Lijepo snivaj, ma chérie!

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me

Travanj. Bio je sunčan proljetni dan. Stajali smo na Charles de Gaulleu i čekali let za Dubai. Aerodrom je bio krcat ljudima. Došli smo sat vremena ranije i mogli smo u miru prošetati i razgledati aerodromske trgovine. 

-Oprostite, ispala Vam je kartica! – potapšao me je po ramenu stariji muškarac i pružio mi zlatnu kreditnu karticu.

-Hvala! – pomalo zbunjeno sam rekla. Nije mi bilo jasno kako je bilo moguće da mi kartica ispadne iz novčanika koji je bio u torbi!?Torba je bila zakopčana i čvrsto sam ju držala ispred sebe. Međutim, nisam toj situaciji previše davala pozornosti. Nastavili smo dalje.

-Mama, mamaaaa… – vrištao je moj petogodišnji sin dok ga je nepoznata mlada žena vukla za ruku.

-Pustite moje dijete! – vrisnula sam iz sveg glasa potežući sina prema sebi. Stajale smo neko vrijeme nas dvije i navlačile dječaka jedna za jednu, druga za drugu ruku. Ljudi su samo prolazili ne obazirući se na nas. Nakon nekog vremena žena je pustila njegovu ruku.

-Uzmite ga, ako baš hoćete! – rekla je ljutito, uzela svoj kofer koji je ležao kraj njezinih nogu i uputila se prema izlazu.

-Bože, kakvih ludih ljudi ima! – promrmljala sam.

Čvrsto sam primila sinovu ruku i nastavila dalje. 

-Mama, ja sam gladan! – potražili smo trgovinu sa sendvičima. Kupila sam mu sendvič.

-Fujjjjj… – samo što ga je otvorio, bacio ga je na pod. 

-Hej, što je bilo? – upitala sam ljutito.

-Sendvič je pun crva! – pljuvao je po podu aerodroma istovremeno brišući jezik o rukav.

Podigla sam sendvič s poda. Rastvorila sam ga i ugledala mnoštvo crnih crvića. Prizor je bio, u najmanju ruku, odvratan. Vratili smo se u trgovinu i tražili od trgovkinje drugi sendvič. Uzela sam drugi sendvič tri puta provjeravajući rok trajanja. Sjeli smo nedaleko od trgovine. 

-Mamaaaa …. – sin je počeo plakati. Dao mi je sendvič. Otvorila sam foliju i imala što za vidjeti. U drugom sendviču bili su sićušne bube nalik mravima. Nisam sigurna o kojim je bubama bilo riječ. Sendvič smo ponovo vratili u trgovinu. Trgovkinja se nije prestajala čuditi.

-Samo se vi žalite na naše sendviče! Nitko se do sada nije žalio!– rekla je mirnim tonom, a mene je to krajnje razljutilo da sam svom snagom bacila sendvič na blagajnu ispred nje, uzela sina za ruku i protestno izašla iz trgovine.

-Mama, više nisam gladan! – tiho je rekao.

Izgubila sam volju za razgledavanjem trgovina. Sjeli smo ispred odlaznog terminala i čekali ukrcavanje na avion. Stigao je i moj suprug.

-Gdje si bio? – ljutito sam upitala.

-Išao sam u toalet.. Rekao sam ti! – čudio se.

-Tata, tata, imao sam crve i bube u sendviču. – ushićeno je rekao naš sin.

-Jesi li ih pojeo? Kakvog su okusa? – šalio se suprug.

-Bljak! Naravno da ih nisam jeo! Vratili smo ih gdje smo ih kupili.

-Crvi i bube? – obratio mi se znatiželjno suprug.

-Da, baš čudno! – kratko sam komentirala.

Uskoro je počelo ukrcavanje na avion za Dubai. Na ulasku u avion shvatili smo da su nam mjesta na kojima smo trebali sjediti razdvojena. 

-Oprostite, možete li nas staviti skupa? Maleni ne može sjediti sam! – suprug je upitao stjuardesu koja je stajala na ulazu u avion.

-Vidjet ću što mogu napraviti! Molim vas da sjednete na mjesta koja trenutno imate, pa kad se svi putnici ukrcaju probat ću vas staviti da skupa sjedite.

Sjela sam na sjedalo za koje sam imala kartu. Suprug je sjeo nekoliko redova ispred mene s malenim na krilu. Čekali smo da se svi putnici ukrcaju. 

-Sami putujete? – obratila mi se starija gospođa koja se nalazila na sjedalu pored.

-Molim? – okrenula sam se naglo. Nisam bila sigurna jesam li dobro čula pitanje.

-Sami putujete? – ponovila je.

-A, ne, ne… Suprug i sin su par redova ispred. Zabunom su nam dali razdvojena mjesta.

-Događa se! – nasmiješila se – Živite u Dubaiju ili idete turistički?

-Idemo turistički. Vi?

-Također. Zapravo, sin mi tamo živi, pa često idem u posjet.

-Lijepo! Sviđa li Vam se?

-Pa i ne naročito! Idem jer želim vidjeti unuke i sina. Grad kao grad i nije moja „šalica čaja.“

-Baš me zanima kakav ću utisak imati.!? Većina ljudi koje poznajem ne voli ga!

-Nema se tu što voljeti! Grad je s arhitektonske strane magičan, ali fali mu ono najbitnije – duša. Mlada damo, Vaša generacija previše gleda površno, rijetko se pitajući koja je istinska vrijednost stvari. Imati samo prijatnu vanjštinu bez sadržaja zapravo je jedno veliko ništa!

-Slažem se! Parižanka ste?

-Da! Ponosna Parižanka!

-Prava ste rijetkost! 

-A od kuda ste Vi? Rusija?

-Jeli me odaje naglasak? – našalila sam se.

-Imate nešto istočnjačko u govoru. A lice Vam je slavensko. Rekla bih da ste Ruskinja.

-Sve ste pogodili osim nacionalnosti! Iz Hrvatske sam.

-Divna zemlja! Dok sam bila mlađa, često sam sa suprugom i djecom išla na ljetovanje u Hrvatsku. Volim vašu obalu…

-Oprostite, za supruga i malenog sam našla mjesto jedan pored drugoga. Je li Vama problem ostati tu gdje jeste? Naime, avion je krcat. Nemamo vremena više, let počinje! – prekinula je razgovor stjuardesa.

-Nije. Hvala na trudu!

-Malo ćete se odmoriti! – komentirala je gospođa pored mene.

-Da…

Svi putnici su sjeli na svoja mjesta. Avion je krenuo. Stjuardese su posljednji put provjeravale jesu li svi ispravno vezani i jesu li nam sjedala uspravna, kao i stolići ispred nas podignuti i zakvačeni na sjedalo ispred. Pustili su laganu glazbu. Uskoro su stjuardese počele s demonstracijom što napraviti u slučaju opasnosti. „Utonula“ sam duboko u svoju stolicu. Zažmirila sam. Iako sam imala na desetke letova iza sebe, svaki puta kada bi avion trebao poletjeti obuzeo bi me napadaj panike. Počela sam sve brže disati. Čvrsto sam se primila za naslon stolice na kojoj sam sjedila. Avion je sve više ubrzavao i vrlo brzo smo se našli visoko iznad tla. Avion se tresao. 

-Pozdrav putnicima. Govori vam kapetan. Ispred nas je područje zahvaćeno nevremenom. Očekuju se jake turbulencije. Molimo vas da tijekom cijelog leta budete vezani…

Srce mi je još jače počelo udarati. Dlanovi su se znojili. Pokušavala sam se koncentrirati na svoje disanje.

-Jeste li dobro? – obratila mi se gospođa do mene, dodirnuvši me svojim hladnim rukama. Osjetila sam trnce koji su preplavili cijelo moje tijelo. „Ovo je dodir smrti!“ pomislila sam.

-Nisam. Ne volim letjeti! – rekla sam kroz zube, zatvorenih očiju.

-Što Vam se najgore može dogoditi? – smireno je upitala.

-Mogu umrijeti! – pomalo sam bijesno odgovorila.

-Ali, možete umrijeti uvijek i svugdje! Čemu se ograničavati? – nasmiješila se.

-Ali, ovo bi zaista bila grozna smrt! – turbulencije su postajale sve jače. Zgrabila sam vrećicu za povraćanje koja se nalazila u pregradi sjedala ispred mene.

-Samo dišite duboko! Smirite se! – ponovo me je pomilovala po ruci nepoznata gospođa pored mene – Nema grozne smrti. Smrt je smrt. 

-Ne želim umrijeti! – počela sam plakati.

-U redu je! Rijetko tko želi umrijeti, ali nemamo izbora! Jednostavno moramo umrijeti kada dođe naše vrijeme…

Iznenada su počele ispadati maske s kisikom. Avion je velikom brzinom počeo propadati. Ljudi su vrištali. Počela sam se gubiti…

Probudila sam se sva mokra vrišteći u svom krevetu.

-Jesi li dobro? – upitao me je zabrinuto suprug koji se trgnuo iz sna.

-Sada jesam… – odgovorila sam shvativši da sam se probudila iz noćne more.

Bilo je oko pet sati. Kroz prozor se i dalje nije mogao razaznati dan, koji će uskoro svojim prvim zrakama sunca obasjati prozor naše spavaće sobe. 

-Dignut ću se… Idem u miru popiti kavu… Let je za nepuna četiri sata.

-Ok! Veseliš se putovanju? Odlazak u Dubai već dugo priželjkuješ! 

-Aha… – izvukla sam se iz kreveta. Nisam htjela pričati o snu koji me je naglo probudio. Suprug se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati.

Crvena džezva s bijelim točkicama već je bila na štednjaku. Uskoro se miris kave širio kuhinjom. Sjela sam i zamislila se nad snom iz kojeg sam se upravo bila probudila. 

-… Jednostavno moramo umrijeti kada dođe naše vrijeme… – u glavi mi je odzvanjala rečenica.

***

Najviše od svega sam voljela proljeće u Parizu. Nakon duge, sive i hladne zime došle bi prve zrake sunca i toplijeg vremena. Sve češće bih odlazila u obližnji dječji park sa sinom. Ponijela bih kavu u termosici i poneku knjigu. Dok bih čekala da voda provri u crvenoj džezvi na bijele točkice, prelazila bih rukama po knjigama što su bile naslagane na bijeloj polici u dnevnoj sobi. Nikada nisam čitala samo jednu knjigu. Mnogima oko mene je to djelovala čudno, ali ruku na srce, većina od njih ništa nije čitala. Nisam se previše obazirala na komentare drugih! Uzela sam dvije knjige s police. Jednu, koju sam davno prije počela čitati, i stala. Ponekad mi se to događalo s knjigama koje su mi „teške.“ Vratim ih na policu i čekam neki ponovni susret. Znam da će doći! Svaka knjiga dobije svoje vrijeme i to baš u pravo vrijeme! 

Stigli smo u park koji se nalazio u blizini našeg tadašnjeg stana. Sin se odmah zavaljao u pješčanik. Sjela sam na klupu pored. Pila sam polako kavu i čitala jednu od knjiga koje sam ponijela sa sobom. U jutarnjim satima nije bilo previše ljudi. Zato sam mogla opušteno čitati pogledavajući stalno na malenoga koji se mirno igrao. Uživala sam u prvim zrakama sunca koje su nježno, svojom toplinom, milovale moje lice. Čula sam pjev ptičica koje su stajale na grani drveta iznad klupe na kojoj sam sjedila. Sklopila sam oči. Osjetila sam veliku zahvalnost u tom trenutku. Tih godina bilo je malo trenutaka poput tog, ispunjenog mirom. 

-Prestani! Prestaniiiiii… – povici majke, koja je nedaleko mene vikala na svog sina, prekinuli su me u čitanju. Žena je na bosanskom objašnjavala djetetu kako ne smije bježati od nje. Posjela ga je u pijesak nedaleko od mog sina koji se nije niti pomaknuo. Bio je zaokupljen igrom. Toliko je duboko bio u svom svijetu mašte i igre da me je katkad plašio. Taj strah bio je zbog prevelike sličnosti koju sam vidjela između njega i mene. Oboje smo znali poprilično zaglibiti u tom „našem svijetu.“

-Makneš li se, dobit ćeš batine! Dosta mi te je više! Nemoguć si… – žena je nastavila derati se na dijete ne obraćajući pozornost na mene. Vjerojatno nije očekivala nekoga tko će ju razumjeti. Poznajem taj osjećaj. Toliko sam se puta našla u nezgodnoj situaciji. Opušteno bih pričala o nekoj dogodovštini uvjerena da me ljudi okolo ne razumiju. Nisam birala ni riječi kojima bih nazvala određene stvari, niti sam birala način na koji bih ih izgovarala. Tek koji trenutak kasnije bih shvatila da je u blizini osoba koja je razumjela ono što sam govorila, a nije bilo namijenjeno njoj. Bila bi to poprilično neugodna situacija. 

-Mama, mama, piški mi se! – zavijao je maleni iz pješčanika. Žena je podigla glavu od mobitela po kojem je nešto piskarala. Uzela je dječaka za ruku i odvela do obližnjeg toaleta koji se nalazio u parku.

Razmišljala sam o tome da joj se predstavim. „Introvert“ u meni kočio je bilo kakvu komunikaciju s drugima. Onaj mali dio mene koji je volio društvo, imao je potrebu predstaviti se. Odlučila sam da ću napraviti taj korak i upoznati se. Nije da sam bila u situaciji da susrećem svaki dan nekoga od „naših.“ Brzo su se vratili. Žena je sjela na klupu na kojoj je i ranije sjedila. Maleni je ušao u pješčanik i prišao mom sinu. Počeli su se zajedno igrati. 

-Budi dobar… Pusti dečka neka se igra! – u jednom trenutku žena se umiješala u njihovu igru, nakon što je vidjela da je njezin sin prisvojio većinu plastičnih igračaka za sebe. Moj sin nije bio od one djece koja su sebično držala stvari za sebe. Zapravo, stvari mu uopće nisu bile bitne. Za razliku od djece, koju sam u njegovoj dobi viđala i koja su svojatala stvari, on je bio sušta suprotnost. Nesmetano sam mogla proći trgovinom punom igračaka i nikada ne bi radio dramu. Zadovoljio bi se onim što bi dobio i što ima. 

-U redu je! – okrenula sam se prema ženi i nasmiješila se.

-O, pa vi govorite naški! – začuđeno je rekla. Vidjelo se da joj je neugodno i da je prebirala riječi što ih je izgovorila u nadi da to, što je izašlo iz njezinih usta, nije bilo ništa „veliko.“

-Moglo bi se reći! – odgovorila sam uz osmijeh.

-Uf, čovjek stvarno treba paziti šta priča… Ima naših u ovom kraju baš mnogo! Od kud ste?

-Iz Zagreba. Živim ovdje nedaleko od parka skoro već tri godine. A vi?

-Iz Zenice. Živimo isto u blizini. Tu sam s mužem. Igra rukomet. 

Muž joj je igrao rukomet u jednom renomiranom pariškom klubu.

-Lijepo! Koliko dugo ste ovdje?

-Evo, bit će uskoro pet godina. Kol’ko maleni ima?

-Tri. A Vaš?

-Isto. Baš mi je drago da sam nekog našeg srela! Ja sam A. – došla je do moje klupe i pružila mi ruku.

-Sjednite.

-Aj da mi ovo vikanje prekinemo. Može? 

-Naravno! Gdje si vidjela da se u Bosni nekom persira?– nasmijala sam se. 

-Ne zvučiš mi baš ko purgerka!

-Rođena sam u Zagrebu, ali roditelji su iz Bosne!

-Ma ja, vidim ja da si ti mnogo fina za bit purgerka! – prasnule smo u smijeh. 

-Uh, moram doma! – pogledala sam na sat. Bilo je skoro popodne i vrijeme je bilo za stavljanje malenog na spavanje. – Razmijenit ćemo telefonske brojeve, pa ćemo se dogovarati za neko druženje!?

-Može! Super! Vidim da voliš kafenisat!? – kimnula je glavom pokazujući na termosicu.

-Jako! 

-Nadam se samo da je turska!

-Uvijek i jedino ona. Svugdje ide sa mnom vrećica crne kave i moja crvena džezva na bijele točkice. Pričat ću ti prvom prilikom…  Moram ići! – pozdravile smo se.

Sina sam uspavala i počela pripremanje ručka. Odmah sam poslala A. poruku da ne zaboravim kasnije na obećanje da ću joj se javiti. Vrlo brzo mi je odgovorila. Prvo vrijeme smo tipkale poruke, a onda nam je dosadilo i ona me je nazvala.

-Dok otipkam šta imam za reći, prođe život! 

-Slažem se!– nasmijala sam se.

-Uglavnom, ja ti imam tu jednu bolest, ne znam mnogo ljudi koji ju imaju…

Ispričala je priču o svojoj bolesti. Njezina bolest je bila i moja, samo sam ja imala ozbiljnijih problema. Ona je na vrijeme otišla liječniku i mogli su djelovati medikamentima. Ja sam završila na operacijskom stolu. 

-Pa ne mogu vjerovati! Ma ako ovo nije sudbina, ja ne znam šta je! – čudila se. 

-Stvarno da ne povjeruješ! – i ja sam se čudila. U to vrijeme malo sam ljudi upoznala koji su nosili našu dijagnozu. 

-Samo ću ti reći da si mi trebala! Ima netko tko je gore prošao od mene i vidi te kako sjajiš. Ne da ne bih rekla da imaš neku bolest, ti sjajiš k’o da imaš svo zdravlje ovog svijeta.

-Kažem ti stvar je u glavi! Odlučila sam da bolest ne bude bolest. To je samo još jedna stvar po kojoj sam „posebnija“ od drugih! Ne pridajem joj previše pozornosti!

-Svaka čast! Ja ne mogu tako! Često puta sam „hendikepirana“ jer mi je loše. Znam baš mnogo povraćat i ne mogu se iz kreveta dići.

-Isto tako. Međutim, većinom nađem snagu. Povratim i ne pravim dramu oko toga. U Zagrebu sam radila svo vrijeme pod terapijom i svakodnevnim povraćanjem. Terapiju sam pila petkom da dođem sebi, koliko toliko, do ponedjeljka. Često bih ponedjeljak i utorak provela rigajući u WC-u na poslu. Povratila bih, isprala usta i vratila se na radno mjesto kao da ništa bilo nije. Srijeda bi mi već bila podnošljiva, četvrtak također, a onda bi došao petak i sve ispočetka. Kad bi se organizam umorio, otišla bih na dva tri dana u bolnicu i nakon nekoliko infuzija „digla bih se iz mrtvih!“

-Bože, kako ti to pričaš nekim smirenim tonom, kao da pričaš o nekom drugom!

-Pa tako i doživljavam sve ovo. Bolest nije ja! 

-Mnogo si snažna!

-Trudim se!

-Ali kako ti to uspijeva?

-Okružiš se dobrim ljudima i zabriješ na „ružičasto!“ Od kukanja i plakanja nemaš ništa. Ljude boli briga u kojim si ti problemima. Ako si prenaporna, riskiraš da otjeraš ekipu oko sebe. Međutim, nisu mi drugi najbitniji! Bitno mi je, kad sam jedan na jedan sa samom sobom da sam dobro. Daleko od toga da nije bilo teških dana i da ih neće biti, ali njima ne pridajem veliki značaj! Ne želim na kraju svog života plakati nad trenutcima kada sam mogla nešto napraviti za sebe, a nisam. Jadna uvijek možeš biti, ne treba ti neka posebna vještina za to! Živjeti svoj život ispunjeno, e za to treba truda, rada i puno hrabrosti. Moji bi ti prijatelji rekli i ludosti. Ne vjerujem da postoji osoba kojoj je apsolutno lako… Svatko od nas ima neku svoju boljku s kojom se bori! Stalno sebi govorim: ne daj Bože većeg zla!

-Ne mogu tako… Mene sve dira! Sve me dotiče, čak i ono što me se ne bi trebalo ticati.

-Od toga što stalno ponavljaš ne mogu, ne znam, ne želim… Od toga si loše! Prestani stalno koristiti negaciju i okreni stvari u svoju korist. U životu ne dobivamo ono što želimo već ono što trebamo! Zagrebi ispod površine svih svojih osjećaja i misli i vidjet ćeš jedan novi svijet koji je prepun mogućnosti. Kad te boli imaš dvije opcije – riješiti se boli ili joj se prepustiti. Vjerujem da je dosta toga u glavi! Moraš početi „liječiti“ misli, a onda će i tijelo biti bolje! 

-Mogu li te pitati kakva je bila operacija? Najviše se bojim ako do toga dođe!

-Naravno! Bila je teška! Uz ovaj naš problem imala sam i unutarnje krvarenje i nešto što je trebalo trajati sat vremena pretvorilo se u operaciju koja je trajala pet i pol sati. Nisu mi davali previše nade da će sve biti u redu! Noć prije operacije nisam mogla spavati. Nakljukali su me sedativima. Uspjela sam „ubiti oko.“

-Uh, teško mi je ovo i slušati!

-Nisam ovo nikome rekla! To malo što sam spavala, usnula sam jedan čudan san. Iako, nisam skroz sigurna je li bio san ili nešto drugo!?

-Baš me zanima!? Inače, bavim se proučavanjem snova. To mi dođe k’o neki hobi, ništa ozbiljno.

– Nalazila sam se u jako mračnoj prostoriji kojoj nisam mogla vidjeti obrise. Pokušala sam se kretati u nadi da ću barem nešto napipati. Međutim, ničega nije bilo. Činilo se kao da sam zapela u beskonačnom tamnom prostoru. Nakon nekog vremena sam stala shvativši da ne znam kako ću odatle izaći. Nisam imala osjećaj o vremenu. Činilo mi se kao da su prošle godine. U jednom trenutku više nisam bila sigurna je li sanjam ili je ovo stvarnost, a moj dotadašnji život bio je san. Možda sam samo umislila da sam živjela, počela sam se pitati.  Razmišljala sam o tome što trebam napraviti kako bih izašla iz tog prostora. Jedan dio mene je znao da taj prostor nije vječan već samo trenutan. Počela sam shvaćati da sam tamo zapela, jer moram nešto razumjeti prije nego li krenem dalje. Nakon nekog vremena došla mi je misao da prostor u kojem se nalazim je preslika duhovnog svijeta kojeg sam živjela na zemlji. Mračan i hladan svijet duhovnosti koji sam vodila na zemlji. Zbog povrijeđenosti iz prošlosti stvorila sam zid oko sebe. Taj zid je, s vremenom, bivao sve uži i sve je manje svijetla dopiralo u njega, sve dok jedan dan moj unutarnji prostor, moje biće, nije postalo potpuno hladno i tamno. Shvativši to, počelo se nazirati svijetlo i netko je iz tog svijetla dolazio prema meni. Bila je to moja pokojna baka. „Smiri se sine!“ tiho je rekla i zagrlila me. Zagrljaj me umirio. Osjetila sam olakšanje. Osjećala sam ogromnu ljubav. Svu težinu i bolove što sam nosila tih posljednjih mjeseci nestali su u tom trenutku. „Bako, što radim ovdje?,“ upitala sam. „Zapela si!,“ samo je kratko odgovorila. Ništa mi nije bilo jasno. Međutim, već sljedeći trenutak dolazi mi misao kako sam u međuprostoru između neba i zemlje. Baka je nestala. Pojavio se muškarac čija je svijetlost i energija bila prepuna ljubavi, jasno sam ju mogla osjetiti. Počeo mi je pokazivati cijeli moj život. Kao na nekom platnu mogla sam jasno vidjeti „film svog života.“ Nekih se stvari nisam niti sjećala. Ukazivao je na moje propuste. Počela sam plakati. Bilo mi je teško gledati sve povrede koje sam nanijela drugima i sebi. U sljedećem trenutku počeo je komentirati sva moja dobra djela. Čak i ona najmanja! „Svako djelo ima svoju težinu!“ Pokazao mi je situaciju koju sam u potpunosti zaboravila. Nisam smatrala da je nešto značajna. Uglavnom, jednom sam stajala u redu u pekarnici. Na blagajnu je došla žena srednjih godina s dvoje djece. Kupila je dva kruha. Manjkalo joj je tri kune za kruh. Molila je prodavačicu da joj oprosti te tri kune. Međutim, ova nije htjela niti čuti. Progurala sam se naprijed i ponudila ženi novac. Zahvalila se i iskreno od srca nasmiješila. „Vidiš, ta tvoja mala gesta nju je natjerala da napravi nešto veliko. Nikada nije zaboravila nepoznatu djevojku koja joj je pomogla. Njoj je to bio okidač koji je trebao da ona postane ono što je danas – volonterka u javnoj kuhinji, osoba koja pomaže nepoznatim ljudima u potrebi. Naše malo nekima znači puno, zapamti to! Moraš se sada vratiti nazad… još uvijek nije došlo tvoje vrijeme…“ sljedeći trenutak otvorila sam oči. Nalazila sam se u šok sobi u bolnici…

-Čovječe! Ovdje ima toliko toga da ću morati uzeti malo vremena da izanaliziram ovaj tvoj san…

-Rekla bih da je to bilo nešto više od sna…

-Čudno je da se toliko dobro sjećaš sna koji je bio prilično davno…

-Vjeruj mi da ga se sjećam i bolje nego nekih stvari koje sam proživjela u svom životu!

-Šta je poslije bilo?

-Probudila sam se u šok sobi. Pored mene je bila jedna sestra koja me je pitala jesam li dobro. Ispitivala me je osnovne informacije, tipa kako se zovem, imam li roditelje… Bojali su se da ću se probuditi bez pamćenja… Uglavnom, svega sam se jasno sjećala. Zamolila me je da pomaknem noge i uspjela sam. Osjećala sam bolove u cijelom tijelu, a posebice u glavi. Dala mi je nešto, pretpostavljam protiv bolova i za spavanje, jer sam opet utonula u san.

-Jesi tada nešto sanjala?

-Jesam…

-Ne moraš mi reći ako ne želiš!

-Za sad bih to zadržala za sebe! Moramo nešto ostaviti i za kavu!

-U redu je! Hvala ti šta si podijelila ovo sa mnom, stvarno mi je lakše! Junak si da znaš!

-Svi smo mi junaci svojih priča! Upamti to! 

Pozdravile smo se. Vratila sam se svojoj kavi i pripremanju ručka.

***

Bila je predzadnja godina našeg boravka u Parizu. Mjesec ožujak. Zazvonio je telefon. Suprug se javio. Zvao ga je G., prijatelj s kojim se povezao još na prvoj godini fakulteta. Neko vrijeme su razgovarali.

-G. je. Mogu li ga staviti na razglas? Nešto bi te pitao. – upitao me je suprug.

-Naravno! … Bok! Reci!- povikala sam u smjeru gdje je suprug stajao s telefonom u ruci.

-Ej, bok, kako si? – osjetila sam mu radost u glasu.

-Dobro sam. Kako si ti?

-Dobro. Čuj, htio bih te zamoliti uslugu!? – nije okolišao.

-Naravno, reci. – G. je bio jedna od onih osoba koju ne odbijate kada traži uslugu. Bio nam je uvijek na raspolaganju i ne bi bilo u redu ne uzvratiti mu na isti način.

-Jedna obitelj traži smještaj u Parizu. Imaju teško bolesnu djevojčicu. Ne govore francuski i dosta su financijski loše. Je l’ bi bio problem da ih primite na par dana i pomognete im da se snađu?

-Naravno, nema problema! – odgovorila sam.

-Puno vam hvala! Razgovor je završio.

Krajem tog istog ožujka stigla je djevojčica sa svojom obitelji. Začula sam zvono na vratima. Udahnula sam par puta i otvorila vrata stana razvukavši osmijeh od uha do uha.

-Dobro nam došli! – veselo sam rekla, iako sam bila prestravljena mislima što će me dočekati kada vrata stana otvorim. 

-Bok, ja sam S.! – pružila mi je ruku djevojčičina majka. Žena je bila blijeda i vidno umorna. Iza crnih kolutova, koji su skrivali tužne oči, jasno sam mogla očitati zahvalnost. Odmah mi se svidjela. Bilo je nešto posebno u njoj.

-B., drago mi je! Uđite! – predstavila sam se i pokazala rukom da uđu.

-Bok, ja sam I.! – rekao je tata, a iza njegovih nogu skrivala se malena djevojčica rijetke poluduge smeđe kose i uplašenih krupnih tamnosmeđih očiju.

-Bok! A kako se ti zoveš? – sagnula sam se prema malenoj. Šutjela je.

-Reci teti kako se zoveš! – gotovo zapovjednim tonom je rekla S. Malena se još više prilijepila uz očeve noge.

-U redu je! Već ćemo se mi upoznati! Dobro nam došli! – zatvorila sam vrata stana. Izuli su se na ulazu i odmah smo krenuli prema sobi koju sam pripremila za njih. Soba je bila s lijeve strane ulaza u stan. Imala je mali hodnik koji je vodio ravno u spavaću sobu, a s lijeve strane tog hodnika bio je ulaz u kupaonicu. Ostavila sam ih da se malo osvježe.

-Skuhala sam ručak. Raskomotite se i dođite s nama ručati! – rekla sam i izašla iz sobe.

Ušla sam u kuhinju. 

-Trebate li pomoć? – uskoro je došla S.

-Molim te nemoj mi se obraćati sa Vi! Hvala, ali sve je gotovo! Možemo sjesti i jesti! – odgovorila sam.

-Donijela sam Vam par stvari, ovaj tebi. – počela je vaditi iz vrećice poklone koje je donijela. – Nije nešto, ali je od srca!

-Daj, molim te, zašto si išta nosila!? Hvala, zaista nisi trebala! – donijela je nekoliko domaćih proizvoda koje je sama napravila. 

S. je bila posebna žena. Imala je divnu osobnost.  Od tih prvih rečenica svidjela mi se. Bila je pozitivna. Vjerovala je kako će dolazak u Pariz malenu ozdraviti i da će napokon imati normalan život. Njezin suprug je bio poprilično suzdržan. Nije puno govorio. Novi ljudi činili su mi se kao netko koga oduvijek poznajem.

-Bravo! Već dugo nije pojela cijeli tanjur juhe… Teta super kuha, ha? – obratila joj se majka.

-Aha… – malena je kimnula glavom u znak potvrde.

-Stvarno se ne sjećam kad je ovoliko pojela! – veselo je komentirala S.

-Bravo! Ima još… hoćeš li još? A imam i bolonjez. Što bi voljela?

-Bolonjez. – sramežljivo je odgovorila. Donijela sam joj tanjur pun bolonjeza. I njega je jela s užitkom. Djevojčičina majka je blistala. Nada je strujala zrakom. Optimizam je bio prisutan u svakoj stanici te, teškim životom, načete žene. 

-Stvarno se ne sjećam kad je zadnju puta jela ovako dobro. – uzbuđeno je ponavljala S.

-Samo papaj, ima toga još puno, a kad nestane kuham novu turu. – obratila sam se malenoj. Djevojčica se nasmiješila. Maleno i bolešću iscrpljeno lice je zasjalo. Pogledi su nam se susreli. Duše su se prepoznale i znala sam već tada da će me ta malena djevojčica naučiti jednu od velikih životnih lekcija.

Nakon ručka spremili su se i suprug ih je odveo u bolnicu u kojoj je malena trebala primati terapiju. Ostala sam sama. Skuhala sam kavu u omiljenoj džezvi i sjela na bijelu sofu koja se nalazila u dnevnoj sobi. Počela sam plakati. Već od prvog susreta s djevojčicom zaljubila sam se u nju. Željela sam vjerovati kako će biti dobro. Bila je slabašna i sa svojih nepunih pet godina poprilično niska i mršava. Obruč svetosti koji je obavijao njezino slabašno tijelo bio je gotovo opipljiv.

-Kako je bilo? – upitala sam kad su se predvečer vratili iz bolnice.

-U redu je… Uvest će joj novu terapiju. Ostat će par dana u bolnici. – idućih nekoliko dana su se izmjenjivali ona i suprug u bolnici. Moglo je samo jedan od njih spavati s njom u bolničkoj sobi. 

Večeri, kada je S. bila kod nas, provodile smo na našoj pariškoj terasi uz razgovor. Njezine riječi su me hranile dobrotom koja je izlazila iz nje. Čovjek zna da ima uvijek težih priča od one koju osobno proživljava, ali često puta u trenutcima, dok pati, toga nije svjestan. Bez spoznaje, nema puta prema naprijed.  Malena L. je bila moj put samospoznaje, a priča hrabre majke je bila moj pokretač. Dobra djela čine dobro! Ona su najjače oruđe koje imamo, rastapaju i najtvrđa srca. Nečija dobrota djeluje na nas poput magije, otvara čahuru zlobe i rastapa ju. Nitko nije imun na dobro! Teška životna priča majke, čije je prvo dijete bilo bolesno i čije treće dijete je na umoru, gazila je svaki atom moga bića. Žena koja je svojom pojavom, a još više svojim riječima, liječila svaku ranu, bila je čudesna. Nikada nije prestala vjerovati. Bila je u vjeri cijela. Njezina čistoća povjerenja u “ono što treba biti je najbolje, bila je zadivljujuća.” Borila se svim svojim bićem da sačuva svoju obitelj. Istovremeno toliko patiti i tješiti drugoga mogao je samo netko tko je svet. Ona je to zasigurno bila!

-Svatko mora ponijeti svoj križ… – nisam tada razumjela te njezine riječi. Nisam ih mogla shvatiti jer nisam željela vjerovati da su u životu potrebni križevi. Samo sam željela, iscrpljena svojom bolešću i životnim padovima, živjeti miran život. Život bez boli, padova i generalno ružnih stvari. Međutim, život ne funkcionira tako! On nam servira točno ono što nam je potrebno za rast na sljedeći „nivo.“ Tada sam strašno patila zbog nekih svojih unutarnjih i vanjskih bitaka koje sam vodila. Dosta vremena kasnije sam shvatila koliko mi je, između ostalog, bila potrebna ova njezina priča. Bez križa nema ljubavi! Bez ljubavi nema života! Onaj tko nauči nositi svoje križeve s ljubavlju postaje svet!

Nakon nekoliko dana vratili su se u Zagreb. Tri mjeseca kasnije ponovo me je nazvala S. da opet trebaju u Pariz k liječniku. Ovaj puta je došla sama s malenom. Djevojčica je izgledala slabašno. Teško se kretala i jako malo govorila. Činilo mi se kako je odlučila odustati od života. Prošla mi je ta misao, ali ju nisam htjela izgovarati na glas. 

-Hoću li ti opet kuhati bolonjez? – pokušavala sam ju razveseliti.

Samo je odmahnula glavom. Tih dana slabo je jela, gotovo nikako.

-L. ima jednu veliku želju! – rekla je S.

-Reci…

-Htjela bi ići na brod po Seni.

-Može! – odgovorila sam.

Dogovorili smo već za sutradan odlazak na brod. Malenu je to diglo. Cijelim putem se  smiješila. Jedine njezine fotografije koje imam i kakvu ju želim pamtit zauvijek su sa tog izleta. Nije skidala osmijeh s lica. Radost, koja je isijavala iz tog slabašnog tijela, je moguće  čak i preko fotografije osjetiti.

Listopad smo sin i ja proveli u Zagrebu. S. je javila da je malena jako loše. L. je ležala u Klaićevoj bolnici. Suprug i ja smo ju odlučili posjetiti. Više nije bila u stanju hodati. Bojažljivo sam ušla u bijelu sobu s velikim prozorima. Malena je ležala u svom krevetu tik do prozora. Zrake sunca padale su na njezino majušno tijelo i lice. Ništa nije govorila. Oči su odavale da je duša odlučila napustiti tijelo. Osjećala sam kako nam se duše pozdravljaju. Uhvatio me je strah. 

-Daj da te poljubim! – obujmila sam njezino slabašno tijelo i poljubila ju u obraz koji je bio leden. „Došlo je njezino vrijeme,“ prošla mi je misao glavom.

Nisam htjela o tome razmišljati. Željela sam da, to što mi osjećaji govore, bude samo  strah koji je progovarao zbog ozbiljnosti situacije. Željela sam da ta malena djevojčica postane čudo koje će preživjeti. Željela sam da bude svjedok jedne velike priče. Posjet je bio u srijedu. 

Petak u jutro nazvao me  suprug.

-L. je preminula! – nisam na prvu reagirala jer sam pomislila na jednu stariju gospođu koja se isto tako zvala. Nisam bila posebno vezana za nju.

-L. je preminula! – ponovio je i tada mi je sinulo da je malena zauvijek otišla. Suze su krenule, srce se počelo stezati. Imala sam osjećaj da ću se ugušiti u boli koju sam osjećala. Morala sam nazvati S. i izraziti joj sućut, ali nisam znala kako. Snaga me je napustila. Što reći majci koja je izgubila dijete? Gušenje se nastavilo. Prošlo je još neko vrijeme kada sam skupila hrabrosti nazvati S. Nije se javljala, srećom! Dobivala sam na vremenu smiriti se i reći nešto suvislo. Ali, opet, što reći ženi koja je izgubila nešto najvrijednije u životu? Kako utješiti majku kojoj su srce iščupali?

Popodne me je nazvao suprug provjeriti jesam li dobro. S. mi se i dalje nije bila javila. Razumjela sam to. Dok sam razgovarala sa suprugom nisam izgovarala ime malene. Pored mene se je igrao naš sin. Zbog njega sam sa suprugom pričala u šiframa. Suze nisam mogla zaustaviti.

-Mama, ne plači, L. je sada u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. – u trenutku sam prestala plakati. Zbunjeno sam gledala u sina.

-Milo, što si rekao? – u nevjerici sam upitala.

-Mama, L. je na misi! – pokušao mi je objasniti. Smirilo me je to. Bol kao da je rukom bila odnesena. Mir je preplavio moje biće. Par trenutaka kasnije nazvala me S. Izrazila sam joj sućut i prepričala ono što sam upravo bila doživjela.

-Hvala! Ovo mi je baš trebalo … 

Nekoliko dana kasnije bio je sprovod. Najtužniji dan mog života do tada. Prošla sam puno toga sa svojom bolešću, izgubila neke drage ljude, ali smrt ove petogodišnje djevojčice me je duboko potresla. Vidjevši maleni bijeli lijes koji su spuštali, pomislila sam kako ništa na ovom svijetu nema smisla. Ona, koja je tek trebala početi živjeti, za što je živjela!? Dugo sam bila tužna. Dugo mi se taj sprovod činio kao najgora noćna mora. 

-Lijepo spavaj djevojčice… Tvoje svijetlo uvijek će obasjavati tamu u životima ljudi koju su te poznavali! – bacila sam bijelu ružu na maleni lijes koji je bio položen u raku.

Danima, poslije sprovoda, na samu pomisao na malenu suze su kvasile moje lice. Osjećala sam veliku bol i prazninu. Konstantno sam se pitala o njezinoj majci kako joj je. Kako jedna majka može sahraniti dijete i preživjeti? Ja, koja sam malenu površno poznavala, ali sam se i u toj površnosti jako vezala za nju, teško sam podnosila njezin odlazak. Njezina majka morala je biti velika da to sve prihvati i podnese. Svoj križ nosila je dostojanstveno. Obruč svetosti, koji je i ranije obavijao tu ženu, samo se je još više proširio. 

Jednu noć usnula sam malenu živu i veselu, kao onaj dan na brodu po Seni. „Sretna sam ovdje! Ne brinite se, dobro sam! Poruči mami da ne brine… Dobro sam!…Doći će i vaše vrijeme! … Čekam vas…“ rekla je veselo se smijući i plešući.

Postoje životi za koje bi bilo bolje da su prolazne noćne more. Postoje snovi koji se ispune. Postoji život koji moramo živjeti bez obzira je li noćna mora ili divan san! Katkada ne dobijemo kraj koji želimo, nego koji trebamo! Zašto je to tako? Saznat ćemo kad dođe naše vrijeme! 

6 misli o “Lijepo snivaj, ma chérie!

  1. Draga Branka i ja sam plakala čitajući ovu priču, zapravo stvarnost života, u kojem samo vjera daje snagu prihvatiti patnju i u njoj naći smisao. Hvala

    Sviđa mi se

  2. Hvala vam Branka što ste podijelili ovu dirljivu, duboku i autentičnu priču koja dopire do srca i duše. Priča od koje suze poteku niz obraze, ali i putokaz kako trebamo uistinu živjeti dok smo ovdje na Zenlji i koji je smisao našeg boravka u ovoj dimenziji. Svako vam dobro. Lp.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: