Emina

(iz serije priča ” DŽEZVA KOJA JE NAPRAVILA KRUG”)

Thanks for joining me!

Pariz me je dočekao otvorenih vrata, a ja sam ih svom snagom trudila se zatvoriti. Strah od nepoznatog bio je veći od radoznalosti. Zagrebački stan na prvom katu zamijenili smo za pariški na petom. Živjeli smo na adresi Rue de la Saussière broj 26. Stanovali smo u prekrasnom stanu čiji je pogled pucao na Grand Place, maleni trg koji je bio centar kvarta. Na uglu zgrade, točno ispod našeg balkona, bio je restoran La Verrière, okupljalište Crème de la crème tog dijela Pariza. Nasuprot naše zgrade nalazio se trgovački centar Les Passages. U susjedstvu sam imala teretanu, nekoliko kafića, restorana, ljekarne, dućane, kino, škole i vrtiće. Rekla bih idealna četvrt za obiteljski život. Gledajući dolje, s balkona, na svijet što mi se prostirao kao na dlanu, činilo mi se kao da su se svi snovi ostvarili, međutim, nemir je u meni bio prisutan i nije imao namjeru otići. Prvih mjeseci mahnito sam se hvatala za svaku francusku riječ, nastojeći ju zapamtiti i smjestiti u određeni folder – doktor, trgovina, vrtić. Jezik mi je bio potreban zbog preživljavanja. Strah od toga da će se dogoditi nešto loše i da se neću snaći stvarao je razorne potrese, uznemiravajući cijelo moje biće. Epicentar bi započinjao kao strujni udar u glavi i spuštao se do srca koje je luđački udaralo. Grudi bi se stezale. Suze potekle same od sebe. Hvatajući dah, brišući destruktivne misli, trudila sam se vratiti u normalu. Situacija je katkad bila pogubna za ritam moga srca. Nije se htjelo smiriti. Prizor bi izgledao poprilično uznemirujuće. Kao na nekom filmskom platnu koje prikazuje dramatičnu scenu, mogla sam povremeno “vidjeti” sebe. Ugledala bih tada kreaturu koja se razlila po kuhinjskom podu i grca – čas od boli, čas od bespomoćnosti. Ležala bih ponekad na mrzlim pločicama kuhinjskog poda satima, pokušavajajući pronaći smisao dizanja s istih. Činilo mi se kako ne mogu dalje. I kad bih presušila od suza i boli, podigla bih se, stresla, ako bih imala što stresti sa sebe i krenula naprijed. Padala sam i dizala se u tišini – kuhinjskog poda, malenog WC-a, otučene kade, zgužvanog kreveta. Nisam birala mjesto, birala sam samo vrijeme! Trenutak osame da ne naudim onima koje volim. Čin je bio rezerviran samo za mene.

Morala sam pronaći način kako da funkcioniram u tom novom svijetu. Prošli su mjeseci, a stvari se nisu popravljale. Već sam pohvatala neki osnovni vokabular i razmišljala što dalje. Prvo vrijeme probala sam naći posao, međutim, kako Hrvatska tada još uvijek nije bila u EU, bilo je gotovo nemoguće ga za dobiti. Prijavila sam se na burzu. Obišla par Head Hunter agencija, posla za mene nije bilo. Odlučila sam kako ne želim gubiti vrijeme i prijavila sam se u Croix rouge, Crveni križ, volontirati. Gospođa koja je radila na pultu organizacije dala mi je ceduljicu na kojoj se nalazila ulica i broj te vrijeme kada je sljedeći sastanak volontera. 

Bio je prvi vikend u listopadu. Ušla sam u ogromnu salu u kojoj su se nalazile poredane stolice u pravilnim redovima. Prostorija je bila polupuna. Sjela sam u sredinu. Sve više je ljudi dolazilo i uskoro je sastanak počeo. Morali smo se predstaviti tko smo, kojim poslom bi se bavili i koje vrijeme imamo na raspolaganju. Panika me je uhvatila. Neću znati ništa reći kad dođe red na mene! Javni nastup je moja slaba točka. 

– Bonjour! Je m’appelle Branka et je suis Croate. – glas mi je drhtao, ali sam svejedno nastavila dalje – Željela bih volontirati. Možete me staviti gdje god vam je pomoć potrebna. Loše pričam francuski, ali ću se truditi!

Bila sam crvena kao paprika. Srce je tražilo način kako da pobjegne najezdi adrenalina, koji je u naletima udarao gdje god je stigao po tijelu . Ljudi su pljeskali i pozdravljali me. Kada sam sjela osjetila sam veliko olakšanje. Grč koji sam osjećala u gornjem dijelu leđa, koji se obično događa kad sam u stresnim situacijama, polako je popuštao.

-Hej…ćao…ja sam Emina. Iz Bosne sam! – potapšala me je prelijepa plavuša koja je sjedila točno iza mene.

-Ajmeeee! Ti pričaš „naš“! – oduševljenju nije bilo kraja. Nasmijala se. Dogovorile smo se, šapćući, da ćemo nastaviti pričati kad sastanak završi. „Naš“ je bila lozinka kad bi se sreli ljudi s područja Balkana i onda umjesto da napominjemo kako pričamo jedan od tih jezika, jer stvar je bila i više nego očita, rekli bi pričamo „naš jezik,“ što god to značilo. 

Jedva sam čekala da sastanak završi. U par navrata okretala sam se prema Emini kako bih zapamtila njezino lice. Bojala sam se da ju ne izgubim kad se svi dignemo i krenemo prema izlazu. 

-Hej, pa koliko si dugo ovdje? – započela sam konverzaciju kada smo napokon izašle iz dvorane gdje je bio sastanak.

-Pet godina, bit će u januaru. A ti?

-Došla prije par mjeseci s mužem i djetetom.

-Super! Dobro ti već ide francuski! 

-Hvala! Moraš mi sve ispričati kaj di ima… Ništa ne znam!

-Naravno! Sretna sam da je neko nov došo. Inače, tu je jedna naša iz Crne Gore, zove se Jelika i mlada je, ko i ti. Ima troje djece.

-Zakon! Moraš me upoznati! Jel ima još neko naš?

-Ma imaš ih ovdje u kvartu kolko očeš! 

-Stvarno!? Nisam do sada na nikog naletjela.

-Polako, sve ću ti pokazat! Ne brini…

Dogovorile smo se za kavu. 

Emina je bila jedna od onih ljudi, koje kada vidite, znate da je riječ o čistoj duši. Kraj nje nitko nije mogao proći, bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, a da se ne okrene za njom. Njezina čudesna ljepota nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Duga plava bujna kosa, nebeske oči, rumena usta i besprijekoran ten. I kao da to nije bilo dovoljno njezinom Kreatoru, dao joj je i ljepotu duše. Imala je to nešto, onaj faktor X, koji se ne da opisati, ali svi koji se nađu u njezinoj blizini osjete ga. Dolazio je iz jezgre njezinog bića i poput vala širio se okolo nje, dotičući svakog tko bi joj se približio. 

-Hej! – veslo sam rekla kad smo se našle po prvi put popiti kavu. Išle smo u „našu kafanu“ Le Paris, kako smo kasnije zvale restoran koji se nalazio na Boulevard Jean Jaurès broj 42. Imao je terasu i to je presudilo. 

-Oš cigaru? – ponudila mi je paket netom otvorenih cigareta. 

-Neću, hvala!

-Čuj, ne pušiš? – čudila se – Uz mene ćeš se propušit!

Nasmijale smo se. Osjećala sam se dobro. Napokon vani među ljudima i u dobrom društvu.

-Pričaj, od kuda ti ovdje? – jako me je zanimala njezina životna priča.

-Došla sam prije pet godina s mužem i dvoje djece. Imam kćer od 18 i sina od 14. 

-Ženo, kad si ih rodila? S 15? – ostala sam u šoku, mislila sam da je mojih godina– oko tridesete.

-Ma šta ti je!? Imam ja godina! – zagonetno se nasmiješila i nastavila – Dakle, dvoje djece, jedan muž. To ti se zove biti blento! 

Opet nas je uhvatio luđački smijeh. U restoranu su svi pogledavali prema nama. Bilo mi je neugodno, ali ne toliko koliko mi je bilo zabavno!

-Moramo biti tiše, izbacit će nas! – jedva sam izgovorila između napada smijeha. Što smo se više pokušavale smiriti, više nas je hvatao! Vrhunac cijele situacije je bio kad smo u napadu smijeha obje istovremeno zagraktale, a Emina pala sa stolice. Trenutak je bio toliko epohalan da ćemo svaki sljedeći susret prepričavati tu nepriliku.

-Prije Pariza, živjeli smo par godina u Njemačkoj, a prije toga u Hrvatskoj. Izbjeglice smo iz Bosne od ’93. Krenuli smo za boljim životom, al ga još pronašli nismo! – nije bilo primjereno situaciji, ali uhvatio nas je smijeh na posljednje izrečeno. Ona je jednostavno i najtužniji događaj toliko zabavno prepričavala da smo svako malo priču prekidale hihotom. 

-Ajme! Stvarno si toga onda morala proći na putu do Pariza. A čime se baviš? – upitala sam.

-Umjetnik sam, neshvaćen, a kakav umjetnik more bit!? Kad je rat kreno studirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Onda je došlo ovo govno koje nam je svima sjebalo planove. Prvo smo krenuli u Hrvatsku u nadi da će biti bolje, međutim, nismo bili dobro prihvaćeni. Onda smo otišli za Njemačku, bili par godina i poželjeli neku promjenu i tako došli vamo. Ne volim ni ovdje biti! Mrzim ove ljude, al volim ovaj grad. Daje mi inspiraciju za fotografiju, kojom se isto bavim. A tako sam i završila u Crvenom križu, prvo kao osoba koja je trebala njihovu pomoć, a onda i ko neko ko im pruža usluge fotografiranja na različitim događanjima. 

Izvadila je mobitel, čija je prednja fronta bila izgrebena. Pokazala mi je svoje radove, nešto slika i neprekidan niz fotografija.

-Ajme, koja divota! Pretalentirana si… predivno! – ostala sam ugodno iznenađena viđenim. Imala je oko za fotografiju, za detalje. Igre svjetla i sjene stvarale su dubinu. Odlično je fotografirala portrete ljudi, čiji bi se karakter takvom jasnoćom ocrtavao da sam pomislila kako osobe koje mi pokazuje poznajem. S druge strane ono što je slikala otkrivalo mi je bol koju je proživljavala tijekom svih tih godina. Kao kad čitam neku tužnu pjesmu i pred očima vidim situaciju, tako sam i ovdje, samo obratno, mogla vidjeti situaciju, a riječi pjesama „recitirale“ su mi se u glavi. Nešto me je duboko dirnulo u tim slikama, suze su krenule. Emina, veličanstvena persona koja je sjedila pokraj mene bila je, do tada, najveći viđeni talent. Dirnuo me trenutak bivanja pored tako posebne osobe. Nisu svi veliki ljudi veliki. Nisu svi mali ljudi maleni. Ona je bila „malena“ čiju veličinu svijet tek treba otkriti!

-Oprosti, ne znam zašto plačem… – bila sam dirnuta. Sastalo se tamo sve. I slike i riječi i poneko djelo. Kao da je došao trenutak da svi ti nakupljeni mjeseci bola izađu i potraže neko drugo tijelo kao utočište. 

-U redu je! Znaš kako kažu: poslije smijeha dolaze suze. Dobro je to…manje ćeš pišat! – smijeh je odzvanjao terasom kafića. Osjetila sam kako dio svih nakupljenih loših stvari polako izlazi iz mene. Podizale su se s dna mog bića i laganim „hodom“ marširale prema gore, sve dok ne bi došle do vrha i napustile me. 

-Moramo naći način da ljudi ovo vidi. Tvoj talent ne smije ostati skriven od svijeta! – odlučno sam rekla.

-Ma, šta ja znam… Probala sam već masu puta! Nekako sam odustala od svega! 

-Neću ti dati! Nešto ćemo smisliti!

***

Svako ljeto za vrijeme praznika odlazila bih kod bake i djeda, tatinih roditelja, gdje me čekala moja prijateljica – malena Emina, kako sam ju od milja zvala. Bila je starija od mene godinu dana, ali niža za pola glave. Imala je kosu smeđe boje do pola leđa i oči boje lješnjaka. Pamtim ju kao krezubicu. Zadnja dva ljeta našeg druženja stalno joj je ispadao neki zub, a drugi nicao. Voljela se hihotati. Bila je nestašna i živahna djevojčica, onakva kakvo treba biti dijete njezinih godina.

-Sanjam da jednog dana dođem kod tebe u Zagreb. Jel to velik grad, kako ljudi kažu?  – znala me je pitati.

-Ogroman! Najveći grad koji možeš zamisliti!- progovaralo je iz mene moje dječje neznanje.

-Jel imate tamo svjetla na ulici? Kažu da cijeli grad svijetli po mraku! – iščuđavala se.

-Kod nas ti nikada nema mraka. Nema zvijezda. Tko će znati gdje odu!? Valjda vamo dođu… – smijuljile smo se.

Bile smo nerazdvojene. Često bi spavale jedna kod druge. Kovale bi tada planove o velikom svijetu koji nas čeka. Ona će, kad poraste, doći k meni u Zagreb, a onda ćemo se otuda otisnuti u svijet. Činilo nam se kako samo čeka nas – veliki svijet prepun prilika. Nismo znale čime ćemo se baviti, niti u kojem ćemo se gradu nastaniti, ali to je bilo manje bitno, najbitnije je bilo da smo skupa. Voljele smo se Emina i ja onako kako se samo najranija prijateljstva mogu voljeti – iskreno i nevino. 

-Znaš, kad porastem i udam se, voljela bih da su nam kuće jedna kraj druge! – govorila je šaptom dok smo ležale u polumraku njezine sobe – Mogle bi tada svaki dan skupa biti! A muževi bi nam se morali slagati, htjeli ne htjeli! Ako ne žele, onda ćemo ih bataliti!

Smijeh je tada ispunio sobu. Po zidovima su odzvanjali veseli hihoti što smo ih proizvodile u nenormalnim količinama. Čini mi se danas, kao da je jedan dio nas znao što slijedi, pa je htio skupiti što više istih za teške dane koji dolaze.

Posljednje ljeto koje sam provela s Eminom ostalo je u sjećanju kao niz lijepih fotografija, koje probude svaki puta veselje i razdraganost. Radile smo spačke, kao, uostalom, i sva djeca naše dobi. Krale smo jaja iz kokošinjca. Mutili bi ih sa zemljom i radili kolače. Kad nas je baka uhvatila jednom prilikom, naganjala nas je po cijelom dvorištu, bacajući na nas što god joj je došlo pod ruku. Naravno, tužila nas je našim mama, a one su ono što je baka započela uspješno završile. Mačku lutalicu smo uhvatile i zatočile u staroj napuštenoj daščari. Krale bi mlijeko, koje je baka netom prije pomuzla i nosile bi ga maci. Zvali smo ju Šarko, iako niti jedna od nas nije bila sigurna je li riječ o mužjaku ili ženki. Kad nam je dosadila ta igra, mačku smo pustile, a ona je „brzinom svjetlosti“ nestala. Nikada ju više nismo vidjele! Jednog dana došle smo na „genijalnu“ ideju da odemo kod Ivana, dječaka naših godina, čija se kuća nalazila na vrhu samog sela. Imao je zečeve. Uputile smo se prema Ivanovoj kući, naravno, nikome ništa ne govoreći gdje idemo. Provele smo čitavo prijepodne i poslijepodne kod njega u igri. Kad smo se vratile nazad, dočekala nas je izbezumljena baka. Odmah sam morala  “u kaznu”, a Eminu je poslala kući jer su se i njezini već bili zabrinuli. Imale smo zabranu viđanja nekoliko dana. Međutim, tu priči nije kraj! Budući da su zečevi bili u kotcu, mjestu gdje se drže kokoši, pobrale smo uši. Baka je bila izvan sebe! Sjećam se kako je uzela prašak bijele boje i isula mi ga na “ludu glavurdaru”. Morala sam ga neko vrijeme držati na glavi, a onda ga je baka, grubim trljanjem vlasišta isprala. Zatim mi je pregledala kosu i ustanovila da „grivu“ mora ošišati jer nije bilo šanse da je „gamad u njoj pomrla!“ Sličnu situaciju je imala i Emina. Ostale smo bez kose, noseći u vječnost traumu tog šišanja i „bijelog praška.“

-Ti si moja najbolja prijateljica, jel to znadeš?- upitala je posljednju večer mog boravka.

-I ti moja! Jedva čekam da porastemo, pa ćemo biti skupa.

-Nemoj me zaboraviti! Obećaj!

-Obećajem! Tu sam opet sljedeće ljeto! – zagrlile smo se, bio je to posljednji put.

Iza tog ljeta, neki odrasli ljudi odlučili su zauvijek rastaviti Eminu i mene. Mama mi je dugo vremena skrivala istinu, rekavši kako je Emina morala otputovati u Ameriku, ali da ćemo se jednog dana ponovo sresti. Javit će se čim uhvati priliku! Boljelo me je to, bila sam čak i pomalo ljuta. Godinama sam se pitala je li me zaboravila, a onda sam jedno ljeto saznala jezivu istinu. Moja malena Emina poginula je u ratu! Za vrijeme rata sklonili su se kod familije u Sarajevo. Dok je pretrčavala cestu sa svojom majkom, snajper ih je usmrtio na licu mjesta. Odselila je u vječnost moja mala Emina! Saznavši istinu, plakala sam kao da su posljednji sati života na zemlji. Dugo vremena mi je trebalo da prihvatim činjenicu da je više nema na ovom svijetu. Tuga za njom nikad nije prestala! 

U doba puberteta otkrila sam sevdalinku. Vjerojatno, želeći biti Tamo, gdje više ništa isto nije, pjesma je nježno tješila moju dušu. Često sam slušala pjesmu o Emini i kao što kaže:

„Umro stari pjesnik, umrla Emina

Ostala je pusta, bašča od jasmina

Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće

Pjesma o Emini, nikad umrijet neće.“

I, zaista pjesma o mojoj malenoj Emini nikad umrijeti neće, bar ne dok je pjesnikinja živa!

Puno godina kasnije, došla sam na „počivalište“ svog djetinjstva. Mjesto gdje je nekoć cvjetala budućnost, a onda su neki zli ljudi odlučili istu pretvoriti u ruševinu. Dočekali su me tek obrisi kuće u kojoj sam nekada boravila. U toj istoj kući sam jela, spavala i sanjala. Putevi kojima smo Emina i ja koračale u bolju budućnost, izblijedjeli su. Čudno je to kad se nađete na mjestu gdje se križaju prošlost i sadašnjost. Prošlost vam govori kako je budućnost pred vama i kako svijet u kojem živite odiše ljubavlju i mirom. A onda, u istom trenutku, živeći tu budućnost o kojoj ste snivali, nađete se na njezinom zgarištu, mjestu na kojem sada boravi gospodar Smrti. I shvatite kako je sve u ovom životu tek prolaznost – beznačajno i krhko, a mi ljudi smo tek nesavršena bića u bezvremenskom putovanju, lebdeći ispunjavamo prazninu između svjetova. 

Otišla je moja malena Emina, a s njom je otišla i vjera da je Zemlja dobro mjesto za život. 

***

Emina i ja smo se sve češće susretale, volontirajući ili ispijajući kave. Subotom su ljudi donosili ono što su imali viška – robu, posteljinu, staro suđe… Naš je zadatak bio sortirati ih po stolovima i postaviti cijene. Nedjeljom je bio bazar na kojem su se Second hand stvari prodavale. Moglo se je naći tu svega, kako koji vikend. 

-Jednom sam našla 50 eura u džepu nekog starog kaputa. E, ko da me je sunce obasjalo! – komentirala je Emina dok je prekopavala džepove nekog „novog“ starog kaputa.

-Što si napravila s njima?

-Kupila par stvari na bazaru.

-E neka si! Što si još znala naći?

-Ma, moja ti, svašta se je tu nalazilo! Nekad se pitam jesu li ljudi normalni!? U redu je dati, al, brate mili, nemoj davati ono što ni sam ne bi nosio. Ljudi valjda misle da ako si siromašan zaslužuješ njihovo smeće! Ljudi donesu smrdljivu i poderanu robu. Nemam para, al vala ne bi ni to nosala! Fala Bogu, ima danas po prodavnicama fine robe za male pare!

-Užas! Ljudi su fakat jadni! Ne kužim to! Moje ti je pravilo da ne dajem svoj višak, već da dajem od sebe. Dati višak, po meni, malo sam učinila. Dati od sebe, znači žrtvovati se. A, dobrog djela nema bez žrtve!

-Lijepa moja, ljudi su stoka! Pogledaj oko nas, koga vidiš da pomaže? Pomažu starci koji su na odlasku s ovog svijeta. Ja se zajebavam da se trude oprati grijehe volontirajući. Nema mladih ljudi! Ovo malo mladosti šta vidiš su ljudi koji žive od pomoći i pomažu. Takvi kao ti, ne postoje! Idi bona kući, šta će ti ovo!? – nasmijale smo se.

-Ovo je odlično iskustvo. Čovjek kad ne zna što bi sam sa svojim životom, trebao bi doći ovamo da shvati koliko je život lijep. Ne treba kriviti ljudi koji ne dolaze. Ljepše je živjeti u tami, nego pogledati istini u oči!

-A i to šta veliš! Ko zna se gdje bi ja danas bila da nije bilo rata, kakvo bi razmišljanje imala!? Ko bi reko da sam ja iz bogate familije vako završila!? Živim u hotelu za azilante i ovisim o tuđoj pomoći. Eto, nikad ne znaš šta ti život more donijet! Kad se sjetim kuće i života koji sam živila i vidim gdje sam prispila, točno mi dođe da se bacim u Senu.

-Ajd ne budali! Uf, teške teme… Idemo završiti posao i popiti kavu! – bacile smo se na razvrstavanje robe.

U „našoj kafani“ Le Paris veselo nas je dočekao Rene, konobar koji je tamo radio.

– Bonjour Mademoiselles! Kava stiže! – preko šanka bi dobacio. Više nam nije postavljao pitanje što pijemo, znao je da je to produžena kava, dupla doza espressa, koja bi prodrmala sve ono što je u tijelu bilo uspavano.

-Ne znam kakav ste dan imale Mademoiselles, neka se nađe malo šećera i mlijeka! – većinu vremena bi pile produženu, bez dodataka, međutim, ponekad bi nam došlo da stavimo malo šećera i mlijeka.

-Oš zapalit?

-Aj daj! 

–Jebemti, jesam ti rekla da ćeš se propušiti uz mene! – počela se glasno smijati.

Uvukla sam prvi dim i zagrcnula se. Emina je počela vrištati od smijeha.

-Polako bona…Eto na šta sam spala, moram te učiti kako se puši! – zagrcnule smo se obje od smijeha.

-Koja si ti luđakinja! Budalo!

Od toga dana cigareta i kava su bile rezervirane za druženje s Eminom. Nikome nisam rekla za ovaj naš ritual, mislim da ga ne bi razumjeli. Pušenje mi nije predstavljalo neki gušt, štoviše znalo mi je biti baš loše, ali imalo je neku svoju čar. Priče koje smo pričale, kao da su kroz obrise dima i uz miris kave poprimale jednu dodatnu dimenziju. Ponekad bi mi se učinilo da u oblacima dima vidim žive likove ili scene o kojima smo pričale. 

-Imam jedan poklon za tebe! Izvoli! – izvadila je iz torbe zamotani dar.

-Ajme, što je to? Hvala! – zagrlila sam ju. Otvorila sam dar koji je bio omotan novinskim papirom. Bila je to uokvirena i isprintana jedna od njezinih fotografija koja me je najviše dirnula, a ona je to zapamtila. Na slici je bio starac koji je sjedio nasuprot nje u podzemnoj. Imao je pognutu glavu, ali i dalje se je dovoljno dobro vidjelo njegovo smežurano lice. Svijetlo je padalo na svaku boru. I upravo te brazde toliko su me dirnule jer su pričale priču njegova života. Progovarale su o usponima i padovima. Tijelo mu je bilo lagano nagnuto prema naprijed s prekriženim rukama na koljenima. Činilo se kao da tuguje. Iščitavala sam iz te fotografije trenutak otpuštanja. Život je prošao i on se je odlučio predati, pomalo umoran i žalostan što je svemu došao kraj. Ta fotografija crno – bijele boje ostat će zauvijek u mom vlasništvu kao podsjetnik o prolaznosti, koja podmuklo vreba u zasjedi.  

Pred kraj mog boravka u Parizu, Emina i ja smo se dogovorile kako ćemo zadnji susret imati u Jardin des Tuileries, parku smještenom između Louvrea i Place de la Condordea. Našle smo se na Concordeu, postaji podzemne željeznice.

-Hej! – poljubile smo se pri susretu u obraze – Što radimo ovdje?

-Dođi, moram ti nešto pokazati! – uhvatila me pod ruku.

Krenule smo od Place de la Concordea do Jardin des Tuileries. Zastale smo se diviti Muzeju L’Orangerie, koji je bio umjetnička galerija impresionističkih i postimpresionističkih umjetnika. Ne tako davno od te šetnje, u tom muzeju smo posjetile izložbu Fride Kahlo i Diega Riveri.

-Sjećaš se Diega i Fride? Izložba je simbolizirala, kroz njihov zajednički „nastup“ njihov nemogući razvod. Tako ćemo ti i ja – svaka na svoju stranu. Oni su najbolji dokaz da ljubav ide preko i iznad svega! Jednom rastavljeno, ne znači da više nikada ne može biti sastavljeno. –  šetale smo parkom, a Emina je nastavila – Nas dvije, baš kao i njih dvoje, svaka ima svoj stil. Moja snaga je u slici, tvoja u riječima! Izričaj nam je različit, ali jedna drugu nadopunjujemo! To što ćemo uskoro biti rastavljene ne znači da se više nikada nećemo sastati!

-Ok…a koja je poanta ovog svega? Hoćeš mi izjaviti ljubav? – nasmijale smo se.

-Ma kakvi bona! Ne volim ti ja žensko! Ponilo me mjesto! – namignula je i dodala – Idemo dalje, nismo zato ovdje!

Prošli smo park i došli do Palace du Carrousela. S tog mjesta, pogled je pucao na Louvre, impozantnu građevinu, koja je jedan od najvećih svjetskih muzeja.

-Pogledaj ovu divotu! Toliko ljepote i boli na jednom mjestu! – uzdahnula je Emina.

-U toj rečenici satkana je sva suština života! Ljubav i bol – suprotnosti koji pokreću svijet! 

Nastavile smo hodati dalje. Prošavši Louvre, izašle smo na ulicu Rue de Rivoli, središnju parišku ulicu ispunjenu brendiranim trgovinama.

-Blizu smo! – rekla je uzbuđeno.

-Što je ovo? Dovela si me u posljednji šoping? – šalila sam se.

-Možda! Strpi se još malo!

Još smo neko vrijeme hodali ulicom koja je vrvjela ljudima. Ulazili su i izlazili iz trgovina, noseći pune vrećice. Činilo se kao da o „punoj kesi“ život im je ovisio. S vremena na vrijeme zastale bi pogledati izlog neke od trgovina, diveći se ljepotama koje su se prostirale pred nama.  

-Stigle smo! – zaustavile smo se ispred zgrade koja je odskakala od svega viđenoga u toj ulici. Prepoznatljiva galerija po fasadi sa zidnim ukrasima koji se mijenjaju u skladu s raspoloženjima i željama stanovnika.

-Mrak! Ovo je genijalno! Ne kužim, masu puta sam ovuda prošla, a tek sad sam skužila ovu genijalnu fasadu! Što radimo ovdje?

-Nalazimo se ispred zgrade u kojoj upravo „živi“ moja budućnost! – ništa mi i dalje nije bilo jasno.

59 Rivoli je umjetnička galerija pariške alternativne scene. Ušetale smo u nju. U središnjem djelu nalazilo se spiralno betonsko stubište, koje je vodilo sve do šestog kata. Zidovi i pod bili su oživljeni šarenilom. U sredini stubišta bila je praznina. 

-Pogledaj gore! – digle smo pogled koji je kružnim stubama vodio u visinu, činilo se u beskraj – Vidiš gore, ondje je moja budućnost! Stara, vrijeme je da se snovi realiziraju!

Uspinjući se stepenicama, zastajkivale smo pozdraviti umjetnike koji su marljivo radili na svom djelu ili su jednostavno odmarali. Razne slike, fotografije, skulpture stajale su tamo kao svjedok ljudskoj genijalnosti. U svemu sam mogla vidjeti misao o čovjeku kao središtu svega. Ako ne pođemo od samih sebe, od čega drugog možemo, pitala sam se. Događala se tamo trajna evolucija misli koja je silno željela biti materijalizirana. 

-Od kud sve te ljude poznaš? – čudila sam se. Mislila sam da sam sve o njoj znala nakon svih tih godina koje smo provele skupa. Umjesto odgovora, zagonetno se nasmiješila.

-Tu smo! – stala je pred izrezbarenim vratima, isprane smeđe boje. Nalet neke čudne energije me je preplavio. Osjećala sam tremu od onoga što se tek treba dogoditi. Ni sama nisam znala zašto. Kad su se vrata napokon otvorila,  zakoračile smo u prostoriju čiji su zidovi bili prekriveni slikama. Na podu su naokolo ležale  razbacane stvari za slikanje i nekoliko fotografija koje nisu stale na zid. Ispod prozora nalazio se mali kauč, čija se boja jedva razaznavala jer je bio pobojan bojom što je padala sa slika, koje su ondje bile slikane. Pored sofe nalazio se maleni stol na kojem je bilo nekoliko zamazanih čaša, naslaganih starih novina i pepeljara puna opušaka. Svijetlo, koje je taman padalo na zid nasuprot mene, obasjavalo je djela koja sam već bila vidjela. Odjednom mi je sve postalo jasno.

-Ma daj me nemoj! – vrisnula sam od sreće i uzbuđenja – Čestitam! Ponosan sam na tebe! Znala sam da ćeš uspjeti! Bravo mila!

Zagrlila sam Eminu čvrsto, držeći ju u zagrljaju neko vrijeme. Suze su krenule – radosnice, koje vas istovremeno i prazne i pune. Prazne jer osjećate olakšanje zbog onoga što ste čekali da dođe i došlo je, a pune zbog svega onoga lijepog što tek treba doći. Ispred mene visjele su Eminine slike, koje su čekale da ih svijet upozna. Slike, koje su progovarale o težini njezinog života i ljepoti njezine duše. Nisam uopće sumnjala da će jednog dana moja (velika) Emina pokoriti svijet. Ubrzo nakon moga odlaska iz Pariza, Eminu je spazio jedan uvaženi pariški slikar. Ponudio joj je pomoć. Danas Emina ima svoju galeriju u najužem centru Pariza. 

***

Ljeto, onaj period koji sam boravila u Zagrebu, između selidbe iz Pariza za Varšavu, otišla sam u Sarajevo na grob moje malene Emine. Odnijela sam joj buketić poljskog cvijeća kojeg sam netom prije ubrala. Njega je najviše voljela. Zapravo, jedino je za njega i znala. Položivši ga na njezin grob, sjela sam sa strane, na klupu koja je bila napravljena u svrhu da namjerni i slučajni prolaznici ondje sjednu i razmisle o životu, onom ovdje i onom koji tek treba doći. Pričala sam mojoj malenoj Emini o golemom svijetu kojeg sam do tada upoznala. Pričala sam joj i o Emini iz Pariza, u kojoj sam vidjela nju – obje su bile djevojčice koje su sanjale velike snove. Pričala sam o prolaznosti koju su svi htjeli uhvatiti – u pjesmi, priči, slici, skulpturi. Razmišljala sam, gledajući grob moje malene Emine, o nepravdi koju život ponekad načini. Koje bi snove ona danas živjela da netko, onog kobnog dana, nije odlučio prekinuti iste? Podigla sam pogled s njezina groba. Oko mene su se nizali nadgrobni spomenici, nisam im vidjela kraja. Oltari, posvećeni nekom prošlom životu. Činilo se kao da progovaraju o prolaznosti ovog, nagovješćujući neki novi, možda bolji, život. Ne može ovdje, na ovom tihom mjestu blaženstva sve stati, jednostavno, ne može, pomislila sam. U tišini trenutka, došla mi je misao da život moje malene Emine nije bio nebitan. Njezino kratko bivanje opipljivo je i danas, u mom životu i životu ljudi koji su ju voljeli. Njezina životna priča nema bogatu biografiju, ali vrijedi biti ispričana.

-Napisat ću ti priču, moja malena Emino! – obećala sam joj nagnuvši se naprijed kako bih dotaknula spomenik na njezinom grobu – Živjet ćeš dugo kroz priču, dovoljno dugo da ispuniš svaki san što ga je tvoje djetinje srce snivalo! Obećajem…

I tako bi – priča o Emini nikad umrijeti neće!

***

Nastavit će se…