam tajnu… Nikome ju nisam do sad rekla! – spustila je glavu Elena.

-Ne moraš je ni sada otkriti, ako ne želiš! – zagrlila sam ju.

-Moram! Moram vam ovo reći…- počela je plakati.

-U redu je! – prišla je Sara i primila ju za ruke.

-Najljepše što možeš doživjeti je često puta tajanstveno. Možda bih svoju tajnu trebala zadržati za sebe, barem još neko vrijeme. Ne poznajemo se dovoljno! – dobacila je Mila koja je mirno sjedila na svojem mjestu i ispijala crno vino u malim gutljajima.

Eleninu tajnu smo naslućivale. Iz njezinih tišina, između riječi, iščitavalo se puno više od onoga što je željela priznati. Ponekad je bolje da tajna ostane tajnom, barem dok ne dođe vrijeme kada se može bez bola pojaviti na javi. Čovjek, koji ne vlada nad svojom tajnom, izlaže se mogućnosti da ga se povrijedi na najdublji i najosobniji način. Bacajući pod noge drugima svoje najintimnije biće, riskiramo puno. Nas ne čine samo tajne. Puno smo više od toga. Lijepo je imati tajnu, skroviti kutak svoga bića u koji se uvijek možete ušuškati. Biti u njemu sama, nije ništa loše. Tajna je poput razbuktale vatre, ona grije samo nas. Ponekad toplina plamena izbija iz nas i tada se izlažemo opasnosti da tajna napusti skrovite odaje našeg bića. Ona je, često puta, najvrijednije što osoba može posjedovati. Treba ju čuvati poput dragog kamena i čekati pravu osobu i pravo vrijeme.

_________________________________________________

Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)

Lijepo snivaj, ma chérie!

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me

Travanj. Bio je sunčan proljetni dan. Stajali smo na Charles de Gaulleu i čekali let za Dubai. Aerodrom je bio krcat ljudima. Došli smo sat vremena ranije i mogli smo u miru prošetati i razgledati aerodromske trgovine. 

-Oprostite, ispala Vam je kartica! – potapšao me je po ramenu stariji muškarac i pružio mi zlatnu kreditnu karticu.

-Hvala! – pomalo zbunjeno sam rekla. Nije mi bilo jasno kako je bilo moguće da mi kartica ispadne iz novčanika koji je bio u torbi!?Torba je bila zakopčana i čvrsto sam ju držala ispred sebe. Međutim, nisam toj situaciji previše davala pozornosti. Nastavili smo dalje.

-Mama, mamaaaa… – vrištao je moj petogodišnji sin dok ga je nepoznata mlada žena vukla za ruku.

-Pustite moje dijete! – vrisnula sam iz sveg glasa potežući sina prema sebi. Stajale smo neko vrijeme nas dvije i navlačile dječaka jedna za jednu, druga za drugu ruku. Ljudi su samo prolazili ne obazirući se na nas. Nakon nekog vremena žena je pustila njegovu ruku.

-Uzmite ga, ako baš hoćete! – rekla je ljutito, uzela svoj kofer koji je ležao kraj njezinih nogu i uputila se prema izlazu.

-Bože, kakvih ludih ljudi ima! – promrmljala sam.

Čvrsto sam primila sinovu ruku i nastavila dalje. 

-Mama, ja sam gladan! – potražili smo trgovinu sa sendvičima. Kupila sam mu sendvič.

-Fujjjjj… – samo što ga je otvorio, bacio ga je na pod. 

-Hej, što je bilo? – upitala sam ljutito.

-Sendvič je pun crva! – pljuvao je po podu aerodroma istovremeno brišući jezik o rukav.

Podigla sam sendvič s poda. Rastvorila sam ga i ugledala mnoštvo crnih crvića. Prizor je bio, u najmanju ruku, odvratan. Vratili smo se u trgovinu i tražili od trgovkinje drugi sendvič. Uzela sam drugi sendvič tri puta provjeravajući rok trajanja. Sjeli smo nedaleko od trgovine. 

-Mamaaaa …. – sin je počeo plakati. Dao mi je sendvič. Otvorila sam foliju i imala što za vidjeti. U drugom sendviču bili su sićušne bube nalik mravima. Nisam sigurna o kojim je bubama bilo riječ. Sendvič smo ponovo vratili u trgovinu. Trgovkinja se nije prestajala čuditi.

-Samo se vi žalite na naše sendviče! Nitko se do sada nije žalio!– rekla je mirnim tonom, a mene je to krajnje razljutilo da sam svom snagom bacila sendvič na blagajnu ispred nje, uzela sina za ruku i protestno izašla iz trgovine.

-Mama, više nisam gladan! – tiho je rekao.

Izgubila sam volju za razgledavanjem trgovina. Sjeli smo ispred odlaznog terminala i čekali ukrcavanje na avion. Stigao je i moj suprug.

-Gdje si bio? – ljutito sam upitala.

-Išao sam u toalet.. Rekao sam ti! – čudio se.

-Tata, tata, imao sam crve i bube u sendviču. – ushićeno je rekao naš sin.

-Jesi li ih pojeo? Kakvog su okusa? – šalio se suprug.

-Bljak! Naravno da ih nisam jeo! Vratili smo ih gdje smo ih kupili.

-Crvi i bube? – obratio mi se znatiželjno suprug.

-Da, baš čudno! – kratko sam komentirala.

Uskoro je počelo ukrcavanje na avion za Dubai. Na ulasku u avion shvatili smo da su nam mjesta na kojima smo trebali sjediti razdvojena. 

-Oprostite, možete li nas staviti skupa? Maleni ne može sjediti sam! – suprug je upitao stjuardesu koja je stajala na ulazu u avion.

-Vidjet ću što mogu napraviti! Molim vas da sjednete na mjesta koja trenutno imate, pa kad se svi putnici ukrcaju probat ću vas staviti da skupa sjedite.

Sjela sam na sjedalo za koje sam imala kartu. Suprug je sjeo nekoliko redova ispred mene s malenim na krilu. Čekali smo da se svi putnici ukrcaju. 

-Sami putujete? – obratila mi se starija gospođa koja se nalazila na sjedalu pored.

-Molim? – okrenula sam se naglo. Nisam bila sigurna jesam li dobro čula pitanje.

-Sami putujete? – ponovila je.

-A, ne, ne… Suprug i sin su par redova ispred. Zabunom su nam dali razdvojena mjesta.

-Događa se! – nasmiješila se – Živite u Dubaiju ili idete turistički?

-Idemo turistički. Vi?

-Također. Zapravo, sin mi tamo živi, pa često idem u posjet.

-Lijepo! Sviđa li Vam se?

-Pa i ne naročito! Idem jer želim vidjeti unuke i sina. Grad kao grad i nije moja „šalica čaja.“

-Baš me zanima kakav ću utisak imati.!? Većina ljudi koje poznajem ne voli ga!

-Nema se tu što voljeti! Grad je s arhitektonske strane magičan, ali fali mu ono najbitnije – duša. Mlada damo, Vaša generacija previše gleda površno, rijetko se pitajući koja je istinska vrijednost stvari. Imati samo prijatnu vanjštinu bez sadržaja zapravo je jedno veliko ništa!

-Slažem se! Parižanka ste?

-Da! Ponosna Parižanka!

-Prava ste rijetkost! 

-A od kuda ste Vi? Rusija?

-Jeli me odaje naglasak? – našalila sam se.

-Imate nešto istočnjačko u govoru. A lice Vam je slavensko. Rekla bih da ste Ruskinja.

-Sve ste pogodili osim nacionalnosti! Iz Hrvatske sam.

-Divna zemlja! Dok sam bila mlađa, često sam sa suprugom i djecom išla na ljetovanje u Hrvatsku. Volim vašu obalu…

-Oprostite, za supruga i malenog sam našla mjesto jedan pored drugoga. Je li Vama problem ostati tu gdje jeste? Naime, avion je krcat. Nemamo vremena više, let počinje! – prekinula je razgovor stjuardesa.

-Nije. Hvala na trudu!

-Malo ćete se odmoriti! – komentirala je gospođa pored mene.

-Da…

Svi putnici su sjeli na svoja mjesta. Avion je krenuo. Stjuardese su posljednji put provjeravale jesu li svi ispravno vezani i jesu li nam sjedala uspravna, kao i stolići ispred nas podignuti i zakvačeni na sjedalo ispred. Pustili su laganu glazbu. Uskoro su stjuardese počele s demonstracijom što napraviti u slučaju opasnosti. „Utonula“ sam duboko u svoju stolicu. Zažmirila sam. Iako sam imala na desetke letova iza sebe, svaki puta kada bi avion trebao poletjeti obuzeo bi me napadaj panike. Počela sam sve brže disati. Čvrsto sam se primila za naslon stolice na kojoj sam sjedila. Avion je sve više ubrzavao i vrlo brzo smo se našli visoko iznad tla. Avion se tresao. 

-Pozdrav putnicima. Govori vam kapetan. Ispred nas je područje zahvaćeno nevremenom. Očekuju se jake turbulencije. Molimo vas da tijekom cijelog leta budete vezani…

Srce mi je još jače počelo udarati. Dlanovi su se znojili. Pokušavala sam se koncentrirati na svoje disanje.

-Jeste li dobro? – obratila mi se gospođa do mene, dodirnuvši me svojim hladnim rukama. Osjetila sam trnce koji su preplavili cijelo moje tijelo. „Ovo je dodir smrti!“ pomislila sam.

-Nisam. Ne volim letjeti! – rekla sam kroz zube, zatvorenih očiju.

-Što Vam se najgore može dogoditi? – smireno je upitala.

-Mogu umrijeti! – pomalo sam bijesno odgovorila.

-Ali, možete umrijeti uvijek i svugdje! Čemu se ograničavati? – nasmiješila se.

-Ali, ovo bi zaista bila grozna smrt! – turbulencije su postajale sve jače. Zgrabila sam vrećicu za povraćanje koja se nalazila u pregradi sjedala ispred mene.

-Samo dišite duboko! Smirite se! – ponovo me je pomilovala po ruci nepoznata gospođa pored mene – Nema grozne smrti. Smrt je smrt. 

-Ne želim umrijeti! – počela sam plakati.

-U redu je! Rijetko tko želi umrijeti, ali nemamo izbora! Jednostavno moramo umrijeti kada dođe naše vrijeme…

Iznenada su počele ispadati maske s kisikom. Avion je velikom brzinom počeo propadati. Ljudi su vrištali. Počela sam se gubiti…

Probudila sam se sva mokra vrišteći u svom krevetu.

-Jesi li dobro? – upitao me je zabrinuto suprug koji se trgnuo iz sna.

-Sada jesam… – odgovorila sam shvativši da sam se probudila iz noćne more.

Bilo je oko pet sati. Kroz prozor se i dalje nije mogao razaznati dan, koji će uskoro svojim prvim zrakama sunca obasjati prozor naše spavaće sobe. 

-Dignut ću se… Idem u miru popiti kavu… Let je za nepuna četiri sata.

-Ok! Veseliš se putovanju? Odlazak u Dubai već dugo priželjkuješ! 

-Aha… – izvukla sam se iz kreveta. Nisam htjela pričati o snu koji me je naglo probudio. Suprug se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati.

Crvena džezva s bijelim točkicama već je bila na štednjaku. Uskoro se miris kave širio kuhinjom. Sjela sam i zamislila se nad snom iz kojeg sam se upravo bila probudila. 

-… Jednostavno moramo umrijeti kada dođe naše vrijeme… – u glavi mi je odzvanjala rečenica.

***

Najviše od svega sam voljela proljeće u Parizu. Nakon duge, sive i hladne zime došle bi prve zrake sunca i toplijeg vremena. Sve češće bih odlazila u obližnji dječji park sa sinom. Ponijela bih kavu u termosici i poneku knjigu. Dok bih čekala da voda provri u crvenoj džezvi na bijele točkice, prelazila bih rukama po knjigama što su bile naslagane na bijeloj polici u dnevnoj sobi. Nikada nisam čitala samo jednu knjigu. Mnogima oko mene je to djelovala čudno, ali ruku na srce, većina od njih ništa nije čitala. Nisam se previše obazirala na komentare drugih! Uzela sam dvije knjige s police. Jednu, koju sam davno prije počela čitati, i stala. Ponekad mi se to događalo s knjigama koje su mi „teške.“ Vratim ih na policu i čekam neki ponovni susret. Znam da će doći! Svaka knjiga dobije svoje vrijeme i to baš u pravo vrijeme! 

Stigli smo u park koji se nalazio u blizini našeg tadašnjeg stana. Sin se odmah zavaljao u pješčanik. Sjela sam na klupu pored. Pila sam polako kavu i čitala jednu od knjiga koje sam ponijela sa sobom. U jutarnjim satima nije bilo previše ljudi. Zato sam mogla opušteno čitati pogledavajući stalno na malenoga koji se mirno igrao. Uživala sam u prvim zrakama sunca koje su nježno, svojom toplinom, milovale moje lice. Čula sam pjev ptičica koje su stajale na grani drveta iznad klupe na kojoj sam sjedila. Sklopila sam oči. Osjetila sam veliku zahvalnost u tom trenutku. Tih godina bilo je malo trenutaka poput tog, ispunjenog mirom. 

-Prestani! Prestaniiiiii… – povici majke, koja je nedaleko mene vikala na svog sina, prekinuli su me u čitanju. Žena je na bosanskom objašnjavala djetetu kako ne smije bježati od nje. Posjela ga je u pijesak nedaleko od mog sina koji se nije niti pomaknuo. Bio je zaokupljen igrom. Toliko je duboko bio u svom svijetu mašte i igre da me je katkad plašio. Taj strah bio je zbog prevelike sličnosti koju sam vidjela između njega i mene. Oboje smo znali poprilično zaglibiti u tom „našem svijetu.“

-Makneš li se, dobit ćeš batine! Dosta mi te je više! Nemoguć si… – žena je nastavila derati se na dijete ne obraćajući pozornost na mene. Vjerojatno nije očekivala nekoga tko će ju razumjeti. Poznajem taj osjećaj. Toliko sam se puta našla u nezgodnoj situaciji. Opušteno bih pričala o nekoj dogodovštini uvjerena da me ljudi okolo ne razumiju. Nisam birala ni riječi kojima bih nazvala određene stvari, niti sam birala način na koji bih ih izgovarala. Tek koji trenutak kasnije bih shvatila da je u blizini osoba koja je razumjela ono što sam govorila, a nije bilo namijenjeno njoj. Bila bi to poprilično neugodna situacija. 

-Mama, mama, piški mi se! – zavijao je maleni iz pješčanika. Žena je podigla glavu od mobitela po kojem je nešto piskarala. Uzela je dječaka za ruku i odvela do obližnjeg toaleta koji se nalazio u parku.

Razmišljala sam o tome da joj se predstavim. „Introvert“ u meni kočio je bilo kakvu komunikaciju s drugima. Onaj mali dio mene koji je volio društvo, imao je potrebu predstaviti se. Odlučila sam da ću napraviti taj korak i upoznati se. Nije da sam bila u situaciji da susrećem svaki dan nekoga od „naših.“ Brzo su se vratili. Žena je sjela na klupu na kojoj je i ranije sjedila. Maleni je ušao u pješčanik i prišao mom sinu. Počeli su se zajedno igrati. 

-Budi dobar… Pusti dečka neka se igra! – u jednom trenutku žena se umiješala u njihovu igru, nakon što je vidjela da je njezin sin prisvojio većinu plastičnih igračaka za sebe. Moj sin nije bio od one djece koja su sebično držala stvari za sebe. Zapravo, stvari mu uopće nisu bile bitne. Za razliku od djece, koju sam u njegovoj dobi viđala i koja su svojatala stvari, on je bio sušta suprotnost. Nesmetano sam mogla proći trgovinom punom igračaka i nikada ne bi radio dramu. Zadovoljio bi se onim što bi dobio i što ima. 

-U redu je! – okrenula sam se prema ženi i nasmiješila se.

-O, pa vi govorite naški! – začuđeno je rekla. Vidjelo se da joj je neugodno i da je prebirala riječi što ih je izgovorila u nadi da to, što je izašlo iz njezinih usta, nije bilo ništa „veliko.“

-Moglo bi se reći! – odgovorila sam uz osmijeh.

-Uf, čovjek stvarno treba paziti šta priča… Ima naših u ovom kraju baš mnogo! Od kud ste?

-Iz Zagreba. Živim ovdje nedaleko od parka skoro već tri godine. A vi?

-Iz Zenice. Živimo isto u blizini. Tu sam s mužem. Igra rukomet. 

Muž joj je igrao rukomet u jednom renomiranom pariškom klubu.

-Lijepo! Koliko dugo ste ovdje?

-Evo, bit će uskoro pet godina. Kol’ko maleni ima?

-Tri. A Vaš?

-Isto. Baš mi je drago da sam nekog našeg srela! Ja sam A. – došla je do moje klupe i pružila mi ruku.

-Sjednite.

-Aj da mi ovo vikanje prekinemo. Može? 

-Naravno! Gdje si vidjela da se u Bosni nekom persira?– nasmijala sam se. 

-Ne zvučiš mi baš ko purgerka!

-Rođena sam u Zagrebu, ali roditelji su iz Bosne!

-Ma ja, vidim ja da si ti mnogo fina za bit purgerka! – prasnule smo u smijeh. 

-Uh, moram doma! – pogledala sam na sat. Bilo je skoro popodne i vrijeme je bilo za stavljanje malenog na spavanje. – Razmijenit ćemo telefonske brojeve, pa ćemo se dogovarati za neko druženje!?

-Može! Super! Vidim da voliš kafenisat!? – kimnula je glavom pokazujući na termosicu.

-Jako! 

-Nadam se samo da je turska!

-Uvijek i jedino ona. Svugdje ide sa mnom vrećica crne kave i moja crvena džezva na bijele točkice. Pričat ću ti prvom prilikom…  Moram ići! – pozdravile smo se.

Sina sam uspavala i počela pripremanje ručka. Odmah sam poslala A. poruku da ne zaboravim kasnije na obećanje da ću joj se javiti. Vrlo brzo mi je odgovorila. Prvo vrijeme smo tipkale poruke, a onda nam je dosadilo i ona me je nazvala.

-Dok otipkam šta imam za reći, prođe život! 

-Slažem se!– nasmijala sam se.

-Uglavnom, ja ti imam tu jednu bolest, ne znam mnogo ljudi koji ju imaju…

Ispričala je priču o svojoj bolesti. Njezina bolest je bila i moja, samo sam ja imala ozbiljnijih problema. Ona je na vrijeme otišla liječniku i mogli su djelovati medikamentima. Ja sam završila na operacijskom stolu. 

-Pa ne mogu vjerovati! Ma ako ovo nije sudbina, ja ne znam šta je! – čudila se. 

-Stvarno da ne povjeruješ! – i ja sam se čudila. U to vrijeme malo sam ljudi upoznala koji su nosili našu dijagnozu. 

-Samo ću ti reći da si mi trebala! Ima netko tko je gore prošao od mene i vidi te kako sjajiš. Ne da ne bih rekla da imaš neku bolest, ti sjajiš k’o da imaš svo zdravlje ovog svijeta.

-Kažem ti stvar je u glavi! Odlučila sam da bolest ne bude bolest. To je samo još jedna stvar po kojoj sam „posebnija“ od drugih! Ne pridajem joj previše pozornosti!

-Svaka čast! Ja ne mogu tako! Često puta sam „hendikepirana“ jer mi je loše. Znam baš mnogo povraćat i ne mogu se iz kreveta dići.

-Isto tako. Međutim, većinom nađem snagu. Povratim i ne pravim dramu oko toga. U Zagrebu sam radila svo vrijeme pod terapijom i svakodnevnim povraćanjem. Terapiju sam pila petkom da dođem sebi, koliko toliko, do ponedjeljka. Često bih ponedjeljak i utorak provela rigajući u WC-u na poslu. Povratila bih, isprala usta i vratila se na radno mjesto kao da ništa bilo nije. Srijeda bi mi već bila podnošljiva, četvrtak također, a onda bi došao petak i sve ispočetka. Kad bi se organizam umorio, otišla bih na dva tri dana u bolnicu i nakon nekoliko infuzija „digla bih se iz mrtvih!“

-Bože, kako ti to pričaš nekim smirenim tonom, kao da pričaš o nekom drugom!

-Pa tako i doživljavam sve ovo. Bolest nije ja! 

-Mnogo si snažna!

-Trudim se!

-Ali kako ti to uspijeva?

-Okružiš se dobrim ljudima i zabriješ na „ružičasto!“ Od kukanja i plakanja nemaš ništa. Ljude boli briga u kojim si ti problemima. Ako si prenaporna, riskiraš da otjeraš ekipu oko sebe. Međutim, nisu mi drugi najbitniji! Bitno mi je, kad sam jedan na jedan sa samom sobom da sam dobro. Daleko od toga da nije bilo teških dana i da ih neće biti, ali njima ne pridajem veliki značaj! Ne želim na kraju svog života plakati nad trenutcima kada sam mogla nešto napraviti za sebe, a nisam. Jadna uvijek možeš biti, ne treba ti neka posebna vještina za to! Živjeti svoj život ispunjeno, e za to treba truda, rada i puno hrabrosti. Moji bi ti prijatelji rekli i ludosti. Ne vjerujem da postoji osoba kojoj je apsolutno lako… Svatko od nas ima neku svoju boljku s kojom se bori! Stalno sebi govorim: ne daj Bože većeg zla!

-Ne mogu tako… Mene sve dira! Sve me dotiče, čak i ono što me se ne bi trebalo ticati.

-Od toga što stalno ponavljaš ne mogu, ne znam, ne želim… Od toga si loše! Prestani stalno koristiti negaciju i okreni stvari u svoju korist. U životu ne dobivamo ono što želimo već ono što trebamo! Zagrebi ispod površine svih svojih osjećaja i misli i vidjet ćeš jedan novi svijet koji je prepun mogućnosti. Kad te boli imaš dvije opcije – riješiti se boli ili joj se prepustiti. Vjerujem da je dosta toga u glavi! Moraš početi „liječiti“ misli, a onda će i tijelo biti bolje! 

-Mogu li te pitati kakva je bila operacija? Najviše se bojim ako do toga dođe!

-Naravno! Bila je teška! Uz ovaj naš problem imala sam i unutarnje krvarenje i nešto što je trebalo trajati sat vremena pretvorilo se u operaciju koja je trajala pet i pol sati. Nisu mi davali previše nade da će sve biti u redu! Noć prije operacije nisam mogla spavati. Nakljukali su me sedativima. Uspjela sam „ubiti oko.“

-Uh, teško mi je ovo i slušati!

