Maša

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Maša je bila moj oslonac i srodna duša. Kažu, kada netko prestane biti naš prijatelj, prijatelj i nije bio. Ne želim vjerovati da je tako! Radije okrećem teoriju – ponekad su prijatelji samo svjedoci dijela našeg životnog puta. Kad odu, ne znači da nikada nisu postojali. Jednostavno, morali su otići. Ljudi ne odlaze jer im je negdje isključivo loše. Odlaze jer tamo gdje su „zapeli“ ne pronalaze više sebe.  

Prijateljstvo između nas dvije dogodilo se brzo. Stajale smo na Jarunskoj tramvajskoj postaji i čekale sedamnaesticu. Tramvajem broj sedamnaest bismo se odvezle do Savskog mosta, a odatle, u smjeru Novog Zagreba, vozile bismo se četrnaesticom. Izlazile bismo u blizini popularnog današnjeg šoping centra. Na putu do škole bio je kafić „Merletto“ u koji bismo ponekad „markirale,“ a češće „pile kavu“ prije ili nakon škole, ovisno u koju smo smjenu taj tjedan išle. 

-Hej… Već te neko vrijeme viđam… Čini mi se da idemo u istu školu!? – prišla sam samozatajnoj djevojci koja je nosila dva broja preveliku sivu majicu i široke izlizane traperice. 

-Hej…i ja sam tebe primijetila! Gotovo svaki dan smo u isto vrijeme na stanici. Vidim da idemo i u istom smjeru. Ja sam Maša. – pružile smo si ruku. Kada smo godinama kasnije analizirale točan trenutak početka našeg prijateljstva, obje smo se složile da je to bilo u tom prvom trenutku pružanja ruku. 

Uglavnom smo se slagale oko svega. Međutim, postojala je jedna stvar oko koje se nas dvije nismo nikako mogle složiti – kava. S jedne strane ona je bila strogo protiv crnog napitka, dok sam ja bila strastvena kavopija. Nije podnosila niti miris kave. Nikako nisam mogla shvatiti kako netko tko je odrastao u bosanskoj familiji ne voli kavu. Pomirila sam se, kao i ona, da se po pitanju kave nikada nećemo razumjeti. Poštivale smo tu različitost.

Upisala se na fakultet i još brže ispisala s njega. Željela je raditi. Htjela je postati što prije samostalna. Tako je i bilo. Udala se je jako mlada i već u dvadeset drugoj ostala trudna. Šetale smo Jarunskom stazom kad mi je obznanila radosnu vijest.

-Postat ću mama! – rekla je oduševljeno. Bila sam presretna zbog nje i njezinog supruga. Svo troje smo išli u istu školu. Njih dvoje su bili u istom razredu. Poznavala sam sve etape njihove veze. Bili su krasan par. Rodila je. Njezina ženstvenost je još više došla do izražaja. Zračila je nekom novom, boljom energijom. Činilo mi se kako je napokon sretna i ispunjena u pravom smislu te riječi. Dok se ona bavila djetetom i suprugom ja sam završavala fakultet. 

-Hajde, kad ćeš se udati!? – znala bi me upitati. – Rodi nam nekog dečkića da se moj maleni ima s kime igrati!

-Ne razmišljam još o tome! Zapravo, ne razmišljam uopće o tome! 

-Ma daj ne zezaj!

-Kako znaš da se želiš udati za nekoga? – bila sam znatiželjna.

-Ne znam … Ne mogu ti pomoći! – njezin odgovor me je razočarao. 

-Kako si ti odlučila udati se?

-Jednostavno sam znala! Mislim da ako si osoba postavlja ovakva pitanja, ni ne treba se udati.

-Možda…

Ljubav nikad nije jednostavna. Viđala sam nespojive parove koji su godinama uspješno funkcionirali, kao i one idilične koji su se u kratkom vremenu raspali. Činilo mi se kako je ljubav lutrija – trebaš imati veliku sreću da se sve „karte poslože“ i „izvučeš pravi broj.“ 

Nisam sanjala o udaji, nikad. Nisam se bojala biti sama. Voljela sam samoću. Voljela sam ljude i zabave, a onda povlačenje u „svoje odaje.“ Nikada nisam pretjerano izlazila. Više me je veselilo provođenje vremena uz neku dobru knjigu. Ljudi su me plašili. Vezivanje me užasavalo. Gledajući primjere oko sebe, mogla sam zaključiti da je ljubav sve ono što nam bajke do tada nisu servirale. Činilo mi se kako ljudi žive u nekoj iluziji i iz iste izlaze kad se „otrijezne.“ A to triježnjenje itekako je znalo boljeti. Nisam bila spremna patiti. Život je sam po sebi bio bolan, čemu nanositi dodatnu bol!?

Moje prijateljice počele su se udavati. Većini djevojaka, koje sam tada poznavala, obrazovanje i nije bilo naročito bitno. Udaja je u to vrijeme bila pod obavezno. Nisam se time opterećivala! Samo sam željela završiti fakultet i početi raditi. 

***

Nekoliko godina kasnije sam se zaručila. Prije zaruka saznala sam od doktora da neću moći imati djecu. 

-Bila sam kod doktora… – Nekoliko trenutaka skupljala sam snagu za izreći istinu koja će možda zauvijek promijeniti naše živote.

-Reci, što je bilo? – upitao je zabrinuto.

-Neću ti moći roditi dijete! U redu je ako želiš prekinuti… 

-Hej, pa nisam ja ovdje s tobom zbog djeteta! Ako ćemo htjeti dijete, uvijek postoji način!

Time me je kupio, zauvijek. Tog dana sam saznala odgovor na pitanje: kako znam je li osoba prava za mene.

***

Moja selidba u Pariz objema je teško pala. Obećale smo jedna drugoj da ćemo se redovito čuti i posjećivati, koliko god će to prilike dopuštati. 

Prve pariške godine činilo se kako daljina nije niti malo narušila naš odnos. Redovito smo se čule telefonski.

-Hej, šta radiš? – nazvala bi me.

-Evo idem skuhati kavu … – svaki puta kada bi me nazvala pristavila bih vodu u crvenoj džezvi s bijelim točkicama. Znala sam da će razgovor potrajati.

-Hvala Bogu da ne moram podnositi smrad tvoje kave! – nasmijale bi se – Ima i nešto dobro u ovoj daljini!

Razgovarale bismo satima, doslovno. 

-Fališ mi… Fali mi naše druženje! – završila bih razgovor. 

-Ajde, ajde uskoro ćeš pronaći nove prijateljice i ja ću pasti u zaborav! Ipak je to Pariz!

-Znaš da se to nikada neće dogoditi! Mrzim Pariz!

Bila sam daleko i sama. Telefonsko „druženje“ koje smo imale, nakratko bi utišalo tugu koju sam nosila tih godina zbog života koji sam živjela daleko od voljenih. Nerijetko bih nakon spuštanja slušalice zaplakala. Činilo se kako imam sve. Međutim, bio je to život pun neke nepodnošljive tišine i straha.  

***

-Mašo, mislim da ću se vratiti u Zagreb. Ne mogu više ovako živjeti! – nazvala sam ju jedno subotnje jutro, druge godine života u Parizu.

-Što je bilo? – upitala je zabrinuto. 

-Ne mogu… Izgubila sam sebe… Ne prepoznajem se više u ogledalu! Dosta mi je! – ridala sam.

-Smiri se! Proći će! Jaka si ti! Čuvaj svoju obitelj. Obitelj je sve! – smirivala me je.

-Vratit ću se… – tiho sam grcajući rekla.

-Nećeš! Jača si od onoga što te trenutno guši! Znam te cijeli život! Nećeš otići, pobijedit ćeš to što te muči!

Spustila sam slušalicu. Znala sam da Maša ima pravo, neću otići.

***

Kao dijete ljeta sam provodila u Devetacima, brežuljkastom naselju nadomak Kiseljaka. Otuda se pružao divan pogled. Ostao mi je u sjećanju kao najljepši. Ne zato jer je imao nestvarnu ljepotu, već zato jer je bio poseban, meni. S njega sam, tih ljetnih mjeseci, gledala u daleki svijet. Nudio mi je iluziju budućnosti koja se valjala za brdima koja su se nadzirala u daljini. Silno sam htjela vjerovati da je život nešto predivno. Željela sam misliti kako su ljudi dobri i kako njihove namjere su uvijek čiste. Maštala sam o svijetu u kojem smo svi prihvaćeni onakvi kakvi zaista jesmo. Zamišljala sam svijet prepun dobrih ljudi koji su bili tu jedni za druge.  Većinu vremena provodila bih u tišini percipirajući sve oko sebe i interpretirajući na svoj način – ljudi su dobri, svijet je predivno mjesto, ružičasti snovi su nepotrebni. 

-Šta je s njom? Jel’ mutava? – započela je razgovor Kata, bakina komšinica koja je često tih dana s njom pila kavu. Sjedila sam i igrala se nedaleko od njih slušajući sve o čemu pričaju.

-Ma jok, kaki mutava! Prebistra je ona, al’ eto, ne znam kaki problem ima! Samo šuti… – baka je zvučala pomalo zabrinuto. 

-Jesi l’ probala s njom razgovarat? 

-A šta da kažem? Premala je da išta svati. Samo sjedi pod tom brezom i gleda u daljinu…

-Je l’ ima kakog društva?

-Dođu ponekad Zoranova djeca, al’ nije ti ona zainteresirana za igru. Neki dan je kopala po tavanu i oduševila se kad je našla knjige pokojnog B. Satima je tako sjedila i listala svaku knjigu…. Podsjeća me na njega! I on je bio sanjar i samotnjak.  – uzdahnula je baka.

-Jest. I on je volio maštat! Pokoj mu duši… – uzdahnula je i Kata.

-Vidit ću kad joj roditelji dođu s njima popričat… – tek tada sam shvatila da pričaju o meni.

-Jašta! Trebala bi, ne čini se ona meni dobro! 

-Ma dobro je ona, samo meni moje srce kaže, prevelika je za ovaj svijet! I moj B. je bio, zato ga je Bog tako mladog uzeo sebi!

-Ajde bona, šta sad i ti gluposti pričaš… Čuj prevelika…tek joj je šest!

-Ne moreš ti to razumit! Džaba ti pričam!

Dok sam bila manja nedostajalo mi je riječi da objasnim sve ono što nosim u sebi. Kad sam odrasla i usvojila dovoljan fond riječi, shvatila sam da se ljudima ne isplati objašnjavati. Ljudi su limitirani vlastitim uvjerenjima. Ulazak u raspravu najčešće nikamo ne vodi. Nisam se voljela svađati. Radije sam se povlačila. Nisam vidjela korist od svađanja. Pod nazivnikom „konstruktivna rasprava“ ljudi su si davali za pravo reći što god ih je volja, zamotavajući često puta to u „šareni ukrasni papir.“ Nisam voljela „zamotane poklone.“ Bila sam izravna i otvorena i takve sam ljude cijenila.

Ljudi mogu shvatiti onoliko koliko im je dano. Jedna istina može biti tumačena na više načina. Nekome će isti cvijet biti lijep, drugome ružan. Tko je u pravu? Svatko je u pravu onoliko koliko može razumjeti, vjerovala sam.  

U to doba stariji su vodili razgovore „za odrasle.“ Djeca bi se u tom trenutku pokupila u neku od susjednih soba ili na dvorište, ukoliko je vrijeme bilo lijepo. Bilo je krajnje nepristojno sjediti s odraslima i slušati što pričaju. Djeca bi se otišla igrati, a ja bih se sakrila na stepenicama koje su vodile na tavan. Bile su u dijelu gdje je dnevna soba, ograđene zidom. Mogla sam na njima neometano sjediti u polumraku i slušati razgovore odraslih. U većini slučajeva to sam i činila. 

-A. je ostavila P. i dvoje djece! Sramotno je kako je to mogla uraditi.. Sramota za cijelu familiju… – komentirala je jedna od žena.

-Jeste! Ne znam đe joj pamet bila…. – dodala je druga.

-Šta je s djecom? – upitala je treća.

-Eno ih u babe. Baba jadna o sebi ne more, a sad još o djeci mora brinut! – odgovorila je treća.

-Ajd’ da je on otišo i ostavio djecu i nju, ali nikako ne mogu razumit da mater to učini! – javila se prva.

-Jeste, u pravu si! To nije mater, to je čudovište! Hvala Bogu pa se on riješio sotone! Bog će nekako s djecom providit! – potvrdila je druga.

-Jašta! Nek je Bog tom čo’eku i djeci na pomoći! – javila se treća.

-Ne sudite da vam ne bude suđeno! – završila je baka raspravu.

Tada sam prvi puta saznala da bajka o princu i princezi koji žive „sretno do kraja života“ postoji i u drugačijoj varijanti. Sjećam se da me je to rastužilo. Željela sam vjerovati da su bajke koje sam slušala stvarne. 

-Baba, jesi l’ ti ikada htjela otići od djeda? – par dana kasnije upitala sam baku.

-Kak’o je to pitanje, sine? – djelovala je ljutito.

-Nako… Zanima me… – nevino sam se nasmiješila u nadi da baka zbog pitanja neće stvoriti dramu.

-Nisam sine! On je za mene najbolji čo’ek kojeg sam upoznala…

-A jel’ ga voliš?

-Ma, mani me se s tim glupostima! – baka je zamahala rukama i otišla u smjeru štale. Čula sam ju kako „broji sebi u bradu,“ ali nisam mogla razumjeti što. 

Ljubav, što je to, počela sam se sve češće pitati. Pjesme su zvučale romantično. Bajke su djelovale idilično. Međutim sam život je skrivao tajnu. Kako sam odrastala gledala sam i slušala od divnih ljubavnih priča do ljubavnih noćnih mora. 

Ljubav, što je to, nikada se nisam prestala pitati. 

***

Treće ljeto našeg života u Parizu, Maša, njezin suprug i djeca došli su k nama u posjet. Veselila sam se što ćemo imati priliku nadoknaditi svo vrijeme koje nismo bile jedna uz drugu.

-Fakat smo mogli u hotel! – komentirala je dok smo obje uživale svaka u svom jutarnjem napitku – ona u zelenom čaju, ja u svojoj omiljenoj kavi.

-Daj ne zezaj!

-Ne bih morala sad podnositi smrad tvoje kave! – prasnule smo u smijeh.

-Istina. Sad bi podnosila puno gore smradove!

-Jesi dobro?

-Tako-tako. Imam trenutaka kad se raspadnem po ovim pločicama, ali se nekako uvijek sastavim. Ne znam kako i ne znam do kada… 

-Jaka si ti! Da sam barem poput tebe! – zagrlila me je i počela plakati.

-Daj molim te, šta tebi nedostaje!? Pogledaj se…Iskreno, nikad nisi bolje izgledala… Jel’ sve u redu?

-Ma je, samo… – upao je njezin suprug i prekinuo nas.

-Cure, idemo šetati po Parizu. Požurite! Nismo došli da bi vas dvije pile kavu po cijele dane u kuhinji! – izašao je iz kuhinje.

-Jel’ sve u redu? – upitala sam ponovo.

-Je, je ….  Idemo se spremiti da nas ekipa ne čeka! 

Vratili su se u Zagreb. Naša komunikacija je opet prešla na online. 

Uskoro je došao Božić. Jako sam se radovala povratku kući i slavljenu meni najdražeg godišnjeg doba s voljenima. Pred Božić organizirali smo slavlje u jednom zagrebačkom kafiću. Pozvali smo sve naše drage ljude. Došli su i Maša i njezin suprug. Djelovali su tako zaljubljeno. Cijelu večer njezin muž ju nije ispuštao iz ruke. Nerijetko su „padali“ poljupci. Maša je djelovala sretnije nego li ikada ranije. Bila sam oduševljena vidjevši ih tako zaljubljene i nakon tolikih godina provedenih skupa. Par dana nakon te proslave tradicionalno sam se našla sa svojim prijateljicama, među kojima je naravno bila i Maša, na božićnoj večeri. 

-Ne mogu dugo ostati. Imam još jedan dogovor… – učinilo mi se da joj je neugodno.

-Kakav dogovor? Ovo smo dogovorile prije više od dva mjeseca i znaš da je to naša tradicija da se sve okupimo! Kamo moraš ići?

-Oprosti! Zaboravila sam! Imam jedan rođendan koji moram odraditi… 

Cijelo vrijeme dok je bila s nama provela je na mobitelu. S vremena na vrijeme bi dobacila neku nesuvislu riječ. Pripisala sam to „napornom periodu života.“ Ipak je nedavno postala mama po drugi put. Djeca, posao, kuća, muž i još nekolicina aktivnosti sigurno su joj stvarale kaos od života.

-Šta je s Mašom? – upitala me je Iva, koja je također bila dio tog društva.

-Ništa… Mislim da je jednostavno umorna od svega! Dobro bi joj došao neki odmor!

-Meni se čini da ona ima nekog frajera!?

-Jesi li ti normalna? Nema šanse! Kad bi uz sve još stigla nekoga naći?! Koje gluposti ti govoriš!? Nije ona takva! – bila sam pomalo ljuta da može uopće nešto tako pomisliti, a kamoli izreći za tu majku, ženu i divnu prijateljicu.

-Kažem ti… Uostalom, vrijeme će pokazati!

Par dana kasnije bila je novogodišnja fešta kod nas doma. Pozvali smo par naših bliskih prijatelja.

-Maleni je zakurio. Nećemo moći doći! – javila mi je Maša na Staru godinu. Bilo mi je jako žao. Bio je to prvi put, od kad se znamo, da nećemo zajedno dočekati Novu.

Nisam ništa alarmantno vidjela u toj poruci. S djecom je teško išta predvidjeti. 

-Gdje ti je Maša? – gotovo su me svi pitali.

-Maleni se razbolio pa ne može doći!

-Bolestan? Ali, danas mi se javila Sanja. Ona ide kod njih na tulum. – rekla je zbunjeno Ines.

-Ma sigurno si nešto krivo razumjela! – opravdavala sam Mašu.

-Nisam. Jutros smo se čule i tako mi je rekla! Evo sad ću joj poslati poruku! – izvadila je mobitel i počela tipkati poruku.

U kratkom vremenu Sanja joj je odgovorila kako ona i njezin dečko idu kod Maše na novogodišnji tulum. 

-Što se događa? – upitala me je Ines.

-Nemam pojma! – zbunjeno sam odgovorila. 

-Jeste se posvađale? 

-Nismo. Jutros mi je javila da ne mogu doći jer je maleni zakurio… – pokazala sam joj poruku.

-Baš čudno!

-Meni kažeš!?

Do mog povratka u Pariz, Maša je odbijala naći se sa mnom, uvijek uz neku ispriku. 

Vratili smo se u Pariz i danima se nije javljala. Jedno jutro, nakon što sam probdjela noć postavljajući si pitanja o tome što se događa, nazvala sam ju.

-Hej… Kaj ima? – upitala sam.

-Hej… Evo me na poslu. Ne mogu sad pričati.

-A kad ćeš moći? Što se događa?

-Ništa, sve je u redu! Javit ću se! – poklopila je slušalicu.

Nešto se očito događalo, ali ja nisam znala što. Otvorila sam Facebook u nadi da ću nešto otkriti. U to vrijeme svi smo stavljali sve i svašta. Otvorila sam stranicu „Prijatelji“ i začudila se da od dvjesta pedeset i nešto osoba imamo svega tri zajednička prijatelja – njezinog i mog muža te Ninu, zajedničku prijateljicu iz škole. Počelo mi je srce ubrzano lupati. Poznajemo se dvadeset godina i nikako mi nije bilo jasno kako je moguće da zajedno „dijelimo“ samo tri prijatelja? Gledala sam profile s kojima je prijateljevala. Nizala su se lica meni nepoznatih ljudi. Tko su bili svi ti ljudi u njezinu životu koje ja nikada nisam upoznala, niti sam ikada išta čula o njima? Nedugo od tog mog „pretresa“ njezinog Facebooka ona je naglo promijenila svoje ime na toj društvenoj mreži. Osjećala sam da se nešto ozbiljno događa, ali nisam znala točno što.

-Zašto si promijenila ime na Fejsu? – poslala sam joj poruku taj dan.

-Ma neki lik me je počeo sustavno maltretirati porukama … Sve je Ok. Ne brini! 

Tko su ti ljudi i zašto baš njoj šalju poruke? Kakve poruke joj šalju? Čega se boji, pa je imala potrebu zaštiti svoj identitet? Pitanja su se samo nizala. Što sam više razmišljala, to sam sve više shvaćala da osoba koju sam nazivala svojom najboljom prijateljicom postaje moja velika nepoznanica.

***

Jedno subotnje jutro, krajem siječnja, treće godine Pariza nazvao nas je Mašin muž.

-Maša odlazi… Ima drugoga… – plakao je poput malog djeteta.

-Čekaj, stani! Kako je to moguće? Pa prije nekih mjesec dana, na onom tulumu, djelovali ste tako zaljubljeno i sretno! 

-I tada smo pokušavali izgladiti naš odnos… Naš brak je u krizi zadnjih godinu dana, možda i više… – nisam ga dalje čula. Svijet mi se počeo rušiti poput kule od karata. Njih dvoje su bili sve što čovjek može zamisliti kada mašta o idealnom paru. Ona je bila sve najljepše što je čovjek mogao poželjeti kad je u pitanju prijatelj. Kako se ovo dogodilo? Počela sam plakati. Savila sam se na kuhinjskom podu s mobitelom u ruci koji je bio na zvučniku. 

-Ma, ti mene zezaš! – jedva sam izrekla. Željela sam vjerovati da je sve ovo samo šala.

-Volio bih da je tako! Probaj s njom pričati!

Zvala sam ju, stotinu puta. Nije mi se javljala. Slala sam joj na desetke poruka. Nije se javljala.

-Tko si ti? Reci mi, tko si dovraga ti?! – bila je moja posljednja poruka upućena njoj. Nisam dobila odgovor. Blokirala me je. Izbrisala me je s Facebooka. Izbrisala me je iz života.

Plakala sam danima. Mjesec dana sam konstantno imala noćne more u kojima se ona pojavljivala. Bila sam iscrpljena i izgubljena. Nisam mogla shvatiti što se dogodilo. Iz duboke žalosti ušla sam u stanje ogromnog bijesa. Prezirala sam ju. Gadilo mi se to što je napravila svojoj obitelji. Osuđivala sam što je povrijedila svog muža i djecu. Iznad svega mrzila sam što je okrenula leđa našem prijateljstvu.

***

Uskršnje praznike proveli smo u Zgrebu. 

-Molim te dođi i pričaj s njom! – nazvao me je jedno poslijepodne njezin, još uvijek zakoniti, suprug.

-Ali, kako? Ne javlja mi se! Izbrisala me je iz života!

-Dođi k meni… Ja ću se pobrinuti za ostalo!

Sutradan sam otišla k njemu, točnije u njihov zajednički stan iz kojeg je ona prije koji mjesec iselila. Otišla je u susjednu zgradu čiji balkon je gledao na prozor njihovog, još uvijek, zajedničkog stana. 

Kad sam ušla u stan jedva sam ga prepoznala. Pola stvari je falilo, a ono što je ostalo bilo je u velikom neredu. Ona je sjedila za šankom i pila koktel. 

-Tu si!? – bila sam u šoku kad sam ju vidjela. Nije nalikovala na sebe. Bila mi je neprepoznatljiva. Uske kožne hlače, majica iz koje su ispadale grudi, plava kosa i previše šminke. Izdanje u kojem ju nikada do tada nisam vidjela i koje je ona, inače, strogo osuđivala.

-Da… Tu sam! Zaista mi se ne slušaju tvoje propovijedi! – s visoka je rekla. Čak joj je i glas zvučao drugačije. Nisam ju prepoznavala. 

-Došla sam samo po odgovor na pitanje što sam ti ja krivo napravila da si me izbacila iz svog života?

-Zar jedna čistunka poput tebe bi mogla ovo tolerirati? Napravila sam ti medvjeđu uslugu! Ne drami!

-Ne razumijem o čemu pričaš!?

-Daj, ne pravi se glupa! Znam da sve znaš! Svi sve znaju i za sve sam ja obična droljetina, a moj muž paćenik… Fakat nemam volje za ovaj razgovor! – digla se je i izašla iz stana.

Ostala sam stajati u šoku.

-Rekao sam ti da ona više nije ona Maša koju si poznavala! Sjedni, natočit ću ti piće!

Sjela sam. Pila sam crno vino i razmišljala o ovome što sam upravo doživjela. Ona nije bila svoja ili sam ja živjela u zabludi dvadeset godina? Kako je bilo moguće poznavati nekoga dvadeset godina i onda ta ista osoba „preko noći“ postane netko koga uopće ne poznate!?

-Ja sam ju pustio. Savjetujem i tebi da ju pustiš. Ona je odlučila sve nas izbrisati iz svog života.

-Jel’ ti  shvaćaš da je ona bolesna? Ovo nije ona… Negdje je nešto pošlo po zlu…

-Iskreno, nakon par seansi kod psihologa, shvatio sam da nikada i nismo bili jedno za drugo. Ona je uvijek u sebi imala ovo čime se danas predstavlja! Bilo je pitanje vremena…

-Neeee …  Ovo nije ona! Ovo nije ona! – ponavljala sam.

-Na žalost, to je ona! Što prije prihvatiš, bit će ti lakše!

-Daj mi njezinu adresu! Idem odmah do nje! Ne može ostati na ovome!

Samo sam prešla preko puta njegove zgrade u njezinu. Isprva mi nije htjela otvoriti vrata. Bila sam uporna, kucala sam i zvonila.

-Ne idem dok mi ne otvoriš! A znaš da neću otići dokle god ne uđem i ne popričamo! – dobrih sat vremena sam stajala ispred njezinih vrata. Susjedi su prolazili i pitali se je li sve u redu. Ignorirala sam ih. 

-Otvori, barem toliko zaslužujem! Trebam istinu! – vrištala sam udarajući po vratima.

Otvorila je. Bila je mrtva hladna. Njezina hladnoća me je plašila. 

-Što želiš? – upitala je s prekriženim rukama.

-Želim istinu Mašo!

-Zar je bitno? – hladno je upitala.

-Meni je jako bitno! Što se događa? 

Ispričala mi je svoju priču. Ostala sam kod nje sljedećih osam sati. Plakale smo. Ljutile se. Vrijeđale se. Mirile se. I tako u krug. Na kraju sam teška srca prihvatila da sam izgubila moju Mašu. Bila je ona, u tom trenutku, neka meni nepoznata žena. Od moje Maše ostali su samo obrisi. Slušala sam priču osobe koja se je po putu izgubila. Nisam ju prepoznavala. Neću iznositi njezine prljave detalje, iako bi priča bila poprilično sočna. Reći ću samo da je vodila dvostruki život nekoliko godina. Društvene mreže su je oblikovale u jednu meni nepoznatu osobu. Paralelno je vodila drugi, stvarni život. Došlo je do pucanja. Njezin izmišljen ili možda čak i dugo godina željen alter ego došao je na svoje. Pojavio se iznenada, ili možda očekivano za one koji su je bolje poznavali. Svi mi koji smo mislili da smo Mašu poznavali ostali smo u šoku. Nitko nije mogao niti pretpostaviti da će iz nje izaći sve što je izašlo. 

Tugovala sam još mjesecima poslije. Nikada nisam i nikada neću prihvatiti taj gubitak. Ne možete prestati voljeti nekoga samo zato jer ga više nema u vašem životu. Bila je dugo godina uz mene i ostavila dubok trag. Trag koji je svako sljedeće prijateljstvo stavio na veliku kušnju. Moje srce, koje je i inače teško puštalo ljude, postalo je još tvrđe. Dugo sam se nadala da će se stvari popraviti. Često sam sanjala kako su se ona i suprug pomirili i sve je bilo kao i prije. Na žalost, jednom kad ljubav umre, umire za sva vremena. Sve drugo su bajke za malu djecu!

Volim i dalje onu osobu koja je bila. S radošću se sjećam svega lijepoga što smo prošle skupa. Tugujem svaki rođendan i blagdan jer nju ne vidim u našem društvu. Teško je i uvijek će biti, međutim nekako se čovjek navikne i nastavi živjeti dalje, s prazninom.

Jedino gore od ovoga što se dogodilo bila bi smrt.

3 misli o “Maša

Odgovori na BrankaS Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: