Srele smo se u ozbiljnim godinama naših života. Sve četiri bile smo već izgrađene ličnosti. Različite, a opet tako slične! Ponešto smo propustile od osobnih priča iz prošlih vremena. Ali, to nam nije bilo bitno! Dubina odnosa ne ovisi o tome koliko dugo nekoga poznamo već o želji za prihvaćanjem i međusobnim razumijevanjem. I jednog i drugog imale smo napretek!
Jedna od najljepših kvaliteta istinskog prijateljstva jest ostati u tom prijateljstvu svatko svoj, jedinstven i neponovljiv. A mi smo to i te kako bile! Bez srama od prošlosti i bez straha od sutra, otvarale smo vrata vlastitih života, shvaćajući da je „šansa koju smo dale nepoznatim osobama“ bila jedna od najboljih odluka koje smo donijele u životu.
I zato, oni koji se sretnu, kad god to bilo, sreli su se baš u pravo vrijeme! Drugačije ne može biti!
***
Bile smo nas četiri – žene suncokreti – mudre, snažne i ispunjene. Znale smo ako se ne budemo držale skupa „vjetrovi“ će zamesti tragove koje ostavljamo za sobom. Držale smo se zajedno, čvrsto. Naučile smo skupa „letjeti kao ptice,“ biti „slagalica“ koja je dio jedne cjeline. Naučile smo otići kao „oluja,“ pasti kao „gnjila kruška sa stabla“, plakati kao „ljuta godina,“ ponašati se kao „guske u magli“, praviti se da smo „pozobali svu mudrost zemaljsku,“ pričati kao „navijene“, smijati se kao „luđakinje“…
Često bismo se smijale, onda plakale, zatim bi se opet smijale, pa ponovo plakale. Tako nekoliko krugova, dokle god krug ne bi zatvorile. Bio je to fantastičan osjećaj – otpuštanja i prihvaćanja. Nastao bi tada mir. Zavladala bi tišina u kojoj su se naše duše dodirivale ispravljajući sve ono čime su bile povrijeđene. Rana je bilo mnogo, ali ljubav je odlučila biti jača. Ljubav je obasjavala naša bića i odnosila u mrak sa sobom sve naše propuste. Odlazile bismo tada svojim domovima bez pozdrava, bez riječi.
***
Legenda kaže kako je nekoć suncokret bio običan i neugledan cvijet. Svi poljski cvjetovi i životinje stalno su mu se rugale zbog njegove ružnoće, jednostavnosti i usamljenosti. Zbog toga je noću cijelo vrijeme bio spuštene glave. Međutim, ujutro bi suncokret digao glavu i cijelo vrijeme pratio sunce. I tako svaki dan. Jednoga dana sunce je odlučilo nagraditi tužni cvijet za njegovu vjernost i ljubav te mu pokloniti boju svojih zraka. Od tada se više nitko nije rugao suncokretu. Postao je najljepši i najviši cvijet u polju uvijek obasjan zracima sunčeve svjetlosti.
***
Duše uvijek pronađu način prepoznavanja.
Čak i onda kada nismo puno govorile, „čitale“ smo jedna drugu u tišinama između riječi. U spontanim gestama otkrivale smo, i prije nego li riječ „progovori“, dubinu problema. „Prostirale“ smo riječi poput bijela stolnjaka za vrijeme najljepših svečanosti. Ogolile smo dušu do srži. Ulazile u skrovite i tamne dijelove naših bića. Lutale po nestvarnim predjelima naših univerzuma.
Nismo imale mnogo, ali smo znale da imajući sebe, imamo sve. Odlučile smo to što imamo podijeliti. Znale smo da možemo biti povrijeđene. Riskirale smo. Otvarale smo „vrata“ naših propusta i „prozore“ naših mana. Bez suđenja. Bez osude. Očistivši naslagane „ladice“ naših emocija, ostajala bi samo ljubav. Podrška. Duboko razumijevanje. Očišćene od nataloženih osjećaja udahnule bi novu snagu. Svijet bi tada postao ljepše mjesto za život.
-Teško mi je… – požalila se Mila jednog petka na zajedničkom druženju.
-Što? I tebi isto? Mislila sam da je samo meni. – komentirala je Sara.
-Nisam niti ja dobro! – dodala je Elena.
-Teška su vremena, normalno da nam je svima teško! – zaključila sam.
Znala sam već na samom početku: četiri različita cvijeta činit će najljepši buket jednog dana kad procvjetaju.
***
Baš kao i ljubav, prijateljstva se dogode. Nema neke magične formule. Dese se iz čista mira. Rađaju se iz prepoznavanja duša i rastu. Prijateljstvo nema uvjetovanja, međutim satkano je od prešutnog očekivanja. Istinsko prijateljstvo nikada ne prestaje! Spojeni zlatnim nitima s osobom koja nam je prijatelj, bez obzira na ono što se dogodi, ostajemo spojeni. Nismo se zamarale tako ozbiljnim temama! Zadovoljavale smo se trenutcima koje smo imale otvoreno iznoseći svoje biće ruglu i osudi. Srećom, dovoljno smo bile zrele da tišinom potkrijepimo mišljenje jedna o drugoj na škakljive teme!
Osamljene, u svojim pariškim životima, tražile smo slamku spasa u zajedničkim druženjima. Vrijeme bi tada stalo. Hladne glave mogle smo gledati u prošlost kao da je tuđa, a ne osobna priča. Raspravljati o budućnosti kao da prepričavamo film nekog čuvenog američkog redatelja, čiji je pozitivni kraj svima već unaprijed poznat. Ideje, koje su sazrle u nama poput zrelog voća, dijelile smo bez zadrške. Osjećaje smo provlačile kroz slamčicu straha. Šalile smo se mnogo i surovo, otkrivajući jedna o drugoj, najviše kroz sarkastične rečenice, znakove slabosti.
-Imam tajnu… Nikome ju nisam do sad rekla! – spustila je glavu Elena.
-Ne moraš je ni sada otkriti, ako ne želiš! – zagrlila sam ju.
-Moram! Moram vam ovo reći…- počela je plakati.
-U redu je! – prišla je Sara i primila ju za ruke.
-Najljepše što možeš doživjeti je često puta tajanstveno. Možda bi svoju tajnu trebala zadržati za sebe, barem još neko vrijeme. Ne poznajemo se dovoljno! – dobacila je Mila koja je mirno sjedila na svojem mjestu i ispijala crno vino u malim gutljajima.
Eleninu tajnu smo naslućivale. Iz njezinih tišina, između riječi, iščitavalo se puno više od onoga što je željela priznati. Ponekad je bolje da tajna ostane tajnom, barem dok ne dođe vrijeme kada se može bez bola pojaviti na javi. Čovjek, koji ne vlada nad svojom tajnom, izlaže se mogućnosti da ga se povrijedi na najdublji i najosobniji način. Bacajući pod noge drugima svoje najintimnije biće, riskiramo puno. Nas ne čine samo tajne. Puno smo više od toga. Lijepo je imati tajnu, skroviti kutak svoga bića u koji se uvijek možete ušuškati. Biti u njemu sama, nije ništa loše. Tajna je poput razbuktale vatre, ona grije samo nas. Ponekad toplina plamena izbija iz nas i tada se izlažemo opasnosti da tajna napusti skrovite odaje našeg bića. Ona je, često puta, najvrijednije što osoba može posjedovati. Treba ju čuvati poput dragog kamena i čekati pravu osobu i pravo vrijeme.
***
***
Crtice iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz
purpurnirukopis.com 