-Nisam ovo nikome rekla! To malo što sam spavala, usnula sam jedan čudan san. Iako, nisam skroz sigurna je li bio san ili nešto drugo!?

-Baš me zanima!? Inače, bavim se proučavanjem snova. To mi dođe k’o neki hobi, ništa ozbiljno.

– Nalazila sam se u jako mračnoj prostoriji kojoj nisam mogla vidjeti obrise. Pokušala sam se kretati u nadi da ću barem nešto napipati. Međutim, ničega nije bilo. Činilo se kao da sam zapela u beskonačnom tamnom prostoru. Nakon nekog vremena sam stala shvativši da ne znam kako ću odatle izaći. Nisam imala osjećaj o vremenu. Činilo mi se kao da su prošle godine. U jednom trenutku više nisam bila sigurna je li sanjam ili je ovo stvarnost, a moj dotadašnji život bio je san. Možda sam samo umislila da sam živjela, počela sam se pitati.  Razmišljala sam o tome što trebam napraviti kako bih izašla iz tog prostora. Jedan dio mene je znao da taj prostor nije vječan već samo trenutan. Počela sam shvaćati da sam tamo zapela, jer moram nešto razumjeti prije nego li krenem dalje. Nakon nekog vremena došla mi je misao da prostor u kojem se nalazim je preslika duhovnog svijeta kojeg sam živjela na zemlji. Mračan i hladan svijet duhovnosti koji sam vodila na zemlji. Zbog povrijeđenosti iz prošlosti stvorila sam zid oko sebe. Taj zid je, s vremenom, bivao sve uži i sve je manje svijetla dopiralo u njega, sve dok jedan dan moj unutarnji prostor, moje biće, nije postalo potpuno hladno i tamno. Shvativši to, počelo se nazirati svijetlo i netko je iz tog svijetla dolazio prema meni. Bila je to moja pokojna baka. „Smiri se sine!“ tiho je rekla i zagrlila me. Zagrljaj me umirio. Osjetila sam olakšanje. Osjećala sam ogromnu ljubav. Svu težinu i bolove što sam nosila tih posljednjih mjeseci nestali su u tom trenutku. „Bako, što radim ovdje?,“ upitala sam. „Zapela si!,“ samo je kratko odgovorila. Ništa mi nije bilo jasno. Međutim, već sljedeći trenutak dolazi mi misao kako sam u međuprostoru između neba i zemlje. Baka je nestala. Pojavio se muškarac čija je svijetlost i energija bila prepuna ljubavi, jasno sam ju mogla osjetiti. Počeo mi je pokazivati cijeli moj život. Kao na nekom platnu mogla sam jasno vidjeti „film svog života.“ Nekih se stvari nisam niti sjećala. Ukazivao je na moje propuste. Počela sam plakati. Bilo mi je teško gledati sve povrede koje sam nanijela drugima i sebi. U sljedećem trenutku počeo je komentirati sva moja dobra djela. Čak i ona najmanja! „Svako djelo ima svoju težinu!“ Pokazao mi je situaciju koju sam u potpunosti zaboravila. Nisam smatrala da je nešto značajna. Uglavnom, jednom sam stajala u redu u pekarnici. Na blagajnu je došla žena srednjih godina s dvoje djece. Kupila je dva kruha. Manjkalo joj je tri kune za kruh. Molila je prodavačicu da joj oprosti te tri kune. Međutim, ova nije htjela niti čuti. Progurala sam se naprijed i ponudila ženi novac. Zahvalila se i iskreno od srca nasmiješila. „Vidiš, ta tvoja mala gesta nju je natjerala da napravi nešto veliko. Nikada nije zaboravila nepoznatu djevojku koja joj je pomogla. Njoj je to bio okidač koji je trebao da ona postane ono što je danas – volonterka u javnoj kuhinji, osoba koja pomaže nepoznatim ljudima u potrebi. Naše malo nekima znači puno, zapamti to! Moraš se sada vratiti nazad… još uvijek nije došlo tvoje vrijeme…“ sljedeći trenutak otvorila sam oči. Nalazila sam se u šok sobi u bolnici…

-Čovječe! Ovdje ima toliko toga da ću morati uzeti malo vremena da izanaliziram ovaj tvoj san…

-Rekla bih da je to bilo nešto više od sna…

-Čudno je da se toliko dobro sjećaš sna koji je bio prilično davno…

-Vjeruj mi da ga se sjećam i bolje nego nekih stvari koje sam proživjela u svom životu!

-Šta je poslije bilo?

-Probudila sam se u šok sobi. Pored mene je bila jedna sestra koja me je pitala jesam li dobro. Ispitivala me je osnovne informacije, tipa kako se zovem, imam li roditelje… Bojali su se da ću se probuditi bez pamćenja… Uglavnom, svega sam se jasno sjećala. Zamolila me je da pomaknem noge i uspjela sam. Osjećala sam bolove u cijelom tijelu, a posebice u glavi. Dala mi je nešto, pretpostavljam protiv bolova i za spavanje, jer sam opet utonula u san.

-Jesi tada nešto sanjala?

-Jesam…

-Ne moraš mi reći ako ne želiš!

-Za sad bih to zadržala za sebe! Moramo nešto ostaviti i za kavu!

-U redu je! Hvala ti šta si podijelila ovo sa mnom, stvarno mi je lakše! Junak si da znaš!

-Svi smo mi junaci svojih priča! Upamti to! 

Pozdravile smo se. Vratila sam se svojoj kavi i pripremanju ručka.

***

Bila je predzadnja godina našeg boravka u Parizu. Mjesec ožujak. Zazvonio je telefon. Suprug se javio. Zvao ga je G., prijatelj s kojim se povezao još na prvoj godini fakulteta. Neko vrijeme su razgovarali.

-G. je. Mogu li ga staviti na razglas? Nešto bi te pitao. – upitao me je suprug.

-Naravno! … Bok! Reci!- povikala sam u smjeru gdje je suprug stajao s telefonom u ruci.

-Ej, bok, kako si? – osjetila sam mu radost u glasu.

-Dobro sam. Kako si ti?

-Dobro. Čuj, htio bih te zamoliti uslugu!? – nije okolišao.

-Naravno, reci. – G. je bio jedna od onih osoba koju ne odbijate kada traži uslugu. Bio nam je uvijek na raspolaganju i ne bi bilo u redu ne uzvratiti mu na isti način.

-Jedna obitelj traži smještaj u Parizu. Imaju teško bolesnu djevojčicu. Ne govore francuski i dosta su financijski loše. Je l’ bi bio problem da ih primite na par dana i pomognete im da se snađu?

-Naravno, nema problema! – odgovorila sam.

-Puno vam hvala! Razgovor je završio.

Krajem tog istog ožujka stigla je djevojčica sa svojom obitelji. Začula sam zvono na vratima. Udahnula sam par puta i otvorila vrata stana razvukavši osmijeh od uha do uha.

-Dobro nam došli! – veselo sam rekla, iako sam bila prestravljena mislima što će me dočekati kada vrata stana otvorim. 

-Bok, ja sam S.! – pružila mi je ruku djevojčičina majka. Žena je bila blijeda i vidno umorna. Iza crnih kolutova, koji su skrivali tužne oči, jasno sam mogla očitati zahvalnost. Odmah mi se svidjela. Bilo je nešto posebno u njoj.

-B., drago mi je! Uđite! – predstavila sam se i pokazala rukom da uđu.

-Bok, ja sam I.! – rekao je tata, a iza njegovih nogu skrivala se malena djevojčica rijetke poluduge smeđe kose i uplašenih krupnih tamnosmeđih očiju.

-Bok! A kako se ti zoveš? – sagnula sam se prema malenoj. Šutjela je.

-Reci teti kako se zoveš! – gotovo zapovjednim tonom je rekla S. Malena se još više prilijepila uz očeve noge.

-U redu je! Već ćemo se mi upoznati! Dobro nam došli! – zatvorila sam vrata stana. Izuli su se na ulazu i odmah smo krenuli prema sobi koju sam pripremila za njih. Soba je bila s lijeve strane ulaza u stan. Imala je mali hodnik koji je vodio ravno u spavaću sobu, a s lijeve strane tog hodnika bio je ulaz u kupaonicu. Ostavila sam ih da se malo osvježe.

-Skuhala sam ručak. Raskomotite se i dođite s nama ručati! – rekla sam i izašla iz sobe.

Ušla sam u kuhinju. 

-Trebate li pomoć? – uskoro je došla S.

-Molim te nemoj mi se obraćati sa Vi! Hvala, ali sve je gotovo! Možemo sjesti i jesti! – odgovorila sam.

-Donijela sam Vam par stvari, ovaj tebi. – počela je vaditi iz vrećice poklone koje je donijela. – Nije nešto, ali je od srca!

-Daj, molim te, zašto si išta nosila!? Hvala, zaista nisi trebala! – donijela je nekoliko domaćih proizvoda koje je sama napravila. 

S. je bila posebna žena. Imala je divnu osobnost.  Od tih prvih rečenica svidjela mi se. Bila je pozitivna. Vjerovala je kako će dolazak u Pariz malenu ozdraviti i da će napokon imati normalan život. Njezin suprug je bio poprilično suzdržan. Nije puno govorio. Novi ljudi činili su mi se kao netko koga oduvijek poznajem.

-Bravo! Već dugo nije pojela cijeli tanjur juhe… Teta super kuha, ha? – obratila joj se majka.

-Aha… – malena je kimnula glavom u znak potvrde.

-Stvarno se ne sjećam kad je ovoliko pojela! – veselo je komentirala S.

-Bravo! Ima još… hoćeš li još? A imam i bolonjez. Što bi voljela?

-Bolonjez. – sramežljivo je odgovorila. Donijela sam joj tanjur pun bolonjeza. I njega je jela s užitkom. Djevojčičina majka je blistala. Nada je strujala zrakom. Optimizam je bio prisutan u svakoj stanici te, teškim životom, načete žene. 

-Stvarno se ne sjećam kad je zadnju puta jela ovako dobro. – uzbuđeno je ponavljala S.

-Samo papaj, ima toga još puno, a kad nestane kuham novu turu. – obratila sam se malenoj. Djevojčica se nasmiješila. Maleno i bolešću iscrpljeno lice je zasjalo. Pogledi su nam se susreli. Duše su se prepoznale i znala sam već tada da će me ta malena djevojčica naučiti jednu od velikih životnih lekcija.

Nakon ručka spremili su se i suprug ih je odveo u bolnicu u kojoj je malena trebala primati terapiju. Ostala sam sama. Skuhala sam kavu u omiljenoj džezvi i sjela na bijelu sofu koja se nalazila u dnevnoj sobi. Počela sam plakati. Već od prvog susreta s djevojčicom zaljubila sam se u nju. Željela sam vjerovati kako će biti dobro. Bila je slabašna i sa svojih nepunih pet godina poprilično niska i mršava. Obruč svetosti koji je obavijao njezino slabašno tijelo bio je gotovo opipljiv.

-Kako je bilo? – upitala sam kad su se predvečer vratili iz bolnice.

-U redu je… Uvest će joj novu terapiju. Ostat će par dana u bolnici. – idućih nekoliko dana su se izmjenjivali ona i suprug u bolnici. Moglo je samo jedan od njih spavati s njom u bolničkoj sobi. 

Večeri, kada je S. bila kod nas, provodile smo na našoj pariškoj terasi uz razgovor. Njezine riječi su me hranile dobrotom koja je izlazila iz nje. Čovjek zna da ima uvijek težih priča od one koju osobno proživljava, ali često puta u trenutcima, dok pati, toga nije svjestan. Bez spoznaje, nema puta prema naprijed.  Malena L. je bila moj put samospoznaje, a priča hrabre majke je bila moj pokretač. Dobra djela čine dobro! Ona su najjače oruđe koje imamo, rastapaju i najtvrđa srca. Nečija dobrota djeluje na nas poput magije, otvara čahuru zlobe i rastapa ju. Nitko nije imun na dobro! Teška životna priča majke, čije je prvo dijete bilo bolesno i čije treće dijete je na umoru, gazila je svaki atom moga bića. Žena koja je svojom pojavom, a još više svojim riječima, liječila svaku ranu, bila je čudesna. Nikada nije prestala vjerovati. Bila je u vjeri cijela. Njezina čistoća povjerenja u “ono što treba biti je najbolje, bila je zadivljujuća.” Borila se svim svojim bićem da sačuva svoju obitelj. Istovremeno toliko patiti i tješiti drugoga mogao je samo netko tko je svet. Ona je to zasigurno bila!

-Svatko mora ponijeti svoj križ… – nisam tada razumjela te njezine riječi. Nisam ih mogla shvatiti jer nisam željela vjerovati da su u životu potrebni križevi. Samo sam željela, iscrpljena svojom bolešću i životnim padovima, živjeti miran život. Život bez boli, padova i generalno ružnih stvari. Međutim, život ne funkcionira tako! On nam servira točno ono što nam je potrebno za rast na sljedeći „nivo.“ Tada sam strašno patila zbog nekih svojih unutarnjih i vanjskih bitaka koje sam vodila. Dosta vremena kasnije sam shvatila koliko mi je, između ostalog, bila potrebna ova njezina priča. Bez križa nema ljubavi! Bez ljubavi nema života! Onaj tko nauči nositi svoje križeve s ljubavlju postaje svet!

Nakon nekoliko dana vratili su se u Zagreb. Tri mjeseca kasnije ponovo me je nazvala S. da opet trebaju u Pariz k liječniku. Ovaj puta je došla sama s malenom. Djevojčica je izgledala slabašno. Teško se kretala i jako malo govorila. Činilo mi se kako je odlučila odustati od života. Prošla mi je ta misao, ali ju nisam htjela izgovarati na glas. 

-Hoću li ti opet kuhati bolonjez? – pokušavala sam ju razveseliti.

Samo je odmahnula glavom. Tih dana slabo je jela, gotovo nikako.

-L. ima jednu veliku želju! – rekla je S.

-Reci…

-Htjela bi ići na brod po Seni.

-Može! – odgovorila sam.

Dogovorili smo već za sutradan odlazak na brod. Malenu je to diglo. Cijelim putem se  smiješila. Jedine njezine fotografije koje imam i kakvu ju želim pamtit zauvijek su sa tog izleta. Nije skidala osmijeh s lica. Radost, koja je isijavala iz tog slabašnog tijela, je moguće  čak i preko fotografije osjetiti.

Listopad smo sin i ja proveli u Zagrebu. S. je javila da je malena jako loše. L. je ležala u Klaićevoj bolnici. Suprug i ja smo ju odlučili posjetiti. Više nije bila u stanju hodati. Bojažljivo sam ušla u bijelu sobu s velikim prozorima. Malena je ležala u svom krevetu tik do prozora. Zrake sunca padale su na njezino majušno tijelo i lice. Ništa nije govorila. Oči su odavale da je duša odlučila napustiti tijelo. Osjećala sam kako nam se duše pozdravljaju. Uhvatio me je strah. 

-Daj da te poljubim! – obujmila sam njezino slabašno tijelo i poljubila ju u obraz koji je bio leden. „Došlo je njezino vrijeme,“ prošla mi je misao glavom.

Nisam htjela o tome razmišljati. Željela sam da, to što mi osjećaji govore, bude samo  strah koji je progovarao zbog ozbiljnosti situacije. Željela sam da ta malena djevojčica postane čudo koje će preživjeti. Željela sam da bude svjedok jedne velike priče. Posjet je bio u srijedu. 

Petak u jutro nazvao me  suprug.

-L. je preminula! – nisam na prvu reagirala jer sam pomislila na jednu stariju gospođu koja se isto tako zvala. Nisam bila posebno vezana za nju.

-L. je preminula! – ponovio je i tada mi je sinulo da je malena zauvijek otišla. Suze su krenule, srce se počelo stezati. Imala sam osjećaj da ću se ugušiti u boli koju sam osjećala. Morala sam nazvati S. i izraziti joj sućut, ali nisam znala kako. Snaga me je napustila. Što reći majci koja je izgubila dijete? Gušenje se nastavilo. Prošlo je još neko vrijeme kada sam skupila hrabrosti nazvati S. Nije se javljala, srećom! Dobivala sam na vremenu smiriti se i reći nešto suvislo. Ali, opet, što reći ženi koja je izgubila nešto najvrijednije u životu? Kako utješiti majku kojoj su srce iščupali?

Popodne me je nazvao suprug provjeriti jesam li dobro. S. mi se i dalje nije bila javila. Razumjela sam to. Dok sam razgovarala sa suprugom nisam izgovarala ime malene. Pored mene se je igrao naš sin. Zbog njega sam sa suprugom pričala u šiframa. Suze nisam mogla zaustaviti.

-Mama, ne plači, L. je sada u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. – u trenutku sam prestala plakati. Zbunjeno sam gledala u sina.

-Milo, što si rekao? – u nevjerici sam upitala.

-Mama, L. je na misi! – pokušao mi je objasniti. Smirilo me je to. Bol kao da je rukom bila odnesena. Mir je preplavio moje biće. Par trenutaka kasnije nazvala me S. Izrazila sam joj sućut i prepričala ono što sam upravo bila doživjela.

-Hvala! Ovo mi je baš trebalo … 

Nekoliko dana kasnije bio je sprovod. Najtužniji dan mog života do tada. Prošla sam puno toga sa svojom bolešću, izgubila neke drage ljude, ali smrt ove petogodišnje djevojčice me je duboko potresla. Vidjevši maleni bijeli lijes koji su spuštali, pomislila sam kako ništa na ovom svijetu nema smisla. Ona, koja je tek trebala početi živjeti, za što je živjela!? Dugo sam bila tužna. Dugo mi se taj sprovod činio kao najgora noćna mora. 

-Lijepo spavaj djevojčice… Tvoje svijetlo uvijek će obasjavati tamu u životima ljudi koju su te poznavali! – bacila sam bijelu ružu na maleni lijes koji je bio položen u raku.

Danima, poslije sprovoda, na samu pomisao na malenu suze su kvasile moje lice. Osjećala sam veliku bol i prazninu. Konstantno sam se pitala o njezinoj majci kako joj je. Kako jedna majka može sahraniti dijete i preživjeti? Ja, koja sam malenu površno poznavala, ali sam se i u toj površnosti jako vezala za nju, teško sam podnosila njezin odlazak. Njezina majka morala je biti velika da to sve prihvati i podnese. Svoj križ nosila je dostojanstveno. Obruč svetosti, koji je i ranije obavijao tu ženu, samo se je još više proširio. 

Jednu noć usnula sam malenu živu i veselu, kao onaj dan na brodu po Seni. „Sretna sam ovdje! Ne brinite se, dobro sam! Poruči mami da ne brine… Dobro sam!…Doći će i vaše vrijeme! … Čekam vas…“ rekla je veselo se smijući i plešući.

Postoje životi za koje bi bilo bolje da su prolazne noćne more. Postoje snovi koji se ispune. Postoji život koji moramo živjeti bez obzira je li noćna mora ili divan san! Katkada ne dobijemo kraj koji želimo, nego koji trebamo! Zašto je to tako? Saznat ćemo kad dođe naše vrijeme! 

Ženo, Ti si jaka!

Tvoje srce je

Uzavrela lava,

Tvoje oči su

Žarko sunce,

Tvoje usne su

Opojni nektar božanstva.

*

Ženo, ti si jaka!

*

Tvoje misli su

Tamnica bola,

Tvoj osmijeh je

vjesnik radosti,

Tvoja tišina je

Bijeli svijet.

*

Ženo, ti si jaka!

*

Tvoja njedra su

Skrovište tuge, 

Tvoje krilo je

Usamljena pustinja,

Tvoje ruke su

Uslišena molitva.

*

I zato, zapamti:

Ženo, ti si jaka,

Jača od svake stijene,

Satkana zlatnim nitima Stvoritelja,

Veća si i od samoga života!

Buđenje

Na polici uspomena

Sa dalekih putovanja

Stojiš Ti  

Raspet na križu mojih grijeha.

*

Gledam Te,

Osluškujem dišeš li.

Krv što u tragovima se vidi

Je l’ još uvijek živa?

*

I ne mogu u času tome

Ne misliti o pitanju vječnom:

Je li se u smrti sniva

Ili se čovjek budi?

*

Je li moguće da sve nestane u trenu

Da od nas više ničega biti neće?

Tek spomen onih što nas poznavaše

Prekriti će uvelo cvijeće.

*

Opet, ako u smrti idem k Tebi,

Koji je smisao ove doline boli

Što nepravdu piše i tugu nosi,

Što za kapljicu sreće nebo moli?

*

Reci mi, Ti što ranjen ispred mene stojiš,

Ima li Te u smrti tihoj,

U tami dubokoj što svakim trenom

Sve više k sebi me zove?

*

I dok gledam, trnjem okrunjeno, lice Tvoje

Što usnulo je i za tren će opet

Da se budi, 

Razumijem sve – 

Nebitno je tijelo moje,

Privid mene, što će tek

U smrti da se probudi.

Krumpiruša

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me

Pita je često bila na stolu u domu mojih roditelja. Kada sam se udala nastavila sam tu tradiciju. 

Kuvanje pite“ dosta sam kasno usvojila, a njenu izradu nikada nisam usavršila. Govorili su da „se nikada neću udati dok pitu ne naučim „kuvati.“ Vjerojatno jer mi se nije udavalo, pitu se nisam ni trudila naučiti napraviti!? Umijesiti samu „jufku“ i nije bio neki problem, ali dugom oklagijom razvući tijesto, dok ne postane gotovo prozirno, to je zahtijevalo veliko umijeće koje nisam imala. A nisam se ni trudila razviti ga! Vrsne kuharice su znale da dobro tijesto nikada ne smije puknuti. Ja sam znala da će, bilo koje tijesto, ako ga odlično zakamufliram biti dobro. Moja je mama imala tehniku, kao i njezina majka, da „izrađeno“ tijesto oblikuje u male loptice koje „poulji“, ostavi neko vrijeme „odmoriti,“ a zatim rukama razvuče skoro prozirno tijesto. Nadijevala ga je prema onome što bi se našlo u kući. Ako bi se tijesto punilo mesom i lukom, zvali bi ga burek. Sirnica je pita napunjena sa sirom, krumpiruša s krumpirom, zeljanica sirom i špinatom ili mladom blitvom, bućnica s bućom i sirom… Varijanta je mnogo! Naravno, postojale su i slatke pite, kao što je ona s jabukama ili višnjama.  Svi smo se uvijek veselili piti, kakva god da je bila. Međutim, moja omiljena je pita s krumpirom. Ljeti sam ju uživala jesti sa salatom od rajčice i mladog luka, a zimi mi je bila draga u kombinaciji s jogurtom. 

Pita nije neko raskošno jelo, ali sam ju ja, došavši u Pariz, odlučila učiniti takvom. Sprijateljivši se s nekolicinom stranaca počeli smo jedni druge posjećivati. Kao nešto njima „egzotično“, a meni opet vrlo jednostavno napraviti, odlučila sam da će moj specijalitet biti pita. I tako su svi znali: kod nas se dolazilo na pitu. Priča bi bila odlična da sam u međuvremenu savladala tehniku izrade tijesta, ali to nisam i jedino što sam mogla jest napraviti svoju „domaću pitu“ sa kupljenim korama. Tehniku sam toliko dobro savladala da i najbolje kuharice nisu mogle dokučiti je li riječ o kupovnim ili domaćim korama. Proces je bio brz i jednostavan. Ukratko, namočila bih krpu na koju bih stavljala kore (ona je korama davala dodatnu vlažnost), zatim bih slagala jednu po jednu koru i premazala bih ju mješavinom rastopljenog maslaca i vrele vode. Na treću složenu i premazanu koru stavila bih smjesu od svježeg sira, jogurta i vrhnja.  Zatim bih sve savila i složila u, prethodno namazan, maslacem pleh. Na kraju, kada bi pita bila gotova, narezala bih tanke kriške hladnog maslaca i poslagala po površini pite. Većinom sam pravila sirnicu jer mi je bila najjednostavnija i najbrža opcija, a i većina ljudi je nju najviše voljela. U “posebnim prilikama” i za posebne ljude potrudila bih se napraviti krumpirušu, to jest „moju“ verziju krumpiruše. Ogulila bih i narezala na sitne kockice krumpir i dosta luka, začinila sve sa smjesom ulja, papra i soli te pirjala tridesetak minuta na laganoj vatri. Zatim bih na način, na koji sam slagala kore za sve pite, slagala i ove. Na kraju bih dodala krumpir i sve skupa smotala. Miris krumpiruše bi se širio u stanu. Ništa nije bilo bolje od tog mirisa koji me je spontano, svaki put, vraćao u djetinjstvo. 

***

U pozadini je svirala sevdalinka. Dok bi baka obavljala kućanske poslove ili kuhala, voljela je slušati glazbu. 

Sevdah označava čežnju, ljubavni jad ili ljubavi žar. Često puta i sve zajedno! Sevdalinka je, najvećim dijelom, razvijana nakon osmanlijskog osvajanja srednjovjekovne Bosne. Nastajala je u narodu. Međutim, vrlo brzo je postala dio urbane sredine. U sevdalinki pjevač vodi pjesmu, dok glazba služi samo kao pratnja pjevaču. Iako više volim instrumentalnu glazbu, sviđalo mi se što je glas glavni, a njega prati neki od instrumenata ili više njih. Glas u spoju sa pjevačevom dušom dirao je moje najdublje emocije.

-Ajde, sine, pomozi babi napraviti pitu! Idemo iskopati kompjera!–odvela bi me baka u vrt, pored kuće, iskopati koji krumpir za pitu. Potom smo taj isti krumpir isprali od zemlje na „česmi“ ispred kuće. Nakon toga bi veliku „ćasu“ s krumpirom unijele na verandu, koja je po potrebi bila kuhinja. Zapravo, pravu kuhinju baka nikada nije imala. Na toj verandi nalazio se „šporet na drva“, koji je služio i za kuhanje i za grijanje. Imala je i „kredencu“ u kojoj se nalazilo nekoliko tepsija, zdjela, tanjura i pribor za jelo. U sredini verande je bio prozor, a ispod njega smjestili su dugu usku „sećiju“.

Stola nije bilo. Bio je to uzak ulazni prostor i nije bilo mjesta za njega. Stol je bio smješten u dnevnoj sobi, međutim njega smo jako rijetko koristili. Najslađe mi je bilo gotovu i vrelu pitu „čopati rukama“.  Doći ću i do toga!

Krenimo od početka. Baka bi „izjutra“ zamijesila tijesto, poslagala ga u plavu tepsiju i „pouljila“ ga. Prekrila bi gotovo tijesto čistom kuhinjskom krpom i ostavila da „odmara“. U međuvremenu bi pripremile krumpire. Oprane i oguljene krumpire bi nasjeckale na što sitnije kockice. U to bi baka nasjeckala 2-3 glavice luka. Uvijek bi „plakale od ljutine“ koju je luk ispuštao, a „grizla je za oči“. Nakon što bi prisilno „oplakale,“ smijale bismo se suzama koje je luk izazivao. U mješavinu bi baka dodala malo svinjske masti, soli i papra. Izvukla bi okruglu drvenu „siniju“ na kojoj je razvijala pitu. Na nju bi stavila stolnjak koji je služio isključivo za „kuvanje pite“. Uzela bi tijesto i stavila nasred stola. Prvo bi ga razvukla koliko god ide, zatim bi podvukla ruke do sredine tijesta i laganim pokretima povlačila ruke prema rubovima. Kružila bi oko sinije dokle god tijesto ne bi bilo dovoljno tanko, gotovo prozirno. Rukama bi pažljivo otkinula zadebljale krajeve i tijesto polila uljem. Smjesu krumpira, luka, soli i papra jednakomjerno bi raspodijelila po tijestu. Uz pomoć stolnjaka zarolala bi tijesto. U okruglu tepsiju bi, počevši od sredine, zavila tijesto u obliku pužića. Pita bi tada bila spremna za pećnicu. Ubrzo bi se miris pite širio kućom i okućnicom. Baka bi pripremila „kiselo mlijeko,“ jogurt koji je sama pravila od domaćeg kravljeg mlijeka koje je davala njezina Šarava. Nisam mogla dočekati da se pita ohladi! Malenim prstima bih pažljivo čopkala hrskavu površinu pite. Baka bi mi izvadila komad pite na tanjur i razrezala ga. Izlila bi po piti malo domaćeg kiselog mlijeka kako bi se brže ohladila. Uživala sam u okusima koji su se prožimali u mojim ustima. Uvijek, baš uvijek pita bi joj uspjela.

***

Una je bila prava ljepotica, bujne plave kose i zelenih očiju. Red pravilno složenih bijelih zuba, koji su provirivali iza punih usana, zabljesnuli bi kad god bi se nasmijala. Imala je upečatljiv stil oblačenja – pomalo ekstravagantan, s dozom seksipila. Podsjećala je na sve one putene ljepotice iz vremena prije „umjetno“ dorađenih žena. Unini roditelji su došli u Pariz sedamdesetih iz mjesta Donja Suvaja. Mjesto u kojem se nalazi vrelo rijeke Une, po kojem je ona i dobila ime. Često bi za vrijeme ljetnih praznika boravila tamo – na izvoru rijeke, ispod padina planina Plješevice i Stražbenice. Bio je to prizor iz bajke – plavozeleno jezero okruženo šumom i visokim strmim liticama. I upravo tamo na tom mjestu doživjela je svoju prvu ljubav. Maštala je o muškarcu s „kojim će provesti cijeli svoj život“. Bila je sanjar. Vjerovala je u šumske vile – antičke duhove prirode. Prema jednoj od mitologija, kojoj je ona vjerovala, vile su se rađale iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajnovitom brdu. Željela je vjerovati kako na brdima, koja okružuju izvor na kojem je boravila, obitavaju vile. Njezin pariški dom bio je prepun vila – suvenira koje je kupovala na svojim putovanjima po svijetu. Vile su likom podsjećale na nju – bile su zlatne kose i bujnih grudi, najčešće obučene u bijelu haljinu protkanu zlatnim nitima. Una je najviše, od svega, voljela bijelu boju. Vile su u kosi imale svakojako poljsko cvijeće. Una je voljela svoj dom ispuniti raznovrsnim cvijećem. Neizostavan detalj na vilama su bila krila. Una je voljela zamišljati kako posjeduje krila s kojima leti po svijetu. U trenutcima, kada bi ju obuzele negativne misli, legla bi na svoj krevet, zaklopila oči i maštala kako posjećuje različite dijelove svijeta. Voljela je maštati o dalekim krajevima u kojima će pronaći mir koji  joj je u tom trenutku bio potreban.

-Imam problem… – tiho mi je rekla preko telefona.

-Što je bilo? – zabrinuto sam upitala.

-Moramo se naći! Ne mogu sada o tome. – dogovorile smo mjesto susreta. Bio je to šarmantni pariški bar-restoran „Griffon“ koji se nalazio u srcu Maraisa. Sjele smo na terasu. Bilo je ugodnih 25 stupnjeva. Konobar nam je donio jelovnik. Kako još nije bilo vrijeme ručka, a mi nismo doručkovale, odlučile smo ipak pojesti nešto „lagano“. Obje smo naručile sendvič sa svježim kozjim sirom i dimljenim lososom.

-Hm…zanimljivo! In vino veritas… – pročitala je naslov na karti za vino.

-Ne misliš da nam je malo rano za alkohol? – upitala sam.

-Nikako! – nasmijala se.

-Kako god želiš!

Tsarine Brut Rosé, s’il vous plait. – naručila je bocu rozea poznate vinske kuće Chanoine u Reimsu.

-Cijela boca? – čudila sam se. – Ženo, tek je 11!

-Što je to za nas!? – namignula je.

Konobar nam je donio bocu ohlađenog rozea i ulio svakoj u čašu.

-Živjela!

-Živjela! Slušam te! – s nestrpljenjem sam rekla.

-Mislim da imam ozbiljan problem…

-Misliš ili znaš? Slušam … – bila sam jako znatiželjna.

-Bojim se da sam upala u duboku depresiju. Prvo sam imala samo negativne misli koje sam mogla kontrolirati. Zatim su se počeli pojavljivati strahovi i na kraju panika. Napadi panike su postajali sve češći i sve gori. Neki dan sam si pokušala oduzeti život. Na sreću, popila sam premalo tableta!

-O Bože! Jel’ Filip zna za to? –  Filip je bio Unin suprug.

-Nema pojma! Bio je, to jest još uvijek je, na poslovnom putu. Očajna sam! Nisam više ista osoba. Prema vani to uspijevam prekriti, bar se nadam, ali u sebi se raspadam! Znaš i sama koliko sam pozitivna osoba, zaljubljena u život i ljude. Svemu sam se divila. Više ničega od toga nema. Ostao je samo strah i neka bolna tuga. Ništa me više ne veseli. U ničemu ne vidim smisao.

– Ali zašto? Što se dogodilo!?

– Filip me je prevario. Ima tome pola godine. Bio je na službenom putu i tamo se spanđao s nekom ženom. Priznao mi je i molio za oprost. Prešla sam preko toga, onako… U tom trenutku svijet mi se raspao. Sve iluzije koje sam imala puknule su poput vodenog balončića. Počela sam sebe osuđivati, mrziti… Sve češće sam razmišljala o svijetu kakav bi bio bez mene… Na posljetku sam si pokušala oduzeti život.

-O Bože! Žao mi je! – bila sam u šoku.

-Bojim se, jako. Bojim se da će nestati ovaj život koji sam imala, koji sam voljela… Ako već nije! Bojim se da ću samoj sebi napraviti nešto nepromišljeno! Trebam pomoć! – počela je plakati. Zagrlila sam ju. Neko vrijeme smo šutjele.

-Mislim da moraš potražiti stručnu pomoć. Jel’ imaš koga? – upitala sam. Nisam se usudila dijeliti ikakve savjete osobi koja si je pokušala oduzeti život. Iz mene je mogao progovoriti samo bijes koji sam osjećala u tom trenutku prema Filipu. Odlučila sam „pregristi jezik“. Dosoljavati već „presoljenu juhu“ stvarno nije imalo smisla. 

-Ne, nikada mi nije trebala pomoć. Do tog trenutka, čini mi se da sam imala savršen život. Od tada se ne uspijevam sastaviti!

-Što te drži za njega? 

-Ne znam… Valjda ga volim!?– počela je ridati.

-U redu je! – zagrlila sam ju – Naći ćemo način da budeš dobro!

***

Zarima je bila bakina „komšinica “. Uživale su polako i dugo ispijati crnu kavu iz sićušnih šarenih filđana. Voljele su koji puta i zapjevati uz čašicu rakije „na prazan stomak“ koja je trebala „ubiti sve bacile“. Pjevušile su, više onako za sebe, neku od sevdalinki. Baka je govorila kako se samo uz sevdalinku „bude sva ljudska osjećanja.“

-Slušaj kako pjeva Himzo…u dušu me dira! – komentirala je baka pjevušeći pjesmu „Voljelo se dvoje mladih“ od Himze Polovine.

-Pravo u dušu! – složila se Zarima. – Ova pjesma me podsjeća na moju prvu ljubav. Razboljela sam se od te ljubavi…  Jedva sam se oporavila.

-Šta je bilo? – ubacila sam se u razgovor.

-Ništa sinko, ne moreš ti to još da shvatiš! Samo se čuvaj! Brani što je tvoje i nedaj da te udaju za nekog koga ne voliš, – suznih očiju rekla je Zarima. Nisam ju tada mogla razumjeti. Imala sam desetak godina.

-Jel’ to Marko Anin za koga si htjela poći? – upitala je baka.

-Jest, bona! Mnogo smo se voljeli… al’ mati i ćaća nisu htjeli ni čuti! Na silu su me udali za Adila. Fin je čoek taj moj Adil, al’ šta ću kad ga nisam vol’la!?

-Pa što si se onda udala? – upitala sam.

-Jer sam morala, sine! Reći će ti ovo Zarima: bori se za svoju ljubav…bjež’ od onog koga ne voliš! Nikad ne trči za onim ‘ko te ne cijeni! Fala Bogu pa me moj Adil cijeni…a ne more se reć da i ja njega ne cijenim, al’ nije to ljubav! Pust je to život bez srca šta igra!

-Šta jest jest, Adil je fin čoek. – pokušala je baka ublažiti situaciju.

-More biti i jest fin, al’ džaba mu sve kad ja i dalje volim Marka.

-Ma šta pričaš, bona? – čudila se baka.

-Jest, volim ga i dok živim volit ću ga! Živim za to da u drugom životu budemo skupa! Vala, rastavit nas ni Bog dragi neće!

Baka je ušutjela. 

Dođe dragi sa dunjama, nađe Fatmu na nosilima, dvjesta dajem spustite je, trista dajem otkrijte je, da još jednom Fatmu ljubim ja…. – pjevušila je Zarima , a suze su klizile niz izborano lice.

Ne sjećam se što su dalje pričale. Vrlo brzo baka me je „najurila“ da „idem za svojim poslom“.

***

Bio je vikend. Sunce je provirivalo kroz tamnosive zavjese našeg pariškog stana. Trgnula sam se iz sna zbog zrake sunca koja je direktno upirala u moje zatvorene oči. Odlučila sam se dignuti i skuhati kavu. Voda je proključala u crvenoj džezvi na bijele točkice. Skinula sam džezvu s vatre, dodala u nju tri žličice crne kave i vratila nazad da još jednom proključa. Usula sam kavu u bijelu šalicu i sjela u dnevnu sobu. Sjedila sam u tišini. Osjećala sam nostalgiju za „domom,“ koju sam tih godina često osjećala. Činilo se kako imam sve, a bila sam usamljenija nego ikada prije. Novi ljudi koje sam upoznavala nisu mi „davali dovoljno“. Nisam se mogla otvoriti. S druge strane, nisam više bila niti otvorena prema prijateljima koje sam ostavila u Zagrebu. Bilo mi je glupo raspravljati o nečemu telefonski. Našla sam se između dva „svijeta“ – usamljena. Već sam bila naučila da ne smijem ulaziti preduboko u takva razmišljanja jer su me vodila u destrukciju iz koje sam se danima kasnije „izvlačila“. Odlučila sam napraviti krumpirušu. Pomisao na pitu odmah me je razveselila.

Pronašla sam vreću s krumpirima koja je stajala u ostavi. Našla sam i luk i začine. Međutim, neko vrijeme imala sam osjećaj kako „nešto fali,“ ali nisam mogla dokučiti što je to. Naposljetku sam se sjetila – nedostaje glazba. Brže bolje sam pohitala do kompjutera i pronašla listu „Krumpiruša“. Bio je to moj izbor sevdalinki, koje sam slušala isključivo „kuvajući pitu“.  Pjevušila sam dok sam gulila krumpir. Vraćale su se slike djetinjstva, roditeljskog doma, bake, mame… 

Netko je pozvonio. Bila je to Una, nenadano je navratila. Od razgovora u baru prošlo je par mjeseci. Čudila sam se njezinoj posjeti.

-Hejjjj … -veselo sam rekla vidjevši ju na vratima – Čemu dugujem čast?

-Došla sam vidjeti što radiš… A i cijeli ulaz miriše po krumpiruši! Nanjušila sam da bih danas ovdje mogla dobro jesti! – namignula je.

-Kako znaš da radim krumpirušu? – čudila sam se jer tek sam bila krumpir narezala.

-Jer slušaš tu seljačku glazbu! – nasmijala se.

-Ma ti si seljanka! – zagrlila sam ju.

-Nisam, ali uskoro ću biti! – veselo je rekla.

-Uđi!

Odložila je svoje stvari na komodu u hodniku. Sjela je u kuhinju. Pristavila sam novu džezvu kave.

-Slušam te! Gdje si nestala? Nisam te dugo ni čula ni vidjela! Samo ću ti reći da ti i nije neka fora otići i ne javiti se nikad! – bila sam pomalo ljuta. Brinula sam se, zvala ju i slala poruke, međutim od nje nije bilo ni traga ni glasa! Znala sam da je živa. Kada mi se Una nije javljala danima, zvala sam Filipa. Jedino što je nakon nekoliko dana stalnih poziva i poruka, napisao: „Živa je…TOLIKO od mene!“

-Oprosti! Bacila sam mobitel u Senu…Od zadnjeg puta kad smo se vidjele dogodilo se puno toga! Kad se Filip vratio s poslovnog puta dočekala sam ga sva bijesna. Posvađali smo se i u naletu bijesa on me ošamario. Takav šamar od kojeg sam se srušila na pod! Izletjela sam iz stana, uzevši samo svoju torbicu i mobitel. Nazvala sam moju Lolu… Sjećaš se nje s mog rođendana prošle godine? Uglavnom, otišla sam k njoj, a prije toga frknula mobitel u Senu. Ostala sam kod nje par dana i zatim otišla za Hrvatsku. Jučer sam se vratila potpisati papire za razvod.

-Ženo!!! Što si radila u Hrvatskoj svo ovo vrijeme? Di si bila? 

-U Donjoj Suvaji… Hoćeš da ti pomognem oko pite?

-Ma pusti sad pitu! Ja ću se pobrinuti oko toga… Pričaj! Što si tamo radila? 

-Razmišljala… Dolazila k sebi. Pokušavala shvatiti da ono što je „razbijeno“ ne isplati se ponovo sastavljati! A onda mi je u život ponovo ušao on… Sjećaš se Ivana?

-Tvoje prve ljubavi? – nesigurno sam upitala.

-Da, da, njega… Uglavnom, kad sam došla dolje, sreli smo se u jednom seoskom bircu. Vrlo brzo smo shvatili da i dalje postoje emocije između nas i odlučili si dati priliku. Došla sam potpisati papire za razvod i vraćam se nazad. Inače, udajem se ovo ljeto! – veselo je mahala rukom na kojoj je stajao zaručnički prsten.

-U šoku sam! Nije li malo prebrzo? 

-Prebrzo? Čekamo jedno drugo već petnaest godina! 

-Ivan je solo?

-Da, nije se ženio…Imao je neku ozbiljnu vezu, al’ prekinuli su par mjeseci prije mog dolaska!

-Zašto si ne daš još malo vremena da dođeš sebi? Ipak si Filipa voljela…

-Trenutno ne mislim da je to bila ljubav! Vidjevši Ivana, shvatila sam koliko sam živjela u zabludi. Mislim da sam samo htjela od Filipa napraviti Ivana… Ivan je bio moja prva ljubav! Mislim da je jedino ta prva ljubav istinska, prava i neiskvarena… Ovo sve što je bilo nakon njega nije vrijedno spomena! Ali, da moram sve to proći kako bih završila opet s Ivanom, prošla bih! Lijepo mi je s njim, nekako sam svoja uz njega. Ne postoje savršeni muškarci, ali mislim da je Ivan idealan za mene. 

-Drago mi je ako je tako! – zagrlila sam ju.

-Ima još nešto … – ušutjela je na nekoliko sekundi praveći situaciju dodatno napetom – Trudna sam!

-Ajmeeeeee, čestitam! – izgrlila sam ju i izljubila. Bila je to divna vijest. Una s Filipom nikako nije mogla ostati u drugom stanju, godinama. 

-Nekako sve dođe na svoje u pravo vrijeme i s pravim čovjekom! – milovala je svoj trbuščić kojeg sam tek tada primijetila ispod široke haljine koju je nosila. 

-Stvarno mi je drago zbog tebe! Zaslužila si! Radujem se s tobom!

-Hvala. – zagrlile smo se.

Čula se u pozadini pjesma:

„Zasp’o mi je dragi u zelenoj travi,

Oko njega vile kolo uhvatile.

Prođ’te me se, vile, moje posestrime,

Nije meni, vile, do vašeg pivanja,

Već je meni, vile, do mojega jada.“

-Samo da znaš da vjerujem kako su vile „odigrale“ svoje kad je Ivan u pitanju… Često smo na izvoru Une…

***

Bio je svibanj. Poželjela sam otići u Zagreb iznenaditi roditelje. S aerodroma sam odlučila odmah otići do njih. Znala sam da je mama kod kuće. Jedva sam čekala zagrliti ju. Nije me očekivala, ali srce je njezino, očito, znalo. Čim sam došla blizu kuće osjetila sam poznati miris koji se širio okućnicom. Majku sam zatekla nad sudoperom, spuštene glave i zamišljena prala je povrće iz svog vrta.

-Majko… – tiho sam prošaptala.

-Majko… – ponovila sam i tek tada se trgnula. U nevjerici je gledala u mene.

-Sine, jesi li to ti? – u šoku je pitala gledajući u mene kao da gleda u prikazu.

-Jesam mama, ja sam! – zagrlila sam ju. Suze su nam objema krenule. Neko vrijeme smo samo tako stajale. 

-Šta reć pa pitu praviš?

-Ne znam…Nešto sam jutros imala predosjećaj da bi mi mogla banuti. – nasmijala se i čvrsto me stisnula želeći provjeriti još jednom jesam li stvarna.

-Ne mogu te niti iznenaditi! – šalila sam se.

-Majka uvijek zna … vidit ćeš, ako Bog da!

Svaki naš dolazak u Zagreb dočekala bi me s pitom krumpirušom.

-Sine, šta ćeš da ti spremim? – upitala bi me preko telefona netom prije našeg odlaska na aerodrom u Parizu. Iako je odgovor već znala.

-Znaš i sama što najviše volim! – uvijek bih joj odgovorila.

Majka bi taj dan ustala poprilično rano kako bi sve pripremila i ispekla dvije, tri tepsije pite, prije nego li sletimo na zagrebački aerodrom. Nisu svi voljeli krumpirušu. Zapravo, tepsija krumpiruše bila bi „rezervirana“ samo za mene. Obično bi još napravila i sirnicu i burek. Međutim, mamina krumpiruša je bila nešto za čim sam najviše žudjela. Budila je u meni najpozitivnije emocije. Mirisi i okusi su me spontano vraćali u djetinjstvo – na moje „sigurno mjesto“ u kojem sam bila zaštićena i voljena. Bila sam neizmjerno zahvalna majci na trudu koji je uložila. Bilo je nešto u toj piti, kao i u sevdalinki, što je riječima teško objasniti. Jednostavno, trebalo je to doživjeti!

Svaki odlazak iz Zagreba bio je težak. Na aerodrom bi me došli ispratiti roditelji. Svaki put ispred ulaza u aerodrom ostavila bih majku u suzama i oca kako ju drži pod ruku. Okrenula bih se posljednji put i vidjela kako daje zadnju snagu da udijeli osmijeh dok se oči ne vide od suza što su potekle niz već borama „prošarano“ lice. Okrećem se, osjećaj bola probija prsa, disanje je brzo i plitko, i moje su oči pune suza. Ne znam kada ćemo se opet sresti. Najgore je u tim odlascima što je život nepredvidiv i svaki put kada mašem ne znam je li posljednji. Čini mi se kako uvijek dio duše ostane stajati uz moju divnu majku. Sve što znam i sve što jesam dugujem njoj. Neizmjerno sam joj zahvalna, osim na jednom – nije me naučila kako ću jednoga dana živjeti bez nje.

U avion bih sjela žalosna i tiha. U misli bi mi spontano dolazile riječi i melodija pjesme „Tebi, majko, misli lete:“

„Tebi, majko, misli lete,

preko polja i planina,

iz daleka primi pozdrav

od jedinog svoga sina!

U tuđini ja sam sada,

daljina nas rastavila.

Da li ću te ikad više

ja vidjeti, majko mila?

Zaboravit’ nikad neću

tvoje oči blage, mile

i ručice, majko, tvoje“

Jednog dana više me nitko neće dočekati s toplom krumpirušom što „stomak puni, a dušu hrani.“ Tog dana ostat ću bez dijela sebe, možda i najvažnijeg!

SUNCOKRETI, ČOKOLADA I PARIZ

Duše uvijek pronađu način prepoznavanja.

Čak i onda kada nismo puno govorile, „čitale“ smo jedna drugu u tišinama između riječi. U spontanim gestama otkrivale smo, i prije nego li riječ „progovori“, dubinu problema. „Prostirale“ smo riječi poput bijela stolnjaka za vrijeme najljepših svečanosti. Ogolile smo dušu do srži. Ulazile u skrovite i tamne dijelove naših bića. Lutale po nestvarnim predjelima naših univerzuma. 

Nismo imale mnogo, ali smo znale da imajući sebe, imamo sve. Odlučile smo to što imamo podijeliti. Znale smo da možemo biti povrijeđene. Riskirale smo. Otvarale smo „vrata“ naših propusta i „prozore“ naših mana. Bez suđenja. Bez osude. Očistivši naslagane „ladice“ naših emocija, ostajala bi samo ljubav. Podrška. Duboko razumijevanje. Očišćene od nataloženih osjećaja udahnule bi novu snagu. Svijet bi tada postao ljepše mjesto za život.  

-Teško mi je… – požalila se Mila jednog petka na zajedničkom druženju.

-Što? I tebi isto? Mislila sam da je samo meni. – komentirala je Sara.

-Nisam niti ja dobro! – dodala je Elena.

-Teška su vremena, normalno da nam je svima teško! – zaključila sam.

Znala sam već na samom početku: četiri različita cvijeta činit će najljepši buket jednog dana kad procvjetaju. 

__________________________________________________________

Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)

SUNCOKRETI, ČOKOLADA I PARIZ

Bile smo nas četiri  – žene suncokreti – mudre, snažne i ispunjene. Znale smo ako se ne budemo držale skupa „vjetrovi“ će zamesti tragove koje ostavljamo za sobom. Držale smo se zajedno, čvrsto. Naučile smo skupa „letjeti kao ptice,“ biti „slagalica“ koja je dio jedne cjeline. Naučile smo otići kao „oluja,“ pasti kao „gnjila kruška sa stabla“, plakati kao „ljuta godina,“ ponašati se kao „guske u magli“, praviti se da smo „pozobali svu mudrost zemaljsku,“ pričati kao „navijene“, smijati se kao „luđakinje“… 

Često bismo se smijale, onda plakale, zatim bi se opet smijale, pa ponovo plakale. Tako nekoliko krugova, dokle god krug ne bi zatvorile. Bio je to fantastičan osjećaj – otpuštanja i prihvaćanja. Nastao bi tada mir. Zavladala bi tišina u kojoj su se naše duše dodirivale ispravljajući sve ono čime su bile povrijeđene. Rana je bilo mnogo, ali ljubav je odlučila biti jača. Ljubav je obasjavala naša bića i odnosila u mrak sa sobom sve naše propuste. Odlazile bismo tada svojim domovima bez pozdrava, bez riječi.

***

Legenda kaže kako je nekoć suncokret bio običan i neugledan cvijet. Svi poljski cvjetovi i životinje stalno su mu se rugale zbog njegove ružnoće, jednostavnosti i usamljenosti. Zbog toga je noću cijelo vrijeme bio spuštene glave. Međutim, ujutro bi suncokret digao glavu i cijelo vrijeme pratio sunce. I tako svaki dan. Jednoga dana sunce je odlučilo nagraditi tužni cvijet za njegovu vjernost i ljubav te mu pokloniti boju svojih zraka. Od tada se više nitko nije rugao suncokretu. Postao je najljepši i najviši cvijet u polju uvijek obasjan zracima sunčeve svjetlosti. 

_____________________________________________________________________

Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)

SUNCOKRETI, ČOKOLADA I PARIZ

Srele smo se u ozbiljnim godinama naših života. Sve četiri bile smo već izgrađene ličnosti. Različite, a opet tako slične! Ponešto smo propustile od osobnih priča iz prošlih vremena. Ali, to nam nije bilo bitno! Dubina odnosa ne ovisi o tome koliko dugo nekoga poznamo već o želji za prihvaćanjem i međusobnim razumijevanjem. I jednog i drugog imale smo napretek!

Jedna od najljepših kvaliteta istinskog prijateljstva jest ostati u tom prijateljstvu svatko svoj, jedinstven i neponovljiv. A mi smo to i te kako bile! Bez srama od prošlosti i bez straha od sutra, otvarale smo vrata vlastitih života, shvaćajući da je „šansa koju smo dale nepoznatim osobama“ bila jedna od najboljih odluka koje smo donijele u životu. 

I zato, oni koji se sretnu, kad god to bilo, sreli su se baš u pravo vrijeme! Drugačije ne može biti!

_______________________________________________________________________

Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)

Pomilovanje

Spasi me, 

Ti koji jesi i

Koji ćeš vazda biti.

*

Ne gledaj djela moja,

Čini, što kao uteg u 

Duši nosim.

*

Oprosti mi,

Oprosti mi,

Ne spoznah što učinih

Tebi i Tebi bliskoj – sebi.

*

Na početku bijah u Tebi,

Iz riječi postadoh tijelo,

Ne vidješe oči moje

Oči svete, oči Tvoje,

Vjerovah da uz mene jesi,

Sve dane i noći života moga.

*

U zadnjem času

Vapit ću Tebi:

Pomiluj me,

Izvoru me vrati.

Marakeš

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Život je stroga tajna. Vrata istine tek rijetkima budu otvorena.

U Marakeš sam putovala s mužem i sinom. Nas ˝tri mušketira˝(kako smo od milja zvali našu malu putujuću skupinu) krenuli smo “uhvatiti” malo sunca. Bio je početak ožujka, a dugoj hladnoj pariškoj zimi, činilo se, nema kraja. Mjesecima je vladalo sivilo. Gotovo svaki dan je kišilo, a hladni vjetar, koji je stizao s Atlantika, nije davao nadu da će uskoro doći proljeće, a s njim i ljepše vrijeme. Činilo se zgodnim uhvatiti koju zraku sunca i tako je odluka pala otputovati u Marakeš. Veselilo me to putovanje. Svaki odlazak iz Pariza, u kojem smo tada živjeli, činio me sretnom. Život u tom magičnom gradu, za mene je većinu vremena, bio gotovo nepodnošljiv. Put u Maroko bio je još jedan bijeg. Više od ičega trebala sam mir i predah od svakodnevice. 

Letjeli smo iz zračne luke „Charles de Gaulle“. Padala je jaka kiša. Sivi, tamni oblaci su se nadvili nad aerodromom. Let je kasnio. Uhvatila me nervoza. Činimo li ispravnu stvar? Kašnjenje leta možda je jedan od onih znakova koji ti govore da se ne trebaš nalaziti tamo gdje se upravo nalaziš!? Stjuardese su dijelile čokoladice i nudile nas kavom i vodom. Uzela sam kavu. Okus kave malo me je oraspoložio. Pokušavala sam se koncentrirati na put. Počela sam čitati vodič o Marakešu. Uskoro smo poletjeli.

Sletjeli smo u Marakeš na Menaru. U zračnoj luci je vladala gužva. Miješali su se kojekakvi mirisi koji su dopirali iz aerodromskih Duty free shopova. Lice mi se odjednom ozarilo. Odlutala sam mislima na bazare prepune začina. Ljudi su se gurali i bili glasni. Koliko različitih ljudi, pomislila sam. Toliko šarolikosti i autentičnosti rijetko sam gdje vidjela. Ljudi, moja vječna inspiracija, moje vječno traženje. Mi, bića ovog ˝palog˝  svijeta, stalno negdje jurimo. A kuda i zašto idemo, bila je jedna od mojih opsesija.

-Taksi…Trebate li taksi? – odjedanput se stvorila cijela grupa ljudi oko nas, nudeći nam, na engleskom s arapskim naglaskom, taksi. Gurali smo se kroz gomilu. Ne podnosim gužve. Mase me čine nervoznom i jedva sam čekala da se maknemo.

Prijevoz nas je čekao iz hotela u kojem smo rezervirali sobu.

– Kako ste letjeli? – upitao nas je vozač taksija koji je došao po nas.

– Bilo je dobro. Malo smo kasnili, ali sam let bio je ugodan! – odgovorio mu je moj suprug.

Na cesti je bila gužva. Kaos. Činilo mi se kao da nikada nećemo stići do hotela.

– Dobrodošli! – dočekala nas je nasmiješena recepcionarka hotela u kojem smo imali rezerviran smještaj.

Odahnula sam. Stigli smo i novo putovanje napokon je moglo početi. Dok je suprug sređivao stvari oko preuzimanja ključeva za naš apartman, sjela sam na jedan udoban kauč i počela promatrati ljude. Svi su djelovali poprilično sretno.

– Jesu li su svi ti ljudi pobjegli od nečega pa su, sada, zbog toga sretni?  razmišljala sam. Možemo li ostaviti ono što nas muči promijenivši destinaciju? Uzevši dva putna kofera osobnih stvari, krenuvši negdje, možemo li svu ostalu prtljagu koja nas muči ostaviti za nama? 

Pitanja što su se poput pčela rojila u glavi stvarala su mi pomiješane osjećaje straha i radosti. 

Putovanja me uvijek vesele. Na kraju krajeva sami biramo destinaciju. Čini mi se s razlogom! Ako bolje razmislim o svim svojim putovanjima, pa čak i ona koja mi se na prvu nisu svidjela, imala su svoj smisao. Ako smisao nisam vidjela na početku puta, pojavio bi se za vrijeme putovanja, a ponekad bi mi ‘odgovor’ došao nakon nekog vremena. 

Smjestili smo se u naš apartman s pogledom na stari dio grada. Sviđali su mi se tradicionalni orijentalni motivi kojima je soba bila uređena.

– Idemo li odmah u grad? – prekinuo me je suprug u razmišljanju – Ako išta želimo danas vidjeti, moramo odmah krenuti!

Brzo sam spakirala par stvari za malenog. Krenuli smo u istraživanje. Veselila sam se novim spoznajama.

Noć se polako spuštala na glavni trg Jemaa el-Fna i činila cijeli doživljaj još magičnijim. Ružičaste zgrade poprimale su zagasiti ton. Ulična rasvjeta učinila je cijelu atmosferu pomalo mističnom. Na trenutke su obrisi građevina i sjene koje su bile naokolo razbacane, činile se živima. Stvarala se čarolija.  Ljudi su se okupljali u sve većem broju. Jedinstvenost stare jezgre me je oduševila. Točno sam mogla zamisliti kako je bilo prije sto, dvjesto godina. Vrijeme kao da je stalo! Ljudi u narodnim nošnjama, kočije i konji, smrad konjske balege izmiješan s miomirisima aromatičnih začina, čaja od mente, cijeđenog soka od naranče, mirisa kožnih torbica i obuće, različitih rukotvorina, stvarali su besprijekoran doživljaj prošlosti koja se poput svilenih niti pretakala u ovo danas i sada. Što je to tako posebno i sentimentalno u prošlim vremenima, nisam mogla ne upitati se. Prošlost nas oblikuje u ono što smo danas, ali ako se ne znamo izboriti s prošlosti, ona nas koči, ponekad do te mjere da godinama tapkamo nesvjesno na jednom te istom mjestu.

Prizor kobri koje ˝plešu˝ pred svojim krotiteljima oduzimao je dah. Plešemo li i mi tako pred onima za koje mislimo da su iznad nas, pomislila sam. Sam prizor bio je očaravajući, ali i tužan. Kako se jedna kobra, koja se može oduprijeti čovjeku, vrti u ritmu glazbe koju proizvodi frula? Što je to toliko posebno u toj melodiji da ona zaboravlja tko je? Očito je da nema svijest koliko je jaka. Isto to događa se i nama, samo što mi nemamo opravdanje jer imamo razum. Bar bi ga trebali imati! Često zaboravimo vlastitu  vrijednost i vrtimo se ˝kako netko svira.˝ Što nas to koči biti stopostotni mi? 

Žamor je postajao sve glasniji i miješao se sa zvukovima frule i bubnjeva. Odnekud je doskakutao mali majmun na rame mog supruga. Uplašila sam se. Shvativši kako je on dio atrakcije, laknulo mi je. Mogli smo se slikati s njim. Odlučili smo da ipak nećemo. Izrabljivati životinje na takav način nije nam se činilo u redu.

Krenuli smo dalje. Mirisi hrane dopirali su do nas iz obližnjih restorana. Odlučili smo kako ćemo definitivno probati marokansku kuhinju. Te večeri svratili smo u restoran na samom trgu. Uspjeli smo dobiti mjesto na terasi tik uz sam rub od kuda se pružao veličanstven pogled na trg i sukove. Željela sam probati njihovo tradicionalno jelo – tagine, jelo koje se priprema u zemljanoj posudi, uglavnom s mesom, povrtnim dodatkom i raznim začinima. Suprug se odlučio za kuskus. Uz večeru je obavezan čaj od mente. Volim mentu. Opojan okus i miris marokanskog čaja još i sada pamtim. Koja je tajna? Prodavač, kod kojeg sam kupila sušenu mentu, objasnio mi je, kada se skuha čaj i procijedi, obavezno se mora staviti svježa menta i šećer. Probala sam to napraviti kad smo se vratili kući, ali daleko je to bilo od marokanskog čaja. Očito da je postojao još poneki tajni sastojak! 

Gdje god smo se pojavili nudili su nas čajem. Trgovac začinima u čijoj sam trgovini uzela arganovo ulje, kreme za lice i tijelo, arapsku dekorativnu kozmetiku, čajeve i začine proveo je s nama dva sata u razgovoru. Prijateljski nastrojen pokušavao je cijelu atmosferu učini ugodnom. Dva puta se kuhao čaj za nas! Razmišljam, jesam li toliko toga kupila opijena mirisima koji su se širili trgovinom i gostoprimstvom prodavača? Djelovali su poput opijata. 

– Što Vam je to po rukama? – upitao je zureći u moje ruke. Počela sam osjećati tjeskobu. Pomisao da je primijetio ekcem koji sam imala kao posljedicu svega onoga što se događalo oko mene, a čiji sam nijemi svjedok bila. Etiketu, koju sam više-manje vješto skrivala od ljudi. Oznaka koja me većinu vremena „pratila“ i otkrivala jednu od stvari za koju nisam htjela da drugi znaju. Ranjiva sam. Osjetljiva sam. Povrijeđena sam. Loše mi je. Bojim se.

– Psorijaza. – odgovorila sam tiho, pognuvši glavu poput djeteta koje zna da je nešto loše napravilo i da slijedi kazna.

– Ne brinite! Imam odličnu kremu na bazi bilja! – rekao je pogledavši me ispod oka. Znala sam što taj pogled znači. Mogla sam jasno vidjeti što misli. Ispred mene, a iznad njegove glave vrtjele su se slike u simbolima u kojima sam jasno mogla čitati ono što je njemu taj trenutak prolazilo glavom. 

– Hvala, ali ne zanima me! Ne volim testirati stvari kad je to u pitanju! – nervozno sam odgovorila – Koristim ono što mi je dermatolog propisao.

– Sve je u redu! Budite bez brige! Ionako krema ne čini čuda! Mislim da Vi to odlično znate!? Morate se prestati brinuti! Život je jedan i tako brzo prođe, nema potrebe potratiti ga na nebitne ljude i događaje! Što je bilo, neka ostane u prošlosti, a ono što će tek doći – povjerite Onom gore!

Nijemo sam stajala i nisam znala što odgovoriti. Da li od silnih mirisa ili od onoga što sam upravo čula, izgubila sam se. Postalo mi je loše. Vidjevši da sam problijedila, prodavač je zamolio svog kolegu da mi donese stolicu. Sjela sam. Donijeli su mi malo vode. Trudila sam se ostati pribrana. Bilo mi je loše, što od slabosti koju sam osjećala, što od nemoći pred istinom koja je upravo izrečena. Znala sam da trebam ostaviti stvari za sobom, znala sam da se ne treba opterećivati oko sutra, oko ljudi ili onog što slijedi, ali nisam znala kako pobijediti taj „glas“ koji me stalno vukao prema dolje. Mučile su me slike prošlosti, svi propusti koje sam napravila, mučili su me ljudi koje sam povrijedila i koji su mene povrijedili, nisam mogla prestati razmišljati što će biti sutra, previše sam se bojala. Živjeti sada i ovdje za mene je u većini slučajeva bila nemoguća misija. Osjećala sam se loše. Nisam voljela svoju trenutnu situaciju. Nisam se dobro nosila sa svakodnevicom. Donosila sam loše odluke i pristajala na kompromise koji su me kasnije skupo koštali. Pokušavala sam ugoditi svima, a pritom vrištala u sebi jer, to što sam činila, nije bilo s ljubavlju. Ljubav je bit svega i ako nje nema sve je uzaludno! A tu ljubav koju sam trebala imati prema drugima nisam nalazila. Ljudi su me gušili, a ja nisam znala kako ih maknuti od sebe. 

– Idemo! – naglo sam se digla sa stolice – Idemo!

– Polako! Sjedi još malo…vidiš da ti nije dobro! – smirivao me suprug.

– Sve je u redu! Idemo, molim te. Uzela sam sve što sam trebala! – platili smo što smo uzeli, pozdravili se i otišli.

– Što je bilo? – pitao me suprug sav zbunjen.

– Ne znam… Stvarno ne znam! – znala sam, ali nisam htjela započinjati još jednu diskusiju oko onoga što je i on znao da me muči. Uvući se u raspravu za koju sam od početka znala kako će završiti, bilo je gubljenje vremena i energije.

– Ok! Sigurno si dobro?

– Jesam! – trudila sam se nabaciti osmijeh – Idemo na čaj i kolače! Znaš da me to uvijek oraspoloži!

Nisam mogla maknuti misli. Kao da su me opsjedale! Ni čaj, ni kolač nisu pomogli.

– Idemo u hotel odmoriti se! Ne osjećam se dobro! – na kraju sam izgovorila.

Išli smo prema hotelu u tišini. Prokleta tišina! Misli u njoj luduju! 

-Trebala si reći ˝ne“…trebala si se izboriti za sebe…trebala si biti ti….trebala si iskoristiti priliku…trebala si reći kako se osjećaš…trebala si biti hrabrija…trebala si… –  misli su ludovale.

Nisam mogla pobjeći od onoga što sam htjela ostaviti tamo negdje i zaboraviti. Trebamo li bježati od prošlosti? Bježimo li od sebe? Zahvaljujući tome što se dogodilo oblikovalo me je u osobu kakva jesam!?  Mene je mučilo kakva bi osoba bila da svih tih propusta nije bilo, da sam bila mudrija?

Idući dan, jaka svjetlost koja je probijala kroz tamno sive zavjese na prozorima, probudila nas je.

– Novi dan, novi početak! – pomislila sam i dodala – To uvijek kažeš, ali… To prokleto ali!

Zaustavila sam tijek misli i digla se iz kreveta. Tuširanje hladnom vodom mi je godilo. Snažan mlaz tople vode polako je razbuđivao svaki dio mog tijela. 

-Ništa ne mogu promijeniti, osim ovog sada! Ništa nemam za što bih se uhvatila, osim ovog ovdje! Ništa nije bitno, osim ovog danas! – ponavljala sam u sebi, poput neke mantre nadajući se da ću i povjerovati u nju.

Sišli smo u restoran na doručak. Voljela sam doručke u hotelima. Veliki izbor hrane i puno ljudi. Ljudi su se gurkali oko stolova na kojima je bila postavljena hrana. Zanimljivo mi je promatrati kako ljudi uzimaju hranu, a uzimali su kao da „sutra ne postoji.“

Imala sam svoju rutinu doručka u hotelu. Kava s mlijekom, čaša hladne vode i dvije kriške kruha s maslacem i medom. Inače, gotovo nikada ne jedem to kod kuće, ali u hotelima je postalo dio tradicije.

– Daj, uzmi nešto konkretno! – nagovarao me suprug.

– Znaš da mi ovo jedino paše! – odgovorila sam – Sve drugo bi mi bilo previše!

Bez previše hrane ispred sebe, pijući kavu, mogla sam u miru promatrati ljude oko sebe. Žene su bile decentno našminkane. Ljudi su mirisali svježinom koja je karakteristična za jutro. Kosa im je bila sređena. Po odjeći se moglo zaključiti tko je u hotelu zbog čega. Ljudi u odjelima su bili poslovno ovdje, a oni ležernije obučeni bili su na godišnjem odmoru.

Treći dan našeg boravka planirali smo obilazak sukova. Nakon doručka, spremili smo se i uputili prema glavnom trgu. Na Jemaa-el-Fni bilo je mirno. Došli smo do „našeg“ prodavača cijeđenog soka i naručili tri soka od naranče. Okus je bio izuzetan. Miris posebno intenzivan. Mogao se osjetiti trag sunca koji je hranio ovaj plod. Trg je djelovao pitomije nego li dan ranije, valjda zato jer nije bilo puno ljudi. Sa sjeverne strane trga ušli smo u sukove. Sukovi su bili sačinjeni od zavojitih uličica. Na štandovima se nalazila najrazličitija roba. Iako na prvu djeluju kaotično i nepregledno, zapravo su jako jednostavni. Svaki dio specijaliziran je za određene proizvode. Mene su najviše zanimale torbice. Imala sam namjeru kupiti jednu, za uspomenu. Cjenkanje se očekuje. Međutim, mene je bilo sram cjenkati se. Kada sam našla što sam tražila, platila sam punu cijenu. Trgovac željan malo zabave sam je ponudio nižu cijenu u nadi da će me potaknuti da nastavim dalje snižavati proizvod. Kuda jeftinije, pomislila sam!? Za deset eura kupila sam ručno izrađenu kožnu torbicu. Krenuli smo dalje. Kupila sam još par suvenira. 

Odjednom se pred nama stvorio čovjek s primamljivom ponudom.

– Želite li vidjeti gdje nastaju ove torbe? – upitao je pokazujući na štand s kožnim torbama.

– Naravno! – ispalila sam kao iz topa.

– Slijedite me! – pošla sam za njim kao da mi je život ovisio o tome, a muž i sin su krenuli za nama, nisu imali izbora.

Cijelim putem smo se suprug i ja pogledavali. Sve manje mi je bilo jasno zašto sam krenula za nepoznatim čovjekom i kako je vrijeme prolazilo, a mi zalazili u sve mračnije i udaljeniji uličice, počela me je hvatati panika. Noć je padala i cijelu atmosferu činila još više neugodnom. Ušli smo u uličicu u kojoj su ispred kuća sjedili muškarci. Gledali su za nama. Uličica je bila uska, neravna i svako malo bi se naš sin spotaknuo o neku neravninu.

– Jesmo li daleko? – upitala sam.

– Evo, evo….još malo! – odgovorio je muškarac na lošem francuskom i ubrzao korak.

Smrad je postajao sve jači. Doslovce mi se želudac dizao. Uskoro smo došli pred visoku ogradu boje zemlje. Čovjek je pokucao na vrata, drugi muškarac je provirio s one strane vrata, kroz otvor koji se nalazio na sredini i otvorio nam. Ušli smo za nepoznatim muškarcima, kroz vrata, iza visokih zidina.

– Od kuda ste? – upitao je taj drugi muškarac.

– Iz Hrvatske! – odgovorili smo u glas.

– Kako ste? – upitao je na hrvatskom s lošim naglaskom i nastavio na francuskom. Na samom ulazu dao nam je „berbersku plinsku masku,“ odnosno buketić napravljen od sveže mente koji smo trebali držati pod nosom. Smrad je bio gotovo neizdrživ! Bilo mi je nezamislivo da radnici, kožari, provode svoj radni dan u takvim uvjetima.

Pokazao nam je malene bazene u kojima drže kožu. Unutar jednoga bazenčića stajao je jedan od radnika. Na sebi je imao kožne čizme koje su mu sezale gotovo do kukova, zamazano radno odijelo, čija se prvotna bjelina tek vidjela u tragovima. Na glavi je nosio šiltericu koja je također bila zamazana i čija se originalna crvena boja jedva razaznavala. Imao je gole ruke i njima prao ovčju kožu. Nisam mogla a da ne pomislim s kojim smradom se vraćao kući!? Možda se i bio navikao na njega, kao i njegova obitelj, ako ju je uopće imao!?

Muškarac koji nas je pustio unutra i postao naš vodič objasnio nam je cijeli proces prerade kože u torbicu ili sandale. U cijelom Maroku izrada predmeta od kože je bila dio višestoljetne tradicije. U kožarama su prerađivali različite vrste kože – kozju, ovčju, pa čak i devinu.

Noć je polako padala nad gradom i neka nervoza se ušuljala u nas.

-Trebali bismo krenuti, društvo nas čeka u hotelu. – izmislio je moj muž.

– Nema problema…Ovaj posjet će vas koštati 200 eura!

– Molim? – upitao je moj suprug u nevjerici.

– 200 eura. Sto meni što sam vam ovo pokazao, a sto čovjeku koji vas je doveo. – bila je to pljačka, ali i krajnje neugodna situacija – svađati se ili jednostavno dati novce i pobjeći što prije. Odlučili smo se na ovu drugu opciju jer je dijete bilo s nama. Muž im je dao novac i čovjek nas je ispratio do izlaza.

– Zanimljivo je kakve tajne čuvaju ove zidine… al’ i nisu neka tajna kad se njihov smrad daleko širi! Moglo bi se reći kako niti jedna tajna ne može ostati skrivena! – nasmijao se vodič sam sebi u brk i dodao – Sretno dalje!

Osjećala sam se poput budale. U tišini smo koračali kroz uske ulice. U trenutku kada se počela paliti ulična rasvjeta bili smo pred hotelom. 

-Oprosti… – prošaptala sam u uho suprugu na ulasku u hotel.

– Ne brini… Bitno je da je sve dobro završilo! 

-Možeš li malenog spremiti za spavanje? Otišla bih dolje riješiti par mailova i popiti čaj… Trebam malo mira!

– Naravno! Samo pazi da te netko nekamo opet ne odvede! – našalio se.

U to vrijeme radila sam za jednu tvrtku u Zagrebu. Većinu posla sam mogla obaviti putem maila, a povremene sastanke bih odradila kad bih došla u Zagreb. Izvadila sam svoj laptop, mobitel i rokovnik. Naručila sam čaj od mente. Otvorila sam svoj mail i krenula redom rješavati stvari. Morala sam obaviti i par telefonskih poziva. Nakon nekog vremena uzela sam stanku da popijem do kraja i u miru čaj. Sam miris čaja me je opuštao, a ispijanje toplog napitka činilo mi se kao zaštita, koju sam nakon stresnog dana itekako trebala.

– Oprostite, slobodno? – trenutak mira poremetio je nepoznati muškarac s upitom o stolcu pored mene.

– Naravno! – odgovorila sam i maknula sa stolca svoju torbicu i laptop koje sam na njega bila odložila. 

– Sami ste? – ponovo mi se obratio, ovaj puta sa, po meni, vrlo neprimjerenim pitanjem. Pogledala sam ga prijekornim pogledom i odlučila ništa ne odgovarati. Uzeo je stolac i sjeo nedaleko od mene. Povremeno bih „bacila“ oko na njega. Promatrao je ljude oko sebe ispijajući svoj čaj. Nakon što sam obavila sve što sam trebala i popila do kraja čaj, počela sam spremati svoje stvari. 

– Idete? – obratio mi se na francuskom.

– Da. Doviđenja! – bila sam gotovo na odlasku.

– Šteta … Bilo bi zanimljivo s vama popričati. Rijetko srećem „stare duše.“ 

Pomislila sam „koji luđak,“ a on je nastavio pričati – Život je stroga tajna. Vrata Istine tek rijetkima budu otvorena. Toliko puta ste ovdje, je li vam palo na pamet napokon otvoriti ta vrata?

– Ne znam o čemu pričate! – bržeg jezika od pameti shvatila sam da sam ulovljena u klopku.

– Mislite li da možete dokučiti apsolutnu Istinu?

– Vjerujem u jednu jedinu Istinu…ako me to pitate.

– A ona je?

– Vjerujem da je On Istina, dalje od toga me ne zanima!

– Tko je On?

– On je početak i kraj svega!

– Onda je i On ono između?

– Gospodine, stvari nisu uvijek tako plastične! Što točno mislite pod „između“?

– Dakle, ako je On sve  – dobro i loše, početak i kraj..

– Slušam vas… – upala sam mu u rečenicu pomalo iznervirana činjenicom da sam se „upecala“ u njegovu klopku. 

– Kakav je to Bog koji čovjeku nudi patnju, bol, bolest…?

– Zašto mislite da On to nudi?

– Ako je sve od Njega onda je i to! Zar ne?

– Vjerujete li u slobodu?

– Naravno…

– Ako ste slobodni kako netko može upravljati vašim životom? Vi biste trebali biti taj koji donosi odluke i snosi posljedice svojih odluka…

– Naravno! Međutim, ne mogu shvatiti kakav je to Bog koji je dopustio smrt mog trogodišnjeg sina?! – oči su mu najedanput zasuzile.

– Zašto mislite da Bog išta dopušta?  Jeste li vi svoj čovjek ili živite za nekog drugoga?

– Mislim da sam svoj.

– Dakle, mislite da živite svoj život onako kako vi želite?

– Mislim da da!

– I vaš je sin živio svoj. Tko smo mi da kreiramo sudbinu drugog bića? Mi, ljudi svojatamo ljudske sudbine ne razmišljajući o tome da svatko ima pravo na svoju osobnu priču. To što „mi“ nešto smatramo ispravnim, ne znači da je nužno ispravno. 

– Ne mogu i dalje shvatiti kakav je to Bog koji dopušta ovakve stvari?

– Ne zamarajte se onim čemu niti jedno ljudsko biće nije doraslo! Kao što ste rekli, život je stroga tajna…

– Ali, izgubio sam svaki smisao svoga postojanja od kada sam ostao bez sina. Lutam ovim svijetom i više ni u čemu ne pronalazim radost…

– Zato što tražite na krivim mjestima! Radost je u vama, a ne okolo vas!

– Teško je… – zaplakao je.

– Teško je, vjerujem da vam je jako teško. Ali, život je težak! Nitko nikada nije rekao da je život lagan! To je zabluda u koju vjeruju još samo budale! Morate pronaći način vratiti se na pravi put. 

– Kako? – upitao je kroz suze.

– Kao prvo morate željeti, a kao drugo morate raditi na tome, kao treće i  najvažnije, morate vjerovati. Ne postavljajte suvišna pitanja. Ne tražite krivca u drugima. Ne mrzite jer ste povrijeđeni. Svijet je i dalje divno mjesto za samospoznaju! Vaš život i jest i nije vezan s drugim životima. Vi ste ovdje da prvenstveno upoznate sebe, nadogradite sebe, a tek onda ste u stanju drugima pomoći. Svatko od nas ima svoj put. Meni je oduvijek bilo zanimljivo kako smo „pametni“ kad su tuđi životi u pitanju, a u vlastitom se ne snalazimo! Ja prva! Također, to što mi želimo ili mislimo da se nešto treba dogoditi ne znači da je to univerzalna istina i pravilo. Istina, teško je živjeti s gubitkom, ali kada shvatimo da smo mi ti koji se tako osjećamo i da to možemo promijeniti, stvari se mijenjaju na bolje. Svatko od nas je odgovoran za sebe… Lakše je baviti se što je trebalo biti s tuđim životom nego li poraditi na vlastitom!

– Hvala vam! – pružio mi je ruku. Osjetila sam navalu neke čudne energije.

– Biti će vam ovo čudno, ali prije otprilike mjesec dana sam vas sanjao i zato sam vam prišao. Prepoznao sam vas po odjeći koju imate, razbarušenoj kosi i crvenim naočalama. Od tada već mjesec dana dolazim u ovaj hotel u nadi da ću vas sresti i da ćete mi dati odgovore. Hvala… puno ste mi pomogli!

– Nema na čemu… Ako smijem samo znati što je bilo u tom snu?

– Doputovali ste u Marakeš s obitelji… Ako se dobro sjećam, bili ste s mužem i sinom. Svi su govorili o tome kako je u grad došla žena čija je duša starija od tijela i koja zna tajne koje rijetki imaju prilike spoznati. Nešto mi je govorilo, u tom snu, da vas potražim…Intuicija mi je govorila:  to što sam sanjao nije tek običan san! Vjerovao sam da ćete se kad-tad pojaviti ovdje gdje sam vas u snu vidio! Svaku večer već mjesec dana dolazim u ovaj hotel u nadi da ću vas susresti…

– Zanimljivo! Za nekoga tako „starog“ poprilično sam naivna. – nasmijala sam se. 

– Varate se! Ta iskustva koja ste prošli i u kojima sebe vidite kao naivnu, bila su vam potrebna. Nisam siguran gdje sam ovo pročitao, ali možda bi najbolje opisalo mudrost: Ljudi nisu mudri u srazmjeru sa svojim iskustvom, već sa svojom sposobnosti da iskustvo prime. Biti mudar, u pojedinim trenutcima, treba imati znanje, uvid i sposobnost rasuđivanja. Teško da to možete imati dok ste jako mladi! Vaša mudrost već tada, u najranijoj mladosti, bila je veća od većine vaših vršnjaka, siguran sam. Jeste li ikada upadali u probleme?

– Pa….Nisam. – zamislila sam se.

– Jeste li ikada stvarali probleme?

– Itekako! – nasmijala sam se, jer su mi kroz glavu prošle neke od nepodopština koje sam činila.

– Jesu li vas ti problemi „skupo koštali?“

– Hm….pa, i ne baš! – zaista nisu, iako su neki od njih bili stvarno veliki.

– Eto…znači, bili ste mudri i našli načina kako ih riješiti!

– Da, ali, ono veliko i prokleto ali, bila sam toliko blesava u pitanju nekih odnosa i stvari… 

– Niste bili blesavi! Možda ste bili naivni, a ta vam je naivnost pomogla da još više rastete! Na kraju krajeva, sami ste sebi dopustili u pojedinim trenutcima da budete takvi! Zar vam nije niti malo čudno što ste u nekim poteškoćama života bili jaki, a druge su vas slomile?

– Pitala sam se isto pitanje puno puta… Osim što sam morala pojedine neugodnosti proći kako bih došla do spoznaje, ništa drugo nisam vidjela kao adekvatan odgovor…Ponekad sam imala osjećaj da sam dva bića zarobljena u jednom tijelu. Jedno od njih je jako dobro znalo da to što slijedi neće biti niti malo dobro za mene, a drugo je blesavo srljalo u to nešto. Ali, negdje u dubini duše sam, isto tako, znala da mi je to iskustvo potrebno. A možda će vam ludo zvučati, ali unaprijed sam znala što će se dogoditi, međutim neke stvari nisam mogla spriječiti. Ne mogu razumjeti zašto je to tako!?

– Čini mi se kako ste, kad je u pitanju onostranost, sigurniji u ono što tvrdite nego li što ste sigurni u ovozemaljskom!?

– Da… – zamislila sam se – Moglo bi se reći. Nikada nisam postavljala pitanje o postojanju života poslije ovog života… Nekako je to prirodno u meni od kad znam za sebe.

– Zanimljivo! Većina ljudi se bori sa razumijevanjem tog dijela…

– Ne znam zašto je to tako, ali oduvijek sam imala problem snalaženja i razumijevanja ovog života. Od malena stvari gledam drugačije od većine ljudi… Dugo sam vremena mislila da nešto sa mnom nije u redu… zapravo, sve do nedavno dok internet i razne grupe nisu mi pokazali da postoji još ljudi poput mene. To mi je pružilo ogromno olakšanje!

– Bojite se ljudi?

– Jako!

– Zanimljivo! Ali sad mi je i jasniji vaš nastup na početku. – nasmiješila sam se na njegov komentar pognuvši malo glavu prema dolje i u lijevo. To činim obično kad mi je neugodno.

– Oprostite, ali zaista nisam susretljiva osoba, često puta niti prema bližnjima, a prema strancima posebno. Teško puštam ljude u svoj život… Imam osjećaj da ću se ugušiti od pojedinih ljudi. Vidim njihov lik ispod „maske“ koju su stavili. Osjećam sve što u tome trenutku istinski misle. Ne želim to, ali nažalost, to je neizbježno. 

– Ne brinite! Hvala vam što ste mi ipak dali priliku! Puno toga sam saznao od vas što mi je bilo potrebno. Jeste li ikada razmišljali da radite s ljudima, da im pomažete na ovaj način?

– Nisam…

– Šteta! Mislim da bi mnogima pomogli, a moram reći i da bi vama puno pomoglo! Na kraju krajeva što vam ljudi mogu napraviti?

Ušutjela sam. Već sam se dovoljno ogolila pred potpunim strancem, nisam imala namjeru odgovarati na ovo pitanje. Odgovor bi bio poprilično negativan.

– Zašto se toliko bojite ljudi? – inzistirao je.

– Nemam u planu odgovarati na ovo pitanje! Već sam vam i previše rekla! – odgovorila sam ljutito.

– Tko Vas je toliko povrijedio da vam je teško dati drugima šansu?

– Molim Vas prestanite… Moram se vratiti nazad u sobu. Suprug me čeka! 

-Samo ću Vam još reći kako postoji mudrost srca i mudrost glave…Pobrinite se da budu na istom nivou! Vjerujem da su vas pojedini ljudi ranili, ali to ne znači da svima trebate zalupiti vrata. I za vaš rast potrebna su tuđa iskustva!

– Ne bih se složila…Sve što se događa u svijetu oko mene već je odavno u meni!

– Rekao bih kako je to svijet patnje…

– Kroz patnju najbolje savladaš mudrost! Ali, varate se što se toga tiče. Samo u sebi pronalazim mir koji me istinski ispunjava. – nasmiješila sam se.

– Hm… Ima istine da kroz patnju čovjek postaje mudriji! Na neki čudan način, ali postaje! Primjerice, smrt sina i patnja koju proživljavam dovode me do shvaćanja koliko sam nekim nebitnim stvarima davao na značaju. Danas bih donosio mudrije odluke.

– Iskoristite tu mudrost za samoizliječenje! 

– Morate shvatiti od kuda dolazi Vaš strah! – inzistirao je analizirajući mene, ignorirajući ono što sam mu rekla.

– Nažalost, ne mogu. Svaki povratak u prošlost čini mi loše, toliko budem loše da se danima ne mogu oporaviti. Jedan dio mene zna koji je odgovor, a drugi dio jednostavno ne želi znati. – popustila sam.

– Prestanite gledati srcem! Koristite mudrost uma! Tek kad shvatite da je Vaša moć u glavi, a slabost u srcu, napraviti ćete korak naprijed… Preosjetljivi ste… To će Vam narušiti zdravlje!

– Već je… Prije osam godina imala sam veliku operaciju koja je mogla kobno završiti. Tada sam si obećala da više nikada neću sebi dopustiti da završim na dnu… Ah, što da Vam kažem!? Učim… Valjda će mudrost doći s vremenom! Dok ona ne dođe izabirem živjeti u neznanju!

– Mladi ste… Vaše vrijeme tek dolazi, siguran sam!

– Vidjet ćemo! 

– Zapamtite: Život je stroga tajna. Vrata istine tek rijetkima budu otvorena.

– Doduše zvučati će ludo, ali možda postoji odličan razlog zašto su ta vrata zatvorena većini. Možda je bolje da tako i ostane!?


– Mislite li da je svijet loše mjesto za život jer postoje zli ljudi?

– Naravno, ne! Loš je jer oni dobri ništa ne rade da to promijene!

– Upravo tako! Imate priliku otvoriti „vrata istine,“ nemojte to propustiti zbog vlastite komocije! – ušutjela sam. Nisam imala više što dodati. Pozdravila sam se s tim nepoznatim čovjekom. 

Sve češće su mi se događale situacije, poput ove, koje nisam znala objasniti zdravim razumom. Nepoznati ljudi koji su mi upadali u život na najbizarnije načine. Shvatila sam kako neka sila upravlja ljudskim sudbinama i dovodi nam ljude u život. Vjerovala sam da je to prisutnost božanskog. Česti bizarni susreti sve više su mi otvarali oči. Počela sam razumijevati njihovu svrhu – liječili su me i pomagali prebroditi prepreke pred kojima sam stajala.

Vratila sam se u sobu. Maleni i suprug već su spavali. Otišla sam pod tuš i dugo stajala pod toplim mlazom vode. Čudan dijalog koji se odigrao tu večer nije mi izlazio iz glave. Nisam bila sigurna je li se nešto zaista u meni promijenilo, ali činilo mi se da sam dobila odgovor na neka pitanja. Život je tajna, neprekidno mi se ponavljala ta rečenica u glavi. Tajna koju stoljećima ljudi pokušavaju odgonetnuti. Odgovora je puno, a istina je samo jedna. Što je istina, upitala sam se? Sjetivši se vodiča tog podneva i njegove zadnje rečenice: … niti jedna tajna ne može ostati skrivena!“ Napokon sam mogla odahnuti shvativši da ću odgovor kad-tad saznati.

***

Sletjeli smo u Pariz. Na izlazu s aerodroma stajao je veliki plakat s likom i citatom Nelsona Mandele, povodom godišnjice njegove smrti: 

Dobra glava i dobro srce su uvijek impresivna kombinacija.“

 Bio je to znak. Nasmijala sam se vidjevši plakat. Shvatila sam poruku. Ravnoteža između mudrosti srca i mudrosti glave je ono čemu trebam težiti. Mudar čovjek uvijek izabire dobro sebi i drugome.

Život je stroga tajna. Vrata istine tek rijetkima budu otvorena.

Što je Istina? Ljubav je Istina i jedino što vrijedi u životu je ljubiti!

***

“Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” On mu odgovori: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!”

“To je najveća i prva zapovijed.”

“Druga je toj jednaka: “Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe!”

“O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“

(Matej 22:36-40)

Bulonjska Magdalena

(iz serije priča ”DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Živjeli smo nedaleko od Bois de Boulogne, Bulonjske šume u gradiću Boulogne-Billancourt. Šuma se nalazila na zapadnom dijelu Pariza, pripadala je 16. arondismanu. Činila je „pluća grada.“ Zauzimala je popriličan prostor, dva i pol puta veći od Central Parka u New Yorku i tri puta veći od Hyde Parka u Londonu. Posjetila sam sve tri lokacije i mogu reći kako je Bulonjska šuma prednjačila po mnogo čemu. Sjeverni dio šume zauzimao je zoološki, dok je na jugoistočnom bio smješten botanički vrt. U samom srcu šume smjestio se park Bagatelle u kojem se nalazio prekrasan ružičnjak, ispunjen s oko 10 000 grmova ruža od 1200 različitih sorti. Svaki puta kada bi šetali vrtom nisam mogla ostati imuna na ljepotu i miris cvjetova. Iako ruža nije moj omiljeni cvijet, ovdje nisam mogla ne diviti se njezinoj veličanstvenosti. Također, u ružičnjaku je Orangerie – zgrada u klasičnom stilu, izgrađena 1865. godine, u kojoj su se održavali koncerti. U Parc de Bagatelleu nalazio se mali neoklasični dvorac – Château de Bagatelle. Dvorac je izvorno izgrađen kao mjesto za boravak tijekom lova u Bulonjskoj šumi, a ima zanimljivu povijest. 1777.g. Marie-Antoinette se kladila s grofom Artoisa da je nemoguće sagraditi palaču s parkom za manje od tri mjeseca. U pokušaju da dobije okladu, grof Artoisa imenovao je arhitekta Françoisa-Josepha Bélangera i škotskog dizajnera eksterijera Thomasa Blaikiea da naprave Château. Naposljetku su uspjeli! Dvorac i okolni park izgrađeni su u samo 64 dana, što je značilo da je Marie-Antoinette izgubila okladu. 

Jardin d’Acclimatisation smjestila se Fondacija Luis Vuittona u kojoj su se tijekom cijele godine održavale razne izložbe, uključujući i stalnu zbirku moderne i suvremene umjetnosti. Tu se nalazio nezaobilazni Chalet des Îles, smješten na jednom od otoka Lac Inferieur. Kako bi došli do ove šarmantne kolibe morali smo brodom prijeći jezero. U Chalet des Îles moglo se ukusno jesti u restoranu, opustiti se uz bar na jezeru ili uživati u domaćem pikniku među drvećem. Ovisno o prognozi za vikend, izabirali bi jednu od opcija. Meni je uvijek bila najdraža piknik s dragim ljudima. Svatko bi donio ponešto, razastrli bi dekicu i posjedali. Uživali bi satima grickajući sireve, povrće izrezano na štapiće, hrskavi baguette i čašu nekog francuskog vina. Vino bi zaokružilo cijelu priču. Francuska vina su zahvaljujući stoljetnom vinarskom iskustvu bila bez konkurencije. Ovisno o raspoloženju, birali smo između različitih sorti – Chardonnay, Cabernet sauvignon, Merlot, Syrach, Grenache. Preferiram sortu Cabernet-Sauvignon, koji potječe iz francuskog Bordeauxa. Međutim, kada je riječ o ovoj sorti, prednost dajem čileanskom Cabernet-u. Volim kad stvari imaju priču, a ova sorta vina ju itekako ima! Cabernet sauvignon dugo sazrijeva. Gotovo je neprozirno crno vino, s ljubičastim odsjajem. (Moram ovdje primijetiti da me ljubičasta boja prati kroz mnoge stvari.) Većina ovih vina miriše na vaniliju, kokos, prepečeni kruh… Ovisno o bačvi u kojoj je vino odstajalo, ono će poprimiti određenu aromu. 

Desert bi se sastojao, najčešće, od kupovnog tarta sa sezonskim voćem. Iako je pravilo da se uz desert posluži neko od desertnih vina kao što su bijeli muškat ili muškat ruža, meni nije smetalo i uz desert piti Cabernet sauvignon. Nije bilo pravilo da smo uvijek njega pili, ali sam se njemu uvijek najviše veselila. 

Danas je šuma poznata po prisutnosti prostitutki, transseksualaca i homoseksualaca. U svako doba dana i noći ondje možete vidjeti prostitutke kako marširaju u nadi da će pronaći novog klijenta. Oskudno odjevene, čak i na najnižim temperaturama, mahale bi s ruba šume slučajnim i namjernim prolaznicima, kako bi privukle pozornost na sebe. Prvi prolazak kroz šumu ostavio je na mene dubok,  pomalo traumatičan trag. Prvi susret s „damama noći“ dogodio se nakon nepuna tri mjeseca od našeg preseljenja u Pariz. Kako je bila gužva, morali smo „presjeći“ put kroz Bulonjsku šumu te proći kroz Allée de la Reine Marguerite, ulicu gdje su stajale prostitutke. Većinom su to bili transseksualci koji su mahali umjetnim oblinama, zavodeći prolaznike. Prenašminkani, loše frizure i jeftine odjeće, koja je jedva što pokrivala, mahali su i dobacivali pozive neznancima. Posao su odrađivale u šumi u sklepanim šatorima čija je namjena bila ugostiti klijenta i uslužiti ga. Vidjevši u kakvim uvjetima rade nisam mogla ne zaplakati. Ovo je bilo dno dna! Te osobe, te umjetno stvorene žene, nisu imale niti osnovne higijenske uvjete. Nisu imale nikakvu zaštitu, od bilo čega!

Ulica je vrvjela ljudima. Prolazili su i ljudi s djecom, starci koji su ispunjavali kvotu dnevne šetnje i mladi momci koji su tražili zabavu. Ovi prvi nisu se osvrtali, kao da je za njih prizor gotovo gole osobe bio najnormalnija stvar na svijetu. Čak i konzervativni starci, koji su inače skloniji osudama moralnog karaktera, ovdje su prolazili držeći se svog pravca kretanja. Činilo mi se da sam jedino ja zatečena viđenim. 

– Vidjela sam jučer prostitutke… Sve me je to jako rastužilo! – žalila sam se jednoj prijateljici.

– Što te ima rastužiti. Jesi budala! Ženama se ne da raditi, pa su našle lagani način zarade!

– Lagani način? – bila sam jako ljuta. – Kako ovo može biti lagani način zarade?! Ne može mi nitko reći da osoba koja je zdrava u glavi želi stajati na rubu šume i mamiti klijente obučena u mrežu i tangice!? Zatim, obaviti „posao“ u šatoru. Te osobe lišene su svega! Jadne! 

– Mislim da pretjeruješ! To je njihov izbor, na kraju krajeva.

– Je li njihov izbor? – nisam se mirila s činjenicom da ijedno ljudsko biće želi dobrovoljno raditi u uvjetima koje ove osobe imaju. Nijedno to lice nije djelovalo istinski sretno. Oči su im bile preplašene, čak se i „ispod“ opijata koje su koristile jasno moglo vidjeti. Odlučila sam se malo više  pozabaviti ovom temom. Drugi su me ismijavali. Mislim da me, možda, nisu dobro razumjeli. 

Nisam ja ovdje moralna vertikala. Čovjekov život je samo njegov i dok ne šteti drugim ljudskim bićima, ima pravo raditi u njemu što god ga je volja. Mene je ovdje mučilo licemjerstvo društva. Prostitucija nije legalna u Francuskoj, a uredno ste mogli nedaleko njih vidjeti policijski auto koji stoji i patrolira. Je li ikome bilo stalo do ovih žena, osoba? Poslije sam čula kako je riječ, većinom, o Brazilkama, Tajlanđankama, točnije o transseksualcima. Uz tu „glavnu“ ulicu, postojale su još dvije. Prva je bila rezervirana za homoseksualce, a druga za maloljetnice. Te maloljetnice su bile iz Rumunjske i Bugarske u većini slučajeva. Moglo se tu naći i djevojaka iz Moldavije, Ukrajine, Poljske, kao i s naših prostora. Bilo ih je oko tridesetak. Uvijek su se držale u „čoporu“ i bile vrlo glasne. Na lošem francuskom dobacivale bi vulgarnosti svakom muškarcu koji je prolazio. Činilo mi se kao da se dobro zabavljaju. Međutim, one su bile vidno drogirane. Što se tiče tih maloljetnica, mučila sam se pitanjem oko trgovine ljudima. Malo mi je bilo vjerojatno da su te djevojke bile tamo svojevoljno, kao i da su bile svjesne toga što rade. 

***

Druge godine boravka u Parizu, krenula sam na intenzivne satove francuskog jezika u L’Alliance française de Paris, Francusku alijansu smještenu na adresi 101 Boulevard Raspali u 6. arondismanu. Na početnom tečaju bilo nas je dvadesetak sa svih krajeva svijeta. Međutim, kako to inače biva, zbližite se s nekima više, s drugima manje. Često smo kao „razred“ izlazili vikendom „prakticirati francuski.“ Od razgovora na francuskom sve bi počelo i završilo na „Salut, ça va ?,“ a zatim bismo prešli na engleski. Znala sam već na samome početku da tamo neću nikada naučiti francuski jezik, ali ću se zato dobro zabaviti i stvoriti nova prijateljstva, neka i za cijeli život. Najdraža osoba s tog tečaja i danas jedna, od mojih jako bliskih prijateljica je Valentina, divna Talijanka. S njom sam se često i nasamo nalazila. Dijelile smo „tešku parišku priču.“ Ona je zbog ljubavi prema Eduardu preselila u Pariz. To joj je jako loše palo! Ostavila je sve – obitelj, posao i prijatelje kako bi slijedila svoju ljubav u nadi da će ju on zaprositi. Maštala je o velikoj obitelji. Željela je imati barem troje djece i biti domaćica koja nakuhava talijanske specijalitete i dočekuje djecu i supruga. Eduardo je bio kirurg u renomiranoj pariškoj onkološkoj bolnici i nije imao previše vremena za Valentinu. Kako bi ispunila vrijeme bez njega, upisala je tečaj francuskog i vikendima povremeno radila kao ispomoć u jednom talijanskom restoranu. Bila je nježna i romantična duša. Često bi dolazila na satove suznih očiju.

– Zašto si često tako tužna? – upitala sam ju jednom prilikom, kad smo ostale same, u pauzi između predavanja.

– Silno se želim udati za Eduarda, ali on ništa osim posla ne vidi. Bojim se da će mi uzaludno proći vrijeme čekajući ga da me primijeti. – zasuzile su joj oči.

– Jesi li mu ikada rekla što te muči?

– Nisam! Toliko malo vremena imamo zajedno da ne želim ono malo vremena koje provedemo skupa pokvariti! 

– Možda, ipak, ne bi bilo loše reći mu kako se osjećaš!?

– Mislim da ću morati! Sve sam ostavila zbog njega, ali ovakav život nisam zamišljala. Ovdje sam stalno sama! Fali mi dom! Užasno sam nesretna!

– Znam…totalno te razumijem!

– Hvala ti što imam prijatelja u tebi! – zagrlile smo se. 

– Zadovoljstvo je moje, Madame! – namignula sam. – Idemo, sat samo što nije počeo. Mogla bi ovaj vikend, ako si slobodna, doći do mene?

– Može!

Uz nas dvije, „veliku petorku“ su činile Miya – Japanka, Betty – Amerikanka i Tanja – Ruskinja. Često smo vrijeme provodile skupa, odlazeći na ručak nakon nastave, družeći se po kućama, obilazeći znamenitosti, odlazeći na predstave, posjećujući muzeje. Zajednička poveznica nam je bila da smo strankinje i sve pomalo „izgubljene u Parizu.“

Tanja nas je pozvala kod sebe nakon tečaja. Njezino puno ime je bilo Tatjana, ali smo ju svi zvali Tanja. Bila je visoka i vitka plavuša, prodornih plavih očiju. Kao i većina Ruskinja i ona je imala porculansku put s rumenim obraščićima. Bila je model, barem se tako predstavljala. 

Došle smo do zgrade gdje je živjela na  St Germain des Prés, a koja se nalazila nedaleko od Francuske alijanse. Liftom smo došle direktno u luksuzni penthouse na sedmom katu. Ostala sam u šoku, kao i djevojke. Pariz je bio iznimno skup za iznajmljivanje. Stan je imao 130 m2 s terasom od 250 m2, s koje je pogled pucao na cijeli grad. Bio je dizajnerski, s ukusom, namješten. 

– Wow, čovječe, što je ovo? – vrištala je Betty, a i mi ostale za njom.

– Kako si ovo možeš priuštiti? – ispalila je Miya, ali smo, očito, sve imale isto pitanje nad glavom. Tanja nije odavala dojam neke super bogate djevojke. Imala je svega 26 godina i uvijek je djelovala vrlo skromno. Stan je bio sušta suprotnost od dojma kojeg je ona ostavljala.

– Imam svoju firmu u Rusiji. – slegnula je ramenima. Međutim, nisam joj povjerovala. Vidjevši gdje živi, njezina priča mi se činila kao da skriva puno više od onoga što nam je do tada ispričala. 

– Djevojke, ovo je ruski kavijar. – prebacila je temu i počela je servirati stvari na stol. – Sada ću nam donijeti i bocu šampanjca. Dok dođem razmislite što ćemo naručiti za jelo!

Nisam ljubitelj kavijara, niti šampanjca. Preskočila sam predjelo, namjerno. Ispričala sam se i otišla u kupaonicu. Kupaonica je bila ogromna prostorija od bijelog mramora, čiji je središnji dio zauzimao jacuzzi. Nasuprot, s jedne strane je bio veliki prozor s kojeg se moglo uživati u pogledu na grad. S druge strane nalazio se umivaonik i ogledalo. Pored umivaonika stajala je malena izrezbarena bijela polica na kojoj su se nalazili raznorazni kozmetički proizvodi. Bacila sam pogled na policu želeći vidjeti koju kozmetiku koristi. Sve od reda su bile kreme drogerijskog ranga. Od luksuznih brendova niti L. Najskuplja stvar je bio Chanelov parfem N°5. Sumnja je postajala sve veća. Ne znam ni sama zašto me je to toliko zanimalo, ali taj neki osjećaj koji sam imala, nije mi davao mira. Morala sam saznati istinu, intuicija mi je govorila da u njezinoj priči nešto ne štima. Vratila sam se curama. Hrana je već stigla. Uživale smo do kasno poslijepodne u druženju.

Par dana kasnije dogovorila sam se s Valentinom naći se na ranijoj večeri, oko 6 sati. Prošlo je bilo dobrih sat vremena od kada smo sjele i počele jesti, kada sam u daljini zapazila Tanju. Hodala je top sređena od glave do pete i pod rukom je držala sredovječnog muškarca.

– Je l’ ono Tanja? – upitala sam pokazujući u smjeru gdje sam ju ugledala.

– Daaa. – viknula je Valentina – Ko je frajer?

– Nemam pojma! Nije nikada spominjala da ima nekoga. 

– Hoćemo joj se javiti?

– Bolje ne! 

Pratili smo ih da vidimo gdje će sjesti. Sjeli su nedaleko od nas u jedan od skupljih pariških restorana.

– Zanimljivo! Je l’ tebi nešto čudno u vezi s njom? – upitala sam.

– Da, al’ ne znam što! Iskreno, iznenadila sam se vidjevši u kakvom stanu živi!

-Hm, definitivno tu nešto ne štima! 

Ostatak vremena provele smo prepričavajući zgode iz naših života. 

Sutradan smo se srele ispred alijanse. Valentina je bila strastvena kavopija, kao i ja. Doza kave prije predavanja je postala dio našeg uobičajenog rituala.  

 – Mogle bi za vikend u Louvre. Imaju izložbu drevne egipatske umjetnosti. Čini mi se da je moguće vidjeti oko 200 crteža starih tri tisućljeća. Vrijedno divljenja! Što kažeš? – upitala sam.

– Može! Uvijek sam za takve stvari! – odgovorila je Valentina.

Uskoro nam se priključila i Tanja.

-Hejjjj… -veselo nas je pozdravila.

– Salut! Kako si? – upitala je Valentina.

– Odlično! – nasmiješila se.

– Je l’ neka nova ljubav na pomolu? – provocirala sam.

– Nemam ja vremena za ljubav! – Valentina i ja smo se samo pogledale.

– A tko je onda bio gospodin s kojim smo te jučer vidjele? – Valentini je izletjelo. Tanji je postalo vidno neugodno.

– S kim ste me vidjele?

– S nekim starijim likom. – odgovorila je Valentina.

– Nije to bio nitko poseban. Jedan prijatelj.

– Ne bih rekla da je bio prijatelj! – vragolasto se nasmiješila Valentina.

– Pusti ju, ako ne želi govoriti o tome, ne mora! – rekla sam Valentini. Razgovor je završio.

– Definitivno nešto muti! – šapnula mi je kasnije u prolazu Valentina.

– Sigurno! – potvrdila sam.

***

Nedjeljom sam obično išla na trčanje s curama iz kvarta – Laurom, Talijankom i Oksanom, Ukrajinkom. Našle bi se oko osam. Navukla bih na sebe svoju omiljenu kombinaciju za trčanje – Adidas tenisice, tajice i prozračnu sportsku majicu. Nisam voljela trčati, ali sam uživala u društvu mojih prijateljica i onom osjećaju poslije. Lauru sam upoznala u dječjem vrtiću gdje sam volontirala. Oksanu sam upoznala u teretani koja se nalazila u mojoj zgradi. Prišla mi je prva čuvši kako pričam na telefon s nekim na hrvatskom.

– Ti si iz Hrvatske? – upitala je, pričekavši da razgovor završi.

– Da! – ostala sam pomalo zatečena – A ti?

– Ja sam iz Ukrajine, iz Kijeva.

– Drago mi je! – pružile smo si ruke i od tog dana nismo se odvajale jedna od druge. Postala je dio moje „ženske ekipe“. Oksana je radila kao sportska novinarka. Bila je vrlo elokventna i simpatična. Imala je blagu narav koju sam bezuspješno pokušavala isprovocirati. Često sam mislila kako je problem u nerazumijevanju, ali zapravo je ona bila jedna flegmatična persona koju je malo što moglo izbaciti iz takta. Mene je to baš provociralo do krajnjih granica.

Kao i svake nedjelje uputile smo se prema Bulonjskoj šumi otrčati već dobro poznati krug. Morale smo proći i Allée de la Reine Marguerite, mjesto gdje su stajale prostitutke. Kao i svaki puta do tada, tako me je i tada ražalostio prizor polugolih tijela koja su djelovala izmučeno i neukusno. Prostitutke koje su stajale u grupicama okretale bi se za nama i dobacivale nešto. Nisam razumjela što nam dobacuju, ali sam sigurna kako je bilo nešto neprimjereno. Skrenule smo s uobičajene rute, jer se ispred nas iznenada stvorio znak zabrane prolaske. U susjednoj ulici stajale su maloljetne prostitutke. Pozornost mi je privukla djevojka, rekla bih ne starija od petnaest godina, duge, lijepe kestenjaste kose. Bila je odvojena od ostalih, praznog pogleda i pogrbljenog držanja. Tijelo djevojke odavalo je njezinu mladost – grudi koje su se jedva naslućivale, ispod majice koju je nosila i zategnute noge, bez celulita, u uskoj i kratkoj minici. Bila je iznimno mršava. Za razliku od ostalih nije imala previše šminke na licu. Činilo se kao da je zalutala među te djevojke. Zastala sam na trenutak.

– Hoćemo li upitati djevojku je l’ treba pomoć? – upitala sam Lauru i Oksanu, pokazujući na nju.

– Jesi li ti luda? Hoćeš da nam njezin svodnik dođe i ubije nas?- komentirala je Laura.

– Cure, ne mogu više samo prolaziti kraj ovih žena kao da su stabla u ovoj šumi. Čak se ljudi i zaustave diviti ljepoti cvijeta nekog stabla, a ove jadnice nitko ne doživljava.

– Vjeruj mi, ne želiš imati veze s ovim! Gledaj svoja posla! Idemo! – povukla me Oksana. Nastavile smo trčati dalje. Okretala sam se pogledati djevojku i zapamtiti njezino tužno lice dokle god ju nisam izgubila iz vida. Lijepa mlada djevojka nije mi izlazila iz glave. 

– Uništena mladost i život! – pomislila sam. – Ne vjerujem da je svojom voljom ovdje! Sigurno postoji nešto što se može napraviti!

***

Nedjelju popodne sam, kao i obično, volontirala u Crvenom križu. I dalje potresena prizorom, odlučila sam pitati nadređene je li mi mogu pomoći.

– Madame Nicolette, trebala bih Vas sekundu! – pokucala sam i ušla u sobu naše voditeljice.

– Izvolite! – pokazala je na stolicu koja se nalazila nasuprot njezine. Sjela sam.

– Madame, imam problem koji me strašno muči. Upoznati ste s problemom prostitucije u šumi. Je li postoji način da se pomogne tim osobama? – Nicolette je ostala u čudu. Vjerojatno nikad nitko nije postavio slično pitanje.

– Ne znam što bih Vam odgovorila! Na žalost nismo u mogućnosti pomoći! Postoje nadležni organi koji se bave time. Moj Vam je savjet da se ne opterećujete ovom tematikom. Puno većima ne uspijeva izaći na kraj s time!

– Uspjelo bi da je ikome dovoljno stalo! Odvratno licemjerno društvo! – izletjela sam iz sobe ljuta. Počela sam plakati. Koliko smo postali nehumani, nisam se mogla načuditi. 

Nisam razumjela zašto nikome nije bilo stalo! Sve je meni bilo jasno. Postojale su žene koje su sebe vidjele u tom poslu i u redu, međutim, što jedna maloljetnica može znati o tome!? Bila sam ljuta da se na takav način iskorištava ljudski život. Gadio mi se sustav. Prezirala sam pomisao na muškarce koji su odlazeći zadovoljiti svoju najnižu životinjsku potrebu  oduzimali „dah života“ iz jadnih djevojaka. Oduzimali su njihovu mladost i sve što ide uz to. Osoba sam koja kad se zainati ide do kraja! Nisam mislila stati na ovome. Kome god bi se obratila smatrali su me ludom. Međutim, bila sam ustrajna u cilju da svoj naum dovedem do kraja!

– Šta tebe opće briga za te kurabe!? – pitao me jedan blizak prijatelj, kada sam mu se povjerila u nadi da će mi dati pogled „s muškog stajališta.“ Silno sam htjela znati kakav si to „veliki frajer“ kada moraš platiti za seks. Kakva si to osoba kad iskorištavaš slabijeg od sebe? 

– Eto, briga me! Znaš, i to su nečije majke, sestre, djeca. Možemo na taj način gledati što me briga za ikoga!!! Ta djevojka mi ne izlazi iz glave. Bojim se da je protiv svoje volje u šumi!

– Ti si stvarno luda! Pazi se! Ulaziš u mračne sfere!

– Stari moj, mrak ne postoji! Postoji samo nedostatak svijetla. Osjećam da ga ovdje moram upaliti!

– Čuvaj se, budalo!

Opet sam bila bez odgovora kojeg sam silno tražila. Sva vrata na koja sam „kucala,“ bila bi mi zalupljena pred nosom. Činilo mi se kako nikoga nije briga i kako svi osuđuje te jadnice, ne pokušavajući vidjeti širu sliku. 

***

Kao i svako jutro i to sam pristavila vodu za kavu u crvenu džezvu s bijelim točkicama. Iako sam kupila i zamjenu – bijelu džezvu s retro buketom cvijeća po sredini, i dalje sam voljela piti kavu jedino iz crvene. Činilo mi se kako je kava imala neki finiji okus. Možda sam samo umišljala, tko će ga znati!? Razmišljala sam o danu koji je preda mnom. Nedjeljom bi obično odlazili na hrvatsku misu u pariškoj četvrti Charonne u crkvu sv. Ćirila i Metoda. Poslije mise bi s nekim od prijatelja odlazili u neki od pariških restorana na ručak. Poslije podne je bilo rezervirano za volontiranje u Crvenom križu.

Dok sam ispijala kavu, glavom su mi vrludale misli koje nikako nisam uspjela pohvatati. Razmišljala sam o tajni koju skriva Tanja. Glavom su mi prolazile i nesretnice iz šume, posebice mlada djevojka duge kose. Pijući kavu sjetila sam se i jednog davnog razgovora.

– Sve su žene kurve! – rekao je jedan od dječaka okruglih obraza. Stajala sam na raskrižju moje zagrebačke ulice u kojoj sam tada živjela. Bila sam u mješovitom društvu djevojčica i dječaka. Svi su šutjeli, kao da su se slagali s izrečenim.

– Znači, tvoja mama je kurva?! – izletjelo mi je i prije nego li sam razmislila što govorim.

– Ne, moja mama nije! – odgovorio je pomalo ljutito.

– Tvoja mama nije žena?

– Da, žena je, al’ nije kurva!

– Ali rekao si da su sve žene kurve. Tvoja mama je žena, dakle, ona je kurva.

– Ok. Sve su žene kurve, osim moje mame!

– Uzalud je raspravljati s tobom! Jednog dana možda ćeš i shvatiti… – odustala sam. Dječak, čijeg se imena ni ne sjećam, ostavio je na mene duboki trag ovim dijalogom. Bilo je to prije više od dvadeset godina, ali se i dan danas jasno sjećam razgovora i osjećaja povrijeđenosti, kao djevojka koja tek treba postati žena. Od kuda je dolazila ova pretpostavka o ženama? Kako netko tko ima majku i sestru može uopće nešto ovako pomisliti, a kamo li izjaviti!? Jesmo li mi žene same zaslužne za epitete koje nam dodjeljuju? 

***

Počela je misa. Duboka sam se sabrala, kao i inače, pokušavajući meditirati nad tjednom koji je iza mene. Teško mi je polazilo za rukom ostati sabrana. Nad glavom su mi se vrtjela pitanja o vrijednosti ljudskog života. 

– Možemo li se svesti samo na stvar? Očito je bilo da neki ljudi sebe tako vide. Ako čovjek živi uvjeren da je nešto za njega dobro, ne vidi širu sliku, živi li u grijehu? Jesu li te prostitutke bile grešnice? Ili su više bili grešni oni koju su iskorištavali njihova tijela? Može li se duša uništiti preko tijela? 

– …Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao“ (Iv. 20, 18). Svećenik je čitao Evanđelje po Ivanu. Ta zadnja rečenica izbacila me je iz mog razmišljanja.

Marija Magdalena, prostitutka koju je Isus oslobodio od grijeha. Bio je to znak! Sinula mi je ideja. 

Tu nedjelju skupila sam svu moguću hrabrost koju sam imala i pošla na trčanje u šumu. Nadala sam se susretu s mladom djevojkom čiji me je lik proganjao. Dotrčala sam do ulice gdje su stajale maloljetnice. Bila je među njima. Srce mi je počelo luđački udarati. Uhvatila me panika. Imala sam jednu jedinu priliku izvesti što sam naumila. Molila sam Bog da sve prođe kako treba. Nedaleko od grupice djevojaka tobože sam se popiknula i pala. Nastao je opći kaos. Djevojke su vrištale od smijeha i dobacivale mi uvrede. Sve, osim nje. Ona je prišla k meni.

– Trebate li pomoć? – upitala je na lošem engleskom.

– Hvala! Kako se zovete?

– Magda! Iz Poljske sam. – njezino ime je bio još jedan od znakova da sam na pravom putu. Magda je bilo često poljsko ime za djevojčicu, a dolazilo je od imena Magdalena, točnije Marija Magdalena.

– Drago mi je! Ja sam iz Hrvatske! Hvala na pomoći!- dok mi je pružala ruku, gurnula sam u nju papirić s mojim brojem telefona.

– Nazovi me! Pomoći ću ti! – obratila sam joj se ovaj put na poljskom. Završila sam polonistiku u Zagrebu. Osim u ovoj prilici, do tada mi nije trebao poljski jezik. Život nakon fakulteta je otišao u nekom drugom smjeru. 

Djevojci su oči zablistale. Odjednom je živnula. Okrenula se oko sebe i diskretno stavila papirić u dekolte.

Najgore je bilo iščekivati poziv. Prolazili su dani, Magda nije zvala.

***

Tijekom srednjeg vijeka u Francuskoj se počela širiti odanost Mariji Magdaleni. Kružile su razne legende o njoj. Izgrađene su brojne crkve. Jedno vrijeme se vjerovalo kako se njezina grobnica nalazila u Provansi. Međutim, njoj nema ni traga u Francuskoj! Sve priče o Mariji Magdaleni koja je došla u Francusku su srednjovjekovne legende. U kontekstu srednjeg vijeka to je i više nego razumljivo. Mnoge su regije tada tvrdile da imaju relikvije svetaca kako bi osigurale zaštitu pred muslimanskim invazijama. Priča o Mariji Magdaleni oduvijek je intrigirala. U njezinu čast izgrađene su brojne crkve. Što je istina u moru ponuđenih priča o njoj, je li uopće bitno? Dubina prihvaćanja da postoji mogućnost oprosta, ma o kakvom grijehu se radilo jedino je bitno. Daje nadu. Ma kakav god bio moj trenutni život, postoji mogućnost da se promijeni. Ništa nije trajno, pa čak ni teški grijeh. Dovoljno je iskreno se pokajati i prihvatiti Ljubav. Bila sam uvjerena kako tim „izgubljenim dušama“ koje su vrludale Bulonjskom šumom treba ljubavi, iznad svega. Potrebno je da im netko pruži ruku, bez osude. Njihove ruke nisu bile prljavije od mnogih koje sam poznavala, uključujući i moje. Bile su marginalizirane, odbačene, kao što je to nekoć bila Magdalena. Priču o Mariji Magdaleni treba gledati kroz posebne naočale. Ona je metafora za sve loše, što je s jedne strane odvratno, gnjusno i plitko, a s druge strane ona je, ipak, na kraju svega, postala sveta. Postala je sveta jer je ona sama odlučila odbaciti sve te „okove koji su je vezali.“ Iz perspektive duhovnosti, ali i svjetovnosti, živimo sretno i oslobođeno samo onda kada se maknemo od onoga što nam čini zlo. Svoditi tjelesnost na najniži moguće nivo čini  nas životinjama. Bića smo s mozgom! Bar bismo trebali biti!

***

Zazvonio je telefon. Na ekranu mobitela bio je prikazan nepoznati broj. Srce mi je počelo jako tući. Intuitivno sam znala da je ona.

– Halo.- javila sam se.

– Magda je. – tiho je prošaptala.

– Moramo biti brze. Slušaj me dobro! Ok?

– Ok!

– Danas moraš pobjeći! Doći ćeš na adresu Crvenog križa. Tamo ću te čekati. Jesi li me shvatila? Kad budeš dolazila, budi sigurna da te nitko ne prati. Vidimo se! – spustila sam slušalicu. Duboko sam udahnula. Znala sam da imamo samo jednu šansu. Ako me uhvate mrtva sam, a vjerojatno i ona. Noge su mi se odsjekle od same pomisli na to što se može dogoditi. Počela sam misliti kako i nije najpametnija stvar ovo u što sam se uvukla, ali što je tu je. Morala sam priču dovesti do kraja.

Sat je otkucao 20 h. Bila sam već blizu zgrade Crvenog križa kad sam začula vrisak. Činilo mi se da dopire nedaleko od mene. Noge su mi se sasjekle. Strah je preplavio moje tijelo. Ostala sam stajati nepomično na mjestu na kojem sam bila. Paraliza tijela! Što sada, sigurno je ona, pomislila sam. U meni su se počela boriti dva osjećaja – osjećaj straha koji je tjerao na bijeg i osjećaj nade koji me je tjerao da idem naprijed.

– Ti nisi kukavica! – rekla sam sebi u bradu. Znala sam da ostatak života neću mirno provesti ako toj djevojci barem ne pokušam pomoći. Imala sam izbora. Uvijek imamo izbora, otići ili ostati. I za oba moramo platit cijenu! U ovom slučaju ona je bila visoka, njezin i moj život. 

– Ajde, kreni! Ti to možeš! – samoj sebi sam govorila dok je tijelo i dalje nepomično stajalo i osluškivalo svaki šum. Kako sam se nalazila između zgrada i uz prometnu cestu, buka je bila neizbježna. Napokon sam se odvažila i krenula. Noć, koja je već pala na grad, je činila, okruženje u kojem se nalazim, dodatno sablasnim. Glavom su mi prolazile kojekakve misli. Sve od reda su bile negativne. Mozak nas tako pokušava obraniti od opasnih situacija, tješila sam samu sebe. Dijalog dva bića koji se odigravao unutar mene, a ja sam ga „slušala“ kao slušač postrani, djelovao je bizarno. Sve sam pripisivala stresu kroz koji sam prolazila i nisam bila previše racionalna. 

Došla sam do zgrade Crvenog križa. Bila je to ulica pored gradske tržnice. Kako nije bila previše prolazna, nije kao ostale imala jaku uličnu rasvjetu. Slabašno svjetlo stvaralo je sjenu koja je dodatno tjerala strah u kosti. Osvrtala sam se okolo sebe ne bi li vidjela Magdu. Nije je bilo. 

– Sigurno su ju uhvatili. Onaj krik koji sam čula, bio je njezin. – pomislila sam. Odlučila sam pričekati još kojih petnaestak minuta i ako ne dođe vratiti se kući. Vrijeme je sporo prolazilo. Uvijek sporo prolazi onome tko čeka! Pogledavala sam svaki čas na sat. Prošlo je petnaest minuta, ali sam odlučila, za svaki slučaj, još malo pričekati. Prošlo je još deset minuta, a u daljini sam vidjela nečiju siluetu. Bila je to ona. Mahnula sam joj u znak da me prati. Taj dio mi je bio odlično poznat i točno sam znala kamo trebam ići. Pratila me iza zgrade. Na stražnjem dijelu nalazio se sporedni ulaz koji je vodio u prostorije Crvenog križa. Koristili smo ga mi zaposlenici za vrijeme pauze. Imala sam ključ. Otključala sam vrata i obje smo ušle. Vrata sam brzo zaključala.

– Što se dogodilo? Zašto ti je ovoliko trebalo? – upitala sam kad smo ušle.

– Jedva sam pobjegla. Na izlasku iz šume, učinilo mi se da me dvojica „zaštitara“ prate. Htjela sam biti sigurna da me nitko ne prati, zato sam kasnila.

– Ok! Večeras ćeš provesti noć ovdje. Pokazat ću ti spremište u kojem sam ti pripremila ležaj! Sutra ujutro ću doći po tebe. Pripremila sam ti odjeću. Morat ćeš staviti hidžab. – Pokazala sam na maramu koju obično nose žene islamske vjeroispovijesti kojom se pokriva kosa. Također večeras ćeš se obojati. Imamo kupaonicu u podrumu. Kupila sam ti crnu boju za kosu. Odjeća je pored ležaja. Sutra sam po tebe oko 8 i moraš biti spremna. U 9 se centar otvara i moramo nestati prije toga! Jesi li me sve razumjela?

– Jesam! Hvala ti puno!

Ostavila sam ju. Žurila sam kući. Noć sam probdjela moleći. Samo sam htjela da ova priča što prije završi i da Magda se sretno vrati svojoj kući. Oko šest sam već bila na nogama i kuhala kavu. Više od ičega trebala sam šalicu toplog crnog napitka. Bila sam iscrpljena. Kava me je razbudila i dan je mogao početi. Navukla sam na sebe prvo što mi je bilo pod rukom. Trudila sam se biti što tiša da ne probudim svoje dečke – sina i supruga. Tiho sam se iskrala iz stana i spustila u garažu do auta. Nervozno sam sjela za volan i pustila latinoameričku glazbu koja me je uvijek punila nekom pozitivnom energijom. Kad bih bila i najlošije volje, ona me doslovce „dizala iz mrtvih.“ Trebala sam trenutno takvu stimulaciju jer su noge bile u nekom stanju paralize. 

– Mogu ja to. Samu sam sebe hrabrila. Još malo i gotovo je!

Otključala sam stražnja vrata Crvenog križa i nečujno ušla u zgradu. Došla sam do prostorije u kojoj sam ostavila Magdu. Ona me je čekala spremna.

– Navuci hidžab i evo ti ove lažne naočale za vid. Bili su to samo veliki crni okviri naočala za vid sa staklom bez dioptrije. 

– Odlično! Nema šanse da te itko prepozna.

Spustile smo se do mog auta. Nismo komunicirale dok nismo ušle u auto.

– Hvala ti puno! 

Zahvaljivala se Magda dok su suze klizile niz njezino lijepo lice.

– Nemoj mi se još zahvaljivati! Čekaj da priču dovedemo do kraja!

Uskoro smo bile kod Poljske ambasade u Parizu koja je smještena u Hôtel de Monaco na Rue de Talleyrand. Veleposlanstvo još nije bilo otvoreno. Morale smo pričekati još nekih pola sata. 

– Idemo pronaći otvorenu pekaru i kupiti nešto za jelo. 

– Može! Jako sam gladna! Dok sam žvakala pecivo pokušavala sam Magdi objasniti plan.

– Slušaj me dobro! Ja ću prva ući u ambasadu. Probat ću doći do nekoga tko bi nam mogao pomoći. Za to vrijeme ti ćeš me čekati u autu. 

Uskoro su se vrata veleposlanstva otvorila.

– Kamo ste krenuli? Pitao me je zaštitar na ulazu u ambasadu na francuskom.

– Trebala bih nekoga od nadređenih. – odgovorila sam mu na poljskom.

– Vi ste poljska državljanka? – upitao je ovaj puta na poljskom.

– Ne, ja sam hrvatska državljanka koja priča poljski, odgovorila sam najljubaznije što sam mogla.

– Imate li zakazan sastanak s nekim?

– Nemam! Molim vas ako mi ikako možete pomoći i pozvati nekoga nadređenog!? I dalje sam se trudila biti što ljubaznija.

– Na žalost, ne mogu Vam pomoći!

– Molim Vas, stvar je zaista hitna i radi se o životu ili smrti! 

– U redu! Vidjet ću što mogu napraviti za Vas! Pričekajte ovdje! 

– Ok! 

Odmaknuo se od mene i nazvao nekoga. Djelovao je poprilično uzrujano. Nakon par minuta došao je do mene.

– Primit će vas Pani Agnieszka. Pođite za mnom! Slijedila sam ga kroz dugački hodnik koji je vodio do njezine sobe. Na vratima sobe stajao je natpis Referat ds. Komunikacji i Dyplomacji Publicznej, Odjel za komunikaciju i javnu diplomaciju, Pani Agnieszka S., ekspert.

Dzień dobry! Moje ime je Agnieszka S. Izvolite, kako vam mogu pomoći? Kolega je rekao da je hitna situacija? 

Dzień dobry, Pani Agnieszko! Moje ime je B., hrvatska sam državljanka s prebivalištem u Parizu. Trebala bih pomoć Vašeg veleposlanstva.

– Recite, kako Vam možemo pomoći?

– Stvar je poprilično delikatna! Naime, u autu mi je Vaša državljanka koju sam spasila iz Boulonjske šume iz ralja makroa. Djevojka ima samo šesnaest godina i nema nikakav dokument jer su joj ga oduzeli i prisili ju da se bavi prostitucijom. Ne znam kako stvari funkcioniraju oko ovoga i je l’ mi možete pomoći?

Nastala je tišina. Žena je u čudu gledala u mene. Postalo mi je jako neugodno. 

Pani B., moram se savjetovati sa svojim kolegom! – izašla je iz sobe. Nije je bilo neko vrijeme. Dlanovi su mi se počeli jako znojiti od  stresa koji sam proživljavala. Stalno sam brisala ruke o hlače sjedeći gotovo nepomično na stolcu i iščekujući gospođu Agnieszku kada će se vratiti s nekim odgovorom. Prošlo je sigurno dobrih pet minuta kada se pojavila s jednim od svojih kolega.

Dzień dobry pani B.! Ja sam Piotr, kolega gospođe Agnieszke. Čuo sam koji je povod Vašeg dolaska. Napraviti ćemo sve kako bi pomogli djevojci. Razvukao je osmijeh od uha do uha. 

– Možete li dovesti djevojku k nama? – upitala je Agnieszka.

– Naravno! Idemo odmah po nju!  – uputila sam se prema autu.

Magda je čekala u autu gdje sam ju i ostavila.

– Idemo! Ovdje ćeš biti sigurna i vratiti će te kući! 

– Hvala! – počela je plakati. 

Ušle smo obje u poljsku ambasadu. Dočekali su nas Agnieszka i Piotr. Postavili su par osobnih pitanja Magdi i ponudili joj pomoć. U kratkom roku Magda je dobila papire za povratak kući. Dala sam joj svoj kontakt – mail adresu. Broj mobitela sam odlučila promijeniti za svaki slučaj. Svoj Facebook račun sam ukinula. Potrudila sam se svaki trag koji bi mogao voditi do mene izbrisati. Čak sam u to vrijeme otišla sa sinom u Zagreb na tri mjeseca. Dugo vremena sam imala osjećaj da me netko prati. Bio je to samo strah. Prošlo je gotovo dvije godine kada mi je jedne srijede navečer stigao mail od Magde.

„Draga Pani B., nadam se da ste dobro!? Magda je! trebalo mi je dugo vremena da Vam se javim, ali jednostavno, izbjegavala sam sve što je imalo ikakve veze s Parizom. Bilo mi je tako lakše! U međuvremenu sam išla na psihoterapije i završila srednju školu. Mama je jako teško podnijela sve što mi se dogodilo i vrlo brzo po mom povratku je preminula. Tata se odao alkoholu, više nego inače. Svi oko mene, s obzirom da je Oleśnica mala sredina, gledali su me sa zgražanjem. Bile su ovo teške dvije godine. Vrlo sam usamljena u svojoj patnji! Prijateljice koje sam imala, izgubila sam. Morala sam se suočiti s ljudima koji su mi govorili da sam sama kriva za to što mi se dogodilo, jer sam sigurno nečim izazivala. Jako sam postala nesigurna u sebe. Ošišala sam se na kratko i trudila se maksimalno uništiti lice sa tamnom šminkom, a tijelo s prevelikom odjećom. Odlučila sam odseliti odavde jer ovdje ću zauvijek nositi stigmu prostitutke. Uzalud je ljude u nešto uvjeravati kad već unaprijed imaju svoju viziju tko sam zapravo ja. Ne žele čuti moju istinu. Nisam svojom voljom bila prostitutka!

 Draga B., Vi ste moj dobri anđeo čuvar ovdje na zemlji! Zahvaljujući Vama dobila sam priliku živjeti novi život. Sve se dogodi s razlogom, kažu, a ja želim vjerovati da je tako. Odlazim na studij u Varšavu. Upisala sam studij psihologije i imam veliku želju po završetku raditi sa žrtvama bilo koje vrste nasilja. Ono što sam proživjela u Parizu zauvijek će me pratiti, ali sam odlučila samu sebe uvjeriti da to nisam bila ja. Na žalost, ne možemo birati često puta ono što će nam se dogoditi, ali hvala Bogu možemo izabrati kako ćemo doživljavati proživljeno. Varšava je veliki grad i nadam se da će mi pružiti priliku potpunog iscijeljena. 

Nadam se da ste Vi i vaši najbliži dobro!? Znajte da ne prođe dan da ne pomislim na Vas. Šaljem vam tonu dobre energije u nadi da će nam se jednom opet putevi sresti!

Vaša, vječno zahvalna, Magda.“

Razveselio me je mail, jako! Odmah sam joj odgovorila.

„Draga Magdo,

Ne mogu ti reći koliko si me razveselila svojim javljanjem! Čekam tvoj mail od kad smo se razdvojile ispred poljske ambasade. Čula sam kasnije od pani Agnieszke da si sretno stigla u svoju obitelj. Zahvaljivala sam nebesima na tome!!! Drago mi je da si dobro i da napreduješ u životu! Život je veliki izazov svima, a tebi pogotovo! Neću ti reći da zaboraviš svoju prošlost. Kao prvo to je nemoguće, a kao drugo ona čini od tebe to što si danas. Međutim, važno je da shvatiš da tvoja prošlost nisi ti. Ti si danas jedna nova osoba, koja da, ima uteg prošlosti, ali na tebi je da taj teret naučiš nositi. Ljepota ovog života je u konstantnoj promjeni i napretku. Sve ružne stvari ostavi iza sebe, a gledaj svijet koji je ispred tebe. Mlada si i pametna. Možeš sve. Sve je na tebi! Ako se odlučiš prkositi kišnom danu, dobit ćeš samo još jedan kišni dan koji si prohodala pod kišobranom. Ako taj isti dan odlučiš ostati u kući jer je kiša, biti će to najsivlji dan u tvom životu i krivit ćeš kišu. Kiša nije kriva. Mi smo krivi što tražimo uvijek opravdanja u vanjskim stvarima jer nama tako paše! 

Draga moja, žao mi je zbog gubitka majke. Kažu da s majkom odlazi i dio nas. Vjerujem da ti je, pored svih stvari koje su ti se dogodile, ovo dodatno teško palo. Vjerujem da si njezinim odlaskom dobila svog anđela čuvara!

Tako si mlada i toliko toga si već prošla. Želim ti reći kako se divim tvojoj snazi! U mojim očima si velika! Malo toliko velikih ljudi imala sam prilike sresti u svom životu! I ovim svojim kratkim javljanjem natjerala si me da razmislim o svom životu! Koliko je duboko dno na koje čovjek može pasti i dignuti se iz njega? Ne znam! Ali ono što vidim iz tvog primjera jest da ljudska vjera i borba čine čuda!

Nadam se da ću imati priliku jednoga dana s tobom sjesti i popričati o svemu.

Svako dobro! Čuvaj se! Tvoja B.“

***

Bio je početak tjedna. Odvela sam malenog u vrtić i krenula na tečaj francuskog jezika. Sat je započeo i svi smo sjeli u svoje klupe. Nakon otprilike dvadesetak minuta od početka nastave na vratima učionice pojavila su se dvojica policajaca. 

– Dobar dan! Molim vas da istupe naprijed sljedeće učenice: Valentina, Betty, Miya i B. – istupile smo ispred vidno zbunjene time što se događalo. 

Policajci su nas izveli iz učionice i odveli u drugu, praznu sobu. 

– O čemu se radi? – hrabro je upitala Valentina.

– Poznajete li Tatianu S.? – upitao je jedan od njih.

– Da.. – rekle smo gotovo u glas.

– Kada ste se zadnji puta vidjeli i čuli s njom?

– U petak. Poslije nastave smo pile kavu skupa. – odgovorila je Betty.

– I niti jedna od vas se od tada nije čula niti vidjela s njom?

– Ne…- ponovo smo u glas odgovorile.

– Možemo li znati što se događa? – upitala sam pomalo bojažljivo.

-Tatiana je jutros pronađena mrtva u svom stanu. – skamenila sam se čuvši ovo, kao i djevojke.

– Kako je to moguće? – pitala je u nevjerici Miya.

– Utvrđujemo što se dogodilo…Uzet ćemo vaše podatke i molim vas da nam budete na raspolaganju. Vi ste jedine osobe za koje znamo da je Tatiana bila u kontaktu.

Kada su policajci zamakli, ostale smo u šoku plačući. Ne vjerujući da je to sve istina. Nismo mogle dokučiti tko bi i zašto ubio Tanju. Činjenica je bila da smo se prekratak vremenski rok poznavale i moglo je tu biti svega. 

Nakon par tjedana od Tanjinog ubojstva zazvonio je telefon. 

– Dobar dan. Gospođa B.?- upitao je duboki glas s druge strane žice.

– Da, izvolite!?

– Zovem Vas vezano uz ubojstvo Tatiane S. Naime, Tatiana je bila dio elitne prostitucije. Stan u kojem je boravila je stan njezinog ljubavnika, gospodina M.N. Utvrđeno je na obdukciji da je bila trudna. Iz M.N. tvrdnji doznajemo da mu je prijetila da će reći njegovoj gospođi. U jeku svađe on ju je udario oštrim predmetom u glavu i  ona je odmah preminula. Hvala Vam na suradnji. Spustio je slušalicu, a meni je još neko vrijeme u uhu sviralo tu-tu-tu-tu.

***

-Tko je bez grijeha,

Neka prvi baci kamen!

On reče i nasta muk,

Od osude osta samo praznina.

Minđuše

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Došlo je vrijeme kada više nikome ništa ne želim dokazivati, znam da to nema smisla. Ljudi, ionako, vjeruju samo u ono što žele vjerovati.

U listopadu, druge godine života u Parizu, upoznala sam Pauline, Francuskinju koja je s juga doselila prije desetak godina. Upoznale smo se u „Ozanam.“ Bila je to udruga volontera  različitih područja – od umjetnosti do znanosti, jezika, glazbe… Nudila je različite programe za edukaciju odraslih osoba, kao i pomoć djeci u nastavi. Za razliku od većine Francuza, što sam ih imala prilike tih godina susresti, Pauline je uvijek bila vedra i prijateljski nastrojena. Živjela je u Boulogne-Billancourt, nedaleko od udruge, sa svoje dvije mačke – Marom i Rozom. Čudila sam se što je dala dalmatinska imena mačkama, ali imala je vrlo logičan odgovor na to – obje mačke je našla na Hvaru dok je ljetovala.

– Morala sam im dati hrvatska imena. Kad već ne žive u svojoj domovini, barem da imaju hrvatska imena. – veselo je odgovorila na moje pitanje o podrijetlu imena i tako je naša priča krenula.

Trop cool! – kratko sam komentirala.

Paulina je bila umjetnička duša. Radila je kao dizajner nakita u jednoj renomiranoj pariškoj zlatarnici, a ostatak vremena volontirala u Ozanam. Generalno, sve što je zahtijevalo rad ruku odrađivala je s lakoćom. Tako je u udruzi vodila umjetničku radionicu. Divila sam se njezinoj sposobnosti da od, primjerice, prazne tegle za krastavce načini prekrasnu vazu za cvijeće. Koristila je isključivo prirodne metode. Uzimala bi tako smjesu od sode bikarbone i tempere te bojala prethodno izbrušenu staklenku. Ukoliko joj se nije sviđao oblik, mijenjala bi ga uz pomoć gline. Stara staklenka bi u kratkom roku postala prekasna vaza. Nekoliko njezinih radova krasilo je komode po našem pariškom stanu. Kada god bi netko prvi puta došao u naš dom, nerijetko bi mu pogled padao upravo na jednu od njezinih rukotvorina. Uvijek bi uslijedilo pitanje gdje sam ih kupila. Redovito bi gosti ostali u čudu da je moguće od „obične tegle krastavaca“ napraviti unikatnu i lijepu vazu. Također, vremenom načete stolove i stolce pretvarala je u potpuno nove, rekla bih, bolje verzije od samog originala. Imala je oko za fotografiju i ruku za slikanje. Voljela sam provoditi vrijeme s njom. Isprva je to bila relacija učitelj-učenik, ali vrlo brzo smo se sprijateljile. Uživala sam na njezinim radionicama. Imale su neku vrstu terapeutskog učinka na mene. Ono moje ja, istinsko ja, moglo je doći do potpunog izražaja. Nije tajna da sam svestrana, ali ona mi je pomogla da sebe još više u tom smislu proširim. Prvi puta sam spoznala moć koju imam u rukama. Ne postoji na ovom svijetu stvar koju ljudske ruke nisu načinile. Ruke čine čuda –gotovo sve na ovom svijetu potječe zahvaljujući radu nečijih ruku. Kako je Stvoritelj bio darežljiv kad nam je dao tako moćnu alatku! 

Prvi puta sam shvatila koliko su moje ruke moćne i kako sam ih olako shvaćala! Ruke mogu premještati stvari, činiti predivne rukotvorine, milovati i tješiti ljude, liječiti…rukama čovjek može zaista činiti čuda!

-Kako mi je samo to promaklo? – pomalo tužno sam komentirala na kavi poslije jednog od njezinih satova. 

Ouiiiiii, ruke su sve… Zamisli samo život bez ruku!? Koliko bi toga od onoga što činiš mogla činiti? –upitala je dok je uz pomoć dima cigarete radila kolutove.

-Istina, ništa ne bih mogla bez ruku! Iskreno, ruke sam smatrala „normalnim“ dijelom tijela i nisam im pridavala puno pažnje.

-Ne treba stvari shvaćati „pod normalno.“ Uostalom, postoje ljudi koji nisu te sreće pa se rode bez ruku ili u nekoj nesreći ih izgube…

-Da, znam… Zaista treba cijeniti činjenicu da imamo dvije zdrave ruke. S druge strane, divim se ljudima bez pojedinih ekstremiteta kako funkciju, na primjer, ruke prebace na nogu. Viđala sam tako reportaže o ženama i muškarcima koji su nogama obavljali ono što drugi čine rukama. Fascinantno je to! To je još jedan od dokaza kako veličina ljudske snage nadilazi sve. 

-Imala sam do sad u svom radu dvoje takvih ljudi. Istina je to što kažeš! Njihova borba da rade sve što i drugi znala me je posramiti. Toliko puta sam samu sebe zbog vlastite lijenosti osuđivala, bez da sam se potrudila u startu sam si rekla da to nešto ne mogu. Takvi ljudi su dokaz da nema toga što ne možemo, samo moramo izaći iz šablone.

-Baš tako, moramo izaći iz šablone! To je ono najteže, tko to uspije, sve može!

Uživala sam raditi s njom na različitim projektima. Činili su me manje anksioznom. Nerijetko bi mi bili bijeg od stvarnosti s kojom se nikako nisam znala nositi. 

-Možemo li mijenjati ljude kao što mijenjamo predmete? – razmišljala sam bojeći neku staru stolicu koju sam taj dan našla pokraj kontejnera za smeće.– Ljudi su tako teški za promijene. Zašto je to tako? Je li se ja mijenjam i što točno mijenjam, a što je ono pri čemu ostajem? Jesam li promijenila sve svoje loše navike ili samo one koje sam morala? Je li uopće potrebna promjena i što nam ona točno donosi?

Pitanja su se vrtjela poput nezaustavljivog ringišpila u mojoj glavi. Puno pitanja, a malo jasnih odgovora.

Bio je travanj. Mjesec u kojem slavim svoj rođendan. Otprilike, nekih mjesec dana pred rođendan uhvati me neko čudno raspoloženje ili točnije rečeno neraspoloženje. Iako, ne vjerujem u brojke koje otpuhujem na rođendanskoj torti, čudan nemir svaki puta preplavi moje biće. 

Na dan svog rođendana našla sam se na ručku s par bliskih prijateljica. Popodne sam se našla s Pauline na čaši šampanjca. Ne volim ga, međutim, neke prilike kao što je rođendan prilika su za nazdraviti.

-Živjela! – zvuk kucanja jeftinog stakla ispunio je kafić u kojem smo sjedile.

-Živjela! Mrzim slaviti rođendane! – tiho sam izjavila.

-Ma daj! Uživaj! – izvadila je poklon zamotan u novinski papir – Izvoli! Sretan ti!

-Hvala! – uzela sam dar i odmotala ga. Bila je to kutijica u kojoj su se nalazile naušnice, malene zlatne naušnice, koje su visjele i na svome završetku imale simbol djeteline s tri lista, ispunjene s tri crvena kamena. Zaplakala sam. 

-Hej, zašto plačeš? Nije to ništa posebno! – zagrlila me je.

-Kad čuješ priču vidjet ćeš da je! – govorila sam kroz suze.

-Primijetila sam da imaš rupice u ušima, ali te nikada nisam vidjela s naušnicama…Pomislila sam kako bi bilo lijepo da ih, možda, opet počneš nositi! Ove su mi zapele za oko i pomislila sam kako bi bile idealne za tebe… Doduše, kupila sam ih u jako lošem stanju na jednom pariškom buvljaku, ali sam im dala malo sjaja…

-Hvala…. – zagrlila sam ju iz sve snage i prošaptala – Znakovi su čudo….

***

U životu sve dolazi u ponavljajućim ciklusima, čineći tako da svaki naredni bude nadogradnja prethodnog.

Od rođenja, ljeta sam provodila u Devetačkim brdima s bakom i djedom. Bili su oni ljudi iz naroda koji su jako držali do tradicije. Bila sam prvo žensko dijete u obitelji i red je nalagao da mi poklone zlatninu. 

Baka je bila vješta u mnogočemu. Ono za što je danas potrebno nekoliko ljudi, sve je sama izrađivala – bila je, kuharica, žena koja izrađuje sir i vrhnje, sadila je i ubirala plodove, čuvarica stoke, frizerka, po potrebi babica, liječnica narodne medicine i još štošta bila je ta moja baka. Bila je žena-zmaj. Stup za koji su se mogli svi primiti. Naučila je čitati i pisati sama. Škole vidjela nije. A nekoliko zanimanja imala je u malom prstu. Nije čitala knjige, osim Svetog Pisma. „Ništa ti sinko osim ovog ni ne treba pročitat! Sve što čovjek treba znati o životu, ovdje je zapisano! Tko razumi ispravno ovu knjigu napravio je puno, ma i previše za jedna života!,“ komentirala bi. Bila je vrsna poznavateljica gljiva. Radila je najfiniji kruh koji pamtim. Mazala je najukusniji namaz iz mog djetinjstva – komad toplog kruha premazan sa svinjskom mašću i posut sa malo šećera. Ništa joj nije bilo „mrsko,“ ali voljela je i odmoriti. Uživala je ispijati duge kave i prepričavati stare i nove priče. Iznjedrila je desetero djece od koje je samo šestero imalo sreću preživjeti. Divila sam se toj snazi! A sva njezina snaga ležala je u vjeri. Možete čuti razne priče o njoj, kao u ostalom i o svakome, ali istina je da sve što je prošla kroz život, mogla završiti puno, puno gore. Kad sad razmišljam o njoj, bila je svoja, bila je žena ispred svog vremena, živjela je život kako je htjela, što je za ono vrijeme bila velika hrabrost. Pamtim je po kratkoj rudlavoj i gustoj kosi s par prošaranih sijedih pramenova i lijepih crta lica koje su pod kraj ispunile bore. Zvala se Paulina. Prve naušnice sam dobila od nje – male zlatne ringove. Ona mi je probušila uši uz pomoć igle. Vjerujem da je to bila neka vrsta traume, ali se, na sreću, ničega ne sjećam. Imala sam nepune dvije godine. Baka je to napravila bez maminog znanja. Tako je to nekada bilo. Nosila sam te ringove godinama. Nosila sam ih sve do trenutka kada je baka zauvijek zaspala. Skinula sam ih i više nikada nisam stavila. Stoje u bijeloj plastičnoj kutijici na dnu velike ukrasne kutije za nakit. Nisam sigurna hoću li ih ikada više staviti . I ne samo njih već općenito bilo kakav nakit. 

***

Par godina prije nego li će preseliti na drugi svijet, baka nas je došla posjetiti u Zagreb. Uz kavu, onu domaću crnu s dvije kocke šećera, prepričavale smo različite priče. Usred priče o njezinim roditeljima, počela je pričati i o svom odlasku s ovoga svijeta.

-Sine, kad baba ode, skini ove minđuše sa mene…neka ti to bude uspomena na babu! – iznenada je rekla dodirujući naušnice koje je nosila. Bile su to malene zlatne naušnice, koje su visjele i na svome završetku imale simbol djeteline s tri lista, ispunjene s tri crvena kamena.

-Daj baba šta pričaš! Baš ću s tebe mrtve skidati nakit! – bila sam pomalo uznemirena pomišlju da će baka ikada otići.

-Hoću da ih uzmeš! – inzistirala je.

-Nema šanse! Odmah ti kažem da nema šanse! Ako hoćeš odmah mi ih daj, ali s tebe mrtve ništa ne skidam!

-Sine, neću ti ništa sad davat. Samo znaj da kad baba ode, ove minđuše su tvoje! Pripadale su mojoj majci, a kako je ona jadna nastradala odmah nakon što je mene rodila, otac ih je darovao meni. Tetka, materina sestra, odma mi je probušila uši i od tada do dana današnjeg nisam ih nikada skinula i neću dok god sam živa!

Prekinula sam razgovor. Nisam željela misliti o njezinom odlasku. Teško mi je bilo palo što je djed prerano otišao, nisam se mogla pomiriti s činjenicom da će i ona, možda, uskoro za njim.

Četiri godine od tog našeg razgovora baka je umrla. Njezina „najdraža unuka,“ kako su mi svi tepali, pojavila se na sprovodu. Kad na selu netko umre red nalaže da pokojnik leži u kući gdje je preminuo do trenutka pogreba. Soba u kojoj je baka spavala, bila je prenamijenjena u mrtvačnicu gdje su se rodbina, prijatelji i ostali dolazili oprostiti od pokojnice. 

-Ajde, sine, idi se oprosti od babe! – sugerirali su mi dobronamjerno sa strane. Takav je bio običaj. A običaj je na selu sve!

-Nema šanse da uđem u tu sobu! – hladno sam odgovorila. Istina je bila da ju nisam htjela pamtiti po toj zadnjoj slici – beživotno tijelo koje leži u lijesu. Baka je bila tako puna života u svim uspomena što sam ih nosila sa sobom, željela sam da tako i ostane. Ljudi su se čudili. Bilo je pomalo neprihvatljivo to moje ponašanje.

-Baba je stvarno lijepa! Izgleda ko da spava! – pokušavali su me razuvjeriti. Znala sam ja jako dobro kako baka izgleda dok spava, provela sam noći i noći pored nje. Znala sam prepoznati njezino disanje, hrkanje, ponekad nerazgovijetan govor u snu… Nije mi bilo potrebno upoznati ju beživotnu „kako spava.“

-Jadna, prepala se…- čula sam kao šapuću u kuhinji.- Neće se otići pozdraviti s babom, a nju je baba od sve unučadi najviše voljela.

Pozdraviti od čega? Baka je bila puno više od tog beživotnog tijela koje je ležalo i nad kojim su svi naricali.

-U redu je B., ne moraš ulaziti u sobu gdje je baka! – nježno me je pomilovala po kosi moja majka.

-Mama, ne bojim se, jednostavno, želim ju pamtiti po životu, a ne po smrti. Uostalom, tako bi i ona htjela, sigurna sam! Ni ona, niti ja nismo vjerovale u smrt! Vjerujemo u tranziciju… ona je otišla na neko bolje mjesto… Doduše, ako ju dobro poznajem, a mislim da ju odlično poznam, trenutno je tu i ludo se zabavlja gledajući sav ovaj cirkus!

-Opet ti sa svojim ludostima! – protisnula je ljutito kroz zube – Idi tamo s onom djecom i moli se Bogu, bit će ti pametnije! I ne pričaj previše!

Čekala sam da prođe sahrana. Dolazili su ljudi sa svih strana i plakali. Nisu mi bili jasni. Većinu njih nikada nisam bila vidjela, a cijela ljeta sam znala provoditi s bakom. Za kim su oni plakali, koga su žalili? Teško mi je bilo povjerovati da je odgovor ležao u sanduku koji se nalazio pred njima.

Otišla sam među mlade koji su palili svijeće i molili se. U jednom trenutku izašli su svi ispred kuće i okružili lijes. Približila sam se vjerujući kako su bakin sanduk pokrili i kako krećemo prema groblju. Međutim, najednom sam ugledala beživotno tijelo moje bake kako leži u lijesu smeđe boje. Zaista je izgledala kao da spava. Činilo mi se da je mlađa od onoga kako sam ju upamtila zadnji put kad smo se vidjele, a to je bilo tri mjeseca prije njezine smrti. Kosa je izgledala življe nego ikada, rekla bih da je bila crnja nego inače, kao da su je netom prije pobojali. Baka se nikada nije farbala! Obukli su je u njezinu, meni dobro znanu, misnu crnu košulju i crnu suknju. Na nogama je imala crne mokasine. Čak su joj i crne dokoljenke stavili. Imala je prekrižene ruke i držala krunicu i svoje malo Sveto pismo u rukama. Izgledala je kao da je netom došla sa Svete mise i tako usnula. Međutim, jedan detalj mi je zapeo za oko. Baka nije imala svoj nakit koji je uvijek nosila – zlatne naušnice u obliku djeteline ispunjene crvenim kamenjem i zlatni lančić s okruglim privjeskom koji je bio ispunjen slovom P. Isti je lančić i meni kupila za moj osamnaesti rođendan, samo je moj u krugu imao slovo B. Gdje je nestao nakit s bake, pitala sam se?

Sprovod je završio. Ljudi su se razišli s groblja, a ja sam sama ostala stajati nad grobom.

– Ideš? – začula sam mamin glas iz daleka.

– Daj mi još malo vremena… – odgovorila sam.

Slomila sam se. Sama, usred groblja s mišlju da moja baka leži par metara pod zemljom i da ju više nikada neću zagrliti. Boljelo me je. Pomisao da više neću dirati mile i izborane ruke posute staračkim pjegama, bila je teška. Više nikada neću čuti glas koji me toliko radovao. Više nikada neću otići u Bosnu i osjećati se kao kod kuće. Više nikada neću imati tako iskrenu prijateljicu, osim moje majke, naravno. Više nikada neću ispijati kavu u društvu te malene, a po svemu što je napravila, tako velike žene. Žena koja je bila stup na kojem smo svi mi gradili svoje živote. Otišla je na neko bolje mjesto, znam. Ostala je utjeha da ćemo se jednoga dana opet sresti.

Sljedeći dan našli smo se svi kod strine na obiteljskom ručku. Čim je ušla jedna od mojih rođakinja primijetila sam bakine naušnice na njoj.

– Imaš ljepe minđuše! – kratko sam komentirala nadajući se čuti njihovu pozadinu.

– Fala! Stvarno su ljepe! Jučer sam ih dobila od S. – u tom trenutku sve mi je postalo jasno. S. ih je skinula sa bakinih beživotnih ušiju i poklonila mojoj rodici. Pomalo mi je bilo krivo što su naušnice završile kod osobe koja neće znati cijeniti njihovu vrijednost. Nisu one bile skupe, ali je priča o njima to itekako bila! Možda i bolje da osoba koja ih je dobila i ne zna priču, tako je barem mogla uživati u njihovoj ljepoti, a manje se zamarati težinom priče koju su nosile, tješila sam se.

***

– Ne mogu vjerovati! Naušnice su identične onima koje je moja baka nosila… – u šoku sam komentirala Pauline nakon što sam joj ispričala priču o bakinim naušnicama i dodala – I koja je šansa da se zovete isto!?

– Nevjerojatno! Možda je vrijeme da vratiš te naušnice?

– Nema šanse!

– Ali zašto? Zar ne bi bilo lijepo imati nešto na sebi što bi te podsjećalo na tu divnu ženu?

– Ma ne radi se ovdje o njoj… Stvar je da me one podsjećaju na to da nje više nema, a to mi je teško!

-Razumijem. Možda samo trebaš još vremena! – zagrlila me je.

– Možda…

Došla sam u svoj pariški dom. Imala sam još malo vremena prije nego li odem po sina u vrtić. Skuhala sam kavu u crvenoj džezvi na bijele točkice. U čast baki, odlučila sam popiti jednu crnu s dvije kocke šećera, takvu je najviše voljela. Odložila sam otvorenu kutijicu s naušnicama i piljila u njih srčući kavu.

– Koja je šansa da su ovo one iste minđuše koje mi je baka obećala? – pitala sam se.

Ako vjerujete u čuda, kao što ja vjerujem, ogromna je šansa da su ovo upravo njezine minđuše, koje su nakon toliko godina i na najbizarniji način vraćene upravo tamo gdje im je mjesto – u moju kutiju za nakit, riznicu najljepših uspomena. Tko zna, možda ih jednoga dana počnem nositi i svojoj budućoj unuci ostavim u nasljeđe!? Vrijednost stvari mjeri se težinom priče koju nose. Ove naušnice mogle bi postati jednoga dana pravo bogatstvo onome tko će prepoznati njihovu pravu vrijednost.

Želim

Želim biti tišina

U danima osame

Želim biti znatiželja

U danima neprekidnih pitanja

Želim biti radost

U danima sreće

Želim biti šutnja

U danima negodovanja

Želim biti postignuće

Na tronu života

Želim biti nježnost 

U krilu ljubavi

Želim biti hladovina

U danima najjačeg sunca

Želim biti šetnjica

na poljima mira

*

Želim biti sve Tvoje

Sada i zauvijek