Ana #životne iskre

Thanks for joining me!

Životne iskre – ljudi koji na neki način obilježe naš život.

Iskra označava naglo probijanje električne struje kroz izolator koji razdvaja dvije elektrode pod visokim naponom. Vrlo je kratkog trajanja, popraćena bljeskom i jakim praskom, razvija visoke temperature. (Hrvatski leksikon)

Ako tu definiciju prenesemo na ljude, očito je kakvi su to ljudi koji su prošli ili će tek proći kroz naš život!

Jedna od iskri koja je bila kratka, intenzivna i koja je odjeknula u meni poput bombe – bila je Ana.

Onaj dio koji je najviše zabljesnuo pokušala sam dočarati u ovom tekstu…

Postoje ljudi koji nas obilježe, koji nas tjeraju na razmišljanje o smislu postojanja, koji nam pokažu put kojim trebamo ići, koji su naše svijetlo u tami, koji nas tjeraju na postavljanje pitanja, introspekciju, koji naš život učine bitnim i vrijednim. Jedna od takvih ljudi bila je Ana. Djevojka crnih očiju i kovrčave crne kose. Nosila je naočale, iza kojih je skrivala tajnu – strašnu, veliku i tužnu.

Zajedno smo išle u srednju školu. Bila je dvije generacije starija od mene. Upoznale smo se na školskoj dramskoj grupi. Voljele smo umjetnost, knjige i glumu. Vrijeme smo ˝gubile˝ u školskoj knjižnici, uređujući školu s učeničkim radovima, spremajući nove recitacije, priredbe, školske predstave… Posjedovala je veliki talenat za glumu. Gotovo svaka uloga bi joj odlično legla. Imala je nevjerojatnu mogućnost transformacije. Divila sam joj se! Njezina umjetnička duša najbolje se izražavala kroz recitaciju pjesama. Gotovo da sam mogla opipati njezinu dušu dok bi recitirala poeziju. Zanesena u djelo, odlične dikcije, božanstvenih naglasaka odvodila bi svakoga, tko bi ju slušao, u neki novi, ljepši svijet. Znala sam da iza tih okvira koje je nosila, stoji jedno posebno stvorenje. Biće koje je moralo sa svojih sedamnaest godina proživjeti puno više od onoga što sam mogla pretpostaviti o njoj.

Malo po malo zbližavale smo se. Imala je nevjerojatnu energiju. Nikada ju nisam vidjela u nekom lošem raspoloženju. ˝Sigurno ima savršen život, ˝ ponekad bi pomislila. Družile smo se nepune dvije godine, većinom stvarajući nove predstave ili pripremajući se za Lidrano. Ponekad bi popile kavu, ali uvijek u nekom društvu. Iz ne znam kojeg razloga, zanimalo me je što ta djevojka skriva. Ne može biti sve tako idealno, kako se činilo gledajući i slušajući ju u društvu! Spojila nas je i ljubav prema pisanju pjesama. U to vrijeme zelena velika bilježnica, tvrdih korica bila mi je jedini pravi prijatelj. U nju sam zapisivala sve svoje osjećaje i misli. Voljela sam samoću. Jedino tamo, u dubini svoga bića, osjećala sam se zaštićeno i dobro. Svijet mi se činio preokrutan i teško sam se nosila s njim. Zapravo postojale su dvije ja. Jedna hrabra, lajava i uvijek nasmijana djevojka, koja je igrala svoju ulogu u društvu. Druga, rekla bih, ona prava ja – neshvaćena, osjetljiva, osjećajna i ranjiva. Dugo godina sam živjela u sjeni i samo gutala ružne stvari koje su me pogađale. Zahvaljujući tome uvukla sam se u svijet knjiga i pisanja pjesama. Satima bi sjedila i čitala dok su se moji vršnjaci zabavljali. Priznajem, nisam izlazila, ali niti mi ne fali! Toliko toga sam proživjela kroz knjige da mi se danas, ponekad, učini da je to bila stvarnost. Neke knjige sam iznova i iznova čitala. Sjećam se, pročitala bi stranicu-dvije nečeg zanimljivog i odlutala u jedan novi svijet – svijet u kojem sam ja mogla biti to što jesam i u kojem su ljudi bili onakvi kakvima ih ja zamišljam – otvoreni, tolerantni i puni ljubavi prema svakom biću.

-Ne možeš ispravljati svijet oko sebe! – govorila bi mi majka dok bi ja grčevito pokušavala mijenjati stvari oko sebe. Bila sam borac, dok nisam pala – razboljela se, došla do ¨zida¨ i shvatila da jedino mogu mijenjati sebe, sve drugo je uzaludno! Tjerati pravdu nema smisla, pa čak niti onda kad cijelo moje biće se protivi tome nečemu. Na žalost, moramo svi učiti na vlastitim greškama! Počevši od toga, odustala sam ¨boriti se za pravdu!¨ Ljudi shvate ili ne kad žele, a ne kad ih mi uvjeravamo u ispravnost nečega. Uostalom, to je samo naš pogled! Istina je uvijek negdje između našeg pogleda i razumijevanja druge strane. Iluzija je da možemo mijenjati svijet oko sebe. Svatko ima pravo na vlastiti izbor prihvaćanja i vlastitu borbu sa ˝svojim vjetrenjačama.˝ Bez osude, samo bez osude! Kad bi se stvari raščlanile na proste faktore shvatili bi da sva pametovanja i naša uvjerenja o nekome ili nečemu padaju u vodu. Ostaje nam na kraju dana samo mijenjanje vlastitog bića i razumijevanje istine koja je bitna za nas. A prema drugima? Nismo dužni ništa! Ionako one moje najdublje, najbolnije stvari mogu samo ja razumjeti u potpunosti. Moja bol nije tvoja bol i obratno, a nju nitko ne može do kraja shvatiti. Jedinstvenost svakog bića priča priču za sebe i to treba poštovati. Zašto neke greške radimo iako znamo da su loše po nas? Ne znam! Ostaje mi samo nada da ću jednog dana kada ću na svoj život gledati kao na završeno ˝remek djelo˝ shvatiti zašto je nešto moralo biti takvo kakvo je. Trebalo je vremena i puno ožiljaka da shvatim neke stvari…

Svi koji smo prošli razdoblje srednje škole, znamo kolika je muka biti adolescent. Moraš se izboriti za svoje mjesto pod suncem i, na žalost, to biva ili si udaran ili udaraš. Odlučila sam se na ovo drugo! Godinama sam šutjela i odlučila sam da je dosta. Ne, nisam bila najpopularnija cura u školi, niti me je to zanimalo. Bilo mi je samo bitno da me više nitko nikada na ponižava. Ionako sam većinu svog vremena živjela u ˝ružičastom balonu,˝ bilo je ljepše i jednostavnije. Naravno da su me pojedinci probali vrijeđati, ali uredno sam ih sve ignorirala. Ako dva-tri puta ignorirate osobu koja vas vrijeđa, njoj to postane dosadno i prestane s tim, počinje tražiti novu žrtvu. Ako se uhvatite u klin s tom osobom, to može potrajati. Odlučila sam da nisam i niti ću ikada više biti žrtva u očima drugih ljudi, ma kako god se ja istinski osjećala.

Ana je na žalost bila na meti zezancije, slobodno mogu reći vršnjačkog nasilja. Ono što se moglo vidjeti na prvu, Ana je nosila skromnu odjeću i često bila u istoj. Imala je izražene akne po licu. Nosila naočale. Bila malo punija. I za druge ˝čudna.˝ Za vrijeme velikih odmora znali su joj svašta ružno dobacivati. Ana bi se samo nasmiješila i prošla dalje. Uvijek me je fascinirala njezina mirnoća. Zar je moguće ostati tako hladan, pitala sam se. Ona se je odlučila braniti šutnjom. Danas mi se to čini savršen, zapravo presavršen način odbijanja drugih i njihovih stajališta ili pogleda na nas. Riječi samo povlače još riječi i često ne vode nikamo, a ako kamo idu –  vode u ranjavanje jedne od dviju strana. A da li je to rješenje problema? Da li smo išta dokazali ako ponizimo drugoga? Da li smo išta dobili ako nadjačamo drugoga? Vjerujem da rane koje nanosimo drugima su jednake tome kao da sami sebe ranjavamo. Pitanje je zašto želimo sebe raniti? Shvativši da nikada, ali baš nikada nije problem u drugim ljudima, počela sam sve više propitkivati samu sebe što je to što mene toliko muči, boli, ranjava i zašto. Vjerujem kad riješim sve probleme koje nosim u sebi, riješit ću i sve oko sebe.


Kao što sam već napisala, spojila nas je ljubav prema pisanju poezije, pa sam Anu odlučila  pozvati kod sebe. Mislila sam kako će biti odlična ideja čitati pjesme s njom. Uhvatiti neku ˝caku˝ interpretacije, koja je njoj odlično išla.

-Vau, kakav stan! Baš vam je mrak stan! – rekla je Ana ušavši kod nas – Čovječe, kakva soba!

Divila se, činilo mi se malo pretjerano. Stan je bio lijep, ali daleko do toga da se netko toliko divi.

-Fakat ti je mrak stan! Kaj si sa sestrom u sobi?

-Da! Na žalost, nemam svoju sobu! Jesi gladna?

-Uuu, super, može nekaj za klopat! – razveselila se.

-Imamo danas bolognese … je l’ ti to ok?

-Mrak!

U miru smo jele. Promatrala sam ju krajičkom oka. Uživala je u svakom zalogaju.

-Stvarno se čudno ponaša! – pomislila sam.

Njezine reakcije bile su prenaglašene i djelovalo mi je čudno da se netko toliko oduševljava ¨običnim¨ stvarima.

-Jesi za to da čitamo malo poezije? Voljela bih pročitati nešto tvoje! – rekla je nakon završenog ručka.

-Uf, nikad nikome nisam dala da čita moje pjesme! Malo mi je bed, iskreno.

-Daj…bit će baš zabavno! Obećajem da ti se neću rugati! – namignula je, uzela me za ruku i povukla u sobu.

Ušle smo u sobu. Kopkalo me je što gotovo ništa nisam znala o njoj. Bilo mi je neugodno dati na čitanje moje ¨misli¨ osobi koju gotovo da nisam poznavala.

-Ana, a gdje ti živiš? – upitala sam s namjerom da započnem razgovor o njoj, da ju malo bolje upoznam. Ne znam zašto mi je to prvo palo na pamet!

-U Dječjem domu. – odgovorila je sa smiješkom i dodala kao da ništa nije rekla – No, hoćeš li mi više dati tu svoju teku s pjesmama!?

Ostala sam bez teksta.

-Kako to misliš u Dječjem domu? – upitala sam zabezeknuto.

-Pa, znaš, Dječji dom…Dom za nezbrinutu djecu.

-Znam što je Dječji dom, ali što ti tamo radiš?

-Igrom slučaja! – djelovala je kao da je to nešto sasvim normalno.

-Daj ne zezaj! Kaj radiš tamo?

-Uh, to je duga priča…

-Imam vremena… pričaj! Neću ti dati teku dok mi ne ispričaš kako si završila tamo!

Nastala je stanka. Vidjela sam na njezinom licu da joj je postalo teško. Ozarenost koju je cijelo vrijeme imala, nestala je.

-Znaš, moj tata je bio alkoholičar… i tak, volio je malo cugnut, dobro, malo više…i bio je ljubomorni manijak, agresivac i tak svašta ponešto… volio je dignuti ruku na mamu i mene, onak usput, iz čista mira… uglavnom, da ne duljim, jednog kišnog četvrtka, moja mama se vraćala s posla… odnosno, jedan kolega ju je dovezao s posla…znaš, bila je kiša, pa da mama ne pokisne… tata, vidjevši da je izašla iz koleginog auta napao ju je…. – počela je plakati.

-Ne moraš dalje… – zagrlila sam ju.

-Moram, moram nekome to reći! – govorila je kroz suze – Tata je bio fest pijan… uglavnom, mama je izašla iz auta, a on se zaletio prema njoj i… i udario ju je metalnom šipkom po glavi…. mama je pala…i…. i više se nije nikada probudila…

Ana je ridala. Ostala sam u šoku. Svašta nešto sam očekivala, ali ovo me je ostavilo bez teksta.

-Ja sam sve to vidjela s prozora… – nastavila je nakon nekog vremena – Policija je brzo došla, ustanovili su da je mama mrtva. Tatu su priveli, a mene odveli u dječji dom…

-Užas! Žao mi je! Fakat mi je žao! – želudac me zabolio od muke. Neke stvari o njoj postale su jasnije.

-Ah, ponekad nam život donese sranja… moram nastaviti sa svojim životom! Eto, sad me malo bolje poznaješ! – nasmiješila se kroz suze.

-U šoku sam! Ne mogu vjerovati da se takve stvari događaju!

-Na žalost događaju se! Zadnjih četiri godine, koliko sam u domu, puno je takvih slučajeva. Nasilje u obitelji je često, samo se šuti o tome!

-Užas! Stara moja, svaka ti čast što se boriš. Svaka čast što si smogla snage nastaviti dalje sa svojim životom! Ponekad bi pomislila promatrajući te da mora biti neki feler iza tvoje ˝fasade,˝ ali se ovome nisam nadala.

-A što drugo mogu nego nastaviti? Šteta je učinjena… mogu se samo boriti živjeti dalje! Ovo me je zauvijek obilježilo… Nikad više neću biti ona Ana od prije ovog događaja… Nije bilo lako izboriti se protiv crnila, zapravo još se uvijek borim, ali živjeti se mora. Imala sam sreće pa naišla na odličnu psihologicu. Mislim da bez njezine pomoći ne bi bila tu gdje jesam! Dugo sam se borila s osjećajem krivnje. Ponekad pomislim da sam mogla to nekako spriječiti…

-Jesi u kontaktu s tatom?

-Ne, on je za mene mrtav! Uništio je moj život! Ne zavrjeđuje da se zove čovjekom, a kamo li ocem! – s prezirom je  izgovorila i nastavila – Idemo čitati poeziju…nema smisla kopati dalje po ranama!

Pokušavala sam ne misliti o upravo rečenom, ali nisam uspijevala. Slike tog nemilog događaja su se motale po mojoj glavi kao da su stvarne. Osjećaj žaljenja, suosjećanje, nevjerica da jedno biće može ubiti drugo, strah od svijeta u kojem živimo, tišina mračnih tajni koje ljudi nose sa sobom… misli su ludovale.

Probala sam se pribrati i nastaviti dalje. Donijela sam svoju bilježnicu u koju sam zapisivala pjesme. Ana ju je uzela i počela čitati. Na licu sam joj mogla vidjeti što joj se svidjelo. Bilo mi je jako neugodno. Prvi put je netko čitao moje pjesme.

-Znaš što? Pjesme su ti super! Jedna stvar mi je zanimljiva: nikada nisam upoznala osobu koja ima toliko ljudi oko sebe, a da je tako usamljena! Znaš, iz tvojih pjesama zamišljam te kako stojiš u masi i vrištiš, ali nitko ne čuje tvoj krik! Moraš se otvoriti onome tko si i bez obzira na druge pokazati to! Tvoje pjesme su krik u pomoć!

Paf! Pogodila je točno ˝u sridu!˝ Bila je to najveća istina o meni: puno ljudi, a u biti sama. Dala mi je za razmišljati. Iskreno, šokiralo me kako je ona to jednostavno rekla nakon par pročitanih pjesama. Nisam nigdje pisala direktno o tome… ali dalo se pročitati između redaka. Moje pjesem su bile zaista moj ˝krik u pomoć!˝

Još smo neko vrijeme pričale, a onda je Ana morala otići. Vjerovali ili ne, nakon tog dana, više ju nikada nisam vidjela. Nikada se više nije pojavila niti u školi, niti na probama. Što se s njom dogodilo pokušavala sam na sve načine saznati. Nikada nisam saznala! Bilo je čudno da je samo tako nestala i da nitko nije znao kamo i zašto! Činilo mi se da nikoga nije bilo briga što se dogodilo s njom. Godinama kasnije učinilo mi se da sam ju vidjela kod Jarunskog placa, potrčala sam prema djevojci za koju sam mislila da je Ana, ali kad sam došla blizu, shvatila sam da to nije ona. Prošlo je dvadeset godina od toga, a ja još i dan danas ponekad pomislim na Anu, njezinu priču i riječi kojima me je opisala, a koje su zauvijek ostavile trag – istinu sročenu u par riječi. Taj dan je bio prekretnica za mene, ali do promjene je došlo nekoliko godina kasnije kada sam doslovno shvatila značenje njezinih riječi. Zaboljelo me, zaboljela me činjenica da imam ljude oko sebe, ali sam u konačnici sama. Znam, neki će reći: sami se rodimo, sami umiremo! Ali, da li zaista mora biti tako? Kada bi se zaista sami samcati rađali, onda bi bili ˝vlasnici˝ ne samo svog života, već i svoje planete. Priznajem, bila bi to jako tužna planeta. Jedino smisleno je živjeti za druge, ne za svakoga, ali za one posebne ˝fenjere˝ koji obasjavaju naše životne staze. Volim svoju samoću, ali ne i usamljenost. Usamljenost me sablažnjava!

***

Draga Ana, ako ovo ikada budeš čitala (a male su šanse!) hvala Ti što si obilježila moj život – svojom pojavom, svojom pričom, sa svojih par riječi – iskrenih, direktnih, dubokih i meni značajnih… Znaš, katkad mislimo kako su pravi prijatelji oni s kojima godinama ispijamo kave, ali ponekad su veći oni koji ˝zasvijetle˝ u našem životu na ˝pet minuta˝, a ta svijetlost zauvijek ostavi svoj trag. Nadam se da si našla negdje svoj mir i da si sretna!

Tvoja G.- usamljena tragačica izgubljenih snova;)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: