Tajna

Baš kao i ljubav, prijateljstva se dogode. Nema neke magične formule. Dese se iz čista mira. Rađaju se iz prepoznavanja duša i rastu. Prijateljstvo nema uvjetovanja, međutim satkano je od prešutnog očekivanja. Istinsko prijateljstvo nikada ne prestaje! Spojeni zlatnim nitima s osobom koja nam je prijatelj, bez obzira na ono što se dogodi, ostajemo spojeni. Nismo se zamarale tako ozbiljnim temama! Zadovoljavale smo se trenutcima koje smo imale otvoreno iznoseći svoje biće ruglu i osudi. Srećom, dovoljno smo bile zrele da tišinom potkrijepimo mišljenje jedna o drugoj na škakljive teme!

Osamljene, u svojim pariškim životima, tražile smo slamku spasa u zajedničkim druženjima. Vrijeme bi tada stalo. Hladne glave mogle smo gledati u prošlost kao da je tuđa, a ne osobna priča. Raspravljati o budućnosti kao da prepričavamo film nekog čuvenog američkog redatelja, čiji je pozitivni kraj svima već unaprijed poznat. Ideje, koje su sazrle u nama poput zrelog voća, dijelile smo bez zadrške. Osjećaje smo provlačile kroz slamčicu straha. Šalile smo se mnogo i surovo, otkrivajući jedna o drugoj, najviše kroz sarkastične rečenice, znakove slabosti.

-Imam tajnu… Nikome ju nisam do sad rekla! – spustila je glavu Elena.

-Ne moraš je ni sada otkriti, ako ne želiš! – zagrlila sam ju.

-Moram! Moram vam ovo reći…- počela je plakati.

-U redu je! – prišla je Sara i primila ju za ruke.

-Najljepše što možeš doživjeti je često puta tajanstveno. Možda bih svoju tajnu trebala zadržati za sebe, barem još neko vrijeme. Ne poznajemo se dovoljno! – dobacila je Mila koja je mirno sjedila na svojem mjestu i ispijala crno vino u malim gutljajima.

Eleninu tajnu smo naslućivale. Iz njezinih tišina, između riječi, iščitavalo se puno više od onoga što je željela priznati. Ponekad je bolje da tajna ostane tajnom, barem dok ne dođe vrijeme kada se može bez bola pojaviti na javi. Čovjek, koji ne vlada nad svojom tajnom, izlaže se mogućnosti da ga se povrijedi na najdublji i najosobniji način. Bacajući pod noge drugima svoje najintimnije biće, riskiramo puno. Nas ne čine samo tajne. Puno smo više od toga. Lijepo je imati tajnu, skroviti kutak svoga bića u koji se uvijek možete ušuškati. Biti u njemu sama, nije ništa loše. Tajna je poput razbuktale vatre, ona grije samo nas. Ponekad toplina plamena izbija iz nas i tada se izlažemo opasnosti da tajna napusti skrovite odaje našeg bića. Ona je, često puta, najvrijednije što osoba može posjedovati. Treba ju čuvati poput dragog kamena i čekati pravu osobu i pravo vrijeme.

_________________________________________________

Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)