Krumpiruša

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me

Pita je često bila na stolu u domu mojih roditelja. Kada sam se udala nastavila sam tu tradiciju. 

„Kuvanje pite“ dosta sam kasno usvojila, a njenu izradu nikada nisam usavršila. Govorili su da „se nikada neću udati dok pitu ne naučim „kuvati.“ Vjerojatno jer mi se nije udavalo, pitu se nisam ni trudila naučiti napraviti!? Umijesiti samu „jufku“ i nije bio neki problem, ali dugom oklagijom razvući tijesto, dok ne postane gotovo prozirno, to je zahtijevalo veliko umijeće koje nisam imala. A nisam se ni trudila razviti ga! Vrsne kuharice su znale da dobro tijesto nikada ne smije puknuti. Ja sam znala da će, bilo koje tijesto, ako ga odlično zakamufliram biti dobro. Moja je mama imala tehniku, kao i njezina majka, da „izrađeno“ tijesto oblikuje u male loptice koje „poulji“, ostavi neko vrijeme „odmoriti,“ a zatim rukama razvuče skoro prozirno tijesto. Nadijevala ga je prema onome što bi se našlo u kući. Ako bi se tijesto punilo mesom i lukom, zvali bi ga burek. Sirnica je pita napunjena sa sirom, krumpiruša s krumpirom, zeljanica sirom i špinatom ili mladom blitvom, bućnica s bućom i sirom… Varijanta je mnogo! Naravno, postojale su i slatke pite, kao što je ona s jabukama ili višnjama.  Svi smo se uvijek veselili piti, kakva god da je bila. Međutim, moja omiljena je pita s krumpirom. Ljeti sam ju uživala jesti sa salatom od rajčice i mladog luka, a zimi mi je bila draga u kombinaciji s jogurtom. 

Pita nije neko raskošno jelo, ali sam ju ja, došavši u Pariz, odlučila učiniti takvom. Sprijateljivši se s nekolicinom stranaca počeli smo jedni druge posjećivati. Kao nešto njima „egzotično“, a meni opet vrlo jednostavno napraviti, odlučila sam da će moj specijalitet biti pita. I tako su svi znali: kod nas se dolazilo na pitu. Priča bi bila odlična da sam u međuvremenu savladala tehniku izrade tijesta, ali to nisam i jedino što sam mogla jest napraviti svoju „domaću pitu“ sa kupljenim korama. Tehniku sam toliko dobro savladala da i najbolje kuharice nisu mogle dokučiti je li riječ o kupovnim ili domaćim korama. Proces je bio brz i jednostavan. Ukratko, namočila bih krpu na koju bih stavljala kore (ona je korama davala dodatnu vlažnost), zatim bih slagala jednu po jednu koru i premazala bih ju mješavinom rastopljenog maslaca i vrele vode. Na treću složenu i premazanu koru stavila bih smjesu od svježeg sira, jogurta i vrhnja.  Zatim bih sve savila i složila u, prethodno namazan, maslacem pleh. Na kraju, kada bi pita bila gotova, narezala bih tanke kriške hladnog maslaca i poslagala po površini pite. Većinom sam pravila sirnicu jer mi je bila najjednostavnija i najbrža opcija, a i većina ljudi je nju najviše voljela. U “posebnim prilikama” i za posebne ljude potrudila bih se napraviti krumpirušu, to jest „moju“ verziju krumpiruše. Ogulila bih i narezala na sitne kockice krumpir i dosta luka, začinila sve sa smjesom ulja, papra i soli te pirjala tridesetak minuta na laganoj vatri. Zatim bih na način, na koji sam slagala kore za sve pite, slagala i ove. Na kraju bih dodala krumpir i sve skupa smotala. Miris krumpiruše bi se širio u stanu. Ništa nije bilo bolje od tog mirisa koji me je spontano, svaki put, vraćao u djetinjstvo. 

***

U pozadini je svirala sevdalinka. Dok bi baka obavljala kućanske poslove ili kuhala, voljela je slušati glazbu. 

Sevdah označava čežnju, ljubavni jad ili ljubavi žar. Često puta i sve zajedno! Sevdalinka je, najvećim dijelom, razvijana nakon osmanlijskog osvajanja srednjovjekovne Bosne. Nastajala je u narodu. Međutim, vrlo brzo je postala dio urbane sredine. U sevdalinki pjevač vodi pjesmu, dok glazba služi samo kao pratnja pjevaču. Iako više volim instrumentalnu glazbu, sviđalo mi se što je glas glavni, a njega prati neki od instrumenata ili više njih. Glas u spoju sa pjevačevom dušom dirao je moje najdublje emocije.

-Ajde, sine, pomozi babi napraviti pitu! Idemo iskopati kompjera!–odvela bi me baka u vrt, pored kuće, iskopati koji krumpir za pitu. Potom smo taj isti krumpir isprali od zemlje na „česmi“ ispred kuće. Nakon toga bi veliku „ćasu“ s krumpirom unijele na verandu, koja je po potrebi bila kuhinja. Zapravo, pravu kuhinju baka nikada nije imala. Na toj verandi nalazio se „šporet na drva“, koji je služio i za kuhanje i za grijanje. Imala je i „kredencu“ u kojoj se nalazilo nekoliko tepsija, zdjela, tanjura i pribor za jelo. U sredini verande je bio prozor, a ispod njega smjestili su dugu usku „sećiju“.

Stola nije bilo. Bio je to uzak ulazni prostor i nije bilo mjesta za njega. Stol je bio smješten u dnevnoj sobi, međutim njega smo jako rijetko koristili. Najslađe mi je bilo gotovu i vrelu pitu „čopati rukama“.  Doći ću i do toga!

Krenimo od početka. Baka bi „izjutra“ zamijesila tijesto, poslagala ga u plavu tepsiju i „pouljila“ ga. Prekrila bi gotovo tijesto čistom kuhinjskom krpom i ostavila da „odmara“. U međuvremenu bi pripremile krumpire. Oprane i oguljene krumpire bi nasjeckale na što sitnije kockice. U to bi baka nasjeckala 2-3 glavice luka. Uvijek bi „plakale od ljutine“ koju je luk ispuštao, a „grizla je za oči“. Nakon što bi prisilno „oplakale,“ smijale bismo se suzama koje je luk izazivao. U mješavinu bi baka dodala malo svinjske masti, soli i papra. Izvukla bi okruglu drvenu „siniju“ na kojoj je razvijala pitu. Na nju bi stavila stolnjak koji je služio isključivo za „kuvanje pite“. Uzela bi tijesto i stavila nasred stola. Prvo bi ga razvukla koliko god ide, zatim bi podvukla ruke do sredine tijesta i laganim pokretima povlačila ruke prema rubovima. Kružila bi oko sinije dokle god tijesto ne bi bilo dovoljno tanko, gotovo prozirno. Rukama bi pažljivo otkinula zadebljale krajeve i tijesto polila uljem. Smjesu krumpira, luka, soli i papra jednakomjerno bi raspodijelila po tijestu. Uz pomoć stolnjaka zarolala bi tijesto. U okruglu tepsiju bi, počevši od sredine, zavila tijesto u obliku pužića. Pita bi tada bila spremna za pećnicu. Ubrzo bi se miris pite širio kućom i okućnicom. Baka bi pripremila „kiselo mlijeko,“ jogurt koji je sama pravila od domaćeg kravljeg mlijeka koje je davala njezina Šarava. Nisam mogla dočekati da se pita ohladi! Malenim prstima bih pažljivo čopkala hrskavu površinu pite. Baka bi mi izvadila komad pite na tanjur i razrezala ga. Izlila bi po piti malo domaćeg kiselog mlijeka kako bi se brže ohladila. Uživala sam u okusima koji su se prožimali u mojim ustima. Uvijek, baš uvijek pita bi joj uspjela.

***

Una je bila prava ljepotica, bujne plave kose i zelenih očiju. Red pravilno složenih bijelih zuba, koji su provirivali iza punih usana, zabljesnuli bi kad god bi se nasmijala. Imala je upečatljiv stil oblačenja – pomalo ekstravagantan, s dozom seksipila. Podsjećala je na sve one putene ljepotice iz vremena prije „umjetno“ dorađenih žena. Unini roditelji su došli u Pariz sedamdesetih iz mjesta Donja Suvaja. Mjesto u kojem se nalazi vrelo rijeke Une, po kojem je ona i dobila ime. Često bi za vrijeme ljetnih praznika boravila tamo – na izvoru rijeke, ispod padina planina Plješevice i Stražbenice. Bio je to prizor iz bajke – plavozeleno jezero okruženo šumom i visokim strmim liticama. I upravo tamo na tom mjestu doživjela je svoju prvu ljubav. Maštala je o muškarcu s „kojim će provesti cijeli svoj život“. Bila je sanjar. Vjerovala je u šumske vile – antičke duhove prirode. Prema jednoj od mitologija, kojoj je ona vjerovala, vile su se rađale iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajnovitom brdu. Željela je vjerovati kako na brdima, koja okružuju izvor na kojem je boravila, obitavaju vile. Njezin pariški dom bio je prepun vila – suvenira koje je kupovala na svojim putovanjima po svijetu. Vile su likom podsjećale na nju – bile su zlatne kose i bujnih grudi, najčešće obučene u bijelu haljinu protkanu zlatnim nitima. Una je najviše, od svega, voljela bijelu boju. Vile su u kosi imale svakojako poljsko cvijeće. Una je voljela svoj dom ispuniti raznovrsnim cvijećem. Neizostavan detalj na vilama su bila krila. Una je voljela zamišljati kako posjeduje krila s kojima leti po svijetu. U trenutcima, kada bi ju obuzele negativne misli, legla bi na svoj krevet, zaklopila oči i maštala kako posjećuje različite dijelove svijeta. Voljela je maštati o dalekim krajevima u kojima će pronaći mir koji  joj je u tom trenutku bio potreban.

-Imam problem… – tiho mi je rekla preko telefona.

-Što je bilo? – zabrinuto sam upitala.

-Moramo se naći! Ne mogu sada o tome. – dogovorile smo mjesto susreta. Bio je to šarmantni pariški bar-restoran „Griffon“ koji se nalazio u srcu Maraisa. Sjele smo na terasu. Bilo je ugodnih 25 stupnjeva. Konobar nam je donio jelovnik. Kako još nije bilo vrijeme ručka, a mi nismo doručkovale, odlučile smo ipak pojesti nešto „lagano“. Obje smo naručile sendvič sa svježim kozjim sirom i dimljenim lososom.

-Hm…zanimljivo! In vino veritas… – pročitala je naslov na karti za vino.

-Ne misliš da nam je malo rano za alkohol? – upitala sam.

-Nikako! – nasmijala se.

-Kako god želiš!

–Tsarine Brut Rosé, s’il vous plait. – naručila je bocu rozea poznate vinske kuće Chanoine u Reimsu.

-Cijela boca? – čudila sam se. – Ženo, tek je 11!

-Što je to za nas!? – namignula je.

Konobar nam je donio bocu ohlađenog rozea i ulio svakoj u čašu.

-Živjela!

-Živjela! Slušam te! – s nestrpljenjem sam rekla.

-Mislim da imam ozbiljan problem…

-Misliš ili znaš? Slušam … – bila sam jako znatiželjna.

-Bojim se da sam upala u duboku depresiju. Prvo sam imala samo negativne misli koje sam mogla kontrolirati. Zatim su se počeli pojavljivati strahovi i na kraju panika. Napadi panike su postajali sve češći i sve gori. Neki dan sam si pokušala oduzeti život. Na sreću, popila sam premalo tableta!

-O Bože! Jel’ Filip zna za to? –  Filip je bio Unin suprug.

-Nema pojma! Bio je, to jest još uvijek je, na poslovnom putu. Očajna sam! Nisam više ista osoba. Prema vani to uspijevam prekriti, bar se nadam, ali u sebi se raspadam! Znaš i sama koliko sam pozitivna osoba, zaljubljena u život i ljude. Svemu sam se divila. Više ničega od toga nema. Ostao je samo strah i neka bolna tuga. Ništa me više ne veseli. U ničemu ne vidim smisao.

– Ali zašto? Što se dogodilo!?

– Filip me je prevario. Ima tome pola godine. Bio je na službenom putu i tamo se spanđao s nekom ženom. Priznao mi je i molio za oprost. Prešla sam preko toga, onako… U tom trenutku svijet mi se raspao. Sve iluzije koje sam imala puknule su poput vodenog balončića. Počela sam sebe osuđivati, mrziti… Sve češće sam razmišljala o svijetu kakav bi bio bez mene… Na posljetku sam si pokušala oduzeti život.

-O Bože! Žao mi je! – bila sam u šoku.

-Bojim se, jako. Bojim se da će nestati ovaj život koji sam imala, koji sam voljela… Ako već nije! Bojim se da ću samoj sebi napraviti nešto nepromišljeno! Trebam pomoć! – počela je plakati. Zagrlila sam ju. Neko vrijeme smo šutjele.

-Mislim da moraš potražiti stručnu pomoć. Jel’ imaš koga? – upitala sam. Nisam se usudila dijeliti ikakve savjete osobi koja si je pokušala oduzeti život. Iz mene je mogao progovoriti samo bijes koji sam osjećala u tom trenutku prema Filipu. Odlučila sam „pregristi jezik“. Dosoljavati već „presoljenu juhu“ stvarno nije imalo smisla. 

-Ne, nikada mi nije trebala pomoć. Do tog trenutka, čini mi se da sam imala savršen život. Od tada se ne uspijevam sastaviti!

-Što te drži za njega? 

-Ne znam… Valjda ga volim!?– počela je ridati.

-U redu je! – zagrlila sam ju – Naći ćemo način da budeš dobro!

***

Zarima je bila bakina „komšinica “. Uživale su polako i dugo ispijati crnu kavu iz sićušnih šarenih filđana. Voljele su koji puta i zapjevati uz čašicu rakije „na prazan stomak“ koja je trebala „ubiti sve bacile“. Pjevušile su, više onako za sebe, neku od sevdalinki. Baka je govorila kako se samo uz sevdalinku „bude sva ljudska osjećanja.“

-Slušaj kako pjeva Himzo…u dušu me dira! – komentirala je baka pjevušeći pjesmu „Voljelo se dvoje mladih“ od Himze Polovine.

-Pravo u dušu! – složila se Zarima. – Ova pjesma me podsjeća na moju prvu ljubav. Razboljela sam se od te ljubavi…  Jedva sam se oporavila.

-Šta je bilo? – ubacila sam se u razgovor.

-Ništa sinko, ne moreš ti to još da shvatiš! Samo se čuvaj! Brani što je tvoje i nedaj da te udaju za nekog koga ne voliš, – suznih očiju rekla je Zarima. Nisam ju tada mogla razumjeti. Imala sam desetak godina.

-Jel’ to Marko Anin za koga si htjela poći? – upitala je baka.

-Jest, bona! Mnogo smo se voljeli… al’ mati i ćaća nisu htjeli ni čuti! Na silu su me udali za Adila. Fin je čoek taj moj Adil, al’ šta ću kad ga nisam vol’la!?

-Pa što si se onda udala? – upitala sam.

-Jer sam morala, sine! Reći će ti ovo Zarima: bori se za svoju ljubav…bjež’ od onog koga ne voliš! Nikad ne trči za onim ‘ko te ne cijeni! Fala Bogu pa me moj Adil cijeni…a ne more se reć da i ja njega ne cijenim, al’ nije to ljubav! Pust je to život bez srca šta igra!

-Šta jest jest, Adil je fin čoek. – pokušala je baka ublažiti situaciju.

-More biti i jest fin, al’ džaba mu sve kad ja i dalje volim Marka.

-Ma šta pričaš, bona? – čudila se baka.

-Jest, volim ga i dok živim volit ću ga! Živim za to da u drugom životu budemo skupa! Vala, rastavit nas ni Bog dragi neće!

Baka je ušutjela. 

–Dođe dragi sa dunjama, nađe Fatmu na nosilima, dvjesta dajem spustite je, trista dajem otkrijte je, da još jednom Fatmu ljubim ja…. – pjevušila je Zarima , a suze su klizile niz izborano lice.

Ne sjećam se što su dalje pričale. Vrlo brzo baka me je „najurila“ da „idem za svojim poslom“.

***

Bio je vikend. Sunce je provirivalo kroz tamnosive zavjese našeg pariškog stana. Trgnula sam se iz sna zbog zrake sunca koja je direktno upirala u moje zatvorene oči. Odlučila sam se dignuti i skuhati kavu. Voda je proključala u crvenoj džezvi na bijele točkice. Skinula sam džezvu s vatre, dodala u nju tri žličice crne kave i vratila nazad da još jednom proključa. Usula sam kavu u bijelu šalicu i sjela u dnevnu sobu. Sjedila sam u tišini. Osjećala sam nostalgiju za „domom,“ koju sam tih godina često osjećala. Činilo se kako imam sve, a bila sam usamljenija nego ikada prije. Novi ljudi koje sam upoznavala nisu mi „davali dovoljno“. Nisam se mogla otvoriti. S druge strane, nisam više bila niti otvorena prema prijateljima koje sam ostavila u Zagrebu. Bilo mi je glupo raspravljati o nečemu telefonski. Našla sam se između dva „svijeta“ – usamljena. Već sam bila naučila da ne smijem ulaziti preduboko u takva razmišljanja jer su me vodila u destrukciju iz koje sam se danima kasnije „izvlačila“. Odlučila sam napraviti krumpirušu. Pomisao na pitu odmah me je razveselila.

Pronašla sam vreću s krumpirima koja je stajala u ostavi. Našla sam i luk i začine. Međutim, neko vrijeme imala sam osjećaj kako „nešto fali,“ ali nisam mogla dokučiti što je to. Naposljetku sam se sjetila – nedostaje glazba. Brže bolje sam pohitala do kompjutera i pronašla listu „Krumpiruša“. Bio je to moj izbor sevdalinki, koje sam slušala isključivo „kuvajući pitu“.  Pjevušila sam dok sam gulila krumpir. Vraćale su se slike djetinjstva, roditeljskog doma, bake, mame… 

Netko je pozvonio. Bila je to Una, nenadano je navratila. Od razgovora u baru prošlo je par mjeseci. Čudila sam se njezinoj posjeti.

-Hejjjj … -veselo sam rekla vidjevši ju na vratima – Čemu dugujem čast?

-Došla sam vidjeti što radiš… A i cijeli ulaz miriše po krumpiruši! Nanjušila sam da bih danas ovdje mogla dobro jesti! – namignula je.

-Kako znaš da radim krumpirušu? – čudila sam se jer tek sam bila krumpir narezala.

-Jer slušaš tu seljačku glazbu! – nasmijala se.

-Ma ti si seljanka! – zagrlila sam ju.

-Nisam, ali uskoro ću biti! – veselo je rekla.

-Uđi!

Odložila je svoje stvari na komodu u hodniku. Sjela je u kuhinju. Pristavila sam novu džezvu kave.

-Slušam te! Gdje si nestala? Nisam te dugo ni čula ni vidjela! Samo ću ti reći da ti i nije neka fora otići i ne javiti se nikad! – bila sam pomalo ljuta. Brinula sam se, zvala ju i slala poruke, međutim od nje nije bilo ni traga ni glasa! Znala sam da je živa. Kada mi se Una nije javljala danima, zvala sam Filipa. Jedino što je nakon nekoliko dana stalnih poziva i poruka, napisao: „Živa je…TOLIKO od mene!“

-Oprosti! Bacila sam mobitel u Senu…Od zadnjeg puta kad smo se vidjele dogodilo se puno toga! Kad se Filip vratio s poslovnog puta dočekala sam ga sva bijesna. Posvađali smo se i u naletu bijesa on me ošamario. Takav šamar od kojeg sam se srušila na pod! Izletjela sam iz stana, uzevši samo svoju torbicu i mobitel. Nazvala sam moju Lolu… Sjećaš se nje s mog rođendana prošle godine? Uglavnom, otišla sam k njoj, a prije toga frknula mobitel u Senu. Ostala sam kod nje par dana i zatim otišla za Hrvatsku. Jučer sam se vratila potpisati papire za razvod.

-Ženo!!! Što si radila u Hrvatskoj svo ovo vrijeme? Di si bila? 

-U Donjoj Suvaji… Hoćeš da ti pomognem oko pite?

-Ma pusti sad pitu! Ja ću se pobrinuti oko toga… Pričaj! Što si tamo radila? 

-Razmišljala… Dolazila k sebi. Pokušavala shvatiti da ono što je „razbijeno“ ne isplati se ponovo sastavljati! A onda mi je u život ponovo ušao on… Sjećaš se Ivana?

-Tvoje prve ljubavi? – nesigurno sam upitala.

-Da, da, njega… Uglavnom, kad sam došla dolje, sreli smo se u jednom seoskom bircu. Vrlo brzo smo shvatili da i dalje postoje emocije između nas i odlučili si dati priliku. Došla sam potpisati papire za razvod i vraćam se nazad. Inače, udajem se ovo ljeto! – veselo je mahala rukom na kojoj je stajao zaručnički prsten.

-U šoku sam! Nije li malo prebrzo? 

-Prebrzo? Čekamo jedno drugo već petnaest godina! 

-Ivan je solo?

-Da, nije se ženio…Imao je neku ozbiljnu vezu, al’ prekinuli su par mjeseci prije mog dolaska!

-Zašto si ne daš još malo vremena da dođeš sebi? Ipak si Filipa voljela…

-Trenutno ne mislim da je to bila ljubav! Vidjevši Ivana, shvatila sam koliko sam živjela u zabludi. Mislim da sam samo htjela od Filipa napraviti Ivana… Ivan je bio moja prva ljubav! Mislim da je jedino ta prva ljubav istinska, prava i neiskvarena… Ovo sve što je bilo nakon njega nije vrijedno spomena! Ali, da moram sve to proći kako bih završila opet s Ivanom, prošla bih! Lijepo mi je s njim, nekako sam svoja uz njega. Ne postoje savršeni muškarci, ali mislim da je Ivan idealan za mene. 

-Drago mi je ako je tako! – zagrlila sam ju.

-Ima još nešto … – ušutjela je na nekoliko sekundi praveći situaciju dodatno napetom – Trudna sam!

-Ajmeeeeee, čestitam! – izgrlila sam ju i izljubila. Bila je to divna vijest. Una s Filipom nikako nije mogla ostati u drugom stanju, godinama. 

-Nekako sve dođe na svoje u pravo vrijeme i s pravim čovjekom! – milovala je svoj trbuščić kojeg sam tek tada primijetila ispod široke haljine koju je nosila. 

-Stvarno mi je drago zbog tebe! Zaslužila si! Radujem se s tobom!

-Hvala. – zagrlile smo se.

Čula se u pozadini pjesma:

„Zasp’o mi je dragi u zelenoj travi,

Oko njega vile kolo uhvatile.

Prođ’te me se, vile, moje posestrime,

Nije meni, vile, do vašeg pivanja,

Već je meni, vile, do mojega jada.“

-Samo da znaš da vjerujem kako su vile „odigrale“ svoje kad je Ivan u pitanju… Često smo na izvoru Une…

***

Bio je svibanj. Poželjela sam otići u Zagreb iznenaditi roditelje. S aerodroma sam odlučila odmah otići do njih. Znala sam da je mama kod kuće. Jedva sam čekala zagrliti ju. Nije me očekivala, ali srce je njezino, očito, znalo. Čim sam došla blizu kuće osjetila sam poznati miris koji se širio okućnicom. Majku sam zatekla nad sudoperom, spuštene glave i zamišljena prala je povrće iz svog vrta.

-Majko… – tiho sam prošaptala.

-Majko… – ponovila sam i tek tada se trgnula. U nevjerici je gledala u mene.

-Sine, jesi li to ti? – u šoku je pitala gledajući u mene kao da gleda u prikazu.

-Jesam mama, ja sam! – zagrlila sam ju. Suze su nam objema krenule. Neko vrijeme smo samo tako stajale. 

-Šta reć pa pitu praviš?

-Ne znam…Nešto sam jutros imala predosjećaj da bi mi mogla banuti. – nasmijala se i čvrsto me stisnula želeći provjeriti još jednom jesam li stvarna.

-Ne mogu te niti iznenaditi! – šalila sam se.

-Majka uvijek zna … vidit ćeš, ako Bog da!

Svaki naš dolazak u Zagreb dočekala bi me s pitom krumpirušom.

-Sine, šta ćeš da ti spremim? – upitala bi me preko telefona netom prije našeg odlaska na aerodrom u Parizu. Iako je odgovor već znala.

-Znaš i sama što najviše volim! – uvijek bih joj odgovorila.

Majka bi taj dan ustala poprilično rano kako bi sve pripremila i ispekla dvije, tri tepsije pite, prije nego li sletimo na zagrebački aerodrom. Nisu svi voljeli krumpirušu. Zapravo, tepsija krumpiruše bila bi „rezervirana“ samo za mene. Obično bi još napravila i sirnicu i burek. Međutim, mamina krumpiruša je bila nešto za čim sam najviše žudjela. Budila je u meni najpozitivnije emocije. Mirisi i okusi su me spontano vraćali u djetinjstvo – na moje „sigurno mjesto“ u kojem sam bila zaštićena i voljena. Bila sam neizmjerno zahvalna majci na trudu koji je uložila. Bilo je nešto u toj piti, kao i u sevdalinki, što je riječima teško objasniti. Jednostavno, trebalo je to doživjeti!

Svaki odlazak iz Zagreba bio je težak. Na aerodrom bi me došli ispratiti roditelji. Svaki put ispred ulaza u aerodrom ostavila bih majku u suzama i oca kako ju drži pod ruku. Okrenula bih se posljednji put i vidjela kako daje zadnju snagu da udijeli osmijeh dok se oči ne vide od suza što su potekle niz već borama „prošarano“ lice. Okrećem se, osjećaj bola probija prsa, disanje je brzo i plitko, i moje su oči pune suza. Ne znam kada ćemo se opet sresti. Najgore je u tim odlascima što je život nepredvidiv i svaki put kada mašem ne znam je li posljednji. Čini mi se kako uvijek dio duše ostane stajati uz moju divnu majku. Sve što znam i sve što jesam dugujem njoj. Neizmjerno sam joj zahvalna, osim na jednom – nije me naučila kako ću jednoga dana živjeti bez nje.

U avion bih sjela žalosna i tiha. U misli bi mi spontano dolazile riječi i melodija pjesme „Tebi, majko, misli lete:“

„Tebi, majko, misli lete,

preko polja i planina,

iz daleka primi pozdrav

od jedinog svoga sina!

U tuđini ja sam sada,

daljina nas rastavila.

Da li ću te ikad više

ja vidjeti, majko mila?

Zaboravit’ nikad neću

tvoje oči blage, mile

i ručice, majko, tvoje“

Jednog dana više me nitko neće dočekati s toplom krumpirušom što „stomak puni, a dušu hrani.“ Tog dana ostat ću bez dijela sebe, možda i najvažnijeg!