Au revoir Paris !

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me

Kažu, lako je krenuti dalje, teško je ono što ostavljamo iza sebe. U mom slučaju vrijedila je izreka „kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore“ i svi prozori, dodala bih.

U Parizu sam provela četiri godine emocionalno i fizički intenzivnog života. Od kada smo doselili priželjkivala sam odlazak, odnosno povratak doma. A u isto vrijeme sam bila  zahvalna što mogu iskusiti nešto novo. Bio je to koktel osjećaja, ponekad slatkast, većinom gorak.

Bio je kraj lipnja. Stajala sam na Charles de Gaulleu s malenim u jednoj i torbom u drugoj ruci. Čekali smo jutarnji let za Zagreb. Došao je dan odlaska iz Pariza, zauvijek, barem sam tada tako mislila. Suprug je ostao riješiti sve oko preseljenja na sljedeću destinaciju, kojoj sam se jako veselila. Ta destinacija bila mi je još jednom potvrda da se sve događa u krugovima. Kada započnemo nešto ne shvaćamo koliko će to zapravo imati smisla u nekoj dalekoj ili bližoj budućnosti. Skoro, punih osamnaest godina, sam čekala da se priča o idućoj destinaciji nastavi i zatvori svoj krug. Nisam se mogla oteti dojmu da kakva god zatvorena kružnica bila, bila je bolja od svih onih priča koje nisu imale priliku zatvoriti svoj krug. Neke stvari sam tada duboko osvijestila – moram imati povjerenja. Sve mi je dano s nekim razlogom. Jednom prilikom netko je rekao: „Nije kraj dok nije gotovo.“ Dodala bih na to: nije kraj dok priča ne formira svoj krug.  

-Jesi li tužna što odlaziš? – upitala me je poznanica na koju sam nabasala na odlaznom terminalu, koja je također putovala u Zagreb.

-Ne znam … Osjećaji su pomiješani. – lagala sam. Bilo mi je neugodno priznati koliko sam zapravo bila sretna što se napokon selimo.

-Ajme, ne mogu zamisliti da igdje drugdje živim… Mislim, volim našu zemlju, ali Pariz je Pariz!

-Da, slažem se. Definitivno jedan od najboljih gradova za život. – ponovo sam izrekla neistinu. Reći nekome, tek tako, da je Pariz odvratno mjesto za život, učinilo bi me, u najmanju ruku, bezobraznom i nezahvalnom. 

-A kamo sad selite? 

-Za sad to treba ostati tajna jer je suprug još u pregovorima. Uskoro će se sve znati. Kroz tjedan-dva trebao bi potpisati ugovor. Prati me na Fejsu… – namignula sam. Gušio me je ovaj neugodan razgovor. Tražila sam način kako izaći iz ove mučne konverzacije. Srećom, uskoro je maleni morao na toalet, pa sam uz ispriku otišla i nisam se više vraćala do ukrcavanja na avion. 

Hodala sam po aerodromskim dućanima tražeći u sebi jedan mali znak žaljenja zbog odlaska. Našla sam žal za nekim dragim ljudima, ali sam istovremeno znala da oni pravi, bez obzira na kilometre, ostat će u mom životu. Ostatak je bio manje bitan. 

Najviše će mi faliti odlasci u bistro Mon Bistrot na križanju ulica Marcel Dassault i Peupliers. Znala sam da njih zauvijek gubim. U Mon Bistrot sam isključivo odlazila sama, najčešće u trenutcima kad mi je bilo teško. Dočekao bi me uvijek nasmiješeni konobar Bernard s pozdravom i pitanjem kako sam, a ja bih, uz unaprijed nabačeni osmijeh, odgovorila da sam dobro. Iako nije previše vjerovao u istinitost mog odgovora, prihvatio bi ga i samo se nasmiješio poželjevši mi dobrodošlicu. Nakon nekoliko dolazaka više nije postavljao pitanje što naručujem. Odmah bi mi donio kavu s puno pjenušavog mlijeka, pola toplog i hrskavog baguettea, malo maslaca i par krišaka Camemberta. Svijet bi tada za mene stao. Nagomilane brige, što su poput roja pčela zujale glavom, nestale bi. Na tren, sve oko mene bi poprimilo neki drugi, ljepši oblik. U buci koja me okruživala zavladao bi mir. Uživala sam u svakom gutljaju kave i grizu hrskavog kruha. 

Odlutala bih tada u neke daleke i izmišljene krajeve. Od svih svjetova u koje sam, u to vrijeme voljela zalutati, najdraži mi je bio jedan maleni proplanak. Na njemu sam sagradila kućicu. Bila je malena, ali ispunjena radošću. U njoj sam poput kolekcionara slagala sve predmete s dalekih putovanja. Oko kuće su se čuli veseli zvukovi ptičica koje su letjele nad mojim domom i pjevušile. S terase sam mogla u daljini vidjeti obrise nekog grada. Buka i miris grada bili su daleko od mene. To me činilo posebno mirnom i sretnom. Dane sam provodila radeći razne stvari u kući ili, češće, izvan nje. Sve više sam se počela zanimati  za vrtlarenje. Privlačila me je ideja o uzgoju vlastitog voća i povrća. Uskoro sam to i učinila. Zasadila sam čarobni vrt prepun raznog povrća i aromatičnog bilja. Uživala sam maštati o mirisima grmlja lavande, smilja i ružmarina koji su se širili naokolo. Često bih odlazila u šetnju šumom koja se nalazila u blizini. Miris šume i zvuk potočića koji je tekao u njoj posebno su me smirivali. Mogla sam tako provesti sate i sate kreirajući svoj vlastiti maleni svijet. Bio je za mene toliko realan da bih ponekad, vrativši se u stvarnost, razmišlja o tome jesu li se neke stvari zaista dogodile ili su bile tek plod moje mašte. Katkad bih sjedila za stolom u kafiću, vjerojatno izgledajući skroz dezorijentirano, i tek na Bernardovo pitanje je li sve u redu, prenula bih se iz svijeta mašte. U tom iznenadnom „buđenju“ primijetila bih druge ljude oko sebe, koji bi mi često privukli pažnju vrativši me u realnost.

Nekolicina pojedinaca sjedili su sami, kao i ja, na terasi bistroa. Iza sunčanih naočala, koje sam gotovo uvijek nosila, počela sam promatrati ljude oko sebe. Tako sam jednom prilikom primijetila djevojku koja razgovara sama sa sobom. Nešto joj je bilo strašno smiješno i imala je potrebu to raspraviti naglas. Nitko, osim mene, nije gledao u njezinu smjeru. Činilo se, kako je sasvim u redu, sjediti u kafiću i pričati sam sa sobom. Nešto dalje od nje, u kutu je sjedio stariji muškarac u elegantnom odijelu. Iza dioptrijskih naočala ocrtavale su se izborane smeđe oči. Djelovao je kao da će svaki trenutak zaplakati. Ispijao je svoju kavu toliko polako kao da život traje vječnost. Oduševio me je trenutak prisutnosti tog starca. Sreća koja je rosila njegove oči zbog prilike za još jednim gutljajem kave bila je neprocjenjiva. Uvijek bi se našlo i nekoliko poslovnih ljudi. Brzina kojom su oni ispijali kavu bila je nevjerojatna. Često puta bi iza prve uslijedila i druga kava, koja bi također nestala u dva srka. Oni nisu imali vremena za gubljenje! Usredotočeni na posao, ne primjećujući stvari oko sebe, radili bi zabrinute grimase mrmljajući nešto sebi u bradu. Najzanimljiviji su bili ljubavni parovi. Šapućući jedno drugome na uho, nježno dodirujući vrhovima prstiju kosu i izmjenjujući poljupce i osmijehe davali su poseban šarm bistrou.

Mon Bistrotu često je sjedila i jedna starija gospođa. Uvijek dotjerana, kao da dolazi na neku svečanost. Nosila je bijele izvezene rukavice i šešir na glavi. Lice pokriveno dubokim borama i dalje je bilo neobično lijepo. Uz pomoć plave sjenke za oči istaknula bi nebesko plavu boju očiju, a crvenim ružem iscrtala bi tanke usne. Oko vrata je nosila lančić s velikim ovalnim privjeskom u boji starog željeza. Uživala bi u soku od naranče, bijeloj kavi i kroasanu. Otrgnula bi komadić mekanog peciva i umakala ga pažljivo u kavu. Katkad bi se, vjerujem od ljepote okusa  koji su se prožimali u njezinim ustima, pojavio osmijeh zadovoljstva na njezinom licu. Nakon nekoliko tjedana stalnog susretanja na terasi bistroa i ona je mene počela prepoznavati. Isprva smo se samo kratko pozdravljale s „Bonjour!,“ a onda me jednog jutra pozvala da dođem sjesti za njezin stol. Prihvatila sam bez razmišljanja. 

-Stalno ste sami. Imate li koga u Parizu? – direktno me je upitala nakon početnog upoznavanja.

-Imam obitelj i nekoliko prijatelja. Iskreno, ovdje dolazim isključivo sama. Ovo je moja oaza u koju bježim kad se želim osamiti. – odgovorila sam.

-Zanimljivo i moja. Živim nekoliko ulica dalje, ali ovdje dolazim uživati u samoći.

Zvala se Jackquelyn. Imala je punih 78 godina kad sam ju upoznala. U Pariz je došla s juga Francuske zbog školovanja, a ostala zbog ljubavi. Međutim, suprug joj je mlad umro. Nakon suprugove smrti, odlučila je da se nikada više neće udavati i da će život posvetiti karijeri. Svoj radni vijek provela je u jednoj renomiranoj pariškoj bolnici na odjelu za bolesti srca.

-Danas djelujete iznimno sretni. – komentirala sam posljednjeg jutra kojeg ću provesti u bistrou, dva dana prije odlaska iz Pariza. Sjedile smo nedaleko jedna od druge. – Postoji li poseban razlog?

-O, da. Danas sam sretna jer slavim život. Mislila sam da imam jednu tešku dijagnozu, ali hvala Bogu, nalazi su uredni. Velika je stvar u ovim godinama dobiti svaki trenutak.

-Divno! Baš mi je drago zbog Vas… 

-Vi ste danas malo tužni, čini mi se.

-Ne znam je li to tuga ili razočaranje.

-Nešto se dogodilo? – upitala je zabrinuto.

-Odlazimo…

-O, pa to je divno! Niste li to cijelo ovo vrijeme priželjkivali?

-Jesam, ali sad kad je došao kraj nisam sigurna jesam li sretna kako je ovo poglavlje mog života izgledalo i završilo.

-Gotovo nikada nismo apsolutno sretni! I to je dobro! Zamislite samo da, recimo, u Vašim godinama ostvarimo sve što se ostvariti može. Koja bi daljnja svrha Vašeg života bila? Razumijete? Život nam uvijek ostavi malo nedorečenosti da poželimo još živjeti. Ja u ovim godinama, u kojima vama mladim ljudima izgleda kao da samo čekam smrt, još uvijek imam puno ambicija. Ne bih ih imala da sam sve do sad ostvarila. Davno bih već odustala i predala se. 

-Istina… – tiho sam prošaptala.

-U ovom dijelu svog života naučili ste puno toga o sebi i drugima. To je ono po što ste došli ovdje! Jednog dana samo ćete se sjećati lijepih stvari, vjerujte mi! Sve što ste prošli je bilo potrebno za Vaš rast. Ne čini li Vam se kako je Vaše srce svaki puta bilo poput Alkemičara koji je magično pretvorio patnju u zlato? Iza svakog pada ustali ste još jači. Čuvajte to svoje nježno srce. Nagledala sam se kroz svoj posao puno hrabrih žena sa srcem poput Vašeg. Nisu dobro završile! Prigrlite život i tražite u njemu ono što je najbolje za Vas i tada će prestati gotovo svi problemi u Vašem životu. A intuicija mi govori kako ćete se vratiti jednoga dana u Pariz. Priča nije gotova dok ne napravi cijeli krug! – prišla je k mom stolu i zagrlila me. 

-Hvala Vam na svemu. Čini mi se da sam u Vama imala divnu prijateljicu.

-Ah, prijateljstva su precijenjena… Ovo što smo nas dvije imale bilo je više od toga!

-Kako god, hvala Vam. Falit ćete mi…Nadam se da ćete me čekati kad se vratim… – zagrlila sam ju čvrsto. Nisam vjerovala da ću se ikada više poželjeti vratiti u Pariz. 

-Sjetite se kad Vam bude teško da vjerujte u Alkemičara koji živi u Vašem srcu! On zaista čini čuda! I zapamtite, samo nebo je granica, a kad dođete do oblaka spoznat ćete da granice ne postoje!

***

Na neki čudan način veselio me je novi početak. Zadnju parišku godinu provela sam gotovo u šutnji. Borila sam se s raznim demonima u sebi. Propadala sam na očigled sviju, ali nikoga nije bilo briga. Bar mi se tako činilo. Svaku ruku spasa koju sam tražila još više bi me pogurala prema dnu. S jedne strane bili su oni koji su govorili da odem i prestanem se mučiti. To nije bilo rješenje. Nisam bila od onih koji lako odustaju od onoga što im je bitno. S druge strane bili su oni koji su govorili da je to „moj križ koji trebam ponijeti.“ Činilo mi se da me nitko nije mogao razumjeti. Danas uviđam da je tako i bilo. Svi koji su mi dijelili savjete gledali su iz svoje perspektive. Njihov i moj život, a ponajviše osobnost, nisu imali previše dodirnih točaka. Često mi je u misli dolazila rečenica moje majke: „Ne gledaj što ti se govori, već tko ti govori.“ Ljudi koji nisu imali vlastiti život pod kontrolom, dijelili su mi savjete kako da svoj stavim u red. Povukla sam se u sebe. Bilo je i nečega dobrog u tim trenutcima. Djelovalo je kao da napokon upoznajem sebe, onu istinsku sebe. Kladila bih se danas da sam na trenutke mogla čuti Alkemičara koji mi je iz dubine mog bića šaptao: izdrži, i ovo će proći!, samo tada nisam znala prepoznati njegov glas.

Bila sam iscrpljena od konstantne vrtnje u krug. Bila sam premorena od naslaganih noći bez sna. Bila sam tjeskobna zbog nekih odnosa. Često puta kada bih i odlučila progovoriti djelovala sam mrzovoljno. Prag tolerancije mi je bio jako nizak. Pojedinci su me gušili. Život me je sa svih strana stiskao i činilo mi se često puta kako nemam snage za disanje. Bol koja se postepeno razvijala u grudnom košu prerasla je u nepodnošljivu šireći se u sve kutke mog bića. Moje samopouzdanje je bilo jako nisko. Osjećaj beznadnosti bio je prisutan većinu vremena. Osjećaj krivnje i nesposobnosti da sam uništila „veliki san“ djevojčice kojoj sam obećala drugačiji život, neprestano mi je visio nad glavom. I onda kada bih uspjela napraviti jedan maleni korak naprijed, brzo bih se vratila dva, tri koraka unazad. 

Jedina svijetla točka tih dana bio je moj sin. U trenutcima kada sam pomišljala učiniti sebi najgore, zaustavila bih se misleći o njemu. Ovaj odvratni svijet, koji me je odbijao od sebe i koji je bio strašan i nepodnošljiv, nije bio sigurno mjesto za njega. Morala sam ga zaštiti. A zaštiti sam ga mogla jedino i isključivo ako ostanem na životu. Počela sam se hvatati za sve što sam mogla – ljude iz raznih struka, knjige, priče ljudi sa sličnim iskustvom, motivacijske govore, molitve. Držala sam se za sve što mi je u tom trenutku nudilo slamku spasa. Sva sreća pa me mozak nije bio napustio jer, činilo mi se, ostatak mog bića je bio već odustao od svega.

***

Jednog svibanjskog dana, mjesec dana prije odlaska iz Pariza, kada sam supruga ispratila na posao, a malenog odvela u vrtić, vratila sam se u stan. Uzela sam svoju crvenu džezvu s bijelim točkicama i ulila vodu. U proključalu vodu stavila sam tri žličice crne kave. Vratila sam džezvu na štednjak da još jednom sve skupa prokuha. Ulila sam kavu u šalicu koja mi je prva došla pod ruku. Sjela sam na pod dnevnog boravka sa šalicom toplog crnog napitka. Osjetila sam neopisivu prazninu. Sablastan, dubok i prazan ponor u kojem se moje biće nalazilo. Prostor jezive pustoši. Željela sam plakati, ali suza kao da više nije bilo. Pokušavala sam se nekoliko trenutaka prisiliti na plač, ali suze nikako nisu dolazile. Bila sam iznenađena. Je li moguće da su suze presušile, pomislila sam. Je li moguće da je došao kraj patnji? U tom trenutku sam osjetila olakšanje, kao da je s mojih pleća pao veliki teret. Nisam shvaćala što se događa. Nisam razumjela ništa, samo sam osjetila da je kraj. Taj prazni, brisani prostor označio je početak nove etape. Sve je izbrisano. Napokon sam mogla početi ispisivati novu priču.

-Branka… Branka…. Dosta je bilo! – jasno sam čula muški glas. Poskočila sam u stranu od straha razlivši kavu po svijetlo sivom tepihu. Ogledala sam se oko sebe u nadi da ću nekoga vidjeti. Nije bilo nikoga. Stajala sam sama u polumraku svog dnevnog boravka. Jesam li umislila ili mi se zaista netko obratio? Srce je lupalo luđački. Objašnjenja nije bilo. Sjedila sam nepomično neko vrijeme. Jedino u što sam bila sigurna je da sam jasno i glasno čula glas, kao i to da sam sama bila u stanu. Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam napokon došla k sebi i podigla se s poda. Postala sam tada svjesna došao je kraj patnji. Alkemičar je učinio svoje – pretvorio je patnju u zlato.

***

Bližio se kraj ljeta. S krajem ljeta došao je i kraj ljetnih praznika koje sam bezbrižno provodila na Devetačkim proplancima.

-Eto, sine, dat će Bog i dogodine da se vidimo! –  sa suzama u očima rekla je baka.

-Brzo će to proć’, baba! Ne sikiraj se! – grlila sam baku najsnažnije što sam mogla dok se maleno srce stezalo i jedva sam čekala „uteći“ i „isplakati dušu.“

Nisam se radovala povratku u Zagreb. Voljela sam bakino maleno selo i njegovu zajednicu. Najviše od svega sam voljela slobodu koju sam imala i prirodu koja mi je pružala poseban mir. Sakrila sam se u štalu na pojatu i zarila glavu u isprljane ruke što su netom prije kopale zemlju ispred djedove kuće, praveći od nje grad iz snova. U tom mom majušnom i izmišljenom gradu, koji bi neki mogli s pravom nazvati i seocetom, postojale su svega tri kuće, nekoliko pasa i mačaka lutalica te par ljudi. Kao i u životu, tako i u tom mom gradiću, ljudi su imali sporednu ulogu. Poput većine odraslih bili su mi dosadni i rijetko sam se igrala s njima. Iskopala sam i rijeku što je dijelila tri kuće jednu od druge. S jedne strane rijeke bile su dvije kuće, a s druge jedna u kojoj sam sama živjela s tri mačke i psom. Mačke nisu imale imena. Pas se zvao Ilija, po prijatelju koji je odselio i nisam ga više nikada vidjela. Kad bi pala jaka kiša, cijeli grad bi pretvorila u blato. „Ništa od ovoga svijeta nije trajno!,“ pomislila sam dok sam malenim rukama grabila razrušene hrpice blata i pokušavala popraviti što se popraviti dalo. Vidjevši da sam razrušeni gradić načinila još boljim i ljepšim u mene se vratila nada. 

„Sve je prolazno i sve će jednom proći!,“ zaključila je tada malena djevojčica i nastavila dalje ručicama oblikovati zemlju.

***

Od kad sam odselila iz svoje domovine nadam se povratku. Kada sam otišla iz svog gnijezda, povratak kući držao me je često puta na životu. Ljudi, koje sam ostavila iza sebe, bili su slamka spasa koja me je tješila. Nadala sam se da smo otišli na neko kratko vrijeme. Međutim, godine lete i povratak mi izgleda sve dalji.

Nisam imala izbora. Morala sam se vratiti na svoj početak i potražiti djevojčicu kojoj sam obećala ispuniti snove. Ona je sanjala o ostanku na jednom mjestu, daleko od buke grada, daleko od ljudi. Ona je snivala život u ritmu prirode. Hranila se sunčevim zrakama. Disala mirise poljskog cvijeća. Pila je s netaknutih izvora čiste vode. Glazba joj je bio pjev ptica. Desert su joj bile šumske jagode. Obećala sam joj da će uvijek imati mir koji je tada osjećala. Obećala sam joj da će uvijek nositi radost u srcu koju je tada imala. Obećala sam joj da nikada neće prodati svoje snove. Obećala sam joj puno toga, a onda sam zaboravila na sva ta obećanja. Dogodio se život. Zaboravila sam snove malene djevojčice. Izgubila sam samu sebe i morala sam se pronaći prije nego li bude prekasno.

Vrativši se na izvor shvatila sam da su odlasci bili teški samo onda kada nisam imala hrabrosti priznati sama sebi da je to možda i najbolja stvar koju mi je život darovao. Odreći se svega, ostaviti sve, najteže je i najvrijednije što mi je život poklonio. Tek kad sam shvatila da sam patila jer sam ovisila o mjestu i ljudima, patnja je nestala. Osloboditi se svega i sviju, biti istinski slobodan, najteže je, ali i najvrijednije što sam mogla učiniti za sebe. Nikada ne bih dokučila ove visine da sam ostala stajati u zoni komfora. Divno je biti zaštićen u gnijezdu, ali još ljepše je slobodno letjeti. I imati povjerenja u život, koji nam uvijek da točno ono što nam je potrebno za naš rast. Da sam ostala živjeti snove djevojčice, možda bih bila mirnija, ali bih puno toga propustila naučiti o sebi i drugima.

Ne bojte se! Sjetite se kad vam bude teško da vjerujte u Alkemičara koji živi u Vašem srcu! On zaista čini čuda – pretvara patnju u zlato! I zapamtite, samo nebo je granica, a kad dođete do oblaka spoznat ćete da granice ne postoje!

2 misli o “Au revoir Paris !

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: