Bijela breza

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Usamljenost boli. Samoća je zdrava.

Tih prvih godina odlaska od kuće najčešće sam bila usamljena. Okružena ljudima, ali usamljena – u svojoj frustraciji, anksioznosti, stresu, problemima, besperspektivnosti, izgubljenosti. Počela sam se plašiti vlastite osobe koju sam povremeno viđala u ogledalima, koja su visjela po stanu ili slučajnim okretanjem glave prema izlogu u kojem bi ugledala svoj odraz. Sve manje sam se prepoznavala u njemu. Sve češće bih vidjela sjenku koja mi je bila nalik, ali nije bila ja. Bojala sam se te utvare koju sam sve češće susretala u zrcalima. Imala sam svijest o tome da tonem, ali nikako nisam mogla utjecati na tijek događaja. Neki unutarnji glas mi je govorio da upravo tako treba biti. „Sjedi, slušaj i uči!“ mogla sam jasno čuti u trenutcima tišine. Tako je trebalo biti, za moje dobro, za moj napredak.

-Sazrijevaš. Normalno je da si postala ozbiljnija! –  pojedinci su mi dobronamjerno govorili, kada bih otvoreno progovorila o svom problemu bezvoljnosti i povučenosti. 

-Ne može ovo biti sazrijevanje. Odrastanje je rast, a ja tonem… – razmišljala sam u momentima pribranosti i povlačila se još dublje u sklonište vlastite duše, ne bi li tamo pronašla mir i utjehu.

Međutim, rastemo i kad padamo! Padamo da bismo rasli!

U Pariz je stigla jesen. Vratili smo se svi svojim obavezama. Te jeseni sam počela volontirati u jednom vrtiću u kvartu iz više razloga. Prvi je bio kako bi što bolje „uhvatila“ francuski jezik. Bila sam okružena Francuzima, koji osim svog jezika nisu baratali ni s jednim drugim. Zahvaljujući takvom okruženju uskoro sam progovarala svoje prve rečenice na francuskom jeziku (uz njihove manje ili veće korekcije). Drugi je cilj bio umanjiti cijenu vrtića s vrtoglavih 1600 eura, koje smo do tada plaćali, na 250 eura. Treći, i za mene tada jako bitan razlog, je bio što sam se osjećala napokon korisno, mogla sam pridonijeti našem zajedničkom budžetu. 

Jesenje dane obično bismo kratili negdje u nekom obližnjem parku ili šećući gradom i razgledavajući znamenitosti. Bio je početak mjeseca studenog. Otišla sam sa sinom u obližnji park, koji do tada nismo nikada posjetili. Vani je bilo prohladno, ali sunčano. Zubato sunce odavalo je dojam da je toplije nego što jest, međutim samo mala sjena, kada bi sunce prekrio oblak, odavala je stvarnost mjeseca studenog – hladnoća  je progrizala ruke i lice. U parku se igralo nekoliko djece. Moj sin je veselo pohitao prema njima i prihvatio igru. Uvijek mi je bilo fascinantno s kojom lakoćom djeca sve prihvaćaju! Sjela sam na slobodnu klupu. Gledala sam kako se veselo igraju i hihoću. U jednom trenutku pogled mi je skrenuo u desno i istog trena sam se skamenila. Na par metara od mene stajala je bijela breza. Okrenula sam se oko sebe da vidim gdje sam točno. Bila sam usred zgrada. Osim par grmova i nekoliko cvjetova, daleko od svega, usred popločenog parka, osamostalila se prekrasna bijela breza. Najednom, srce mi je zaigralo. Tračak nade se vratio. Cijeli život sam fascinirana stablom bijele breze. Betula Pendula Roth, bijela breza, naraste do 30 metara visine, vitka debla, duboka korijena i glatke, bijele kore. Kako stari, kora postaje nepravilna i gruba. Grane su viseće, crvenkastosmeđe boje i ljepljive. Nisam se čudila što ju vidim samu u parku jer je prilagodljivo i izdržljivo stablo i ono što mnogim stablima ne bi „pošlo za rukom“ njoj uspijeva.

Još od pretkršćanskih vremena slavenska plemena su brezu smatrali, između ostalog, simbolom prelaska smrti u uskrsnuće, odnosno novi početak. Predstavlja je i obnavljanje i pročišćavanje trenutne situacije, kao i zaštitni simbol povezan sa čovjekovim životom. Nada se vratila u moje biće. 

***

U Devetačkim brdima, uz sva moguća stabla, nalazila se i jedna jedina bijela breza. Na prvu mi se odmah svidjela, onako elegantna i manja od svih ostalih stabala u njezinoj blizini. Bila je i blizu bakine i djedove kuće pa sam se mogla nesmetano igrati pod njom. Ljetne praznike provodila sam u brezinom hladu. Voljela sam kad zapuše vjetar i zanjiše njezine grane, a lišće zašušti i počne proizvoditi čudesnu glazbu, koja me je posebno radovala. Voljela sam i njezin miris. Ponekad bih otkinula komadić s njezina debla i mirisala ga dugo, dugo. Bio je to miris čiste svježine. Nosila bih koru toliko dugo dokle god ne bi i zadnji trag „parfema“ ispario. Jednom sam odlučila kušati brezu. Čak i okus mi je prijao, ali sam odlučila da ne želim pojesti jadnu brezu, ipak mi je ona bila tih dana, u većini slučajeva, jedini prijatelj. Ispod breze napravila sam svoju “radionicu” kolača, posuda i razno raznih igrački, koje su moje vrijedne dječje ruke izrađivale od smjese blata i vode. Često bi mi svraćali moji imaginarni prijatelji na kolače, popiti kavu ili kupiti neku novoizrađenu posudu, čija namjena nije bila do kraja jasna. Rado sam se družila s njima. Pričali bi mi koje kakve zgode i priče koje bi me često nasmijavale do suza. Nerijetko bi cijelo selo odzvanjalo od mog smijeha.

-Čudna si!

-Baš si neobična!

-Stvarno si jeziva!

-Nešto nije u redu s ovim djetetom!

Neprestano bi komentirali ljudi koji su onuda prolazili i gledali me kako se „sama sa sobom smijem.” Međutim, mene to niti najmanje nije diralo! Uživala sam u društvu svojih novostečenih prijatelja i nisam imala namjeru prestati se smijati.

Jednoga dana, djed je došao s posla. Zatekla sam baku i njega kako ozbiljno pričaju na verandi. Nakon nekog vremena djed me je pozvao da dođem k njima.

-Sine, kakav ti je bio dan? – upitao je.

-Lijep! A tebi djede?

-Dobar! Umorio sam se od posla, al umor je dobar! Jesi se s kime danas družila?

-Jesam djede! Imam puno novih prijatelja! – uzbuđeno sam rekla.

-Fino, fino! A tko su ti novi prijatelji? Je l’ neko iz sela?

-Ma jok djede, oni su dosadni!

-Pa oklen su onda?

-Odasvud!

-Pa, šta kažu?

-Pričaju mi razne priče!

-Kake priče?

-Stari stric Mate mi je pričao kako su se on i strina Anka upoznali i zaljubili. Kaže mi kako vaša mama nije bila zadovoljna sa snajkom isprva, al’ da ju je kasnije puno zavoljela. Bila je i stara strina Anka, ona se samo kikotala dok je stric pričo. Došla je i tetka Kata, pričala mi je o tome kako su posadili brezu, gdje se igram, na njezin trideseti rođendan. Navratio je i pradjed, on je jedini nešto ljut. Kaže da ima nedovršenih poslova ovdje koje ću ja morati završiti jer ga jedina slušam. Baka i djed su sjedjeli i slušali raskrečenih očiju.

-Od kud tebi sve te priče?- naposljetku je upitao djed.

-Pa od njih! Od kud drugdje, djede!?– čudila sam se djedovu pitanju.

-Slušaj me dobro, zabranjujem ti da više pričaš s njima! Jesi razumla? – zapovjedio je strogo.

-Ali zašto? S kim ću se onda igrati?

-S djecom iz sela.

-Oni su mi dosadni! I boje se igrati sa mnom! – odgovorila sam potišteno. 

-Sine, nađi nekoga! Selo je puno djece! Više da nisam čuo da pričaš s tim ljudima!

-U redu djede! – međutim, naredbu o pronalasku „normalnih prijatelja“ nisam poslušala. Nisam tada mogla shvatiti u čemu je problem.Bila sam sretna igrajući se ispod breze s „prijateljima“ koje sam već imala.

Nakon našeg razgovora, baka i djed su, do dugo u noć, nešto šaputali. Kasnije sam, kao odrasla osoba, saznala da su priče koje sam prepričavala bile istinite. Nitko niti dan danas ne zna objasniti od kuda i kako. Ja sam znala, barem sam tada znala, da je tanka granica između čovjeka ovdje i čovjeka tamo. Rodimo se kao otvorena bića, a život nas onda brusi u ljude koji pašu onima koji nama vladaju. Ostati u vjeri, u svom subjektivnom intuitivnom uvjerenju je teško u svijetu koji traži empirijske dokaze. Neke stvari jednostavno nisu objašnjive, a čini mi se da je i bolje da tako ostane. Povjerenje je najviši stupanj kojem možemo težiti. Ono nas dovodi da unaprijed nešto prihvatimo za istinito, ne tražeći dokaze. Donijela sam odluku da ću vjerovati. Ponekad mi je teško povjerovati u sve stvari kojima sam svjedočila kao djevojčica, čine mi se kao san, iako u sebi dobro znam da sam živjela mistično iskustvo života i smrti.

Čudne su se stvari događale kod moje bijele breze, koju sam od milja zvala „Breznica.“ 

***

Bio je kolovoz. Dani su bili nepodnošljivo vreli. Igrala sam se ispod breze, koja mi je pružala hladovinu i zaštitu od sunca. Iznenada se pojavio pradjed koji je bio vidno uzrujan.

-Slušaj ćeri, slušaj me dobro! Moraš odmah otići i reći odraslima da se hitno morate vratiti nazad u Zagreb. Ovdje više nije sigurno!

-Šta pričaš? Kako nije sigurno? – nisam razumjela što mi pradjed pokušava reći.

-Sine, uskoro će rat i neće biti dobro. Za koji dan sve ovo će gorjeti!

-Šta je to rat? – naivno sam upitala. Prvi puta sam se tada susrela s tim terminom.

-Sine, poleti i svima reci. Nek bježe što prije. Najbolje ako mogu još večeras!

Potrčala sam prema kući. Baka je bila na verandi gdje se nalazila peć na kojoj je kuhala ručak.

-Bako, bako, javio mi se pradjed. Kaže da će rat! – povikala sam iz sveg glasa.

Baka me je povukla k sebi i stavila ruku na usta.

-Šuti blento jedan! – rekla je kroz zube. Šta ti je reko?

-Reko je da što prije idemo odavde. Kaže, najbolje još večeras. Uskoro će sve ovo gorjeti.

Baka me je poslala da se odem igrati. Nastavila sam sa svojom igrom pogledavajući na baku koja je bila vidno uzrujana. Djed je došao predvečer. Baka i on su nešto između sebe pričali. Uskoro sam vidjela baku kako pakira neke stvari. Malo iza toga uzeli su me pod ruku i počeli se spuštati niz Devetačku padinu. Uskoro su roditelji došli po mene i krenuli smo u Zagreb. Cijelim putem roditelji su šutjeli. Djelovali su prilično zabrinuti. Osjećala sam da se nešto događa, ali nisam znala točno što. Nisu prošla niti dva dana od našeg povratka u Zagreb, a sirene su najavile početak rata.

-Kako si pobogu ovo mogla znati? – upitala je mama vidno uzrujana cjelokupnom situacijom.

-Pradjed mi je rekao! – odgovorila sam.

-Kakav pradjed!? Pradjed je već godinama pod zemljom! – još više se uzrujala majka.

-Možda je umro, ali nije mrtav! – mirno sam rekla.

-Šta ne valjda s tobom, dijete drago? – rekla je ovaj puta zabrinuto.

-Sve je u redu sa mnom, mama. I sve će biti dobro!

-Ideš ti meni psihologu na razmatranje prvom prilikom!

-Šta je to?

-Nije šta već tko! Saznat ćeš uskoro!

-Mama samo da ti kažem još da se ne brineš. Rekli su mi moji prijatelji da će neko vrijeme komunikacija biti spriječena i da nećemo ništa čuti o našima, ali svi će naši ostati na životu! Sve će biti dobro!

-Kako to misliš?

-Sve će biti dobro, mama! Ne brini! Naši svi će biti dobro!

I jesu, naši svi su na kraju bili dobro!

***

Već sam se bila navikla na život u Parizu. Često sam svraćala do parka gdje je bila „moja“ bijela breza. Gledala sam njezine promjene, gledajući i svoje. Činilo mi se da se zajedno mijenjamo. Nije joj bilo lako opstati u buci velikog grada, konstantno izložena ljudima, koji i nisu previše marili za nju. Stalno okružena nekim, ali tako usamljena, baš kao i ja, razmišljala sam često. Djelovalo je kako breza puno bolje podnosi vrijeme nego prisustvo čovjeka. Takva sam bila i sama! Često bih skuhala kavu, pa iz crvene džezve na točkice prelila ju u termo čašu i otišla do parka. Sjela bih tik do nje, očekujući, valjda, da će mi nešto reći. No, nije nikada ništa rekla! Samo sam ja njoj, onako u sebi, prepričavala svoje dane. Kada bi se zaredali kišni dani teško mi je padalo što ne mogu barem na trenutak sjesti i popiti kavu pored nje. Međutim, tada bih barem prošla onuda uvjeriti se da je s njom sve u redu. Stajala je ona ponosno, velika i lijepa, izdižući se iznad svega. Vraćala me je u djetinjstvo, u neka bezbrižna vremena. Davala mi je nadu da uvijek mogu početi ispočetka.

Kako je vrijeme letjelo, tako je i brzo došao period uživanja ispod breze. Bio je svibanj. Malenog sam odvela u vrtić, usput uzela kavu i sjela na klupicu ispod breze. Izvadila sam knjigu koju sam već duže vrijeme čitala. Mučila sam se s čitanjem te knjige. Dođu tako neke knjige pod ruku i budu baš teške za razumijevanje. Knjiga koju sam čitala je bila od jedne suvremene hrvatske spisateljice koja se u njoj bavila tematikom žene. Osim što su teme bile same po sebi zahtjevne, rečenice koje su se nizale bile su naporne za čitanje. Vraćala sam se iznova i iznova na početak odlomka kako bi razumjela „što je pjesnik htio reći.“ Inače, kada se mučim s knjigom odložim ju u nadi da će doći vrijeme kada ću ju ponovo početi čitati i uspješno pročitati. U ovom slučaju sam bila uporna. Silno sam željela shvatiti spisateljičinu priču, kao i samu dubinu poruke koju je ona nosila.

-Želiš li razgovarati? – začula sam muški glas,vidjevši sjenu koja se  nadvila nad moju knjigu.

-Nemam vremena… – nisam niti dizala glavu s teksta. Uronjena u razumijevanje rečenica koje su se prostirale ispred mene, nisam bila do kraja svjesna situacije u kojoj sam bila. 

Ispijala sam kavu i čitala, zastajkujući, vraćajući se na početak pročitanog, ali ne dižući glavu.

-Želiš li možda sada pričati? – nakon nekog vremena ponovo sam začula isti muški glas. Ovaj puta sam podigla glavu. Ispred mene se nalazio prelijep tamnoput muškarac prodornih plavih očiju, rekla bih u ranim tridesetima. Uhvatila me nervoza. Situacija je bila poprilično neobična. 

-Oprostite, zaista mi nije do razgovora. – osjećaj neugode preplavio je moje tijelo.

-U redu. Tu sam ako poželiš popričati s nekim. – nasmiješio se, a red pravilno posloženih zubi došli su u prvi plan. Bio je to najljepši muškarac ikada viđen. Ono što je bilo čudno, a prolazilo mi je glavom, muškarac u meni nije budio nikakve emocije. Divila sam se njegovoj nestvarnoj ljepoti i na to me je sve stalo. Bilo mi je pomalo čudno da mi nije bio niti malo privlačan kao muškarac.

Uskoro je nestao. Okretala sam se okolo sebe ne bi li ga ugledala, ali ga više nisam vidjela. Vratila sam se čitanju. Ne znam koliko je vremena prošlo.

– Jesi li sada za jedan razgovor? – prepala sam se kada sam ga ponovo začula.

– Recite Vi meni o čemu bi Vi samnom razgovarali? – trudila sam se prikriti nervozu. Činilo mi se i više nego očito da sam nabasala na jednog od onih luđaka koji napastuju žene po parkovima i sličnim mjestima.

– O tome što te muči! – brzo je odgovorio.

– A kako znate da me nešto muči? I kako to da znate da govorim hrvatski? – tek sada sam osvijestila da mi se čovjek usred Pariza obratio na hrvatskom jeziku.

– Znam ja sve o tebi, Branka! – kada je izustio moje ime poželjela sam pobjeći i već sam pogledom tražila ljude u blizini u slučaju opasnosti. Tko je ovaj manijak koji je znao moje ime i što želi od mene, pomislila sam.

– Niti ja o sebi ne znam sve, lijepo da netko postoji tko to zna! – našalila sam se. Šala je često bila moja samoobrana u neugodnim situacijama.

– I, što mi želiš reći? – bio je uporan.

– Nemojte se ljutiti, ali zaista nemam vremena za razgovor i ne znam o čemu se točno radi. Nemam Vam ništa za reći.

-Tu sam kad poželiš razgovarati. – sjeo je na klupu nedaleko od klupe na kojoj sam ja sjedila.

Trudila sam se vratiti čitanju i pričekati nekoliko minuta, koliko bi bilo pristojno, i pobjeći. 

– Mučiš se s tom knjigom. Životna je, ali nije o životu! U njoj tražiš priču o ženi koja bi ti bila slična i uz pomoć čije bi priče našla odgovore u svom životu. Moraš malo bolje gledati u sebe i oko sebe. Ti sama pišeš svoju priču! – rekao je mirnim glasom. Cijela situacija mi je stvarala dozu nervoze s jedne strane, ali i intrigirala s druge. Tko je ovaj lijepi čovjek i što hoće od mene? Kako je sve što je govorio mogao znati o meni? Uskoro sam shvatila da je mogao vidjeti da čitam knjigu na hrvatskom i obratiti mi se tako jer i sam govori moj materinji jezik. Jedna misterija je bila riješena. Kako je mogao znati kako se zovem, ostalo je visjeti u zraku. O tome kako je pogodio zašto čitam baš tu knjigu, bilo mi je preteško za shvatiti da bih se upuštala uopće u tu zagonetku.

– Pogledaj ovu bijelu brezu. Cijeli život si očarana stablom breze, a toliko si malo toga naučila od nje. Kako je znao za moju fascinaciju brezom? Srce mi je počelo divljački tući. Situacija je bila krajnje jeziva i bizarna u isto vrijeme. Priču o brezi ni najbliži moji prijatelji nisu znali. 

– Oprostite, ali od kuda Vam ideja da mi se sviđa breza? – hinila sam ravnodušnost.

– Sve ja znam o tebi, uključujući i ono što ćeš ti tek saznati. – rekao je to toliko sigurno da sam mu povjerovala. 

– Uf, onda Vam sigurno nije lako sa svim tim informacijama! – našalila sam se ponovo, vjerujući kako time odlično prikrivam stvarni osjećaj straha koji me je preplavljivao. 

– Ja te čekam. Kad si spremna – kreni. – Ovaj put ton mu je bio oštar. Umjesto odgovora nastala je tišina.

Pravila sam se da čitam. Međutim, nisam se više mogla fokusirati na tekst. Željela sam otići, ali nešto me je držalo prikovanu za klupu.

– Kako se zovete? Red bi bio da i ja Vaše ime znam kad već Vi znate sve o meni.

– Nakon nekog vremena podigla sam pogled s knjige i odložila ju u stranu.

– Simon.

– Čudno ime. – pomislila sam.

– Čudno ime, čudnog čovjeka. Tako bi nekako ti to rekla, zar ne? –skamenila sam se. Upravo bih ja to tako rekla.

– Što Vas točno zanima o meni?

– Ništa mene ne zanima o tebi. Rekao sam ti da sve znam. Ja samo čekam da ti kažeš ono što te muči i da popričamo o tome.

– Zanimljivo. Sve znate o meni? – nekoliko trenutaka razmišljala sam o pitanju s kojim bih mogla potvrditi to što je tvrdio.

 – Koji je moj najveći strah?

– To je lako! – nasmiješio se – Strah od ljudi.

– Netočno! – povikala sam pobjedonosno poskočivši s klupe.

– Je li? – ozbiljno je rekao.

– Razmisli još jedanput.

Zastala sam. Zamislila sam se nad time što je rekao. Nakon nekog vremena shvatila sam da je imao pravo. Iako sam sebe i druge uvjeravala da patim od entomofobije, činjenica je bila da su ljudi bili moj najveći strah.

– Oprostite, od kuda ste? I od kuda Vam informacije o meni? – nisam bila spremna upuštati se u daljnju konverzaciju s nepoznatim čovjekom. Ovoga puta se nisam niti trudila prikriti nervozu.

– Žao mi je, ali na ta pitanja ti ne mogu odgovariti! 

– Očekujete od mene da Vam pričam o svom životu, a ja ne mogu znati s kime razgovaram?

– Razgovaraš s prijateljem.

 – Na njegove riječi nasmijala sam se na sav glas. 

– Teško! O ljudima koje zovem prijateljima znam barem osnovne informacije, npr. od kuda su.

– Ovdje nismo da bismo govorili o meni! – rekao je blago – Ovdje smo da bi razgovaramo o tebi i onome što te muči. Vjeruj mi! Moraš početi vjerovati ljudima! 

– Kako vjerovati nekome koga ne poznaješ?

– Jednostavno, doneseš odluku da želiš vjerovati. Prestani sve analizirati! Previše ti vremena i energije oduzima konstantno analiziranje svega. Opusti se malo i prepusti, oslobađajuće je, vjeruj mi.

– Život ne funkcionira po tom principu!

– Misliš, ti ne funkcioniraš po tom principu?

– Kako god! 

– Koliko god se trudila ne možeš zadržati ljude, niti izbjeći neželjene situacije… Ne možeš pobjeći nečemu što ljudi nazivaju sudbina.

– Glupost! Ne možeš niti živjeti od danas do sutra. Ne možeš niti površno pristupati stvarima. Vjerujem, ako ulažem u nešto, veće su šanse da to nešto uspije.

– Vjeruj u što god želiš, ali to ne znači da je to nužno istina. Ne drži se tako čvrsto za išta na ovome svijetu. Sve je sklono promijeni. Pogledaj dan. Dobar je po svojoj definiciji jer je svijetlo. Svijetlo daje život, omogućuje rast, rad, učenje… Međutim i danu je potrebno da se malo odmori, pa nastupi noć. Sve se mijenja – godišnja doba, dan-noć, mladost-starost, život-smrt … i mišljenje se mijenja, kao i čovjekova istina. 

– Istina ostaje istina!

– Zaista?

Ušutjela sam. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini. 

– Moram ići… – rekla sam i počela se dizati s klupe.

– Znaš da ne moraš! Bježiš, kao i obično!

– Dosta! Tko si ti? Što želiš od mene? – ton mojega glasa je postao izrazito neugodan. 

– Ništa, ništa ja ne želim od tebe. Ja sam tu za tebe! – mirno je odgovorio. Počela sam se histerično smijati.

-Ti si tu za mene? Jesi li ti normalan čovječe??? Dođeš, od ne znam ni ja kuda i upadneš s nekom spikom. Kad me već tako dobro poznaješ, onda vjerojatno znaš da se teško otvaram ljudima!? – bila sam jako uzrujana. 

– Naravno! Ali, kao što rekoh, sve je podložno promijeni, pa tako i tvoje stanje zatvora u kojem se nalaziš! Misliš da ćeš još dugo izdržati ovako?

– Je l’ bitno?

– Meni je jako bitno! Jedna si mi od najvažnijih osoba!

– Koji si ti luđak?! Prvi puta se vidimo i ja sam ti jedna od najvažnijih osoba??? – osjećala sam da nemam kontrolu nad vlastitim emocijama. Postajala sam sve agresivnija.

– Jednog dana ćeš shvatiti. Ali, prestanimo pričati o meni, pričaj o sebi! Tvoje klasično prebacivanje loptice na susjedni teren kod mene ne pali!

– Stvarno nemam vremena za ove ludorije! Vjerujem da je ovo spačka nekog od mojih frendova koji su te nafilali nekim informacijama o meni i sad si došao provocirati.

– Je li? – zagonetno se nasmiješio – Je li itko od njih zna priču o brezi?

– Mogla je biti slučajnost!

– Ali, slučajnosti ne postoje, tako bar ti tvrdiš.

– Postoje iznimke!

– Ne postoje. Postoji netko tko je samo promijenio smjer kretanja prema onom putokazu koji mu je namijenjen.

– Vjeruješ li u čuda? – pokušala sam ponovo preusmjeriti razgovor.

– Naravno! Samo, potrebno je puno molitve da bi se čuda i dogodila.

– Znači, vjernik si?

– Naravno! 

– Vjeruješ li da se ja mogu promijeniti?

– Ti se konstantno mijenjaš! – zastala sam na te njegove riječi. Ja se mijenjam. Istina. A cijelo vrijeme živim u okovima toga da „tapkam na jednom mjestu.“

– Zašto imam osjećaj da stojim na jednom mjestu?

– Jer ti je tako lakše naći opravdanje za nekretanje prema naprijed. Rast je izuzetno težak dio čovjekova života. Trebaš ga prvo biti svjesna, a onda biti i hrabra u prihvaćanju i razumijevanju.

– U čemu je, onda, moj problem?

– Znaš i sama! Pogledaj malo dublje u sebe i budi iskrena prema sebi. Često govoriš: pogledaj se u svoj odraz u ogledalu, ali ne onom na zidu, već u ogledalu unutar sebe. Kakva je slika? Mudrijašica si ti, ali stalno bježiš od toga! Pusti sve te koji su te povrijedili. Moraš oprostiti da bi krenula prema naprijed. Bez oprosta nema pomaka!

– To je teško! – uzdahnula sam duboko. 

– Teško je živjeti, ali da nije tako, ovaj život ne bi imao smisla!

– Ne mogu oprostiti onima koji su mi nanijeli zlo!

– Moraš! Zbog sebe, zbog svoje budućnosti. Jednom si skoro završila u raljama smrti, sjeti se. – protrnula sam. Kako je znao za to? Bolest koju sam nekim Božjim čudom pobijedila bila je već daleko iza mene. Nisam ju spominjala često i pričala bih o njoj samo odabranima. A i za njih sam birala riječi. Pravu istinu bola i patnje koju sam proživjela samo sam ja znala. I trudila sam se da tako ostane. Ožiljak i fizički i psihički je nešto što će me pratiti cijeli život. Uspijevala sam oba spretno kamuflirati.

– Ne želim pričati o tome! Samo o tome ne!

– Moraš se suočiti s time! Razmisli što te je dovelo do toga?

– Ljudi. Prokleti ljudi.

– U krivu si! Dovela si samu sebe! Nitko ti ništa ne može napraviti ako ti to ne dozvoliš.

Tišina. Istina je bila da sam ja dozvoljavala ljudima da me ranjavaju. 

– Postoje zli ljudi kojih se ne možeš riješiti. Uvuku te u svoje ralje i dok se snađeš mrtav si.

– Istina. Postoji zlo! Međutim, ti si ta koja vlada svojim životom i treba imati na umu da zlo vreba. I na kraju dana opet si ti odgovorna ako ti zlo nanese zlo.

– Što trebam raditi?

– Prvo, oprosti. Ostalo će doći samo od sebe.

– Ne mogu….Ne znam kako…Previše me boli! – počela sam plakati. Osjećala sam se krajnje bespomoćno. Netko je dirnuo u mjesto koje je godinama zakopano naslagama laži, koje sam sama sebi pričala kako bih opravdala postojanje provalije koju sam kopala duboko u sebi. Rečenice, koje ni u snu nisam mogla sanja i nekome izreći, govorila sam tom nepoznatom čovjeku. Izvlačila sam iz te „crne rupe“, koja me je sve više zarobljavala, sve mračne tajne koje su ležale. Jedna po jedna ugledavši „svjetlo dana,“ kao da bi dobila krila i napustila me, ostavivši iza sebe veliko olakšanje. Činilo mi se da iz tih rupa krvarim. Bol je bila i fizička i psihička, jasno sam ju mogla osjetiti. Na kraju sam pala na pod. Sklupčala sam se poput fetusa u majčinoj utrobi. Kad su me sve boljke napustile, osjetila sam potpuni mir. Podigla sam se s poda i vratila nazad na klupu. Nepoznati muškarac je došao do mene, sjeo pored i zagrlio me.

– Sve je dobro! – u toj bizarnoj situaciji, niti meni samoj do kraja jasnoj, osjetila sam ogromno olakšanje, otpuštenje grijeha koji su bili zarobili moje biće.

 – Otpratiti ću te doma…Moraš se odmoriti! 

– Hvala! – jedino je za što sam imala snage reći.

Hodali smo jedno pored drugog. Pomalo ošamućena, nisam niti bila svjesna kamo idem. Pratila sam njega, koji je odlično znao put do moje zgrade. Više nisam postavljala pitanja od kuda zna sve što zna. Odlučila sam mu vjerovati i ta odluka unosila je u mene mir.

– Bilo bi lijepo da razmijenimo brojeve telefona. Mogli bi ponekad popiti kavu? – predložila  sam mu kad smo stigli pred moju zgradu.

– Nema potrebe. Doći ću opet kada me budeš trebala… Uostalom, uvijek sam tu! – namignuo je i sjeo je na svoj bicikl. Uputivši mi najljepši osmijeh, odvezao se. Pratila sam ga pogledom do kraja ulice. 

Ušetala sam vidno iscrpljena u stan. Odložila sam stvari na komodu koja je bila u hodniku. Ušla u dnevnu sobu i legla na trosjed.

– Kakav čudan dan! – pomislila sam i utonula u san.

***

– Doći ću opet kada me budeš trebala … – odzvanjaju mi stalno njegove riječi.

Očito da mi još uvijek nije bio potreban, kad bude, vjerujem da će ponovo doći!