Bile smo nas četiri – žene suncokreti – mudre, snažne i ispunjene. Znale smo ako se ne budemo držale skupa „vjetrovi“ će zamesti tragove koje ostavljamo za sobom. Držale smo se zajedno, čvrsto. Naučile smo skupa „letjeti kao ptice,“ biti „slagalica“ koja je dio jedne cjeline. Naučile smo otići kao „oluja,“ pasti kao „gnjila kruška sa stabla“, plakati kao „ljuta godina,“ ponašati se kao „guske u magli“, praviti se da smo „pozobali svu mudrost zemaljsku,“ pričati kao „navijene“, smijati se kao „luđakinje“…
Često bismo se smijale, onda plakale, zatim bi se opet smijale, pa ponovo plakale. Tako nekoliko krugova, dokle god krug ne bi zatvorile. Bio je to fantastičan osjećaj – otpuštanja i prihvaćanja. Nastao bi tada mir. Zavladala bi tišina u kojoj su se naše duše dodirivale ispravljajući sve ono čime su bile povrijeđene. Rana je bilo mnogo, ali ljubav je odlučila biti jača. Ljubav je obasjavala naša bića i odnosila u mrak sa sobom sve naše propuste. Odlazile bismo tada svojim domovima bez pozdrava, bez riječi.
***
Legenda kaže kako je nekoć suncokret bio običan i neugledan cvijet. Svi poljski cvjetovi i životinje stalno su mu se rugale zbog njegove ružnoće, jednostavnosti i usamljenosti. Zbog toga je noću cijelo vrijeme bio spuštene glave. Međutim, ujutro bi suncokret digao glavu i cijelo vrijeme pratio sunce. I tako svaki dan. Jednoga dana sunce je odlučilo nagraditi tužni cvijet za njegovu vjernost i ljubav te mu pokloniti boju svojih zraka. Od tada se više nitko nije rugao suncokretu. Postao je najljepši i najviši cvijet u polju uvijek obasjan zracima sunčeve svjetlosti.
_____________________________________________________________________
Crtica iz romana: Suncokreti, čokolada & Pariz (Branka S.)
purpurnirukopis.com 