Duše uvijek pronađu način prepoznavanja.
Čak i onda kada nismo puno govorile, „čitale“ smo jedna drugu u tišinama između riječi. U spontanim gestama otkrivale smo, i prije nego li riječ „progovori“, dubinu problema. „Prostirale“ smo riječi poput bijela stolnjaka za vrijeme najljepših svečanosti. Ogolile smo dušu do srži. Ulazile u skrovite i tamne dijelove naših bića. Lutale po nestvarnim predjelima naših univerzuma.
Nismo imale mnogo, ali smo znale da imajući sebe, imamo sve. Odlučile smo to što imamo podijeliti. Znale smo da možemo biti povrijeđene. Riskirale smo. Otvarale smo „vrata“ naših propusta i „prozore“ naših mana. Bez suđenja. Bez osude. Očistivši naslagane „ladice“ naših emocija, ostajala bi samo ljubav. Podrška. Duboko razumijevanje. Očišćene od nataloženih osjećaja udahnule bi novu snagu. Svijet bi tada postao ljepše mjesto za život.
-Teško mi je… – požalila se Mila jednog petka na zajedničkom druženju.
-Što? I tebi isto? Mislila sam da je samo meni. – komentirala je Sara.
-Nisam niti ja dobro! – dodala je Elena.
-Teška su vremena, normalno da nam je svima teško! – zaključila sam.
Znala sam već na samom početku: četiri različita cvijeta činit će najljepši buket jednog dana kad procvjetaju.
__________________________________________________________
Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)
purpurnirukopis.com 